Kako sam popušio sve redom

(Inventura bivšeg pušača)

Ima nekih desetak godina kako nisam zapalio cigaretu i gotovo da se i ne sjećam tog nekadašnjeg rituala. Daleko iza leđa odbacio sam dvadesetak godina pušačkog staža, požutjele nokte, jutarnji kašalj i oblake plavičastog dima. Tko zna gdje je završio moj zlatni Zippo upaljač, ima li negdje po ladicama neka zaostala rizla i jesu li prve jutarnje još uvijek neodoljive?

Pitanja koja si odavno ne postavljam probudila su me oko četiri sata ujutro. Prije svitanja glavom su mi se počele rojiti šašave misli. Zaboravljeni okusi davno popušenih cigareta navirali su mi odnekud i stvarali konfuziju na jastuku. Razmišljajući o kiselom okusu Kolumba, užitku Gauloisesa na drugom nepcu i kvrgavim panjevima koje su u prilepskom tutunskom kombinatu nemilice trpali u Filter Jugoslavija, posve sam se razbudio.

Odjednom, kao da su pomahnitale, moje razigrane sinapse počele su iz zakutaka sjećanja izvlačiti blago spljoštene sarajevske Drine bez filtera, u ušima sam začuo samog sebe kako bučno otvaram celofan omotan oko šteke Marlbora, a nozdrve mi je iznenadio dim cigarilosa. Sjećanja, naoko posve nebitna, navirala su dok se nisam osovio na noge. Zora nažalost nije bila pametnija od svitanja i duhanske vizije nastavile su dubiti meandre po mojoj glavi. Nije bilo druge nego istresti pepeo iz davno zaboravljene pepeljare i taj naramak zgužvanih kutija cigareta baciti pred sebe.

Marom nekog cigaretografa i dimofila pospremio sam dobar dio tih tvrdih i mekih pakovanja i dobio impozantan slijed koji u mom slučaju počinje s lovorom. Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da “ne se zaboravi”, kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče.

Abeceda pušenja u osamdesetim godinama prošlog stoljeća počinje s cigaretama Astor.

Dobro se sjećam neobične tamnoplave kutije s kičastim zlatnim okvirom u sredini. Iz tog prozorčića gledao me je ružnjikavi starac s baroknim tupeom na glavi. Starkelja je nalik na nekog njemačkog kompozitora jakih nota, u početku sam sumnjao i na samog Beethovena, ali zapravo je uokvireni starkelja ipak bio sam Astor, utemeljitelj kompanije Waldorf Astoria koja je licencu za te ogavne cigarete utopila Slovencima. Bilo kako bilo, Astor pamtim kao teške, aromatične cigarete za koje sam bio uvjeren da dolaze iz Njemačke. A kako sam bio uvjeren da njemački duhan ne može biti dobar, brzo sam raskrstio s idejom da pušim Astor. Uostalom, realno govoreći, da sam stavio tu kičastu kutiju na stol pred društvom, smijali bi mi se svi redom.

S cigaretama Bond već sam bio u bitno boljim odnosima. Imenom koje asocira na Flemingova tajnog agenta ove su cigarete – jedan od niza solidnih proizvoda iz sarajevske tvornice duhana – već bile prihvatljive za svaki stol. Jeftinija od brata Marlbora, ova je cigareta uživala na možda i lažnoj slavi da se proizvodi od iste mješavine duhana, ali koja nije dostigla kvalitetu potrebnu za kvalificiranje u Marlboro. Priču nisam nikada provjerio jer je posve dobro zvučala pa bi je bilo šteta izgubiti. Vrlo solidna cigareta za svoje vrijeme, čak i pristojno dizajnirane kutije, bijela podloga, tanke zlatno crvene trakice i elegantna slova. Manjkao je valjda samo Sean Connery.

