Petar Dobrović: Krležine oči

U ulici smo kralja Petra, ispred broja 36. Ulazimo u lift, sagrađen davno, početkom prošloga stoljeća. U tom se liftu mrtav srušio Petar Dobrović. I to je bilo davno, tačno prije sedamdeset godina, na Savindan, 27. siječnja 1942. Vijest o smrti do Zagreba je sunula munjevito, Krleža je u svom dnevniku danima Petra oplakivao, a četiri godine kasnije, u isti ovakav pretproljetni dan, tražio je njegovu humku na novome beogradskom groblju. Tada je napisao reportažu “Na grobu Petra Dobrovića”, čudesno lijep prozni komad, koji je, međutim, u Beogradu izazvao jedan od prvih šovenskih škandala u socijalističkoj Jugoslaviji, kada su nekakvi bijesni anonimusi optužili Krležu da je na friškim mezetlucima, ispred ugostiteljskog objekta nekakvog Negotinca, ugledao muve, i o tome, kao o dominantnoj i simboličnoj slici zajedničke nam prijestolnice, izvijestio cjelokupnu jugoslavensku javnost. A ustvari, čitano nekoliko života kasnije, riječ je o rezigniranoj ljubavnoj posveti Beogradu, udjenutoj u ceremonijal dugog oproštaja s prijateljem. Nitko u povijesti južnoslavenskih književnosti nije u svojoj prozi i poeziji izvodio tako veličanstvene i sentimentalne funerale kao Krleža.

Lift se zaustavlja na četvrtome katu, dokle se uspeo i mrtvi Dobrović, jer je tu, gdje je on nekada stanovao, danas njegov legat. Stan je pretvoren u izložbenu dvoranicu, po zidovima vise eksponati cjelogodišnje izložbe, posvećene temi akta u njegovu slikarstvu. Sve je u čistim i jarkim bojama, virtuozno, a u emotivnom smislu skoro djetinje naivno. Petar Dobrović bio je revolucionar, sljedbenik Bele Kuna, ali ga angažman u slikarstvu, krv, agitacija, George Grosz, Picassova Guernica i gernikizam, nisu zanimali. Naslikao je on “Pokolj u Šapcu 1914″ ili “Uperene puške” (proročansko ulje iz 1933.), ali bliži mu je bio osunčani Dubrovnik, ribari, težaci, gradska gospoda i svećenici, dubrovački biskup Carević u svom šarenilu svog ornata, koje ga na Dobrovićevom platnu predstavlja ljupko, kao kakvu dječju igračku. Neobično je, a opet nekako prirodno, da je takvoga Dobrovića Krleža volio. Nikoga, bit će, nije tako volio, iako mu je išao na živce i rastali su se 1940, grizodušno kaže, u nekoj vrsti svađe i emocionalnog zahlađenja.

Među aktovima na ovoj kasnozimskoj izložbi je i slika koju nikada prije nisam vidio: slikarev autoakt, ulje nastalo nekoliko godina pred rat, u svoj punini čovjekove golotinje. Dok gledamo sliku, nekako razdragani, kao da ćemo se, ali bez ikakvih lascivnih primisli, nasmijati svemu, i Dobrovićevom spolovilu, iza leđa nam, na pristojnoj razdaljini, stoji čuvar izložbe. Kustosa nema, jer nije djelatno vrijeme. A on je penzionisani policajac, koji se, da nadopuni mirovinu, aktivirao u privatnoj čuvarskoj agenciji, i sad čuva legat Petra Dobrovića. Kaže nam na rastanku da nikad u životu od svoje volje nije bio na slikarskoj izložbi (“Nisam išao na izložbe da bih gledao slike…”), a u teatar je išao samo kad bi se moralo sa školom. Eto tako, da znamo! Vedar neki čovjek, dobrodušan. Eh, da ga Krleža čuje…

Petar Dobrović, kao i brat mu Nikola, arhitekt dubrovački, bio je Srbin iz Pečuha, slikarstvo je studirao u Budimpešti, a u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca doselio se 1919, nakon propasti madžarske revolucije. Od tada, sve do smrti, živi u Beogradu, ljetuje po Hvaru i u Dubrovniku, radi i druguje s elitom lijeve, komunističke inteligencije, i bavi se čistim, lijepim slikarstvom. S Krležom radi na časopisu Danas, i usput slika portrete urednika i glavnih aktera. Dvaput je portretirao Krležu. I ti su portreti vedri i osunčani, bez one ceremonijalne ozbiljnosti s kojom su portretisti, slikari ili fotografi, prikazivali pisca. Iako su dva najrazličitija slikara, suprotni temperamentom, različiti u doživljaju svijeta, jedan monokromatičan i precizan, drugi ciganski šaren i ekstrovertan, Vaništa i Dobrović su stvorili neusporedivo najbolje portrete Miroslava Krleže. Kao da je sav njegov život stao između mediteranske vedrine, razdrljenih grudi i preplanula čela iz Dobrovićeve 1938., i niza kasnih i predsmrtnih Vaništinih crteža, četiri desetljeća kasnije. Sve drugo je bilo, uglavnom, dekoracija, divljenje književnome i političkom geniju, strah od njegove veličine…

