Simo Matavulj: Bakonja fra Brne, čita LeonLučev, Book&Zvook, Zagreb 2023.
Povijest audio knjiga u nas, oskudna i gladna, dugo je tekla niz dvije matice. Jednu čine relativno bogate, ali široj publici uglavnom nedostupne, fonoteke različitih udruženja slijepih i slabovidnih. Drugu maticu predstavljaju razmjerno malobrojna audio izdanja, uglavnom su to gramofonske singl-ploče, koje su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća objavljivane uz knjige odabranih stihova ili proznih radova značajnih pisaca, na kojima bi čuveni glumac, ili katkad i sam pisac, deklamirao tekst. Prve snimke, namijenjene čitateljstvu koje nije u prigodi čitati očima, specijalizirane su i specifične, te se nikada nisu distribuirale među videćom publikom. Druge su, pak, imale uglavnom ceremonijalnu ili dokumentarnu funkciju.
Book&zvook zapravo je prvi hrvatski specijalizirani izdavač audio knjiga, s već prilično respektabilnom fonotekom sačinjenom od knjiga, donesenih glasom pisca, spikera ili glumca. Postoji nešto što je manira unutar žanra audio knjige: tekst se izgovara jasno, razgovijetno, uz pomno poštivanje naglasaka, ali emocionalno neutralno, bez sentimentalnog recitiranja i glume. Sve drugo je opasno, ili teško izvedivo.
LeonLučev je, međutim, dalmatinsko-srpskog klasika i jednu od upečatljivijih knjiga južnoslavenske književnosti na razmeđi stoljeća, roman rođenog Šibenčanina Sime Matavulja “Bakonja fra Brne” izveo uz karakterizaciju likova, svakom od desetine njih dao je njegov različit glas, te uz dosljedno poštivanje lokalnih narječja svoga i Matavuljeva kraja. Dakle, Lučev je roman izveo kao monodramu, i to je učinio na virtuozan način. Ali premda je on odigrao roman, umjesto da ga samo razgovijetno i upečatljivo pročita, slušatelja ni u jednom trenutku nije opteretio viškom teatralnosti, baroknom retorikom ni patetikom iskaza. Knjigu sam slušao sredinom kolovoza, putujući u Beograd i iz Beograda (što, zacijelo, ima i stanovito simboličko značenje, jer je Šibenčanin Matavulj svoj život okončao u Beogradu, gdje je stigao i napisati “Priče iz beogradskog života), i na trenutke mi se, dok bih se u vožnji zaboravio ponesen Lučevljevom čarolijom, znalo učiniti da ja to slušam samog Simu Matavulja, dok naglas čita svoje remek-djelo.
Svaki je književni tekst jedna osobna povijest piščeva materinjeg jezika. Veliki književni tekstovi velike su jezične povijesti. U našim književnostima to zorno osjetite dok čitate Krležu, Andrića, Crnjanskog, ili Ujevića, Njegoša, Petra Gudelja, Marka Vešovića… Dragocjeni su, premda iznimno rijetki trenuci u kojima je čitatelj u prilici te velike jezične povijesti naglas slušati. A sasvim se rijetko dogodi – osim kad pisac koji je i dobar deklamator naglas čita vlastito djelo – da se u slušanju audio knjige ta povijest može u svojoj punini čuti. Eto, takvu je sreću, skoro sto dvadeset godina nakon smrti, imao Simo Matavulj, kad mu je Lučev naglas pročitao “Bakonju”. Jednostavno, ta dvojica ljudi, genijalni šibenski pisac s kraja devetnaestog stoljeća i veliki šibenski glumac s početka dvadeset i prvog, imaju zajedničku povijest jezika. Veliki je blagoslov za čitatelja, za živoga pisca i svjesnog utočenika u materinjem jeziku, kad mu se ovakvo što dogodi. (I da, na tom sam putovanju za Beograd i iz Beograda, na trenutke osjetio nešto što bih se usudio opisati kao ljubomoru prema Šibenčanima i ljudima iz šibenskog kraja, jer su dobili ovakvo auditivno jezično remek-djelo… Moj užitak u njemu je golem, ali kakav će tek biti njihov!)