Na slovo “b” nikako ne valja zaboraviti Božur. To je bila valjda prva kosovska cigareta, jedina koje se sjećam iz osamdesetih godina. Kutija je bila jadna, crvena ako se ne varam, a okus slatkast. Nije to baš bila cigareta nakon čijeg pušenja poželite osjetite poriv pisati doma, ali je u osamdesetima bilo na neki način intrigantno pušiti Božur, što god tada značilo pušiti kosovske cigarete. Božur je pušio i Fazlija Rixu, prvi čovjek kojeg sam upoznao, a da mu je otac kupio ženu. Kada sam ga pitao, poznaje li buduću suprugu, Fazlija se glupo nacerio i rekao “ne, ali ima vremena”. U to ime smo zapalili po Božur.

Camel sam rijetko pušio, a i to češće bez filtera nego s filterom. Dok mi je Camel bio važan, teško se nabavljao, a posjednik šarmantne kutije uvijek se isticao u društvu, možda ne muževnošću, ali svakako sposobnošću da nabavi Camel. Iz nekog sam razloga, vjerojatno sam to vidio na filmu, kutiju mekog Camela volio držati u prednjem džepu traperica. Tako bih u vlastitim očima dobio još malo muževnosti, a u ustima zgužvani smotuljak, cigaretu toliko iskrivljenu da bi pristajala i Taličnom Tomu.

Chesterfileld sam otkrio sasvim slučajno, na nekoj vojnoj vježbi za vrijeme služenja JNA u Babušnici pored Dmitrovgrada. Same se cigarete, njezina okusa, uopće ne sjećam, ali se itekako sjećam zavodljivog engleskog imena i kitnjastog loga na kutiji. Posjedovanje kutije Chesterfielda u Babušnici povezivalo me tada bez ikakvih posrednika s američkim građanskim ratom ili vremenima Davea Crocketta. Naoružan tandžarom, dok sam u pješadinkama gazio kroz vrleti uz bugarsku granicu, želio sam vjerovati da me (divlji) zapad nije zaboravio. Nema drugog objašnjenja zašto je netko poslao Chesterfield u Babušnicu.

Cigarilos iz Rovinja, u svoje vrijeme mogao se tako banalno zvati jer je bio jedini cigarilos na domaćem tržištu. Riječ je bila o čistim listovima duhana, industrijski smotanim i pakiranim u plosnate kutije po deset komada. Pušača cigarilosa bilo je malo i nadaleko bi ih se osjetilo, baš kao i u našim krajevima rijetke pušače lule. Iz nekog razloga činilo mi se da cigarilose puše samo napuhani bradonje što me u startu odbijalo od tih cigara. A u nekoliko pokušaja da povučem dim zamalo sam se ugušio prije no što mi je netko objasnio da se taj dim ‘ne uvlači’. Nije to bilo za mene.

Croatia iz nekadašnje Tvornice duhana Zagreb bila je solidna cigareta više klase, o čemu je nešto govorila i tada rijetka tvrda kutija. Croatia je uvijek bila fino mljevena mješavina duhana, punog okusa, za koju sam primijetio da je vole i stranci. U osamdesetima je Croatia bila popularna i kao pomoćno sredstvo za iskazivanje nacionalnog identiteta. Na nekin način kao kosovski Božur, samo bitno kvalitetnije.

Davidoff je bio mitski brend za pušače u osamdestima, a vjerojatno i kasnije. Davidoff, bez obzira radi li se o cigaretama ili cigarama, teško se u socijalizmu nabavljao, pa je gotovo bio nedostižan, dijelom i zbog visoke cijene. Kutije cigareta su bile najčešće bijele ili crne, u oba slučaja zaobljenih, romboidnih bokova. Duhan je bio prvoklasan, s time da je onaj iz crnih kutija, čini mi se, obarao s nogu.

Drava je bila samo jedna od niza cigareta nazvanih po jugoslavenskim rijekama. Neovisno o kojoj je rijeci bila riječ, te su cigarete bile samo dno dna industrije duhana. Teško je bilo reći koja je od tih cigareta bila gora, a sve su bile cijenom u svoje vrijeme u najnižem razredu. Ako mogu dati svoj glas, reći ću da je Drava bila najgore smeće koje bih rado izbrisao iz pamćenja da mogu. Nažalost ne mogu, toliko mi je bilo loše od nekoliko Drava da mi je pri samoj pomisli na to opet muka u želucu.

