Onoga ljeta nakon što me je preselilo iz Drvenika u Sarajevo, bilo je to krajem kolovoza, kad u tom gradu noći već bivaju hladne, a okolna brda zazelene onim tamnim predjesenjim zelenilom, gledali smo preko naše bašče prema Poštanskoj kući, i vidjeli je kako sjedi na prozorskoj dasci, na prvome katu, u trapericama i u košulji iz koje joj rame ispada, kose podvezane maramom, i prozore pere Katarina Kocka. Proteže se za vanjskom stranom stakla, u oknu kao da je razapeta, noktima se za unutra drži, nad provalijom nadnesena, ravnodušna prema mogućnosti pada.
Trideset osam joj je tad godina, lijepa i u se sigurna, čuvena sarajevska balerina.
Poslije je uvijek, kad god bi se u kući na Sepetarevcu trebao obaviti neki teži posao, Nona govorila:
Tako i Kocka prozore pere.
Maloprije ta mi je rečenica niotkuda naišla preko jezika.
Kocka
Onoga ljeta nakon što me je preselilo iz Drvenika u Sarajevo, bilo je to krajem kolovoza, kad u tom gradu noći već bivaju hladne, a okolna brda zazelene onim tamnim predjesenjim zelenilom, gledali smo preko naše bašče prema Poštanskoj kući, i vidjeli je kako sjedi na prozorskoj dasci, na prvome katu, u trapericama i u košulji iz koje joj rame ispada, kose podvezane maramom, i prozore pere Katarina Kocka. Proteže se za vanjskom stranom stakla, u oknu kao da je razapeta, noktima se za unutra drži, nad provalijom nadnesena, ravnodušna prema mogućnosti pada.
Trideset osam joj je tad godina, lijepa i u se sigurna, čuvena sarajevska balerina.
Poslije je uvijek, kad god bi se u kući na Sepetarevcu trebao obaviti neki teži posao, Nona govorila:
Tako i Kocka prozore pere.
Maloprije ta mi je rečenica niotkuda naišla preko jezika.
Izgovorena kao i onda, u lirskom desetercu.