Zoran Đinđić posljednji je veliki srpski mit. Nekoliko trenutaka prije nego što je 12. ožujka 2003. ustrijeljen, vjerojatno je bio najnepopularniji europski predsjednik Vlade. Formalni koalicijski partneri odrekli su ga se, predsjednik Republike mu je, stvarno i metaforično, radio o glavi, stranka koju je stvarao i koja ga je trebala podržavati raspadala mu se iza leđa. Nakon što je ubijen, uslijedilo je kratko izvanredno stanje, pokrenuta je akcija Sablja, tokom koje su trebali biti razotkriveni inicijatori atentata, ali se nije dogodilo ništa osim što su pohvatani izvršitelji, pokojnik je heroiziran i gotovo obogotvoren, te je stvoreno i općeprihvaćeno vjerovanje da je Srbija njegovim ubojstvom zaustavljena na putu među civilizirani svijet. Stvarnost, u kojoj je neusporedivo vjerojatnije bilo da bi, da ga nisu ubili, Zoran Đinđić bio primoran na ostavku, a da bi sljedeće izbore katastrofalno izgubio, te zatim nestao s političke scene, vratio se u Njemačku i nastavio akademsku karijeru, ta stvarnost pokleknula je pred novostvorenim mitom. Ustvari, stvarnost je pokleknula pred karminama, iz kojih, kako to u ovom dijelu svijeta biva, pokojnik izlazi preobražen u odnosu na onog koji je za života bio. Do danas, u Srbiji se među dobrim i ispravnim ljudima vjeruje da bi sa živim Đinđićem ta zemlja drukčije izgledala. Oni loši i neispravni, dakle nacionalisti, njegovu smrt iskoristili su kao argument vlastite koristi, predstavljajući se kao njegovi nastavljači. Malobrojni uživaju stvarne plodove njegove smrti.
Knjiga Svetislava Basare “Đinđić: memoari s onu stranu groba” formalno govoreći je roman. Dvjestotinjak stranica monološke proze, ispovijesti ustrijeljenog srpskog premijera stanovitom Ferdinandu Berhtoldu, predstavljenom kao “entitet koji u limbu, iza horizonta događaja, zapisuje ispovesti žrtava serije atentata proizašlih iz Principovog atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda”. Knjiga je neobična, mračna i opora, prema čitatelju izrazito mrska, lišena ambicija da ga zavede tekstom, očara prizorima, osvoji domišljatošću svoga pripovjedača, te na koncu utješi iluzijom. Suprotno tome, Basara šokantno brutalno razara iluziju posljednjega velikog srpskog mita i vraća svog čitatelja nečemu što bi se moglo nazvati stvarnim stanjem stvari u 12 sati i 25 minuta, 12. ožujka 2003, u dvorištu ispred zgrade Vlade Republike Srbije. Od toga čitatelj neće imati nikakve koristi, ali to je naprosto istina. Ona je, kao i svaka velika istina, na nemilosrdan način beskorisna, ali ona je istodobno cilj i svrha. Ona je, na kraju, i kazna za grijeh, za sedmi smrtni grijeh: lijenost. Duhovnu lijenost naravno, a ne lijenost u okopavanju vrta.
Ono čime, međutim, Basara vlada širom bjeline knjiške stranice, ili širom bjeline ekrana, nakon što se odrekne svake iluzije i utjehe, i svakog čitateljskog zavođenja, jest jezik. Jest stil kojim se pisac, svjesno ili nesvjesno, uglavnom ipak nesvjesno, poziva na barem dvojicu velikih uzora: Miloša Crnjanskog i Miroslava Krležu. Ipak će biti, mnogo izrazitije i prisutnije, na Krležu. Basara, baš kao i Krleža, magmu materinjeg jezika i svih riječi u njemu što su ih u različitim prilikama i na svakakve načine izrekli svi njegovi mrtvi govornici, pretvara u nešto svoje, čega prethodno nije bilo, ispomažući se konstrukcijama i leksičkim materijalom za kojim nitko prethodno nije posezao. Evo, za ilustraciju tog jezičnog uragana, jednog povećeg fragmenta u kojem Đinđićev duh razmatra s Berhtoldom povijest događaja:
“Ali da je, u apsurdnom slučaju da sam pobedio u atentatu a izgubio u miru, Srbija stvorila – a kako vidite, Merkur je bio retrogradan, zvezde su joj išle naruku, sigurno bi je stvorila – najveću moguću (iako za rapaljske apetite nedovoljno veliku) Veliku Srbiju sa Bečom kao prestonicom, peti oktobar 2000. ne bi bio početak kraja Srbije, nego početak kraja sveta.
