– Ko ne vodi ljubav stotinu dana, iznova je nevin – tako je na napuljskoj Pinjaseki, kazao onomad škembidžija Paskvale, sekući komad kravljeg buraga.
Vidim ga u sećanju kao tad, prinosi na vrh noža: – De, zagrizi!
Presipa uljem, dodaje zelenu maslinu, kapar, cedi limunov sok iz šake:
– Voliš masnije, ili bi suvlje, čvorovito?
Paskvale titrave škembiće stavlja na vršak sečiva, kazuje rukama anatomiju, tapka po kuvanom bivoljem tkivu koje zovu sto koža, zatim nastavlja o svome gradu usred Sredozemlja, o četvrti usred grada.
Na ledom presutoj dasci, reže mreškava vlakna. Govori kao mudrac četvrti, o buragu sa sladostrašćem, o jelu lascivo.
Vri napuljski kotao vrelog ulja. Vrti se od hrane i govora Pinjaseka, gradska nutrina i mresište.
*
Dolazi mi u sećanje napuljsko izobilje i ovde na Ružinom brdu, na pijaci Fenj. To je agora budimske četvrti.
Nema maslinovog ulja, sve greje vrela guščija mast. I mađarski govor načas brz, onda usporen. Mađari nisu Napolitanci. Planu pa ćute, dumaju u se. Piju često od muke, dnevne ili trajne, trijanonske, pre nego od slasti.
A na napuljskom asfaltu i kaldrmi, pijan si već od sunca i vazduha, mlakog kao utroba! I zapliću ti se rige u vina: fjano, aljaniko i vino zvano lisičji rep. – Ne po boji, nego po obliku grozda – kazao je Paskvale, praveći kupast oblik rukama, kao oko ženskog struka.
Ovde, na Ružinom brdu, Matijaš barmen, o rizlingu svežem i reskom. Uzme u ruke flašu sode, toči penušavu vodu u čašu: – Mađarska invencija!
I na budimskoj pijaci Fenj, priče prate ritam govora, ritam vina.
U jesen, za Martinje, Budimci kažu: vreme previranja.
One što uplove drži sidro, a duša traži put, da se ne učauri. U međuvremenu ime četvrti pretvorilo se u alhemijsku reč. Rožadomb, Rožadomb, Ružino brdo.
Okupio sam ih oko trpeze priče.
Ester je videlica. Zna tajne i zbivanja na Ružinom brdu. I zimi ide gologlava, u prolećnom mantilu. Po dobi ni stara ni mlada. A priđeš li bliže videćeš, oči joj menjaju boju.
Bivalo je vetrova nad brdom. Na vrhu, gde se ulice sužavaju u visini, videli smo: pleše u haljini boje jantara i nešpole. Sad, u jesen, božjacima s brda pravi čaj od limunove trave, krepi i odnosi nesan.
I ovako je bivalo, kaže ponekad: ne vozi u utorak kroz Ferencvaroš, ili: danas nemoj Petefijevim mostom.
Na Ružinom brdu znaju, Ester razgoni vetrove koji unose nemir i slušaj da čuješ šta će biti.
A ja znam Abišaka, indijskog fotografa, slušao sam njegove priče o tigrovima snimanim izbliza. O šarenim divljim mačkama kao o braći.
I on o predskazanjima, talismanima i himalajskim isposnicima koji se, video je u planini, u molitvi blago odižu od tla.
Znam Adama, taksistu, mišlju i nogama na zemlji.
I barmena Matijaša, čoveka od zanata. Riđ sa bakenbardima, grofovski otmen, zna reći manje.
Ester na Ružinom brdu uči druge koracima. Ona kaže: za sto dana možeš naučiti ples. I još, da je u svakom dar: ko zna hodati, može plesati.
Možda ćemo se, kao u Dekameronu, dok ne prođe pošast izmaknuti na brdo, stotinu dana da bude stotinu priča?
Paskvale, na napuljskoj Pinjaseki, o sto posnih dana. A na budimskom brdu, i ovog Martinja mošt previre u vino.
Priče su guste, zrnaste kao sočno tkivo s Pinjaseke.
