Ne volim ovo doba jer jurca bez glave i ništi sve što je u davnim danima bilo lijepo. Mnogi naši stari narodni običaji zauvijek su nestali. Na primjer konzumiranje domaće hrane u vozu. Čak i kad se iz Bosanskog Novog išlo u Prijedor ili Bosansku Krupu, što je nekih tridesetak kilometara razdaljine, pripreme za put trajale su cijeli prethodni dan. Pekla bi se koka, pravilo slatko: gurabija ili hurmašice; sipala voda u kanistere koji se već godinama koriste i u kojima voda odmah poprimi ukus stare plastike, ili bi se u staklene flaše sipao razrijeđeni sok od bazge. Stanica je bila daleko, čitavih deset–petnaest minuta hoda umjerenog tempa od centra grada. Jelo bi se prije izlaska iz kuće. Na stanicu se stizalo podosta ranije, jer “ja mogu čekati voz, on mene neće.” Do Krupe se putovalo motornim vozom. Ušlo bi se u voz, zauzela mjesta i čim voz krene odmotavala se i komadala koka. Vagon u motorcu bi poprimio miris pečene piletine prije nego što bi voz uhvatio ubrzanje. Obrok bi završavao zadnjim zalogajem hurmašice upravo kad voz staje. Onda bi se išlo kod rođaka koji su također bili jako daleko od stanice, deset do petnaest minuta hoda umjerenog tempa, i oni bi nas dočekali pečenom kokom i hurmašicama.
Ako bi se putovalo gdje dalje, na more recimo, nosila se pita koja se motala u novinski papir tako da se tekst iz novina često znao preslikati u koru pite, pa si prije nego što jedeš iz pite mogao pročitati ocjene igrača i izvještaj sa utakmice OFK Beograd – Osijek ili raspored TV programa. Na veći komad pite stao bi raspored i za prvi i drugi program.
Napraviću ovdje malu digresiju; naši stari su, tako kažu, hranu znali nositi u džepovima. Pričalo se za neke kako su u džepu stalno imali komadić sudžuka ili suhog mesa i kuhano jaje, pa kad bi sjeli u kafanu naručili bi čokan rakije, izvadili jaje i sudžuk, narezali i polako pijuckali i mezili. “Ništa nas ne smije iznenaditi” bila je maksima tih godina i očito se odnosila na sve sfere života.
No, da se vratim na hranu na putovanjima. Sjećam se jedne prilike, moglo mi je biti desetak godina, putovao sam na zimskom raspustu iz Novog u Tuzlu. Vozom do Doboja, pa autobusom do Tuzle. U autobusu bi gužva, ali mi dva prijazna čovjeka napraviše mjesta, zguraše se i ja sjedoh kraj njih, tako da smo na dva sjedala sjedili nas trojica. Čim je autobus krenuo izvadiše slaninu, luk i rakiju, a meni se ionako povraćalo u autobusu – muka mi je bilo tokom vožnje od Novog do Dvora što je tek nekih tri kilometra – dakle čim počeše reckati hranu i odvrnuše čep sa flaše meni se pomiješaše mirisi hrane sa mojom mukom, skidoh pletenu vunenu kapu sa glave, zaburih glavu u kapu i… već možete zamisliti dalji tok priče.
Još jedan lijep običaj koji se više ne praktikuje je punjenje unutrašnjosti auta duhanskim dimom. U stojadina ili pezejca bi se nekako natrpale dvije porodice, tate naprijed, mame sa djecom pozada, troje–četvoro djece. Obično barem jedno dijete nije podnosilo vožnju. Tate bi naprijed zapalile cigarete i bistrile politiku, možda bi malo otvorili jedan prozor, ne sasvim i nikako ne dva prozora jedan nasuprot drugom (protiv otvaranja prozora bile su i mame koje su se gušile u dimu, jer zaboga, od dima još niko nije umro, od promaje jest) dok bi djeca pozadi otvorenih usta hvatala zrak kao ribe na suhom i usput se borila da ne povrate dok auto vijuga krivudavim bosanskim cestama. Neminovno bi barem jedno dijete povratilo. Nekada bi to izazvalo lančanu reakciju, ali tate su to stoički podnosile i nastavljale pušiti jednu za drugom i analizirati političku situaciju u zemlji i svijetu. Nije pomagalo ni što su djeca na sebi imala obično barem jedan sloj odjeće više nego što je potrebno – jer ključno za očuvati zdravlje bilo je dobro se utopliti – pa bi im vjerovatno bilo muka od vrućine u pretrpanom autu zatvorenih prozora u kojem su sjedili zalijepljeni jedni za druge čak i da nije bilo dima i krivina.