Sagledavate li sada Ihre Exzellenz providencijalni smisao vašeg javnog pogubljenja. Shvatate li da bi – da ste uspeli u naumu da uljudite Srbiju – a da niste ubijeni verovatno biste i uspeli, Uran je bio u konjunkciji sa Marsom – globalni ekosistem bio nepovratno narušen.
Taj mi je smisao bio jasan i pre mog javnog pogubljenja. Slutio sam to, Berhtold. I zato sam – kao i moj prethodnik pred nišanom Crne ruke, Franc Ferdinand – davao sve od sebe da budem ubijen. (Bosanci su i u mom slučaju odigrali presudnu ulogu.) Matrica je ista – nikad se ne menja – s tim da se jednom događa kao tragedija na sceni Burgteatra, da bi se drugi put ponovilo kao farsa na bini Srpskog amaterskog pozorišta na Palama.
Ima tu još detalja.
Jedna je, naime, stvar roditi se u Beču, sasvim druga roditi se u Bosanskom Grahovu, podno Kozarice, đe ne rađa majka izdajice, mestu u geofizičkom smislu idealnom za rađanje Gavrila Principa, ubica, ne filozofa. Trebale su mi godine i godine napornog rada na sebi da bih savladao princip Principa u sebi. Sve tamo do kraja sedamdesetih ne bih prezao da u svojstvu dopisnog člana RAF-a pripucam u nekog nadvojvodu, da bih godine 2001 – kad je iz principa trebalo da zapucam – krenuo stopama Franca Ferdinanda i došao hitmenu na noge.
Aneksija Bosne bila je uzrok prestolonaslednikove smrti – siromah, Erzherzog nije znao da izreka koga moja čakija ubode, tom ne treba ni leba ni vode nije isprazno kurčenje nego kategorički imperativ – moja pak smrt bila je preduslov za ko zna koji po redu neuspeli pokušaj aneksije Bosne koju je Trut planirao…”
Spomenuti Trut u romanu, V. Košpurica, u nekoj izvanpripovjednoj stvarnosti bijaše Vojslav Koštunica, kao što je i Kjosić iz romana zapravo Dobrica Ćosić. Uzgred, njih dvojica ovako se opisuju u jednoj fusnoti u romanu: “Veliki zatvornici, Kjosić i Košpurica, čvrstinu svojih nacionalističkih stavova zasnivaju na naslagama petrifikovanih ekskremenata, koje i po više godina ne izbacuju iz debelog creva, Kjosić zbog čuvarnosti, Košpurica iz lenjosti. (…) Osim čvrstinu uverenja, višegodišnje opstipacije su se na Kjosiću i Košpurici očitovale namrgođenošću, posivelom i opštom izmučenošću lica, karakterističnim za osobe koje pate od zatvora, koji su oni predstavljali kao ozbiljnost i zabrinutost nad sudbinom Srbije i Srba svih i svuda.” I većina drugih likova u Đinđićevoj ispovijesti nose imena koja se u jednom ili dva slova razlikuju od imena osoba iz izvanpripovjedne stvarnosti. Neki, međutim, zovu se onako kako je ime i liku iz tobožnje zbilje. Basara uglavnom mijenja ona imena iza kojih stoje figure koje će u romanu nužno obaviti neku radnju koju ne obavljaju u stvarnosti. Na primjer, prevoditeljica Drinka Gosjovič ovu ispovijest odmah prevodi na njemački jezik, unutar kojeg sama pripovijest nalazi svoje prirodno narativno utočište. Prevoditeljica je, dakle, nužno prisutna u limbu u kojem komuniciraju Đinđić i Berhtold. A u onoj trivijalnoj izvanpripovjednoj stvarnosti ime prevoditeljice je – Drinka Gojković. Briljantna književna prevoditeljica s njemačkog, kojoj imamo zahvaliti srpske prijevode nekih od najmoćnijih njemačkih proznih tekstova uopće. Gospođa Gojković jedan je od onih prevoditelja, ima ih i u hrvatskoj književnoj povijesti, za koje je neobično, s obzirom na prirodu njihova dara, to da sami ne pišu prozu i poeziju.