“Bakonja fra Brne” je istovremeno, rekli smo, klasično djelo regionalne dalmatinske i nacionalne srpske književnosti. U nekim su se vremenima, naročito u katoličkim klerikalnim krugovima, jedili na Matavulja, jer da je “Bakonjom” uvrijedio franjevačke redovnike. U svijesti suženoj ljutnjom, možda i nevoljama i bjesovima kakve donosi politički život, ispunjen međunacionalnim surevnjivostima, ovakav je stav mogao biti razumljiv. Isto kao što je razumljiv među “nečitajućom” publikom, i onom vrstom uvrijeđenih fanatika, o kojima u svojim memoarskim knjigama piše Salman Rushdie, čija uvrijeđenost nije isprovocirana onim što su pročitali, nego onim što su čuli da se priča. Ali je nevjerojatno, i ne osobito pohvalno po povjesničare južnoslavenskih književnosti, naročito takve koji su specijalizirani za omeđivanje i razgraničenje nacionalne hrvatske književnosti, što se nisu odvažili shvatiti i reći koliko je pogrešna teza o uvredljivosti “Bakonje” po fratre i Katoličku crkvu. A onda i koliko je pogrešno, kulturno i književno inferiorno, hrvatsko odricanje od Matavulja i njegova romana. Naravno da je Simo Matavulj srpski pisac, ali jezikom svojim i zavičajem, te ponajviše temama, Simo Matavulj je i hrvatski pisac. Pritom, upravo jedan od onih koji predstavljaju kariku koja unutar hrvatske proze nedostaje: genijalni pripovjedač i humorist, koji se kao nitko narugao našim mentalitetima i koji je, isto tako kao nitko prije njega, savršeno precizno i dobrohotno na romanesknu i pripovjednu scenu postavio naše međuetničke i međuvjerske svađe i nevoljenja. S tim da Matavuljeva književnost ne vodi u rat, nego u smijeh. Jer on svoje redovnike naprosto voli.
Mit o kaluđerima
Postoji mit da je Matavulj najprije započeo roman o pravoslavnim monasima iz manastira Krka, da bi onda, iz političkih razloga, da ne bi imao problema kod knjaza Nikole na crnogorskome dvoru, pripovijest “prepjevao” na katoličku i fratarsku kajdu. Malo je vjerojatno, čak i nevjerojatno, da u toj priči ima istine. Da je napisao pravoslavnog “Bakonju”, on bi, naime, bio loš, jer bi bio mrzovoljan. Katolički “Bakonja” genijalan je, jer je to knjiga o Drugome, a kada se smiješ drugome, dužan si ga voljeti. Bez toga neće biti dobre književnosti. U tom smislu, pravoslavni bi “Bakonja” bio roman bez stvarne teme i trajno nezanimljiva knjiga koja bi, vjerojatno, govorila o tome kako su se crkvenjaci otuđili od naroda. Što je bila omiljena tema postprosvjetiteljske ere…
LeonLučev
On odigra osionog gvardijana, luckastog fra Tetku, gnjevnog seljaka, brižnu mater, koja je matrijarh što će u patrijarhalnom društvu i muža podčiniti… I svima se, na neki maestralan način uvuče u glavu, te ih sve uspijeva oglasiti i ozvučiti. A da se ne krevelji, ne glumata, ne izvodi glasovne akrobacije… Veliki, veliki glumac naše generacije, majstorski čitatelj i čeljade jednog zavičaja.
Ekran, knjige/138
Simo Matavulj: Bakonja fra Brne, čita Leon Lučev, Book&Zvook, Zagreb 2023.
Povijest audio knjiga u nas, oskudna i gladna, dugo je tekla niz dvije matice. Jednu čine relativno bogate, ali široj publici uglavnom nedostupne, fonoteke različitih udruženja slijepih i slabovidnih. Drugu maticu predstavljaju razmjerno malobrojna audio izdanja, uglavnom su to gramofonske singl-ploče, koje su u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća objavljivane uz knjige odabranih stihova ili proznih radova značajnih pisaca, na kojima bi čuveni glumac, ili katkad i sam pisac, deklamirao tekst. Prve snimke, namijenjene čitateljstvu koje nije u prigodi čitati očima, specijalizirane su i specifične, te se nikada nisu distribuirale među videćom publikom. Druge su, pak, imale uglavnom ceremonijalnu ili dokumentarnu funkciju.
Book&zvook zapravo je prvi hrvatski specijalizirani izdavač audio knjiga, s već prilično respektabilnom fonotekom sačinjenom od knjiga, donesenih glasom pisca, spikera ili glumca. Postoji nešto što je manira unutar žanra audio knjige: tekst se izgovara jasno, razgovijetno, uz pomno poštivanje naglasaka, ali emocionalno neutralno, bez sentimentalnog recitiranja i glume. Sve drugo je opasno, ili teško izvedivo.
Leon Lučev je, međutim, dalmatinsko-srpskog klasika i jednu od upečatljivijih knjiga južnoslavenske književnosti na razmeđi stoljeća, roman rođenog Šibenčanina Sime Matavulja “Bakonja fra Brne” izveo uz karakterizaciju likova, svakom od desetine njih dao je njegov različit glas, te uz dosljedno poštivanje lokalnih narječja svoga i Matavuljeva kraja. Dakle, Lučev je roman izveo kao monodramu, i to je učinio na virtuozan način. Ali premda je on odigrao roman, umjesto da ga samo razgovijetno i upečatljivo pročita, slušatelja ni u jednom trenutku nije opteretio viškom teatralnosti, baroknom retorikom ni patetikom iskaza. Knjigu sam slušao sredinom kolovoza, putujući u Beograd i iz Beograda (što, zacijelo, ima i stanovito simboličko značenje, jer je Šibenčanin Matavulj svoj život okončao u Beogradu, gdje je stigao i napisati “Priče iz beogradskog života), i na trenutke mi se, dok bih se u vožnji zaboravio ponesen Lučevljevom čarolijom, znalo učiniti da ja to slušam samog Simu Matavulja, dok naglas čita svoje remek-djelo.
