Rođena u Zagrebu, Riječanka nastanjena u Amsterdamu, Nora Turato (1991.) grafička je dizajnerica, performerica i instalaterka – zašto ne i ta riječ: ako se bavi umjetničkim instalacijama, onda je instalaterka. Nedavno je u Zagrebu realizirala site-specific rad, koji je dospio na stranice svih tupkastih i blesastih hrvatskih medija, nemušto je komentiran u kulturnim programima HRT-a, rasuo se i raščuo po svim društvenim mrežama. Dogodilo se, zapravo, nešto što podsjeća na “Priču o vezirovom slonu” Ive Andrića, kada jednoga je dana umrtvljenom, u svom ravnovjesju uljuljkanom travničkom čaršijom, pod stražom strogih čuvara vlasti prošetao mladi i oholi vezirov fil. O tom čudu niti se što zna, niti ga se ikako prihvaća, ali o njemu se tobože znalački govori.
Najprije: site-specific, što bi to uopće moglo biti? Recimo, umjetničko djelo koje je dizajnirano za određeni prostor, kojemu mijenja ili pretumačuje značenje i smisao, i funkcionira isključivo unutar njega. A što je Nora Turato uradila? Tojest, što su u njezino ime proveli anonimni radnici, slobodni smo pretpostaviti stranci, odnekud s Istoka? Okruglu je građevinu Doma hrvatskih likovnih umjetnika obukla je u crveni zastor, po kojem je ispisano Aaaaaaaaaaaaaaa!!! Prvog je slova abecede, i prvog glasa koji iz čovjekova grla izađe, upravno onoliko koliko je potrebno za krug.
Prizor, kojemu za početak ne treba određivati značenja, nego ga najprije valja doživjeti, iz nekoliko je razloga impresivan. Prvi je, vjerojatno, taj što tako veliko slovo A nismo još vidjeli, pogotovu nismo u ovom fontu, tako dizajnirano da, u obje svoje varijante, početnoj velikoj i maloj, pripada već zametnutoj estetici pisaćega stroja i teksta odštampanog na papiru formata A4. Ovako gigantska slova gledatelja, s jedne strane, učine malenim u odnosu na znak, a s druge ga strane učine bolje videćim, skoro svevidećim. Mali čovjek u velikom A vidi mnogo više toga nego veliki čovjek u malom A.
Sljedeće, otisnuto na velikom crvenom fasadnom zastoru to Aaaaaaaaa djeluje kao svojevrsni apel. Savršeno dizajniran znak, koji naš um upija kao nešto od čega je sačinjena naša misao, nešto od čega sve započinje, otisnut na platnu čija boja sadrži paradoksalna i suprotna značenja, jer crveno je boja ljubavi i boja zabrane, boja sreće i boja agresije, boja slobode i boja panike, istovremeno pokreće i zaustavlja, istovremeno je i stop, i stampedo. To je primalni krik Nore Turato, dubok i posvemašnji, svačiji i ničiji, koji ima početak u velikom A, ali svršetka nema, jer teče u krug iz kojeg nije moguće izaći.
Svakog dana, tačno u podne, kada se, nekoliko stotina metara zapadnije, začuje i grički top, sa zvučnika se čuje i to Aaaaaaaaa. Dok je top romantična prispodoba građanske svakodnevice, poput kukavice na zidnome satu, rad Nore Turato komentar je trenutka. Taj trenutak, međutim, traje nekoliko milijuna godina, ili nešto kraće, onoliko dugo koliko dugo A biva prvi glas koji se čuje iz grla primata, i još kraće, onoliko dugo koliko dugo postoji grafički znak A. Paradoks ljudski sastoji se u tome što je građanska svakodnevica trajnija kategorija od trenutka postojanja čovjeka i čovječanstva.