Netko bi sad mogao pomisliti da je knjiga “Đinđić: memoari s onu stranu groba” roman s ključem. Ali ne, ako ovo i jest roman s ključem, onda u njemu nema brave za taj ključ. Osim toga, u južnoslavenskom, naročito hrvatskom slučaju, smisao pisanja romana s ključem sramoćenje je zaključanih protagonista. Pamtimo tako ovdašnjeg Šolohova iz Promine, koji je napisao nekoliko takvih romana i dao ih je zaključati onim glomaznim gvozdenim ključem, kojim bi se ćaća zaključavao u staju, kad bi mater varao s kućnom kozom. Ovdje tog, međutim, nema. Nema ni takvih brava ni takvih ključeva, a nema ni ćaće koji jebe kozu. Ideja o višegodišnjoj Košpuricinoj opstipaciji kao posljedici protagonistine lijenosti, duhovne i fizičke, ne sramoti Vojislava Koštunicu, niti ga zaključava u njegovu romanesknu protupriliku. Ta ideja zadržava se kao Basarina ili basarinska konstrukcija, kao djelo njegove pripovjedne imaginacije, u kojoj je ruganje stvarnosti, ili ruganje pojavama i osobama iz stvarnosti, istodobno i vlastita autoflagelacija, vlastito izlaganje lakrdiji. Na kraju, razlika između Šolohova iz Promine i Basare, i između suvremenih hrvatskih romana s ključem i ove knjige, ta je što iza Šolohova stoje ministarstva obrane i unutarnjih poslova Republike Hrvatske, skupa s pripadajućim kulturno-prosvjetnim institucijama, dok iza drugog nema nikog osim njega samog i njegovog teksta. Osim ako iza drugog nisu srpska književnost i kultura. I još jedna tu je razlika: prominski Šolohov piše niz dlaku, a Basara piše uz dlaku zvijeri nacionalnog jedinstva.
Ljudi se, vjerujući i nevjerujući, oko pokojnika svaki put okupljaju kao muhe oko govna. I najednom, svatko ima za ispričati neki doživljaj s njim i u tom doživljaju popravlja i nadopričava vlastitu ulogu. Uz svježeg pokojnika, kakav je već dobre dvadeset i tri godine za Srbe i Srbiju Zoran Đinđić, svi se osjećaju pomalo pokojni i pomalo vječni. Sreća da 2003. nije postojao fejsbuk, jer bi nekoliko milijuna Srba, i još toliko simpatizera, na fejsbuku objavili svoju fotografiju s pokojnikom. I ovaj bi se čitatelj možda našao u iskušenju, možda bi se dao u potragu za fotografijom snimljenom 1988, za onog jednog susreta s besmrtnim pokojnikom, povodom intervjua za neke sarajevske omladinske novine. I intervjuist i Zoran Đinđić imali su tada naušnicu u uhu. Đinđić je svoju kasnije skinuo.
Ljudi se, vjerujući i nevjerujući, svaki put oko pokojnika okupljaju kao muhe oko govna. U nekoj manje spretnoj, ali svakako pristojnijoj figuri reklo bi se da se zalijeću na smrt kao leptiri na vrelu žarulju. Ali radosno iz svega izađu živi. Basara, međutim, savršeno je neimpresioniran smrću.Ili narodnom strašću za pokojnošću. Ono što on u ovoj knjizi piše utopijski je koliko i osamljenički pokušaj deaktiviranja posljednjega velikog srpskog mita. Pritom, naravno, nije ovo knjiga protiv Zorana Đinđića, baš naprotiv, ali jest knjiga, i to šokantno strasna, možda i najstrasnija Basarina dosad, protiv Srba. Nikada nitko, nijedan hrvatski pisac, uključujući i Krležu, nije se odvažio napisati ovakvu knjigu protiv Hrvata. Maljem bi mu glavu rascopali, kao lubenicu. U najčuvenijoj hrvatskoj kulturno-prosvjetnoj instituciji (kako je ljetos ozvaničeno u zgradi hrvatskoga Sabora), u Jasenovcu.
Kad smo kod Jasenovca, ima i toga u ovom strašnom i furioznom Đinđićevom monologu, u koji Berhtold jedva da upadne s ponekom umirujućom invektivom. Kaže Basara da kazuje Đinđić: “…kao što je Jasenovački pokolj (bar na rečima) teže pao preživelima nego zaklanima, o čemu svedoči buddistički mir sa kojim je Sv. Vukašin Mandrapa poturio vrat, rekao koljaču ‘samo ti, sinko, radi svoj posao’, time zadobio carstvije nebesko i istovremeno spasao dušu koljaču, koji se kasnije pokajao.
