paradoks na površini

dugo su se riječi valjale uskim tunelima
račvanjima u susretima osjetljivih neurona
palile su se i gasile
lampice na sjevernoj hemisferi
vukla se magla istočnim horizontom
nekad se jutro nije moglo
vidjeti na zapadu je trajao
rat započet u utrobi njegova
majka je bila njegova
majka
često nije mogao spavati
s rukom na čelu čekao
je riječ
pojavila bi se nekad kao uspomena
najčešće kao milost
nikad je nije potpuno
shvatio volio je
lijepio ih je na papir jednu
preko druge kao kolaž
tako je pisao godinama
svaki dan
svaki dan
slike su čekale u mekanim pregibima
posteljina je bila topla stvarna
tijelo se okretalo
njegovi učenici sjajnih očiju
razumjeli su svak
svoje slušao je
nervozan
crvenilo se napeto žarilo
njegova koža izbodena
nerazumljivim riječima
bol je osjećao i nemoć
tjeskobu i strah
čekao je vrijeme čekao je
u jednom trenutku
saznat će o čemu
će misliti pisati do kraja
sjećanja izmisliti svoju
prošlost ponovo