Da te nisam vidjela da diraš u kruh dok se ne vratim, poviče majka dok prelazi preko praga. Kruh topao, tek pečen, majka omota krpama, a onda stavi u plastičnu vrećicu. Da ne postane kamen, kaže majka. Ako se otkine od kruha dok je tako vruć, zalijepit će se iznutra tijesto. Dijete stoji na pragu pa promatra: majka se bori s kamenom. Kamen, samo što vikati ne počne na majku, samo što ne urilikne da neće nigdje, samo što nije počeo na mater nasrtati natrag kao otac kad se vrati pijan. Malo ga pomakne, ali kamen se vrati gdje je i bio. Majka psuje dok ga pokušava pomaknuti, ali ne odustaje. Ukopao se preduboko, ili su njoj ruke slabe. Pusti budalu, kaže baba kad otac pijan dođe pa ga zasvrbi da se svađa. Tako kaže baba, svrbi ga jezik, muči od njega. Ali svrbe oca i ruke, a tu nema pomoći. Djetetu dođe da kaže i majci da muči od kamena. Ali onda majka pobijedi. Izvali gromadu pa je valja do česme. Dijete potrči do rupe gdje je majka izvalila kamen. Zemlja gola, gujavice, bube, štrige-rige. Pazi, zavući će ti se u uho, kaže baba djetetu kad vidi u kući štriga-rigu. A što se zavuče u tebe, ne može izaći. To mogu samo prsti. Gujavice se vrpolje, dijete uzima u ruku pa gleda. Kako se koprca na sitnom dlanu. Onda je vrati nazad. Uzme manji kamen. Stisne. Kamen majka pere, pa pere. Pere prstima, pere krpom koju je donijela iz kuće, koju je napravila od stare majice, onda opet sapere vodom. Treba kiseliti kupus, otac je kupio bure. Onda majka pusti kamen da se osuši, a ona ode u baštu rezati glavice kupusa. Reže jednu po jednu, pa ih donese do česme, ispere zemlju s njih, otrgne suhe listove, dubi u njima rupe pa im soli rane koje je napravila. Onda slaže, glavicu po glavicu, u bure. Na kraju ide kamen. Da drži, da zadrži kupus, da zadrži tijelo, baš kao najteža šutnja.
Kamen
Da te nisam vidjela da diraš u kruh dok se ne vratim, poviče majka dok prelazi preko praga. Kruh topao, tek pečen, majka omota krpama, a onda stavi u plastičnu vrećicu. Da ne postane kamen, kaže majka. Ako se otkine od kruha dok je tako vruć, zalijepit će se iznutra tijesto. Dijete stoji na pragu pa promatra: majka se bori s kamenom. Kamen, samo što vikati ne počne na majku, samo što ne urilikne da neće nigdje, samo što nije počeo na mater nasrtati natrag kao otac kad se vrati pijan. Malo ga pomakne, ali kamen se vrati gdje je i bio. Majka psuje dok ga pokušava pomaknuti, ali ne odustaje. Ukopao se preduboko, ili su njoj ruke slabe. Pusti budalu, kaže baba kad otac pijan dođe pa ga zasvrbi da se svađa. Tako kaže baba, svrbi ga jezik, muči od njega. Ali svrbe oca i ruke, a tu nema pomoći. Djetetu dođe da kaže i majci da muči od kamena. Ali onda majka pobijedi. Izvali gromadu pa je valja do česme. Dijete potrči do rupe gdje je majka izvalila kamen. Zemlja gola, gujavice, bube, štrige-rige. Pazi, zavući će ti se u uho, kaže baba djetetu kad vidi u kući štriga-rigu. A što se zavuče u tebe, ne može izaći. To mogu samo prsti. Gujavice se vrpolje, dijete uzima u ruku pa gleda. Kako se koprca na sitnom dlanu. Onda je vrati nazad. Uzme manji kamen. Stisne. Kamen majka pere, pa pere. Pere prstima, pere krpom koju je donijela iz kuće, koju je napravila od stare majice, onda opet sapere vodom. Treba kiseliti kupus, otac je kupio bure. Onda majka pusti kamen da se osuši, a ona ode u baštu rezati glavice kupusa. Reže jednu po jednu, pa ih donese do česme, ispere zemlju s njih, otrgne suhe listove, dubi u njima rupe pa im soli rane koje je napravila. Onda slaže, glavicu po glavicu, u bure. Na kraju ide kamen. Da drži, da zadrži kupus, da zadrži tijelo, baš kao najteža šutnja.