Dobro je da se nisam rodio 1887.;
pod crno-žutim barjakom pohodio bih Galiciju ili Srbiju,
zarobljen pa ponovno puškom pognut,
sa šajkačom na glavi pisao bih ti mutnom vodom pisma čiste ljubavi
ne vjerujući da je Solun hrvatska Atlantida,
posljednje gubilište iza kojeg Drina ulijeva se u Sienu,
kruškovača u apsint
Dobro je da se nisam rodio 1914.;
gledao bih kako pada Madrid i čovječnost,
u odsjaju Messerschmitta nad spaljenom Baskijom
mislio na tebe i zagorske brege umiješane u nebo i kukuruzno brašno
A jako je dobro je da se nisam rodio 1918.;
nosio bih pušku umjesto vesla, pucao u Goranovu smrt,
sanjao Dalmaciju prišivenu uz Gradec i Matoševo uskrsnuće;
u veliki san ugurao san o tvojim usnama u kojima
sniježi djetinjstvo kao pobjeda intime nad revolucijom
Dobro je da se nisam rodio 1964.;
od nemoći postao bih pjesnik,
sa svakom vukovarskom granatom prsle bi i nagazne mine
ljubavi u mojim očima
Ne bih ti pisao pisma, ni mutnom niti krvavom vodom,
ne bih mislio na tebe niti na grožđe,
ne bih se radovao pahuljama, čak ni tvoje tijelo
od kore i strepnje oguljeno ne bi prosvijetlilo crni zrak u plućima
Vidiš, dobro je da je moje rođenje odgođeno,
možda dođe čas kad će biti svejedno kako pišemo poeziju;
ljubimo li se zatvorenih ili otvorenih očiju
1964.
Dobro je da se nisam rodio 1887.;
pod crno-žutim barjakom pohodio bih Galiciju ili Srbiju,
zarobljen pa ponovno puškom pognut,
sa šajkačom na glavi pisao bih ti mutnom vodom pisma čiste ljubavi
ne vjerujući da je Solun hrvatska Atlantida,
posljednje gubilište iza kojeg Drina ulijeva se u Sienu,
kruškovača u apsint
Dobro je da se nisam rodio 1914.;
gledao bih kako pada Madrid i čovječnost,
u odsjaju Messerschmitta nad spaljenom Baskijom
mislio na tebe i zagorske brege umiješane u nebo i kukuruzno brašno
A jako je dobro je da se nisam rodio 1918.;
nosio bih pušku umjesto vesla, pucao u Goranovu smrt,
sanjao Dalmaciju prišivenu uz Gradec i Matoševo uskrsnuće;
u veliki san ugurao san o tvojim usnama u kojima
sniježi djetinjstvo kao pobjeda intime nad revolucijom
Dobro je da se nisam rodio 1964.;
od nemoći postao bih pjesnik,
sa svakom vukovarskom granatom prsle bi i nagazne mine
ljubavi u mojim očima
Ne bih ti pisao pisma, ni mutnom niti krvavom vodom,
ne bih mislio na tebe niti na grožđe,
ne bih se radovao pahuljama, čak ni tvoje tijelo
od kore i strepnje oguljeno ne bi prosvijetlilo crni zrak u plućima
Vidiš, dobro je da je moje rođenje odgođeno,
možda dođe čas kad će biti svejedno kako pišemo poeziju;
ljubimo li se zatvorenih ili otvorenih očiju
(zbirka Godovi, Osmoknjižje)