Mjesto na kojemu je Nora Turato izvela svoj rad vjerojatno je i najuzbudljivije mjesto zagrebačkog urbaniteta. Zato što priča o njemu nikada ne biva cijela ispričana. Tu je, prema odluci nekih prethodnih vlasti, zamišljena izgradnja spomenika kralju Petru Prvom Karađorđeviću, zvanom Osloboditelj. Odbor hrvatskih uglednika je od kraljevinskog dvorskog umjetnika Ivana Meštrovića naručio rad, a Meštrović je, umjesto pretpostavljene konjaničke figure, zamislio umjetnički paviljon. Ideja je prihvaćena, Meštrović je, s mišlju na kralja Petra Prvog Osloboditelja, sagradio Dom likovnih umjetnosti, u čijoj je realizaciji sudjelovala elita zagrebačkih onodobnih umjetnika, od Joze Kljakovića do Drage Iblera. Na dan 1. prosinca 1938, nakon četiri godine radova, sagrađeni Dom likovnih umjetnosti posvećuje mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. U srpnju 1941. poglavnik NDH donosi odluku da se Dom pretvori u džamiju. Stjepan Planić, sa suradnicima, projektira tri minareta, sva tri visoka po četrdeset pet metara, a džamija biva otvorena, u nazočnosti najviših islamskih dostojanstvenika, te uz koncelebriranje poglavnika Pavelića, u kolovozu 1944. Nekoliko godina nakon rata minareti su srušeni, a u Meštrovićev paviljon useljava se Muzej revolucije, koji je iz paviljona iseljen za sljedećeg prevrata, godine 1990…
To mjesto s fatalnim viškom povijesti dovršavaju okolne građevine, koje u njega ugrađuju vlastite povijesti, te znakove s njihovim nesigurnim značenjima, ali kao konstanta ostaje to prokletstvo da priča o mjestu nikada nije u cjelini ispričana. U skladu s političkim režimima, uvijek će biti prešućen po jedan, svaki put različit, fragment priče. No, kako prešućivanje ne može biti potpuno, tako se ovo mjesto u živoj i neobavezujućoj komunikaciji među ljudima poznaje kao – Džamija. Premda Džamije tu odavno nema, premda je tu bila kratko, ni cijelih devet mjeseci, i premda riječ džamija nije mimo ovog toponima snažnije upisana u govor mjesta, nalazimo se na – Džamiji. Ni ispred nje, ni u njoj, nego baš na Džamiji.
Vara li me sjećanje, ako mi se čini da je Igor Grubić prije godina i godina na istom mjestu izveo rad u kojem je, prema vaktiji, sa zvučnika na Džamiji puštao glas ezana? Mislim da ne vara, premda ne želim provjeravati, jer se u moju osobnu priču – a ovdje je, ipak, riječ o osobnim pričama iz kojih nastaje odnos prema mjestu – uklapa baš ovakvo sjećanje. Sjećam li se dobro ako mi je u pamćenju da su se pojedini stanari tad bunili zbog uznemiravanja? Jer upravo u tome je smisao rada: ako se mjesto zove Džamija, ako riječ pamti ono što ljudi ne žele pamtiti, onda nije li prirodno da se tu čuje i ezan?
Od ezana Igora Grubića do primalnog krika Nore Turato proteklo je vrijeme. Veliko povijesno, civilizacijsko i planetarno vrijeme. I još neko manje, ali još uvijek veliko, prema pojedincu bezobzirno, hrvatsko povijesno vrijeme. A s tim je vremenima proteklo i naše malo ljudsko vrijeme, u koje su, na različite načine upisana sva ta vremena. Od ezana, u kojem se prepoznaje red i smisao, i razabiru se takt i melodija naše civilizacije (moje barem, a vaše možda i ne!), stigli smo do primalnog krika, koji može značiti dvije stvari: oslobođenje ili totalnu nemuštost. Ili, što je najgore, oslobođenje u totalnoj nemuštosti. (Što bi bila i najpreciznija definicija različitih pohara, od AI do Donalda Trumpa.)