Drum je u moje pušačko vrijeme bio drugi najpopularniji duhan za motanje. Tih osamdesetih bilo je prestižno motati duhan. Drum je bio mirišljav i zavodljiv poput Samsona (imali su i vrlo slične logotipe, kao i dizajn vrećice), ali se iz nekog razloga klub motača Samsona i klub motača Druma nije najbolje slagao, baš kao i fanovi Stonesa i Beatlesa. To jasno nije bio razlog da ne razmjenjuju papiriće kojih je često nestajalo.

Dunhill se u ono vrijeme, tko zna kako i zašto, proizvodio u Gnjilanama, dakle u mjestu čije ime ne može biti u većoj suprotnosti od zvučnog imena te skupe i luksuzne cigarete za ono vrijeme. Dunhill su bile najskuplje cigarete koje su se mogla legalno kupiti u socijalizmu. Bogato aromatizirane, teške, smotane u najfiniji cigaret papir i pakirane u raskošnu četvrtastu kutiju. Mada su bile malo ženskaste, cigarete Dunhill su bile siguran znak osebujnog stila i nešto debljeg novčanika.

Tko se još sjeća cigareta Ernte 23? Kutija je bila žuta, možda s nijansama narančaste, a pamtim je po neobičnom broju – 23. Vjerojatno su to bile neke austrijske cigarete jer ne vidim drugo objašnjenje zašto su bile bez boje, okusa i mirisa. Jasno, bile su otrov, ali blagi. Zato su valjda imale nešto publike među curicama.

Najpoznatije ženske cigarete koje pamtim bile su ipak Eve – bijele elegantne duguljaste damske cigarete, vrlo slabašnog okusa. Vjerojatno su se sastojale od više papira nego duhana, ali nikotin u ovom slučaju ionako nije bio presudan. Najvažnije je bilo što su bile nedostupne običnom puku, pa je posjednica tih Evica jasno poručivala da putuje po svijetu ili, što je bio češći slučaj, da je u bliskoj vezi s nekim bogatim i važnim. Oprostit ćete mi što o aromi Evica ne mogu napisati ništa, pa zaključimo tu reminiscenciju s mutnim pogledom na kutiju. Je li to bila bijela podloga s tankim slovima, nekim izduženim tankim cvijetom i još tanjim viticama?

Na sasvim drugom kraju pušačkog spektra bio je Filter 57 – slavna radnička cigareta. Sjećam se te blijedo zelene kutije, posebne ne samo po stiliziranom ljubljanskom zmaju (meni je osobno sličio na amebu) koji je objašnjavao porijeklo proizvoda, već daleko više po načinu pakiranja. Po otvaranju cigarete su se vadile na način da se najprije prstima dohvati završetak s duhanom, a filter je bio na dnu kutije. To je bio ključan razlog za kupovinu Filtera 57 jer pušači prljavih ruku (u pravilu fizički radnici) nisu morali uprljati prstima filter. Izum za pamćenje. Baš kao što je broj zapaljenih filtera za brzi zaborav.

Kada sam već kod važnih “filtera”, ne smijem zaboraviti i zagrebački Filter 160. Zlaćana kutija laganih cigareta koje su se često pušile među omladinom, o čemu je vjerno svjedočio svaki školski wc pun čikova Filtera 160. Jasno da je zbog silne popularnosti u riječkoj gimnaziji bilo neizbježno da uz njega propušim i ja. Ulaz u pušački svijet pronašao sam u nekom neuglednom porečkom disko klubu gdje sam pokušavao doći do poljupca. Tri pušačice u separeu bile su dovoljno važan razlog da pokažem muškost paljenjem cigarete. Ni to što se cigareta ugasila jer nisam dovoljno povukao, ni to što sam se zakašljao nije bilo važno. Zapamtio sam samo slatko-kiseli okus koji je u mojim ustima ostavio duhan pomiješan s ružem za usne.