Dimenzijama najveće Dobrovićevo platno, 175,2 x 282 centimetra, slikano 1935. i 1936. je “Redakcija časopisa Danas” Na njoj su Vaso Srzentić, Veselin Masleša, Marko Ristić i Milan Bogdanović, sjede i stoje ispred pisaćega stola, iza kojega redakcijskim sastankom predsjeda Krleža. Malo u pozadini, iza drugih, skoro da je nezvan, stoji slikar. U ovoj pompoznoj postavljenoj kompoziciji ima vedrine, sezanovske žute i narančaste, optimizma skoro neprimjerenog, ironije koja kao da je preseljena iz nekoga stripovskog žanra. Recimo, način na koji se dimi Ristićeva cigareta, kao na dječjemu crtežu, ili lice Bogdanovićevo, s poluspuštenim kapcima, kao da se smrtno dosađuje ili će svakoga trenutka zaspati. Ovo je jedna od onih ikoničnih, amblematskih slika, čiju bi reprodukciju čovjek rado gledao na svome zidu, čak i kao jeftini poster.

Na toj slici, kao i na baš svakoj skici i portretu, slikar izbjegava Krležin pogled, njegove oči. Ili gleda dolje, u knjigu, u papire na redakcijskome stolu, pa mu se oči ni ne vide, ili gleda negdje ustranu. Nije to stvar Dobrovićeve manire, njegovi su portreti često zapiljeni u promatrača, i štošta im se u očima vidi, ali oči Miroslava Krleže zbog nečega nije mogao ili nije htio portretirati. I to je drukčije nego kod Vanište, čiji vas Krleža, umorno, ironično i prodorno gleda i prozire do u potiljačnu kost, osim na onom posljednjim, uništenom crtežu, od kojega je, čini mi se, ostala tek reprodukcija, na kojem starac još samo dlanovima pridržava svoje lice. Zašto li je, Bože mili, Dobrović izbjegavao Krležine oči? Vrijedilo bi o tome misliti, ne tražeći odgovora.

Ne spuštamo se liftom, nema to smisla, nego kružimo poput opruge, niza stube, uz solidno iskovanu željeznu konstrukciju dizala, kao da obavljamo počast mrtvome Dobroviću i njegovu grobu, koji još uvijek, sedamdeset godina kasnije, po stotinu puta dnevno, ide gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje… A vani će skoro proljeće, premda se još ponegdje u sjenci garave brežuljci ovogodišnjega velikog snijega. Ne znam zašto, bit će da bolujem od kokošjeg sljepila ili obnevidim od svoga unutarnjeg mraka, ali čim dođem u Beograd, po gradu tražim i nalazim Krležu, a u Zagrebu od Krleže ni traga, osim među sinekurdžijama oko vile Arko i po štakornjacima Leksikografskoga zavoda, gdje se od pisca može naći još ponešto prljavog rublja, savršen agar za nevidljive nametnike takozvane hrvatske kulture i takozvane književnosti.

Prisjećam se tada, a kasnije, u Zagrebu, nalazim treći tom Krležinih Dnevnika (izdanje sarajevskoga Oslobođenja, 1977.), i u njemu pod nadnevkom 3. listopada 1942, sjećanje na šahovsku simultanku velikoga Aleksandra Aljehina, odigranu u zagrebačkoj Esplanadi, godine 1939. Sve je bilo kao u današnjemu Zagrebu, prilikom posjeta uvaženih ličnosti, Franzena ili kakve bjelosvjetske sportske veličine, sasvim je svejedno, i sve je bilo, ako vjerujemo Krleži, i provincijalno, i jadno, i nepodnošljivo tipično. Napisao je o tome i nekakvu bilješku, ali negdje ju je, kaže, zagubio. “Alekhin bio je na rubu nesvijesti. Mučenje je trajalo do sedam sati ujutro. Ja sam probdio tu dramatsku noć (radilo se o dvije hiljade dinara za Aljohina), očekujući Petrov dolazak.” Vlak iz Beograda očito je fatalno kasnio, tako da se Krleža zatekao u posve nedostojnoj, po sebe inervantnoj situaciji, jer je morao, radi Dobrovićeva kašnjenja, sudjelovati, makar i pasivno, u blamaži za male novce jednoga posrnulog kombinatornog genija. Ali neće se on suzdržati da ne kaže tko je geniju za njegovu blamažu kriv: “One dvije stare kujice, Madame Alekhina i njen kitajski pinč, žlice u čašama od malinovca blistale su zlokobno kao noževi, sve je bilo demonski.” I mislim tada, vedro, kako ću jednom od Krleže ukrasti ovu nekorektnu prispodobu o dvije kujice. Puna ih je zagrebačka, pa i esplanadna današnjica. Tih kujica. Ali bez kitajskog pinča, na žalost.

I na kraju je beogradski vlak ipak pristao u zagrebački kolodvor. I našao se Dobrović s pogledom na žuti (sezanovski žuti, opet) Umjetnički paviljon, koji tada još nije zaklanjao kralj Tomislav. Njega će, nakon Pavelićeve zabrane veličanja tog jugounitarističkoga hrvatskog kralja, ispred kolodvora postaviti maršal Tito.

I krenut će na koncu prema Radišinoj, pješke, korak pred korak, Krleža gnjevan zbog diletantskih zagrebačkih gambita, i Petar, sunčan i živ.

Miljenko Jergović 24. 03. 2012.