Kao i svaki dobar rad u javnom prostoru, rad Nore Turato u svom je zahvatu, smislu i sadržaju dramatično širi i obuhvatniji od onog što je umjetnica imala na umu. Iz njezine perspektive, to je trebao biti samo nastavak, ili dovršetak, jednoga njezinog odavno već započetog ciklusa. Ali čim je intervenirala u mjesto koje osim svojih vizualnih osobitosti ima svu raskoš kontradiktornih, međusobno suprotstavljenih i zaraćenih sjećanja, u mjesto koje ima posve začudnu podsvijest, u koju je više toga potisnuto nego u podsvijestima svih ljudi koji su ikad Džamijom prošetali, umjetnica se zatekla u situaciji da svojim radom intervenira u sve to. Ili, mnogo bolje rečeno, njezin je rad mimo njezine volje i mimo njezina znanja sam nastavio da radi. Ona ga je tako dobro postavila da je to bilo moguće.
Nije nezanimljivo stvari promatrati i iz još jedne perspektive. Tko su sve bili suradnici Nore Turato u ovom njezinom radu? Naravno, osim pretpostavljenih radnika s Istoka, čije pismo možda i nije latinica, pa su ovo A izveli s ponešto različitim uvidima. Suradnici Nore Turato bili su Milan Bandić, koji je posjekao magnolije i ino raslinje oko Džamije, kao i svi projektanti i izvođači obnove objekta. Suradnik Nore Turato bio je i zagrebački potres, s proljeća 2020. I to na više načina: taj potres zaslužan je za još jednu, ovaj put navodno finalnu restauraciju Paviljona, ali i za naš odnos prema gradskim skelama i draperijama kojima su skele u pravilu prekrivene. Naime, zastor Nore Turato, s ispisanim primalnim krikom, jedan je od bezbroj postpotresnih zastora u obnovi grada. Ali jedini na kojem piše nešto što izražava suštinu naše ljudskosti i našeg čovječanskog užasa.
Nora Turato i primalni krik sa zagrebačke Džamije
Rođena u Zagrebu, Riječanka nastanjena u Amsterdamu, Nora Turato (1991.) grafička je dizajnerica, performerica i instalaterka – zašto ne i ta riječ: ako se bavi umjetničkim instalacijama, onda je instalaterka. Nedavno je u Zagrebu realizirala site-specific rad, koji je dospio na stranice svih tupkastih i blesastih hrvatskih medija, nemušto je komentiran u kulturnim programima HRT-a, rasuo se i raščuo po svim društvenim mrežama. Dogodilo se, zapravo, nešto što podsjeća na “Priču o vezirovom slonu” Ive Andrića, kada jednoga je dana umrtvljenom, u svom ravnovjesju uljuljkanom travničkom čaršijom, pod stražom strogih čuvara vlasti prošetao mladi i oholi vezirov fil. O tom čudu niti se što zna, niti ga se ikako prihvaća, ali o njemu se tobože znalački govori.
Najprije: site-specific, što bi to uopće moglo biti? Recimo, umjetničko djelo koje je dizajnirano za određeni prostor, kojemu mijenja ili pretumačuje značenje i smisao, i funkcionira isključivo unutar njega. A što je Nora Turato uradila? Tojest, što su u njezino ime proveli anonimni radnici, slobodni smo pretpostaviti stranci, odnekud s Istoka? Okruglu je građevinu Doma hrvatskih likovnih umjetnika obukla je u crveni zastor, po kojem je ispisano Aaaaaaaaaaaaaaa!!! Prvog je slova abecede, i prvog glasa koji iz čovjekova grla izađe, upravno onoliko koliko je potrebno za krug.