Kada promislim zašto su prabrend menadžeri iz razdoblja ranog socijalizma marke cigareta nazivali “filter nešto”, pada mi na um da je to valjda bila kvalitativna distinkcija od tada čestih cigareta bez filtera. Samo ime “filter” odavalo je značaj i tehnološki iskorak neke tvornice tabaka. Tako dolazimo do Makedonije, točnije Prilepa, gdje su svladavši tehnologiju pakiranja cigareta s filterom magovi tutunskog kombinata svoj proizvod hrabro nazvali – Filter Jugoslavija. Iza zlokobnog imena nalazio sam solidan duhan, čiji je osnovni nedostatak bio što su ga loše samljeli. U Jugoslaviji su se redovno znali naći pravi panjevi duhana što je pušenje činilo nemogućim. Kako je propadala Jugoslavija, propadale su i cigarete s njezinim imenom, pa je s vremenom taj tutun znao biti loše osušen, upravo kiseo, a vrhunac, ili bolje reći dno, Filtera Jugoslavija bila su pakovanja s rupama u cigaretnom papiru. Pa opet, u dva mjeseca života koja sam proveo u Kičevu, bila je to najbolja cigareta koju sam mogao pušiti.

Na slovo G svakom pravom pušaču, a posebno bivšem, na um padaju francuske Gitanes i Gauloises, koncentrati nikotina demonske jakosti. Gitanes pamtim po zavodljivoj francuskoj ciganki koja pleše na plavoj podlozi, savršeno pogođenoj nijansi plavičastog dima. Te su cigarete bile nešto jače od svega što se moglo popušiti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Razarajući duhan koji obara s nogu nabavljao sam preko rodbine iz Francuske, a potom bi ostatak godine sanjario o novoj pošiljci, o još jednoj šteki. Neodoljivog i osebujnog mirisa privlačila bi pažnju gdje god da je zapališ, a fanatici su radije pušili varijaciju s filterom od one bez. Ali na način da otkinu filter, jer je tako, mislio se, Gitanes najjači.

Ako je Gitanes za mlade pušače bio bomba, onda je Gauloises bio nuklearna katastrofa. Vjerojatno najjače cigarete koje su se mogle kupiti na francuskom tržištu nije mogao pušiti svatko, ne samo zato što su iza željezne zavjese bile nedostupne. Bile su toliko jake da ih devedeset posto pušača nije moglo podnijeti, posebno bez filtera, a to je bilo dominantno pakovanje. Kasnije će se na tržištu pojaviti Gauloises Blonde – mekša inačica Gauloisesa, u standardnom filter pakovanju. Upravo je GB s i dalje prepoznatljivom Asteriksovom galskom kacigom postala moja omljena cigareta nakon što sam izašao iz radikalne faze u kojoj sam svršavao na Gitanes i Gauloises bez filtera. I na Betty Blue, moju francusku seks heroinu s kraja osamdesetih.

Koliko sam volio BB i GB, toliko me HB ostavljao hladnim. Cigarete HB u žuto-crvenom pakiranju bile su preskupe, presuhe i predaleke. Kada kažem predaleke, mislim doslovno, fizički, jer ih valjada nikada nitko u mom društvu nije pušio pa nisam mogao pasti u napast da užicam neki HB. Ukratko, zbogom HB.

Kada smo kod kratica, jedna od upečatljivijih je JPS, pri čemu ne mislim na Jadranski pomorski servis. JPS – tri su slova poznata ponajprije s Lotusovih bolida u utrkama formule 1. John Player Special cigarete jedne su od onih koje se nisu mogle legalno kupiti u Jugoslaviji tako da su okrugle crne plastične kutije s čak pedeset cigareta JPS bile pouzdan statusni simbol. I dobar poklon liječniku, uz obaveznu bocu Johnie Walkera i pakiranje kave. Nakon što bi se popušile sve JPS-ice, u kutiju bi odlično sjedale kemijske olovke, tako da je iskoristivost bila maksimalna.