Sv. Mandrapa je jedini srpski svetac koji ispunjava najstrože kriterijume svetosti. Svi ostali sveti Srbi su molitvene plačipičke, sveti nejebi, politički radnici, populisti, nacionalni geografi, neretko i saradnici okupatora.
Ponovo je, kao ono osamdeset šeste godine – godine Memoranduma SANU – Odeljenje za poznavanje prirode i društva SANU, pod Trutovim pokroviteljstvom i visokim auspicijama njegove opstipacije, raspisalo javnu licitaciju – moglo bi se reći i aukciju – o broju Srba zaklanih u Jasenovcu. Licitiranje je započeo dr. Šolaja cifrom od 850.000, koju je dr Lingura podigao na 1.100.000, što se dr Krijestiću, vodećem teoretičaru zaklanosti, učinilo premalo, pa je ulog podigao na 1.700.000 nakon čega je sekretar SANU uzviknuo ‘prodato’.”
Pokušajmo sad zamisliti nezamislivo: da hrvatski pisac o blaženome, još uvijek ne i svetome, Alojziju napiše što je Basara, kroz glas mrtvoga Đinđića, napisao o svim svetim Srbima, izuzevši svetog Vukašina Mandrapu. Ili barem imaginirajmo koji bi to hrvatski pisac, čiji bi ugled u Hrvatskoj bio usporediv s ugledom Basarinim u Srbiji, dakle koji bi to hrvatski pisac, bivši hrvatski ambasador negdje (jer Basara bivši je srpski ambasador na Cipru), dvostruki nositelj najveće hrvatske književne nagrade (Basara je, kod Srba, nositelj one Ninove za roman godine čiji je, istina kilavi i blago poustašeni i poustrašeni, korelat Nazorova nagrada u Hrvata), bio u stanju napisati za blaženog Alojzija da je, na primjer, suradnik okupatora, a da o ostalom ni ne sanjamo? Nezamislivo, braćo i sestre, jebeno nezamislivo? (I, sasma uzgred, prva naklada ovog romana kod Lagune iznosi 5000 primjeraka. Također za bivše ambasadore u Hrvatskoj i dobitnike ovog ili onog, jebeno nezamislivo.)
“Pazi se popova”, upozorava Đinđića Stojković, lik Basarin u više izdanja, koji se u ovoj knjizi javi sporadično, “pazi se popova i – naročito – kalcana, post i nejebica stvaraju monstrume. Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište.”
Rečenice kakva je ova posljednja najubojitije su oružje Basarina uma. On, baš kao i Krleža, u stanju je sazidati monumentalnu građevinu od riječi, e da bi je ovakvom jednom rečenicom digao u zrak. Pritom, Basara od onih je pisaca, malo ih je, čitatelj misli da ih osim Basare više i nema, koji baš nimalo ne brinu za ljepotu i funkcionalnost svoje romaneskne građevine. Ima nas još, među piscima, da nam se živo fućka za čitatelje, hoće li ih biti samo jedan, ili će ih biti milijun i jedan, licitiranje čitateljima je poput licitiranja žrtvama Jasenovca, bilo da se licitira u zgradi Hrvatskog sabora i pod pokroviteljstvom doglavnika Njonje, bilo da se licitira u SANU i pod pokroviteljstvom truta Košpurice, ali Basaru u njegovom antipopulističkom radikalizmu nije briga hoće li itko, izvan najužeg kruga njegova svijeta, biti u stanju pročitati ovu knjigu. Njezina referencijalnost i autoreferencijalnost mnogo je teža od Krležine, ali je time i ubojitija. “Đinđić: memoari s onu stranu groba”, svakako jedna je od najvažnijih knjiga naših jezika u posljednjih frtalj stoljeća, ali je dočitati neće nitko izvan Srbije i izvan onog što se nekad nazivalo srpskim rasejanjem. U Hrvatskoj, možda, poneko tko je umio i Krležu sačuvati izvan novoustaškog zapta, uspostavljenog po koncertu na hipodromu, ali ni taj, strah nas je, neće priznati da je čitao jednu ovakvu knjigu. Ona prevođena biti neće, jer je neprevodiva upravo kao samrtničko krljanje nožem ili metkom zaklanog čovjeka.
Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište
Zoran Đinđić posljednji je veliki srpski mit. Nekoliko trenutaka prije nego što je 12. ožujka 2003. ustrijeljen, vjerojatno je bio najnepopularniji europski predsjednik Vlade. Formalni koalicijski partneri odrekli su ga se, predsjednik Republike mu je, stvarno i metaforično, radio o glavi, stranka koju je stvarao i koja ga je trebala podržavati raspadala mu se iza leđa. Nakon što je ubijen, uslijedilo je kratko izvanredno stanje, pokrenuta je akcija Sablja, tokom koje su trebali biti razotkriveni inicijatori atentata, ali se nije dogodilo ništa osim što su pohvatani izvršitelji, pokojnik je heroiziran i gotovo obogotvoren, te je stvoreno i općeprihvaćeno vjerovanje da je Srbija njegovim ubojstvom zaustavljena na putu među civilizirani svijet. Stvarnost, u kojoj je neusporedivo vjerojatnije bilo da bi, da ga nisu ubili, Zoran Đinđić bio primoran na ostavku, a da bi sljedeće izbore katastrofalno izgubio, te zatim nestao s političke scene, vratio se u Njemačku i nastavio akademsku karijeru, ta stvarnost pokleknula je pred novostvorenim mitom. Ustvari, stvarnost je pokleknula pred karminama, iz kojih, kako to u ovom dijelu svijeta biva, pokojnik izlazi preobražen u odnosu na onog koji je za života bio. Do danas, u Srbiji se među dobrim i ispravnim ljudima vjeruje da bi sa živim Đinđićem ta zemlja drukčije izgledala. Oni loši i neispravni, dakle nacionalisti, njegovu smrt iskoristili su kao argument vlastite koristi, predstavljajući se kao njegovi nastavljači. Malobrojni uživaju stvarne plodove njegove smrti.
Knjiga Svetislava Basare “Đinđić: memoari s onu stranu groba” formalno govoreći je roman. Dvjestotinjak stranica monološke proze, ispovijesti ustrijeljenog srpskog premijera stanovitom Ferdinandu Berhtoldu, predstavljenom kao “entitet koji u limbu, iza horizonta događaja, zapisuje ispovesti žrtava serije atentata proizašlih iz Principovog atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda”. Knjiga je neobična, mračna i opora, prema čitatelju izrazito mrska, lišena ambicija da ga zavede tekstom, očara prizorima, osvoji domišljatošću svoga pripovjedača, te na koncu utješi iluzijom. Suprotno tome, Basara šokantno brutalno razara iluziju posljednjega velikog srpskog mita i vraća svog čitatelja nečemu što bi se moglo nazvati stvarnim stanjem stvari u 12 sati i 25 minuta, 12. ožujka 2003, u dvorištu ispred zgrade Vlade Republike Srbije. Od toga čitatelj neće imati nikakve koristi, ali to je naprosto istina. Ona je, kao i svaka velika istina, na nemilosrdan način beskorisna, ali ona je istodobno cilj i svrha. Ona je, na kraju, i kazna za grijeh, za sedmi smrtni grijeh: lijenost. Duhovnu lijenost naravno, a ne lijenost u okopavanju vrta.
Ono čime, međutim, Basara vlada širom bjeline knjiške stranice, ili širom bjeline ekrana, nakon što se odrekne svake iluzije i utjehe, i svakog čitateljskog zavođenja, jest jezik. Jest stil kojim se pisac, svjesno ili nesvjesno, uglavnom ipak nesvjesno, poziva na barem dvojicu velikih uzora: Miloša Crnjanskog i Miroslava Krležu. Ipak će biti, mnogo izrazitije i prisutnije, na Krležu. Basara, baš kao i Krleža, magmu materinjeg jezika i svih riječi u njemu što su ih u različitim prilikama i na svakakve načine izrekli svi njegovi mrtvi govornici, pretvara u nešto svoje, čega prethodno nije bilo, ispomažući se konstrukcijama i leksičkim materijalom za kojim nitko prethodno nije posezao. Evo, za ilustraciju tog jezičnog uragana, jednog povećeg fragmenta u kojem Đinđićev duh razmatra s Berhtoldom povijest događaja:
“Ali da je, u apsurdnom slučaju da sam pobedio u atentatu a izgubio u miru, Srbija stvorila – a kako vidite, Merkur je bio retrogradan, zvezde su joj išle naruku, sigurno bi je stvorila – najveću moguću (iako za rapaljske apetite nedovoljno veliku) Veliku Srbiju sa Bečom kao prestonicom, peti oktobar 2000. ne bi bio početak kraja Srbije, nego početak kraja sveta.