Prizor, kojemu za početak ne treba određivati značenja, nego ga najprije valja doživjeti, iz nekoliko je razloga impresivan. Prvi je, vjerojatno, taj što tako veliko slovo A nismo još vidjeli, pogotovu nismo u ovom fontu, tako dizajnirano da, u obje svoje varijante, početnoj velikoj i maloj, pripada već zametnutoj estetici pisaćega stroja i teksta odštampanog na papiru formata A4. Ovako gigantska slova gledatelja, s jedne strane, učine malenim u odnosu na znak, a s druge ga strane učine bolje videćim, skoro svevidećim. Mali čovjek u velikom A vidi mnogo više toga nego veliki čovjek u malom A.
Sljedeće, otisnuto na velikom crvenom fasadnom zastoru to Aaaaaaaaa djeluje kao svojevrsni apel. Savršeno dizajniran znak, koji naš um upija kao nešto od čega je sačinjena naša misao, nešto od čega sve započinje, otisnut na platnu čija boja sadrži paradoksalna i suprotna značenja, jer crveno je boja ljubavi i boja zabrane, boja sreće i boja agresije, boja slobode i boja panike, istovremeno pokreće i zaustavlja, istovremeno je i stop, i stampedo. To je primalni krik Nore Turato, dubok i posvemašnji, svačiji i ničiji, koji ima početak u velikom A, ali svršetka nema, jer teče u krug iz kojeg nije moguće izaći.
Svakog dana, tačno u podne, kada se, nekoliko stotina metara zapadnije, začuje i grički top, sa zvučnika se čuje i to Aaaaaaaaa. Dok je top romantična prispodoba građanske svakodnevice, poput kukavice na zidnome satu, rad Nore Turato komentar je trenutka. Taj trenutak, međutim, traje nekoliko milijuna godina, ili nešto kraće, onoliko dugo koliko dugo A biva prvi glas koji se čuje iz grla primata, i još kraće, onoliko dugo koliko dugo postoji grafički znak A. Paradoks ljudski sastoji se u tome što je građanska svakodnevica trajnija kategorija od trenutka postojanja čovjeka i čovječanstva.
Mjesto na kojemu je Nora Turato izvela svoj rad vjerojatno je i najuzbudljivije mjesto zagrebačkog urbaniteta. Zato što priča o njemu nikada ne biva cijela ispričana. Tu je, prema odluci nekih prethodnih vlasti, zamišljena izgradnja spomenika kralju Petru Prvom Karađorđeviću, zvanom Osloboditelj. Odbor hrvatskih uglednika je od kraljevinskog dvorskog umjetnika Ivana Meštrovića naručio rad, a Meštrović je, umjesto pretpostavljene konjaničke figure, zamislio umjetnički paviljon. Ideja je prihvaćena, Meštrović je, s mišlju na kralja Petra Prvog Osloboditelja, sagradio Dom likovnih umjetnosti, u čijoj je realizaciji sudjelovala elita zagrebačkih onodobnih umjetnika, od Joze Kljakovića do Drage Iblera. Na dan 1. prosinca 1938, nakon četiri godine radova, sagrađeni Dom likovnih umjetnosti posvećuje mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. U srpnju 1941. poglavnik NDH donosi odluku da se Dom pretvori u džamiju. Stjepan Planić, sa suradnicima, projektira tri minareta, sva tri visoka po četrdeset pet metara, a džamija biva otvorena, u nazočnosti najviših islamskih dostojanstvenika, te uz koncelebriranje poglavnika Pavelića, u kolovozu 1944. Nekoliko godina nakon rata minareti su srušeni, a u Meštrovićev paviljon useljava se Muzej revolucije, koji je iz paviljona iseljen za sljedećeg prevrata, godine 1990…
To mjesto s fatalnim viškom povijesti dovršavaju okolne građevine, koje u njega ugrađuju vlastite povijesti, te znakove s njihovim nesigurnim značenjima, ali kao konstanta ostaje to prokletstvo da priča o mjestu nikada nije u cjelini ispričana. U skladu s političkim režimima, uvijek će biti prešućen po jedan, svaki put različit, fragment priče. No, kako prešućivanje ne može biti potpuno, tako se ovo mjesto u živoj i neobavezujućoj komunikaciji među ljudima poznaje kao – Džamija. Premda Džamije tu odavno nema, premda je tu bila kratko, ni cijelih devet mjeseci, i premda riječ džamija nije mimo ovog toponima snažnije upisana u govor mjesta, nalazimo se na – Džamiji. Ni ispred nje, ni u njoj, nego baš na Džamiji.