*
Abišak danas, pred jesenja slavlja, o vrelom indijskom maslu i gurabijama, o testu što se topi i novoj koži koja srasta. I on od Budima sveg od jave, plovi i tone u dubine. Danas o pacifičkom plemenu:
– Deset i više minuta oni mogu roniti pod vodom! Zamisli to, rode…
– Deset? Znaš li, ti, rode, koliko u proseku traje seks? – presekao ga je taksista Adam.
Abišak podiže dlan da ućutka taksistu, vedrog, zajapurenog živom rečju i vinom.
– Duhovito! – kaže Indijac, smeh mu navire na usne a bio bi miran kao braman: – Seks, seks, tebi je sve seks! To se zove: ljubavni čin! – Abišak je indijski gošpar i sve bi u svileni sari umotao, i butine i grudi i gurabije, u nagoveštaj više negoli u sirovu sliku.
Počeo je o hramovima, reljefima i isprepletanim telima, onda o Kamasutri, te kako ljubavni čin traje satima: poezija, sitar, jestiva slana i slatka, a telesni je užitak što je slatko slanom, šećerni prah na slastici.
– Gledaj tigra: razjapi snažne vilice u širok zev, sjaje mu oči i zubi, pa snažno rikne, tako priziva ženku. Žlezde, rode, lučenja…
– Koliko traje? – opet Adam.
– Nije koliko, već kako – kaže Abišak i menja tok plovidbe. Ka već zacrtanom arhipelagu, ka plemenu što lovi u okeanskoj dubini, harpunom, tune glatke kože, goleme kirnje sa žutim mrljama:
– Osim kopljem, love i lukom i strelom.
– I to pod vodom? – umeće taksista.
– Pod vodom, dašta! Može, rode, može… – kazuje Abišak i nastavlja:
– Ima u lobanji, pod obrazima, između kostiju, raznih šupljina… – pokazuje na svom, bakrenom licu:
– Evo, ovde oni drže vazduh. – I dodaje: – Odmalena, buše bubne opne.
– Zato u starosti slabo čuju – uzvratio je Adam, kao da čita iz enciklopedije.
– Ne mora se sve čuti – kazala je Ester.
*
Na Rožadomb su spustili kotve mnogi, a ponavljanja ima, svake je godine Martinje. Na pijaci, veliki kotao, tope gustu, žutu ptičju mast.
Preko mora, u Napulju, majstor Paskvale reže, prinosi na vrhu noža mreškavi škembić, i kazuje svoje o danima bez seksa, dok na ledom presutoj dasci služi deliciju sirotinjsku a slasnu, dodajući masline, kapar, ulje, limunov sok.
So? Morska, himalajska?
Priča je so soli.
U Budimu, plivao sam u bazenima iz turskog vremena. Para hamama taži kožu, greje kost. Tamo, ispod turbeta derviša Đulbabe, bazen je tih kao tekija, plivanje tonuće i uzdizanje.
– Kraul, diši na 2, ili na 4, ili na 6, pa plivaj rode koliko imaš daha – kaže Abišak – seti se okeanskog plemena.
Kao inače o tigrovima, Abišak sad najviše o ljudima vode, o plemenu što u šupljinama pod kožom drži kiseonik. Love, gledajući u riblji svet i koralje.
Dno bazena tirkizne boje. Izronivši, Budimpešta providna kao staklo.
Škembidžija s napuljske Pinjaseke, o stotinu suvih dana. Putnici vele, posle tri meseca valja na put.
– I planinski ždral krene, taman kad mu je potaman – kaže, usred martinjskog slavlja, Abišak. Govori, i u slast grize vreo guščiji batak i pekarski hleb od kiselog testa.
Opet je Martinje, opet su na Ružinom brdu zalogaji, gutljaji, reči. Četvrt je fragment grada.
– Što je veliko, živi u fragmentima – kazala je Ester.
*
Fenj je mati izobilja.
Bio je na pijaci danas jedan radnik, železničar, nosi šešir, maramu i kožnu jaknu sa metalnim kopčama i broševima. O sebi kaže: spaja rude vagonâ negde kod Kečkemeta.
Kečkemet, imenom grad kozje staze. Na putu koji od Segeda vodi u Budim, između magle i memle, ni velik ni malen. Kao čovek između detinjstva i zrelog doba.
– Bio sam jednom, skrenuvši s puta – kazao sam, i bilo je slavlje, kao što su na Ružinom brdu. Bila je lomača, dizao se u nebo klobuk, slavio odlazak zime.
