Ćirilični obrazac Izvoda iz Matične knjige umrlih, takozvani obrazac XXIII/25, izdanje Invalidskog knjižarskog preduzeća Srbije – Beograd, prodavao se po 0,50 dinara. Uz njega valjalo je priložiti i taksene marke u iznosu od 20 dinara, da bi se dobio punovažan Izvod iz Matične knjige umrlih, dokument kojim se mogla regulirati ostavina, provesti nasljeđivanje obiteljske mirovine i na kraju, s potrebnom birokratskom izvjesnošću i za sva vremena ustanoviti da je rečena osoba mrtva, te da su i ostali podaci u Izvodu tačni.
Ali ono što je tačno u vremenima smrti, ne mora biti tačno i za života.
Ovaj izvod ispunjen je latiničnom pisaćom mašinom, objavljen 10. aprila 1950. god. i u njemu se ustanovljava da je smrt nastupila 9. aprila 1950. god. u 6h.
U tom je nastupu sa svijeta pomela ŠTUBLER DRAGUTINA, rođenog 31. VII. 1874. god. u mjestu Bozovići – Rumunija. U rubrici državljanstvo upisano je: FNRJ. U rubrici narodnost: Hrvat. Zanimanje: penzioner. Posljednje mjesto stanovanja, ul. i br.: Stup. Bračno stanje: oženjen. Porodično i rođeno ime bračnog druga: Škedelj Ivana. Porodično i rođeno ime roditelja, oca: Štubler Mihajlo, majke: Bajfuz Regina.
Onda, porodično i rođeno ime prijavioca: Štubler Rudolf. Mjesto stanovanja (ul. i br.) prijavioca: Stup 97.
Rubrika primjedbe i ispravke grešaka ostala je prazna.
U potpisu: Štubler Rudolf, s.r., prijavilac
Sreten Savić, s.r., matičar.
Uvjerenje je izdano dana 11. aprila 1950.
U trenucima kada je, očiju punih suza, izlazio iz kuće u Kasindolskoj ulici, koja se u to vrijeme nije tako zvala, da ode u općinu i prijavi očevu smrt, sin Rudi, naš Nano, nije razmišljao o podacima oko kojih će biti pitan. Podrazumijevalo se da mu je ocu ime Karlo. Tako se, uostalom, cijeloga života zvao. Osim u onim vrlo rijetkim slučajevima, moglo ih je biti dva ili tri, odmah nakon Prvoga svjetskog rata, dvadesetih, možda i tridesetih godina, kada bi ga, i ne pitajući ništa, kraljevinski činovnici upisivali prema “narodnoj” verziji njegova imena: Dragutin, Drago. Kako su ti priprosti i osioni ljudi, mahom Srbijanci ili Srbi iz istočne Bosne znali da ime Karlo zapravo znači Dragutin? I što su još sve osim toga znali?
Ali nije bilo vrijeme da se oko toga pravi problem. Otata je bio bez posla, živio je od sindikalne pomoći, od koje je prehranjivao ženu i djecu, u tuđoj kući i bez perspektive da će više ikad dobiti namještenje, pa mu je ime bilo najmanje važno. Glavno da je on sam znao kako se zove.
Ali što se dogodilo s Nanom da je tog 10. aprila 1950. pokojnog oca predstavio narodnom, a moglo bi se reći i žandarskom, varijantom njegova imena? Uplašio se Sretena Savića, matičara? (Za njega moramo primijetiti da je samo svoje ime upisao mimo činovnički vazda popularne inverzije, po kojoj se najprije navodilo prezime pa ime.)
Ako je Karlo Stubler za života katkad i znao biti Dragutin, ono sljedeće baš nikad nije bio, niti je živ sanjao da će ikada biti: Hrvat.
Pet godina ranije komšije Srbi spasili su ga od deportacije u logor, iz kojeg bi kao narodnosni Nijemac bio deportiran u Njemačku. Naravno, u slučaju da preživi logor. Spasili su ga jer im je prethodno valjao, jer ih je štitio od ustaša. A mogao ih je zaštititi samo zato što je bio – Nijemac.
I tako je s pet udaraca u pisaću mašinu Karlo Stubler od jednoga postao drugo.
Njemu je sad svejedno, tješio se Nano, smirujući svoju savjest, a nama nije svejedno, nama je bolje ako ga se upiše kao Hrvata. Vremena su kada nije dobro biti Nijemac. Još uvijek svi folksdojčeri, Karlovi sunarodnici, nisu deportirani u Njemačku, pa bi se, ne daj Bože, moglo dogoditi da im još netko bude pridodat.