Vara li me sjećanje, ako mi se čini da je Igor Grubić prije godina i godina na istom mjestu izveo rad u kojem je, prema vaktiji, sa zvučnika na Džamiji puštao glas ezana? Mislim da ne vara, premda ne želim provjeravati, jer se u moju osobnu priču – a ovdje je, ipak, riječ o osobnim pričama iz kojih nastaje odnos prema mjestu – uklapa baš ovakvo sjećanje. Sjećam li se dobro ako mi je u pamćenju da su se pojedini stanari tad bunili zbog uznemiravanja? Jer upravo u tome je smisao rada: ako se mjesto zove Džamija, ako riječ pamti ono što ljudi ne žele pamtiti, onda nije li prirodno da se tu čuje i ezan?
Od ezana Igora Grubića do primalnog krika Nore Turato proteklo je vrijeme. Veliko povijesno, civilizacijsko i planetarno vrijeme. I još neko manje, ali još uvijek veliko, prema pojedincu bezobzirno, hrvatsko povijesno vrijeme. A s tim je vremenima proteklo i naše malo ljudsko vrijeme, u koje su, na različite načine upisana sva ta vremena. Od ezana, u kojem se prepoznaje red i smisao, i razabiru se takt i melodija naše civilizacije (moje barem, a vaše možda i ne!), stigli smo do primalnog krika, koji može značiti dvije stvari: oslobođenje ili totalnu nemuštost. Ili, što je najgore, oslobođenje u totalnoj nemuštosti. (Što bi bila i najpreciznija definicija različitih pohara, od AI do Donalda Trumpa.)
Kao i svaki dobar rad u javnom prostoru, rad Nore Turato u svom je zahvatu, smislu i sadržaju dramatično širi i obuhvatniji od onog što je umjetnica imala na umu. Iz njezine perspektive, to je trebao biti samo nastavak, ili dovršetak, jednoga njezinog odavno već započetog ciklusa. Ali čim je intervenirala u mjesto koje osim svojih vizualnih osobitosti ima svu raskoš kontradiktornih, međusobno suprotstavljenih i zaraćenih sjećanja, u mjesto koje ima posve začudnu podsvijest, u koju je više toga potisnuto nego u podsvijestima svih ljudi koji su ikad Džamijom prošetali, umjetnica se zatekla u situaciji da svojim radom intervenira u sve to. Ili, mnogo bolje rečeno, njezin je rad mimo njezine volje i mimo njezina znanja sam nastavio da radi. Ona ga je tako dobro postavila da je to bilo moguće.
Nije nezanimljivo stvari promatrati i iz još jedne perspektive. Tko su sve bili suradnici Nore Turato u ovom njezinom radu? Naravno, osim pretpostavljenih radnika s Istoka, čije pismo možda i nije latinica, pa su ovo A izveli s ponešto različitim uvidima. Suradnici Nore Turato bili su Milan Bandić, koji je posjekao magnolije i ino raslinje oko Džamije, kao i svi projektanti i izvođači obnove objekta. Suradnik Nore Turato bio je i zagrebački potres, s proljeća 2020. I to na više načina: taj potres zaslužan je za još jednu, ovaj put navodno finalnu restauraciju Paviljona, ali i za naš odnos prema gradskim skelama i draperijama kojima su skele u pravilu prekrivene. Naime, zastor Nore Turato, s ispisanim primalnim krikom, jedan je od bezbroj postpotresnih zastora u obnovi grada. Ali jedini na kojem piše nešto što izražava suštinu naše ljudskosti i našeg čovječanskog užasa.