Spajač ruda govorio je meni i svakom ko čuje, tako govore ljudi od agore: – Dok ja, čukadžija, ne udarim čekićem po točku, ne može krenuti voz. – Kaže, trebalo mu ili treba, tek koja godina za penziju.
Iz priče, zamagljene, ne može se sve razaznati, već samo žene, alkohol, neko ljubičasto ulje prosuto po cesti. I hod mu blago nagnut u stranu. Motociklista je, bajker, prelazi rukom preko resa jakne.
Pričao je svoj bluz, sa mirisom duvana, asfalta, štavljene kože, uz zagasitu boju hmelja, škljocao zipo upaljačem kao da vrti revolversko bure.
Pokazuje bedževe s puta, značke, memorabilije motociklističke, sa roštiljijada, koncerata, magistrala i motorskih ruta:
– Najbolji su putevi uz vodu. Asfalt je mek, kao podmazan mašću.
*
Na Rožadombu već se prekriva zimskim ćebetom a u snu menjaju strane sveta. Tamo, u Napulju, toplo kao u trbuhu kravljem.
Gradovi imaju stotinu koža. Do nutrine, u mlako škembe, u burag grada!
U Martinje mošt previre u vino, ima sirotosti i izobilja. Grizli smo u vezivo biljno i mesno, bibavo, čvorovito ili resko, u reči koje su opore.
U Napulju vino zvano lisičji rep, ovde žuta guščija mast i kiselo hlebno testo. Na Pinjaseki Paskvale seče stotinu koža, tkivo u stotinu listova:
– Pogledaj, nalik je knjizi.
Na budimskom brdu Abišak, Indijac naš, lomi pečen batak, priča o ronilačkom plemenu, o opnama uha, pritisku oka.
Ester kaže: biće hladno, te kako je danas bolje zaobići bulevar što svija u Ferencvaroš.
Zašto, ne moramo znati. Treba je slušati jer ona vidi nevidno, poznaje vetrove i podzemne vode, trave i tajne brda.
Priča ima stotinu koža.
Putnik od Kečkemeta začinjava priču adrenalinom i kortizolom. Pali zavijutak, škija je žiška i srž:
Stotinu koža
– Ko ne vodi ljubav stotinu dana, iznova je nevin – tako je na napuljskoj Pinjaseki, kazao onomad škembidžija Paskvale, sekući komad kravljeg buraga.
Vidim ga u sećanju kao tad, prinosi na vrh noža: – De, zagrizi!
Presipa uljem, dodaje zelenu maslinu, kapar, cedi limunov sok iz šake:
– Voliš masnije, ili bi suvlje, čvorovito?
Paskvale titrave škembiće stavlja na vršak sečiva, kazuje rukama anatomiju, tapka po kuvanom bivoljem tkivu koje zovu sto koža, zatim nastavlja o svome gradu usred Sredozemlja, o četvrti usred grada.
Na ledom presutoj dasci, reže mreškava vlakna. Govori kao mudrac četvrti, o buragu sa sladostrašćem, o jelu lascivo.
Vri napuljski kotao vrelog ulja. Vrti se od hrane i govora Pinjaseka, gradska nutrina i mresište.
*
Dolazi mi u sećanje napuljsko izobilje i ovde na Ružinom brdu, na pijaci Fenj. To je agora budimske četvrti.
Nema maslinovog ulja, sve greje vrela guščija mast. I mađarski govor načas brz, onda usporen. Mađari nisu Napolitanci. Planu pa ćute, dumaju u se. Piju često od muke, dnevne ili trajne, trijanonske, pre nego od slasti.
A na napuljskom asfaltu i kaldrmi, pijan si već od sunca i vazduha, mlakog kao utroba! I zapliću ti se rige u vina: fjano, aljaniko i vino zvano lisičji rep. – Ne po boji, nego po obliku grozda – kazao je Paskvale, praveći kupast oblik rukama, kao oko ženskog struka.
Ovde, na Ružinom brdu, Matijaš barmen, o rizlingu svežem i reskom. Uzme u ruke flašu sode, toči penušavu vodu u čašu: – Mađarska invencija!
I na budimskoj pijaci Fenj, priče prate ritam govora, ritam vina.
U jesen, za Martinje, Budimci kažu: vreme previranja.