Sagledavate li sada Ihre Exzellenz providencijalni smisao vašeg javnog pogubljenja. Shvatate li da bi – da ste uspeli u naumu da uljudite Srbiju – a da niste ubijeni verovatno biste i uspeli, Uran je bio u konjunkciji sa Marsom – globalni ekosistem bio nepovratno narušen.
Taj mi je smisao bio jasan i pre mog javnog pogubljenja. Slutio sam to, Berhtold. I zato sam – kao i moj prethodnik pred nišanom Crne ruke, Franc Ferdinand – davao sve od sebe da budem ubijen. (Bosanci su i u mom slučaju odigrali presudnu ulogu.) Matrica je ista – nikad se ne menja – s tim da se jednom događa kao tragedija na sceni Burgteatra, da bi se drugi put ponovilo kao farsa na bini Srpskog amaterskog pozorišta na Palama.
Ima tu još detalja.
Jedna je, naime, stvar roditi se u Beču, sasvim druga roditi se u Bosanskom Grahovu, podno Kozarice, đe ne rađa majka izdajice, mestu u geofizičkom smislu idealnom za rađanje Gavrila Principa, ubica, ne filozofa. Trebale su mi godine i godine napornog rada na sebi da bih savladao princip Principa u sebi. Sve tamo do kraja sedamdesetih ne bih prezao da u svojstvu dopisnog člana RAF-a pripucam u nekog nadvojvodu, da bih godine 2001 – kad je iz principa trebalo da zapucam – krenuo stopama Franca Ferdinanda i došao hitmenu na noge.
Aneksija Bosne bila je uzrok prestolonaslednikove smrti – siromah, Erzherzog nije znao da izreka koga moja čakija ubode, tom ne treba ni leba ni vode nije isprazno kurčenje nego kategorički imperativ – moja pak smrt bila je preduslov za ko zna koji po redu neuspeli pokušaj aneksije Bosne koju je Trut planirao…”
Spomenuti Trut u romanu, V. Košpurica, u nekoj izvanpripovjednoj stvarnosti bijaše Vojslav Koštunica, kao što je i Kjosić iz romana zapravo Dobrica Ćosić. Uzgred, njih dvojica ovako se opisuju u jednoj fusnoti u romanu: “Veliki zatvornici, Kjosić i Košpurica, čvrstinu svojih nacionalističkih stavova zasnivaju na naslagama petrifikovanih ekskremenata, koje i po više godina ne izbacuju iz debelog creva, Kjosić zbog čuvarnosti, Košpurica iz lenjosti. (…) Osim čvrstinu uverenja, višegodišnje opstipacije su se na Kjosiću i Košpurici očitovale namrgođenošću, posivelom i opštom izmučenošću lica, karakterističnim za osobe koje pate od zatvora, koji su oni predstavljali kao ozbiljnost i zabrinutost nad sudbinom Srbije i Srba svih i svuda.” I većina drugih likova u Đinđićevoj ispovijesti nose imena koja se u jednom ili dva slova razlikuju od imena osoba iz izvanpripovjedne stvarnosti. Neki, međutim, zovu se onako kako je ime i liku iz tobožnje zbilje. Basara uglavnom mijenja ona imena iza kojih stoje figure koje će u romanu nužno obaviti neku radnju koju ne obavljaju u stvarnosti. Na primjer, prevoditeljica Drinka Gosjovič ovu ispovijest odmah prevodi na njemački jezik, unutar kojeg sama pripovijest nalazi svoje prirodno narativno utočište. Prevoditeljica je, dakle, nužno prisutna u limbu u kojem komuniciraju Đinđić i Berhtold. A u onoj trivijalnoj izvanpripovjednoj stvarnosti ime prevoditeljice je – Drinka Gojković. Briljantna književna prevoditeljica s njemačkog, kojoj imamo zahvaliti srpske prijevode nekih od najmoćnijih njemačkih proznih tekstova uopće. Gospođa Gojković jedan je od onih prevoditelja, ima ih i u hrvatskoj književnoj povijesti, za koje je neobično, s obzirom na prirodu njihova dara, to da sami ne pišu prozu i poeziju.