Recimo, on, Rudi.
Iako mu je njemački jezik bio očinji i maternji, bez obzira na to što se za omamu nije jasno znalo je li Slovenka ili je Njemica, i naučio ga je prije jezika kojim se služi dok Sretenu Saviću izgovara podatke o svome pokojnom ocu, Rudolf Stubler uglavnom se očitovao kao Hrvat. Kažemo uglavnom, jer je bilo prilika i kad je bio Jugoslaven, ali i kad je bio Austrijanac. Dok je studirao u Grazu i u Beču, što je za sebe mogao reći nego da je Austrijanac iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali Nijemac on bio nije. Za razliku od Karla Stublera nije nalazio razloga da bude Nijemac. I to je još jedna od prirodnih reakcija kuferaškog svijeta, ali i općenito svijeta tog vremena. Pripadnosti, pogotovu nacionalne, nisu bile tako čvrsto zadane i zašarafljene kao danas. Mogao si biti jedno, a onda postati drugo. A mogao si biti i nešto mimo onoga što si zapravo biti.
U čemu se sastojalo hrvatstvo Rudolfa Stublera, ili, bolje kazano: koji su bili razlozi njegovu hrvatstvu? Želio je pripadati nekoj većoj zajednici, osjećati se zaštićenim, svome katolištvu naći neki čvršći i sigurniji okvir. U Sarajevu se nakon propasti Monarhije nije moglo tek tako biti Nijemac. Za takvo što valjalo je imati dara za samoću, za život usred vječnog sumraka. Nano nije imao tog dara, i bio je plašljiv čovjek.
Svoj strah platio je skupo.
Platio ga je time što sam našao četrdeset godina nakon njegove i šezdeset i sedam godina nakon smrti Karla Stublera u prozirnoj plastičnoj fascikli s originalnim i kopiranim dokumentima, izvodima iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, krštenicama i uvjerenjima o državljanstvu, koja je, neočekivano uredna, stajala u komodi, na heklanim stolnjacima, ručnim radovima i maramicama s monogramom.
Obrazac XXIII/25
Ćirilični obrazac Izvoda iz Matične knjige umrlih, takozvani obrazac XXIII/25, izdanje Invalidskog knjižarskog preduzeća Srbije – Beograd, prodavao se po 0,50 dinara. Uz njega valjalo je priložiti i taksene marke u iznosu od 20 dinara, da bi se dobio punovažan Izvod iz Matične knjige umrlih, dokument kojim se mogla regulirati ostavina, provesti nasljeđivanje obiteljske mirovine i na kraju, s potrebnom birokratskom izvjesnošću i za sva vremena ustanoviti da je rečena osoba mrtva, te da su i ostali podaci u Izvodu tačni.
Ali ono što je tačno u vremenima smrti, ne mora biti tačno i za života.
Ovaj izvod ispunjen je latiničnom pisaćom mašinom, objavljen 10. aprila 1950. god. i u njemu se ustanovljava da je smrt nastupila 9. aprila 1950. god. u 6h.
U tom je nastupu sa svijeta pomela ŠTUBLER DRAGUTINA, rođenog 31. VII. 1874. god. u mjestu Bozovići – Rumunija. U rubrici državljanstvo upisano je: FNRJ. U rubrici narodnost: Hrvat. Zanimanje: penzioner. Posljednje mjesto stanovanja, ul. i br.: Stup. Bračno stanje: oženjen. Porodično i rođeno ime bračnog druga: Škedelj Ivana. Porodično i rođeno ime roditelja, oca: Štubler Mihajlo, majke: Bajfuz Regina.
Onda, porodično i rođeno ime prijavioca: Štubler Rudolf. Mjesto stanovanja (ul. i br.) prijavioca: Stup 97.
Rubrika primjedbe i ispravke grešaka ostala je prazna.
U potpisu: Štubler Rudolf, s.r., prijavilac
Sreten Savić, s.r., matičar.
Uvjerenje je izdano dana 11. aprila 1950.