Divan narodni običaj bio je i skidanje temperature oblogama od rakije. Dok je dijete buncalo u bunilu zbog visoke temperature odrasli bi, mame obično, natopili krpe šljivovicom (vjerovatno su se koristile i druge rakije u ove svrhe, meni je u sjećanju ostala šljivovica) omotali djetetove noge ovim oblogama pa preko njih navukli čarape. Inače je rakija za obloge bila odličan izgovor za održavanje zaliha rakije u kućama tatama čije su se supruge bunile zbog njihovog prekomjernog uživanja u voćnim destilatima. Ta je rakija za lijek, toga vazda mora biti u kući, zlu ne trebalo. Elem, djetetu bi stavili obloge i uskoro bi cijela soba bazdila na rakiju. Smrad (rakijoljupci ne zamjerite mi, u nekom drugom kontekstu bih ga mogao nazvati mirisom, ali u ovom moram ovako) rakije bi se ubrzo uvukao u posteljinu, pa bi ispunjavao cijelu sobu, pa i kada bi djetetu skinuli obloge. Alkohol bi kroz kožu prodro u krv, pa bi dijete, ionako omamljeno visokom temperaturom, bivalo dodatno ošamućeno alkoholom. Lebdilo bi dijete iznad kreveta dok su oko njega letjeli slonovi, mace i mede, Krezumica, Kalimero i Tom i Džeri, nasmijani Minja Subota se u ćošku sobe spuštao niz muzički tobogan, Vajta vodio Kockicu, a Branko Nedjeljni zabavnik. Eh, da su nam znali u tim momentima pustiti Pink Floyd ugođaj bi bio potpun. Gledano sa ovog vremenskog odmaka, možda bi ipak bilo bolje da su nam temperaturu skidali hladnim oblogama i andolima, ovako nam je u ranim godinama alkohol ušao u krv.
Polako izumiru naši lijepi običaji, a na nama je da ih se ponekad sjetimo i sačuvamo od zaborava.
Stari narodni običaji
Ne volim ovo doba jer jurca bez glave i ništi sve što je u davnim danima bilo lijepo. Mnogi naši stari narodni običaji zauvijek su nestali. Na primjer konzumiranje domaće hrane u vozu. Čak i kad se iz Bosanskog Novog išlo u Prijedor ili Bosansku Krupu, što je nekih tridesetak kilometara razdaljine, pripreme za put trajale su cijeli prethodni dan. Pekla bi se koka, pravilo slatko: gurabija ili hurmašice; sipala voda u kanistere koji se već godinama koriste i u kojima voda odmah poprimi ukus stare plastike, ili bi se u staklene flaše sipao razrijeđeni sok od bazge. Stanica je bila daleko, čitavih deset–petnaest minuta hoda umjerenog tempa od centra grada. Jelo bi se prije izlaska iz kuće. Na stanicu se stizalo podosta ranije, jer “ja mogu čekati voz, on mene neće.” Do Krupe se putovalo motornim vozom. Ušlo bi se u voz, zauzela mjesta i čim voz krene odmotavala se i komadala koka. Vagon u motorcu bi poprimio miris pečene piletine prije nego što bi voz uhvatio ubrzanje. Obrok bi završavao zadnjim zalogajem hurmašice upravo kad voz staje. Onda bi se išlo kod rođaka koji su također bili jako daleko od stanice, deset do petnaest minuta hoda umjerenog tempa, i oni bi nas dočekali pečenom kokom i hurmašicama.
Ako bi se putovalo gdje dalje, na more recimo, nosila se pita koja se motala u novinski papir tako da se tekst iz novina često znao preslikati u koru pite, pa si prije nego što jedeš iz pite mogao pročitati ocjene igrača i izvještaj sa utakmice OFK Beograd – Osijek ili raspored TV programa. Na veći komad pite stao bi raspored i za prvi i drugi program.
Napraviću ovdje malu digresiju; naši stari su, tako kažu, hranu znali nositi u džepovima. Pričalo se za neke kako su u džepu stalno imali komadić sudžuka ili suhog mesa i kuhano jaje, pa kad bi sjeli u kafanu naručili bi čokan rakije, izvadili jaje i sudžuk, narezali i polako pijuckali i mezili. “Ništa nas ne smije iznenaditi” bila je maksima tih godina i očito se odnosila na sve sfere života.