Netko bi sad mogao pomisliti da je knjiga “Đinđić: memoari s onu stranu groba” roman s ključem. Ali ne, ako ovo i jest roman s ključem, onda u njemu nema brave za taj ključ. Osim toga, u južnoslavenskom, naročito hrvatskom slučaju, smisao pisanja romana s ključem sramoćenje je zaključanih protagonista. Pamtimo tako ovdašnjeg Šolohova iz Promine, koji je napisao nekoliko takvih romana i dao ih je zaključati onim glomaznim gvozdenim ključem, kojim bi se ćaća zaključavao u staju, kad bi mater varao s kućnom kozom. Ovdje tog, međutim, nema. Nema ni takvih brava ni takvih ključeva, a nema ni ćaće koji jebe kozu. Ideja o višegodišnjoj Košpuricinoj opstipaciji kao posljedici protagonistine lijenosti, duhovne i fizičke, ne sramoti Vojislava Koštunicu, niti ga zaključava u njegovu romanesknu protupriliku. Ta ideja zadržava se kao Basarina ili basarinska konstrukcija, kao djelo njegove pripovjedne imaginacije, u kojoj je ruganje stvarnosti, ili ruganje pojavama i osobama iz stvarnosti, istodobno i vlastita autoflagelacija, vlastito izlaganje lakrdiji. Na kraju, razlika između Šolohova iz Promine i Basare, i između suvremenih hrvatskih romana s ključem i ove knjige, ta je što iza Šolohova stoje ministarstva obrane i unutarnjih poslova Republike Hrvatske, skupa s pripadajućim kulturno-prosvjetnim institucijama, dok iza drugog nema nikog osim njega samog i njegovog teksta. Osim ako iza drugog nisu srpska književnost i kultura. I još jedna tu je razlika: prominski Šolohov piše niz dlaku, a Basara piše uz dlaku zvijeri nacionalnog jedinstva.
Ljudi se, vjerujući i nevjerujući, oko pokojnika svaki put okupljaju kao muhe oko govna. I najednom, svatko ima za ispričati neki doživljaj s njim i u tom doživljaju popravlja i nadopričava vlastitu ulogu. Uz svježeg pokojnika, kakav je već dobre dvadeset i tri godine za Srbe i Srbiju Zoran Đinđić, svi se osjećaju pomalo pokojni i pomalo vječni. Sreća da 2003. nije postojao fejsbuk, jer bi nekoliko milijuna Srba, i još toliko simpatizera, na fejsbuku objavili svoju fotografiju s pokojnikom. I ovaj bi se čitatelj možda našao u iskušenju, možda bi se dao u potragu za fotografijom snimljenom 1988, za onog jednog susreta s besmrtnim pokojnikom, povodom intervjua za neke sarajevske omladinske novine. I intervjuist i Zoran Đinđić imali su tada naušnicu u uhu. Đinđić je svoju kasnije skinuo.
Ljudi se, vjerujući i nevjerujući, svaki put oko pokojnika okupljaju kao muhe oko govna. U nekoj manje spretnoj, ali svakako pristojnijoj figuri reklo bi se da se zalijeću na smrt kao leptiri na vrelu žarulju. Ali radosno iz svega izađu živi. Basara, međutim, savršeno je neimpresioniran smrću. Ili narodnom strašću za pokojnošću. Ono što on u ovoj knjizi piše utopijski je koliko i osamljenički pokušaj deaktiviranja posljednjega velikog srpskog mita. Pritom, naravno, nije ovo knjiga protiv Zorana Đinđića, baš naprotiv, ali jest knjiga, i to šokantno strasna, možda i najstrasnija Basarina dosad, protiv Srba. Nikada nitko, nijedan hrvatski pisac, uključujući i Krležu, nije se odvažio napisati ovakvu knjigu protiv Hrvata. Maljem bi mu glavu rascopali, kao lubenicu. U najčuvenijoj hrvatskoj kulturno-prosvjetnoj instituciji (kako je ljetos ozvaničeno u zgradi hrvatskoga Sabora), u Jasenovcu.
Kad smo kod Jasenovca, ima i toga u ovom strašnom i furioznom Đinđićevom monologu, u koji Berhtold jedva da upadne s ponekom umirujućom invektivom. Kaže Basara da kazuje Đinđić: “…kao što je Jasenovački pokolj (bar na rečima) teže pao preživelima nego zaklanima, o čemu svedoči buddistički mir sa kojim je Sv. Vukašin Mandrapa poturio vrat, rekao koljaču ‘samo ti, sinko, radi svoj posao’, time zadobio carstvije nebesko i istovremeno spasao dušu koljaču, koji se kasnije pokajao.