One što uplove drži sidro, a duša traži put, da se ne učauri. U međuvremenu ime četvrti pretvorilo se u alhemijsku reč. Rožadomb, Rožadomb, Ružino brdo.
Okupio sam ih oko trpeze priče.
Ester je videlica. Zna tajne i zbivanja na Ružinom brdu. I zimi ide gologlava, u prolećnom mantilu. Po dobi ni stara ni mlada. A priđeš li bliže videćeš, oči joj menjaju boju.
Bivalo je vetrova nad brdom. Na vrhu, gde se ulice sužavaju u visini, videli smo: pleše u haljini boje jantara i nešpole. Sad, u jesen, božjacima s brda pravi čaj od limunove trave, krepi i odnosi nesan.
I ovako je bivalo, kaže ponekad: ne vozi u utorak kroz Ferencvaroš, ili: danas nemoj Petefijevim mostom.
Na Ružinom brdu znaju, Ester razgoni vetrove koji unose nemir i slušaj da čuješ šta će biti.
A ja znam Abišaka, indijskog fotografa, slušao sam njegove priče o tigrovima snimanim izbliza. O šarenim divljim mačkama kao o braći.
I on o predskazanjima, talismanima i himalajskim isposnicima koji se, video je u planini, u molitvi blago odižu od tla.
Znam Adama, taksistu, mišlju i nogama na zemlji.
I barmena Matijaša, čoveka od zanata. Riđ sa bakenbardima, grofovski otmen, zna reći manje.
Ester na Ružinom brdu uči druge koracima. Ona kaže: za sto dana možeš naučiti ples. I još, da je u svakom dar: ko zna hodati, može plesati.
Možda ćemo se, kao u Dekameronu, dok ne prođe pošast izmaknuti na brdo, stotinu dana da bude stotinu priča?
Paskvale, na napuljskoj Pinjaseki, o sto posnih dana. A na budimskom brdu, i ovog Martinja mošt previre u vino.
Priče su guste, zrnaste kao sočno tkivo s Pinjaseke.
*
Abišak danas, pred jesenja slavlja, o vrelom indijskom maslu i gurabijama, o testu što se topi i novoj koži koja srasta. I on od Budima sveg od jave, plovi i tone u dubine. Danas o pacifičkom plemenu:
– Deset i više minuta oni mogu roniti pod vodom! Zamisli to, rode…
– Deset? Znaš li, ti, rode, koliko u proseku traje seks? – presekao ga je taksista Adam.
Abišak podiže dlan da ućutka taksistu, vedrog, zajapurenog živom rečju i vinom.
– Duhovito! – kaže Indijac, smeh mu navire na usne a bio bi miran kao braman: – Seks, seks, tebi je sve seks! To se zove: ljubavni čin! – Abišak je indijski gošpar i sve bi u svileni sari umotao, i butine i grudi i gurabije, u nagoveštaj više negoli u sirovu sliku.
Počeo je o hramovima, reljefima i isprepletanim telima, onda o Kamasutri, te kako ljubavni čin traje satima: poezija, sitar, jestiva slana i slatka, a telesni je užitak što je slatko slanom, šećerni prah na slastici.
– Gledaj tigra: razjapi snažne vilice u širok zev, sjaje mu oči i zubi, pa snažno rikne, tako priziva ženku. Žlezde, rode, lučenja…
– Koliko traje? – opet Adam.
– Nije koliko, već kako – kaže Abišak i menja tok plovidbe. Ka već zacrtanom arhipelagu, ka plemenu što lovi u okeanskoj dubini, harpunom, tune glatke kože, goleme kirnje sa žutim mrljama:
– Osim kopljem, love i lukom i strelom.
– I to pod vodom? – umeće taksista.
– Pod vodom, dašta! Može, rode, može… – kazuje Abišak i nastavlja:
– Ima u lobanji, pod obrazima, između kostiju, raznih šupljina… – pokazuje na svom, bakrenom licu:
– Evo, ovde oni drže vazduh. – I dodaje: – Odmalena, buše bubne opne.
– Zato u starosti slabo čuju – uzvratio je Adam, kao da čita iz enciklopedije.
– Ne mora se sve čuti – kazala je Ester.
*
Na Rožadomb su spustili kotve mnogi, a ponavljanja ima, svake je godine Martinje. Na pijaci, veliki kotao, tope gustu, žutu ptičju mast.
