Mi koji uzalud tješimo Tunis

Početkom siječnja jedni su otišli u Alpe na zimovanje, drugi u Tunis na ljetovanje. Na prve, novine i televizija digoše hajku, baš kao da su im Karamarko&Bajić naredili da pripreme teren za hapšenje svih skijaša, a na druge nisu mogli dizati hajku, pošto je ustanovljeno da je jeftinije u Tunisu ljetovati, nego se u Hrvatskoj zraka nadisati. Ali onda je do nas stigla vijest kako u toj zemlji već mjesecima traju socijalni nemiri, koji su u tjednu od hrvatskih odmora eskalirali. Tada su Gordan Jandroković i njegovi činovnici krenuli izdavati američka saopćenja. Znate ono iz 1991: State Department ne preporučuje američkim državljanima da putuju u Zagreb, Osijek, Vukovar… Svidjelo se ljudima to, pa pomislili da je u izdavanju takvih preporuka smisao diplomacije. Zatim su se rukovodioci turističkih agencija uplašili, ili su poželjeli biti ambiciozni na način Gordana Jandrokovića, pa su organizirali povlačenje svih hrvatskih turista u jedan hotel, onaj u blizini aerodroma, i hitnu evakuaciju u domovinu. I tako, dok Francuzi, Englezi, Belgijanci, pripadnici velikih naroda, općenito, uključujući i Amerikance, jašu na devama, uživaju u beskrajnom gostoprimstvu domaćina (kažu da je u tom dijelu svijeta toliko vruće da je ljudima prenaporno da budu zli i namrgođeni), Hrvate je njihovo ministarstvo spasilo od pogibelji. A što je za to vrijeme bilo s onima koji su otišli na skijanje? Ništa, osim što im Karamarko&Bajić mjerkaju slike po zidovima. Kažu da će na vrijeme obavijestiti redakcije kad budu išli da ih skidaju. Naravno, šalim se. Samo se vi skijajte.

Ali kad spomenuh redakcije… Prvo što su novine učinile bilo je da pronađu kojeg turista u Tunisu, da opiše sav užas kojem je upravo izložen. To vam je, znate, takvo novinarstvo. Prije nekoliko godina, u vrijeme onog cunamija, negdje u Tajlandu pronašli smo jednu mrtvu hrvatsku djevojčicu. Kakvo je samo to bilo oduševljenje, kakav rast tiraže. Nažalost, tiraža raste samo ako je djevojčica iz Hrvatske. Ili, možda, nismo ni provjerili kako bi publika reagirala na malu Indonežanku… Kako god bilo, jedne su novine, svejedno koje, na povratku iz Tunisa ulovile neku Splićanku. Evo što im je rekla: “Ja sam bila u grupi turista koja je u vrijeme izbijanja nereda bila na jugu u Sahari, pa kada smo se vraćali, prolazili smo kroz neka spaljena sela. To je bila najveća neugodnost koju smo doživjeli. Pa mi smo proživjeli rat i to što se tamo događa nije ni blizu onome što smo mi vidjeli.”

Na stranu implicitne lijepe želje koje dotična dama upućuje Tunižanima, čije stradanje “nije ni blizu onome” što smo doživjeli mi koji smo “proživjeli rat”, ali zapitajte se što nije u redu s nekim tko vlastitom turističkom neugodnošću smatra prolazak “kroz neka spaljena sela”? Što nije u redu s vama koji u tim riječima ne vidite ništa loše, ni krivo? Što li su vam to, drage moje i dobri moji, učinili svi ti Jandrokovići i sve te šarene novine i televizijski red carpeti? A da su vam 1991. neki Francuz, Englez i Belgijanac rekli da im je baš gadljivo i neugodno prolaziti kroz spaljena sela po Slavoniji i Dalmaciji, vi biste bili tako tužni i jadni. I mislili biste: kada jednom dođe mir, kada Hrvatska bude slobodna, nikad se prema drugima nećemo tako ponašati. Mi ćemo tješiti te, recimo, Tunižane, kada njima bude teško, i plakat ćemo nad njihovim spaljenim selima, kao što oni nisu nad našim.

Ali u međuvremenu, eto, sve smo zaboravili, a u novinama je nestalo prostora za slova, pa da napišemo što se doista događa u Tunisu. A i kriza je. Znate li da je uprava jednih hrvatskih novina ovih dana zaključila kako je prevelik trošak da novinari koriste svih trideset slova hrvatske abecede, nego će svoje tekstove ubuduće pisati uz pomoć devetnaest slova? I bit će, radi uštede, ukinuti kompjuteri, jer je odjel za ljudske resurse i inu kramu ustanovio da je jeftinije članak napisati mobitelom i poslati ga sms-om. Naravno, opet se šalim. Pedesetero Tunižana poginulo je ovih dana u nemirima koji nisu nastali ni zbog vjere, ni zbog nacije, ni zbog politike, nego zbog kruha, pa neka moja šala posluži umjesto hrvatske minute šutnje. Drago mi je što se u Tunisu ne čitaju naše novine i ne gleda se HTV. Propao bih u zemlju od srama. Pretvorio bih se u spaljeno selo.

Miljenko Jergović 18. 01. 2011.