Svaki je književni tekst jedna osobna povijest piščeva materinjeg jezika. Veliki književni tekstovi velike su jezične povijesti. U našim književnostima to zorno osjetite dok čitate Krležu, Andrića, Crnjanskog, ili Ujevića, Njegoša, Petra Gudelja, Marka Vešovića… Dragocjeni su, premda iznimno rijetki trenuci u kojima je čitatelj u prilici te velike jezične povijesti naglas slušati. A sasvim se rijetko dogodi – osim kad pisac koji je i dobar deklamator naglas čita vlastito djelo – da se u slušanju audio knjige ta povijest može u svojoj punini čuti. Eto, takvu je sreću, skoro sto dvadeset godina nakon smrti, imao Simo Matavulj, kad mu je Lučev naglas pročitao “Bakonju”. Jednostavno, ta dvojica ljudi, genijalni šibenski pisac s kraja devetnaestog stoljeća i veliki šibenski glumac s početka dvadeset i prvog, imaju zajedničku povijest jezika. Veliki je blagoslov za čitatelja, za živoga pisca i svjesnog utočenika u materinjem jeziku, kad mu se ovakvo što dogodi. (I da, na tom sam putovanju za Beograd i iz Beograda, na trenutke osjetio nešto što bih se usudio opisati kao ljubomoru prema Šibenčanima i ljudima iz šibenskog kraja, jer su dobili ovakvo auditivno jezično remek-djelo… Moj užitak u njemu je golem, ali kakav će tek biti njihov!)
“Bakonja fra Brne” je istovremeno, rekli smo, klasično djelo regionalne dalmatinske i nacionalne srpske književnosti. U nekim su se vremenima, naročito u katoličkim klerikalnim krugovima, jedili na Matavulja, jer da je “Bakonjom” uvrijedio franjevačke redovnike. U svijesti suženoj ljutnjom, možda i nevoljama i bjesovima kakve donosi politički život, ispunjen međunacionalnim surevnjivostima, ovakav je stav mogao biti razumljiv. Isto kao što je razumljiv među “nečitajućom” publikom, i onom vrstom uvrijeđenih fanatika, o kojima u svojim memoarskim knjigama piše Salman Rushdie, čija uvrijeđenost nije isprovocirana onim što su pročitali, nego onim što su čuli da se priča. Ali je nevjerojatno, i ne osobito pohvalno po povjesničare južnoslavenskih književnosti, naročito takve koji su specijalizirani za omeđivanje i razgraničenje nacionalne hrvatske književnosti, što se nisu odvažili shvatiti i reći koliko je pogrešna teza o uvredljivosti “Bakonje” po fratre i Katoličku crkvu. A onda i koliko je pogrešno, kulturno i književno inferiorno, hrvatsko odricanje od Matavulja i njegova romana. Naravno da je Simo Matavulj srpski pisac, ali jezikom svojim i zavičajem, te ponajviše temama, Simo Matavulj je i hrvatski pisac. Pritom, upravo jedan od onih koji predstavljaju kariku koja unutar hrvatske proze nedostaje: genijalni pripovjedač i humorist, koji se kao nitko narugao našim mentalitetima i koji je, isto tako kao nitko prije njega, savršeno precizno i dobrohotno na romanesknu i pripovjednu scenu postavio naše međuetničke i međuvjerske svađe i nevoljenja. S tim da Matavuljeva književnost ne vodi u rat, nego u smijeh. Jer on svoje redovnike naprosto voli.
Mit o kaluđerima
Postoji mit da je Matavulj najprije započeo roman o pravoslavnim monasima iz manastira Krka, da bi onda, iz političkih razloga, da ne bi imao problema kod knjaza Nikole na crnogorskome dvoru, pripovijest “prepjevao” na katoličku i fratarsku kajdu. Malo je vjerojatno, čak i nevjerojatno, da u toj priči ima istine. Da je napisao pravoslavnog “Bakonju”, on bi, naime, bio loš, jer bi bio mrzovoljan. Katolički “Bakonja” genijalan je, jer je to knjiga o Drugome, a kada se smiješ drugome, dužan si ga voljeti. Bez toga neće biti dobre književnosti. U tom smislu, pravoslavni bi “Bakonja” bio roman bez stvarne teme i trajno nezanimljiva knjiga koja bi, vjerojatno, govorila o tome kako su se crkvenjaci otuđili od naroda. Što je bila omiljena tema postprosvjetiteljske ere…
Leon Lučev
On odigra osionog gvardijana, luckastog fra Tetku, gnjevnog seljaka, brižnu mater, koja je matrijarh što će u patrijarhalnom društvu i muža podčiniti… I svima se, na neki maestralan način uvuče u glavu, te ih sve uspijeva oglasiti i ozvučiti. A da se ne krevelji, ne glumata, ne izvodi glasovne akrobacije… Veliki, veliki glumac naše generacije, majstorski čitatelj i čeljade jednog zavičaja.