Sv. Mandrapa je jedini srpski svetac koji ispunjava najstrože kriterijume svetosti. Svi ostali sveti Srbi su molitvene plačipičke, sveti nejebi, politički radnici, populisti, nacionalni geografi, neretko i saradnici okupatora.
Ponovo je, kao ono osamdeset šeste godine – godine Memoranduma SANU – Odeljenje za poznavanje prirode i društva SANU, pod Trutovim pokroviteljstvom i visokim auspicijama njegove opstipacije, raspisalo javnu licitaciju – moglo bi se reći i aukciju – o broju Srba zaklanih u Jasenovcu. Licitiranje je započeo dr. Šolaja cifrom od 850.000, koju je dr Lingura podigao na 1.100.000, što se dr Krijestiću, vodećem teoretičaru zaklanosti, učinilo premalo, pa je ulog podigao na 1.700.000 nakon čega je sekretar SANU uzviknuo ‘prodato’.”
Pokušajmo sad zamisliti nezamislivo: da hrvatski pisac o blaženome, još uvijek ne i svetome, Alojziju napiše što je Basara, kroz glas mrtvoga Đinđića, napisao o svim svetim Srbima, izuzevši svetog Vukašina Mandrapu. Ili barem imaginirajmo koji bi to hrvatski pisac, čiji bi ugled u Hrvatskoj bio usporediv s ugledom Basarinim u Srbiji, dakle koji bi to hrvatski pisac, bivši hrvatski ambasador negdje (jer Basara bivši je srpski ambasador na Cipru), dvostruki nositelj najveće hrvatske književne nagrade (Basara je, kod Srba, nositelj one Ninove za roman godine čiji je, istina kilavi i blago poustašeni i poustrašeni, korelat Nazorova nagrada u Hrvata), bio u stanju napisati za blaženog Alojzija da je, na primjer, suradnik okupatora, a da o ostalom ni ne sanjamo? Nezamislivo, braćo i sestre, jebeno nezamislivo? (I, sasma uzgred, prva naklada ovog romana kod Lagune iznosi 5000 primjeraka. Također za bivše ambasadore u Hrvatskoj i dobitnike ovog ili onog, jebeno nezamislivo.)
“Pazi se popova”, upozorava Đinđića Stojković, lik Basarin u više izdanja, koji se u ovoj knjizi javi sporadično, “pazi se popova i – naročito – kalcana, post i nejebica stvaraju monstrume. Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište.”
Rečenice kakva je ova posljednja najubojitije su oružje Basarina uma. On, baš kao i Krleža, u stanju je sazidati monumentalnu građevinu od riječi, e da bi je ovakvom jednom rečenicom digao u zrak. Pritom, Basara od onih je pisaca, malo ih je, čitatelj misli da ih osim Basare više i nema, koji baš nimalo ne brinu za ljepotu i funkcionalnost svoje romaneskne građevine. Ima nas još, među piscima, da nam se živo fućka za čitatelje, hoće li ih biti samo jedan, ili će ih biti milijun i jedan, licitiranje čitateljima je poput licitiranja žrtvama Jasenovca, bilo da se licitira u zgradi Hrvatskog sabora i pod pokroviteljstvom doglavnika Njonje, bilo da se licitira u SANU i pod pokroviteljstvom truta Košpurice, ali Basaru u njegovom antipopulističkom radikalizmu nije briga hoće li itko, izvan najužeg kruga njegova svijeta, biti u stanju pročitati ovu knjigu. Njezina referencijalnost i autoreferencijalnost mnogo je teža od Krležine, ali je time i ubojitija. “Đinđić: memoari s onu stranu groba”, svakako jedna je od najvažnijih knjiga naših jezika u posljednjih frtalj stoljeća, ali je dočitati neće nitko izvan Srbije i izvan onog što se nekad nazivalo srpskim rasejanjem. U Hrvatskoj, možda, poneko tko je umio i Krležu sačuvati izvan novoustaškog zapta, uspostavljenog po koncertu na hipodromu, ali ni taj, strah nas je, neće priznati da je čitao jednu ovakvu knjigu. Ona prevođena biti neće, jer je neprevodiva upravo kao samrtničko krljanje nožem ili metkom zaklanog čovjeka.