Preko mora, u Napulju, majstor Paskvale reže, prinosi na vrhu noža mreškavi škembić, i kazuje svoje o danima bez seksa, dok na ledom presutoj dasci služi deliciju sirotinjsku a slasnu, dodajući masline, kapar, ulje, limunov sok.
So? Morska, himalajska?
Priča je so soli.
U Budimu, plivao sam u bazenima iz turskog vremena. Para hamama taži kožu, greje kost. Tamo, ispod turbeta derviša Đulbabe, bazen je tih kao tekija, plivanje tonuće i uzdizanje.
– Kraul, diši na 2, ili na 4, ili na 6, pa plivaj rode koliko imaš daha – kaže Abišak – seti se okeanskog plemena.
Kao inače o tigrovima, Abišak sad najviše o ljudima vode, o plemenu što u šupljinama pod kožom drži kiseonik. Love, gledajući u riblji svet i koralje.
Dno bazena tirkizne boje. Izronivši, Budimpešta providna kao staklo.
Škembidžija s napuljske Pinjaseke, o stotinu suvih dana. Putnici vele, posle tri meseca valja na put.
– I planinski ždral krene, taman kad mu je potaman – kaže, usred martinjskog slavlja, Abišak. Govori, i u slast grize vreo guščiji batak i pekarski hleb od kiselog testa.
Opet je Martinje, opet su na Ružinom brdu zalogaji, gutljaji, reči. Četvrt je fragment grada.
– Što je veliko, živi u fragmentima – kazala je Ester.
*
Fenj je mati izobilja.
Bio je na pijaci danas jedan radnik, železničar, nosi šešir, maramu i kožnu jaknu sa metalnim kopčama i broševima. O sebi kaže: spaja rude vagonâ negde kod Kečkemeta.
Kečkemet, imenom grad kozje staze. Na putu koji od Segeda vodi u Budim, između magle i memle, ni velik ni malen. Kao čovek između detinjstva i zrelog doba.
– Bio sam jednom, skrenuvši s puta – kazao sam, i bilo je slavlje, kao što su na Ružinom brdu. Bila je lomača, dizao se u nebo klobuk, slavio odlazak zime.
Spajač ruda govorio je meni i svakom ko čuje, tako govore ljudi od agore: – Dok ja, čukadžija, ne udarim čekićem po točku, ne može krenuti voz. – Kaže, trebalo mu ili treba, tek koja godina za penziju.
Iz priče, zamagljene, ne može se sve razaznati, već samo žene, alkohol, neko ljubičasto ulje prosuto po cesti. I hod mu blago nagnut u stranu. Motociklista je, bajker, prelazi rukom preko resa jakne.
Pričao je svoj bluz, sa mirisom duvana, asfalta, štavljene kože, uz zagasitu boju hmelja, škljocao zipo upaljačem kao da vrti revolversko bure.
Pokazuje bedževe s puta, značke, memorabilije motociklističke, sa roštiljijada, koncerata, magistrala i motorskih ruta:
– Najbolji su putevi uz vodu. Asfalt je mek, kao podmazan mašću.
*
Na Rožadombu već se prekriva zimskim ćebetom a u snu menjaju strane sveta. Tamo, u Napulju, toplo kao u trbuhu kravljem.
Gradovi imaju stotinu koža. Do nutrine, u mlako škembe, u burag grada!
U Martinje mošt previre u vino, ima sirotosti i izobilja. Grizli smo u vezivo biljno i mesno, bibavo, čvorovito ili resko, u reči koje su opore.
U Napulju vino zvano lisičji rep, ovde žuta guščija mast i kiselo hlebno testo. Na Pinjaseki Paskvale seče stotinu koža, tkivo u stotinu listova:
– Pogledaj, nalik je knjizi.
Na budimskom brdu Abišak, Indijac naš, lomi pečen batak, priča o ronilačkom plemenu, o opnama uha, pritisku oka.
Ester kaže: biće hladno, te kako je danas bolje zaobići bulevar što svija u Ferencvaroš.
Zašto, ne moramo znati. Treba je slušati jer ona vidi nevidno, poznaje vetrove i podzemne vode, trave i tajne brda.
Priča ima stotinu koža.
Putnik od Kečkemeta začinjava priču adrenalinom i kortizolom. Pali zavijutak, škija je žiška i srž:
– Dobar se duvan brzo gasi.