No, da se vratim na hranu na putovanjima. Sjećam se jedne prilike, moglo mi je biti desetak godina, putovao sam na zimskom raspustu iz Novog u Tuzlu. Vozom do Doboja, pa autobusom do Tuzle. U autobusu bi gužva, ali mi dva prijazna čovjeka napraviše mjesta, zguraše se i ja sjedoh kraj njih, tako da smo na dva sjedala sjedili nas trojica. Čim je autobus krenuo izvadiše slaninu, luk i rakiju, a meni se ionako povraćalo u autobusu – muka mi je bilo tokom vožnje od Novog do Dvora što je tek nekih tri kilometra – dakle čim počeše reckati hranu i odvrnuše čep sa flaše meni se pomiješaše mirisi hrane sa mojom mukom, skidoh pletenu vunenu kapu sa glave, zaburih glavu u kapu i… već možete zamisliti dalji tok priče.
Još jedan lijep običaj koji se više ne praktikuje je punjenje unutrašnjosti auta duhanskim dimom. U stojadina ili pezejca bi se nekako natrpale dvije porodice, tate naprijed, mame sa djecom pozada, troje–četvoro djece. Obično barem jedno dijete nije podnosilo vožnju. Tate bi naprijed zapalile cigarete i bistrile politiku, možda bi malo otvorili jedan prozor, ne sasvim i nikako ne dva prozora jedan nasuprot drugom (protiv otvaranja prozora bile su i mame koje su se gušile u dimu, jer zaboga, od dima još niko nije umro, od promaje jest) dok bi djeca pozadi otvorenih usta hvatala zrak kao ribe na suhom i usput se borila da ne povrate dok auto vijuga krivudavim bosanskim cestama. Neminovno bi barem jedno dijete povratilo. Nekada bi to izazvalo lančanu reakciju, ali tate su to stoički podnosile i nastavljale pušiti jednu za drugom i analizirati političku situaciju u zemlji i svijetu. Nije pomagalo ni što su djeca na sebi imala obično barem jedan sloj odjeće više nego što je potrebno – jer ključno za očuvati zdravlje bilo je dobro se utopliti – pa bi im vjerovatno bilo muka od vrućine u pretrpanom autu zatvorenih prozora u kojem su sjedili zalijepljeni jedni za druge čak i da nije bilo dima i krivina.
Divan narodni običaj bio je i skidanje temperature oblogama od rakije. Dok je dijete buncalo u bunilu zbog visoke temperature odrasli bi, mame obično, natopili krpe šljivovicom (vjerovatno su se koristile i druge rakije u ove svrhe, meni je u sjećanju ostala šljivovica) omotali djetetove noge ovim oblogama pa preko njih navukli čarape. Inače je rakija za obloge bila odličan izgovor za održavanje zaliha rakije u kućama tatama čije su se supruge bunile zbog njihovog prekomjernog uživanja u voćnim destilatima. Ta je rakija za lijek, toga vazda mora biti u kući, zlu ne trebalo. Elem, djetetu bi stavili obloge i uskoro bi cijela soba bazdila na rakiju. Smrad (rakijoljupci ne zamjerite mi, u nekom drugom kontekstu bih ga mogao nazvati mirisom, ali u ovom moram ovako) rakije bi se ubrzo uvukao u posteljinu, pa bi ispunjavao cijelu sobu, pa i kada bi djetetu skinuli obloge. Alkohol bi kroz kožu prodro u krv, pa bi dijete, ionako omamljeno visokom temperaturom, bivalo dodatno ošamućeno alkoholom. Lebdilo bi dijete iznad kreveta dok su oko njega letjeli slonovi, mace i mede, Krezumica, Kalimero i Tom i Džeri, nasmijani Minja Subota se u ćošku sobe spuštao niz muzički tobogan, Vajta vodio Kockicu, a Branko Nedjeljni zabavnik. Eh, da su nam znali u tim momentima pustiti Pink Floyd ugođaj bi bio potpun. Gledano sa ovog vremenskog odmaka, možda bi ipak bilo bolje da su nam temperaturu skidali hladnim oblogama i andolima, ovako nam je u ranim godinama alkohol ušao u krv.
Polako izumiru naši lijepi običaji, a na nama je da ih se ponekad sjetimo i sačuvamo od zaborava.
O tempora, o mores!