Kava se pije polako. Ujutro baka svakoga dana ide kod jedne od susjeda, a jednom tjedno dolaze one k njoj. Sjede oko koncem heklanih stolnjaka i piju kavu. Šalice su minijaturne, ja bih je danas ispraznile u jednom gutljaju, a one je polako ispijaju sat vremena. Sve su kućanice, penzionerke. I iako izgleda kako im se u životu ništa ne događa, one svaki dan imaju dovoljno tema za sat vremena priče.
Baka Karmeli živi dvije kuće dalje, Kmoničekica preko ceste, s bakom Ivančić dijelimo dvorište. Peta mi je u izmaglici, je li to bila baka Anđa iz kuće do ili Štefančeva od preko puta koju pamtim samo po prezimenu, više ne znam. Uglavnom, vodi me baka sa sobom po zamračenim memljivim kućama, kroz haustore koji su za me tajni prolazi i onda sjedim uz njih dok one nabrajaju djecu i unuke, tko je što skuhao i što će saditi u vrtovima.
Da skrate moje čekanje, dobijem tanjurić šećera preliven žličicom kave. Prvo sa zanimanjem gledam kako se kava uvlači u hrpicu šećera, polako natapa zrnca, ona se tope u mirišljavoj smeđoj kapi. Kada kava osvoji sav šećer, polako ga počinjem jesti. Ližem ga da traje što duže, polako, uživajući u svakom zrncu. Prstom prolazim kroz ljepljivu smjesu polako ostavljajući tragove na tanjuru. Ispod šećera izranja slika zaljubljenog para polako se probijajući kroz melasu. Na samom kraju dižem tanjurić pred lice i pažljivo ga čitavog obližem jezikom.
Nedavno sam kod mojih pronašla jednu od tih starih malenih šalica za kavu. Slažemo jedne do drugih šalice različitih veličina i tata zaključuje: evo, po ovome vidiš kako nam je rastao standard. A ja se sjetim onog šećera kojeg sam zrno po zrno lizala i kako mi ništa nije falilo.
Bramborci
Baka je zadužena za ručkove, a mama tek ponekad dospije na red za spremanje večere. Ako od ručka nije ništa ostalo, na plotni šporeta preprži šnite kruha pa na tost stružemo režnjeve češnjaka. Ponekad ih namaže mašću i posipa crvenom paprikom, a ponekad na kratko umoči kruh u zagrijanu vodu s vegetom.
U rjeđim prilikama radi bramborke. Bramborci su jedina poveznica s maminim češkim porijeklom. Djed Josip bio je Čeh, u kući se pričao samo češki. Čak je i baka koja se doselila iz Osijeka morala naučiti češki. A onda, kada je mama imala jedanaest godina, Josip je neočekivano umro, samo se srušio od napora. Nakon toga, mama se prebacila na hrvatski. Njeni stariji sestra i braća su Česi, moja mama Hrvatica. Od češkog sam naučila tek: “Važila babička kašičku ve zelenem rendličku”. I “brambori”: krumpiri.
Za bramborke mama na krupno nariba krumpir, umiješa jaje, par žica brašna i hrpicu sitno nasjeckanog češnjaka pa placke peče na tavi. Nestrpljivo čekam zlaćane, hrskave popečke. Ako imam sreće, uz njih dobijem i žlicu vrhnja.
Za nahraniti deset ljudi mama dugo stoji uz peć slažući brdašce bramboraka. Ponetko od nas u prolazu otkine komadić zapečenog ruba što nju živcira, čini joj se da nikada neće završiti taj posao. A opet zna, nema ništa ljepše od prepečenog hrskavog ruba dok je još topao, pa mi se ipak nasmiješi kada joj se prišuljam s boka.
Priče o hrani/4
Kava
Kava se pije polako. Ujutro baka svakoga dana ide kod jedne od susjeda, a jednom tjedno dolaze one k njoj. Sjede oko koncem heklanih stolnjaka i piju kavu. Šalice su minijaturne, ja bih je danas ispraznile u jednom gutljaju, a one je polako ispijaju sat vremena. Sve su kućanice, penzionerke. I iako izgleda kako im se u životu ništa ne događa, one svaki dan imaju dovoljno tema za sat vremena priče.
Baka Karmeli živi dvije kuće dalje, Kmoničekica preko ceste, s bakom Ivančić dijelimo dvorište. Peta mi je u izmaglici, je li to bila baka Anđa iz kuće do ili Štefančeva od preko puta koju pamtim samo po prezimenu, više ne znam. Uglavnom, vodi me baka sa sobom po zamračenim memljivim kućama, kroz haustore koji su za me tajni prolazi i onda sjedim uz njih dok one nabrajaju djecu i unuke, tko je što skuhao i što će saditi u vrtovima.
Da skrate moje čekanje, dobijem tanjurić šećera preliven žličicom kave. Prvo sa zanimanjem gledam kako se kava uvlači u hrpicu šećera, polako natapa zrnca, ona se tope u mirišljavoj smeđoj kapi. Kada kava osvoji sav šećer, polako ga počinjem jesti. Ližem ga da traje što duže, polako, uživajući u svakom zrncu. Prstom prolazim kroz ljepljivu smjesu polako ostavljajući tragove na tanjuru. Ispod šećera izranja slika zaljubljenog para polako se probijajući kroz melasu. Na samom kraju dižem tanjurić pred lice i pažljivo ga čitavog obližem jezikom.
Nedavno sam kod mojih pronašla jednu od tih starih malenih šalica za kavu. Slažemo jedne do drugih šalice različitih veličina i tata zaključuje: evo, po ovome vidiš kako nam je rastao standard. A ja se sjetim onog šećera kojeg sam zrno po zrno lizala i kako mi ništa nije falilo.
Bramborci
Baka je zadužena za ručkove, a mama tek ponekad dospije na red za spremanje večere. Ako od ručka nije ništa ostalo, na plotni šporeta preprži šnite kruha pa na tost stružemo režnjeve češnjaka. Ponekad ih namaže mašću i posipa crvenom paprikom, a ponekad na kratko umoči kruh u zagrijanu vodu s vegetom.
U rjeđim prilikama radi bramborke. Bramborci su jedina poveznica s maminim češkim porijeklom. Djed Josip bio je Čeh, u kući se pričao samo češki. Čak je i baka koja se doselila iz Osijeka morala naučiti češki. A onda, kada je mama imala jedanaest godina, Josip je neočekivano umro, samo se srušio od napora. Nakon toga, mama se prebacila na hrvatski. Njeni stariji sestra i braća su Česi, moja mama Hrvatica. Od češkog sam naučila tek: “Važila babička kašičku ve zelenem rendličku”. I “brambori”: krumpiri.
Za bramborke mama na krupno nariba krumpir, umiješa jaje, par žica brašna i hrpicu sitno nasjeckanog češnjaka pa placke peče na tavi. Nestrpljivo čekam zlaćane, hrskave popečke. Ako imam sreće, uz njih dobijem i žlicu vrhnja.
Za nahraniti deset ljudi mama dugo stoji uz peć slažući brdašce bramboraka. Ponetko od nas u prolazu otkine komadić zapečenog ruba što nju živcira, čini joj se da nikada neće završiti taj posao. A opet zna, nema ništa ljepše od prepečenog hrskavog ruba dok je još topao, pa mi se ipak nasmiješi kada joj se prišuljam s boka.