U trenucima kada je, očiju punih suza, izlazio iz kuće u Kasindolskoj ulici, koja se u to vrijeme nije tako zvala, da ode u općinu i prijavi očevu smrt, sin Rudi, naš Nano, nije razmišljao o podacima oko kojih će biti pitan. Podrazumijevalo se da mu je ocu ime Karlo. Tako se, uostalom, cijeloga života zvao. Osim u onim vrlo rijetkim slučajevima, moglo ih je biti dva ili tri, odmah nakon Prvoga svjetskog rata, dvadesetih, možda i tridesetih godina, kada bi ga, i ne pitajući ništa, kraljevinski činovnici upisivali prema “narodnoj” verziji njegova imena: Dragutin, Drago. Kako su ti priprosti i osioni ljudi, mahom Srbijanci ili Srbi iz istočne Bosne znali da ime Karlo zapravo znači Dragutin? I što su još sve osim toga znali?
Ali nije bilo vrijeme da se oko toga pravi problem. Otata je bio bez posla, živio je od sindikalne pomoći, od koje je prehranjivao ženu i djecu, u tuđoj kući i bez perspektive da će više ikad dobiti namještenje, pa mu je ime bilo najmanje važno. Glavno da je on sam znao kako se zove.
Ali što se dogodilo s Nanom da je tog 10. aprila 1950. pokojnog oca predstavio narodnom, a moglo bi se reći i žandarskom, varijantom njegova imena? Uplašio se Sretena Savića, matičara? (Za njega moramo primijetiti da je samo svoje ime upisao mimo činovnički vazda popularne inverzije, po kojoj se najprije navodilo prezime pa ime.)
Ako je Karlo Stubler za života katkad i znao biti Dragutin, ono sljedeće baš nikad nije bio, niti je živ sanjao da će ikada biti: Hrvat.
Pet godina ranije komšije Srbi spasili su ga od deportacije u logor, iz kojeg bi kao narodnosni Nijemac bio deportiran u Njemačku. Naravno, u slučaju da preživi logor. Spasili su ga jer im je prethodno valjao, jer ih je štitio od ustaša. A mogao ih je zaštititi samo zato što je bio – Nijemac.
I tako je s pet udaraca u pisaću mašinu Karlo Stubler od jednoga postao drugo.
Njemu je sad svejedno, tješio se Nano, smirujući svoju savjest, a nama nije svejedno, nama je bolje ako ga se upiše kao Hrvata. Vremena su kada nije dobro biti Nijemac. Još uvijek svi folksdojčeri, Karlovi sunarodnici, nisu deportirani u Njemačku, pa bi se, ne daj Bože, moglo dogoditi da im još netko bude pridodat.
Recimo, on, Rudi.
Iako mu je njemački jezik bio očinji i maternji, bez obzira na to što se za omamu nije jasno znalo je li Slovenka ili je Njemica, i naučio ga je prije jezika kojim se služi dok Sretenu Saviću izgovara podatke o svome pokojnom ocu, Rudolf Stubler uglavnom se očitovao kao Hrvat. Kažemo uglavnom, jer je bilo prilika i kad je bio Jugoslaven, ali i kad je bio Austrijanac. Dok je studirao u Grazu i u Beču, što je za sebe mogao reći nego da je Austrijanac iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali Nijemac on bio nije. Za razliku od Karla Stublera nije nalazio razloga da bude Nijemac. I to je još jedna od prirodnih reakcija kuferaškog svijeta, ali i općenito svijeta tog vremena. Pripadnosti, pogotovu nacionalne, nisu bile tako čvrsto zadane i zašarafljene kao danas. Mogao si biti jedno, a onda postati drugo. A mogao si biti i nešto mimo onoga što si zapravo biti.
U čemu se sastojalo hrvatstvo Rudolfa Stublera, ili, bolje kazano: koji su bili razlozi njegovu hrvatstvu? Želio je pripadati nekoj većoj zajednici, osjećati se zaštićenim, svome katolištvu naći neki čvršći i sigurniji okvir. U Sarajevu se nakon propasti Monarhije nije moglo tek tako biti Nijemac. Za takvo što valjalo je imati dara za samoću, za život usred vječnog sumraka. Nano nije imao tog dara, i bio je plašljiv čovjek.
Svoj strah platio je skupo.
Platio ga je time što sam našao četrdeset godina nakon njegove i šezdeset i sedam godina nakon smrti Karla Stublera u prozirnoj plastičnoj fascikli s originalnim i kopiranim dokumentima, izvodima iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, krštenicama i uvjerenjima o državljanstvu, koja je, neočekivano uredna, stajala u komodi, na heklanim stolnjacima, ručnim radovima i maramicama s monogramom.