Kent se prodavao u elegantnoj bijeloj kutiji s tankim zlatnim linijama koje su na mene ostavljale čudni metalik dojam. Rađena po nekoj licenci u Nišu, ova je cigareta ostavljala privid veze sa svijetom, iako nije imala veze ni sa svijetom ni sa samim Kentom kakav se prodavao vani. Opet, bila je to jaka, muška cigareta, umiješana od finog, dobro osušenog duhana na koju se pušač mogao osloniti. Ako je imao dovoljno novaca, jer cijenom je niški Kent bio u samom vrhu, negdje iza Dunhilla i Marlbora.

Kolumbo je pak bio sušta suprotnost Kentu. Pravo kiselo sranje, zbog kojeg bi svaki pušač smjesta zamrzio slavnog moreplovca koji nam je donio duhan u Europu. Rovinjski Kolumbo je bio daleko najjeftinija i najlošija cigareta na tržištu od sredine osamdesetih. S plavo-zelene kutije kiselo nam se osmjehuje đenoveški kapetan kao da zna da se pod njegovim prezimenom prodaje mekana hrpica temeljito samljevenih duhanskih otpadaka za najnižu klasu pušača.

Lara je, pak, bila najjeftinija ženska cigareta na tržištu, ako se takvom uopće smije zvati. Koliko me pamćenje drži, radilo se o odurnoj narančastoj kutiji punoj neke slame koju su nam pokušavali prodati pod duhan. Lara je bila toliko loša da niti žicari nisu željeli primiti Laru.

Lord sa svojim ekstenzijama poput Lord Extra i Lord 100′s bila je, a vjerojatno je još uvijek, makendonska cigareta srednje klase, bez ikakvih zapamtljivih svojstava. Pamtim tek da je među prvima na tržište izbacila duge cigarete, prst duže od standardnih king size. Lord 100′s, bijela kutija s crvenim slovima, kako je to nekima bilo važno. Meni nije.

Milde Sorte mi je bila vrlo važna cigaretna marka, iako je nisam volio pušiti. Ovu austrijsku mješavinu bljutavog duhana najbolje pamtim po tome što je iz nekog nejasnog razloga bila jedina vrsta cigareta koje se mogla kupiti na Brijunima. Na Brijunima je pušenje bilo zabranjeno još otkako je otvoreno za turiste, a time i novinare, negdje 1985., ali se u hotelu Neptun smjelo pušiti na terasi. I kupiti isključivo Milde Sorte. Taj neobičan brend, Milde Sorte je još važniji u mojoj memoriji po istoimenom disco klubu između Rijeke i Opatije, ali elaboriranje toga je već za posebnu novelu u kojoj bi ključne riječi mogle biti viski kola i bijeli golf dvojka. Vjerojatno i pušenje, ali nikako ne bljutavog Mildea.

Morava, koja se igrom abecede ugurala između šminkerskih Mildea i Murattija, jedna je od onih nesretnih cigareta nazvanih po rijekama. Živjela je tako Morava svoj život na dnu duhanske baruštine, a mislim da sam zapalio tek jednu jedinu Moravu, bez filtera, čini mi se iz plave kutije. Od kiseline u ustima pljuvao sam potom nekoliko minuta po beogradskom kolodvoru.

Muratti Ambasador svojevremeno je bila najbolja talijanska cigareta, elegantno dizajnirane kutije i finog duhana. Imala je sve predispozicije da postane široko popularna, osim one najvažnije – nije se mogla legalno nabaviti. Ovako, za Muratti je trebalo imati veze među primorskim šanerima ili pomorcima. Bijela kutija, tanka trobojna traka po sredini (plava, zlatna, crvena), dosta nikotina i velika sreća za mene kada bih nabavio kutiju.

Niška Drina iz nekog nejasnog razloga odskakala je, baš kao i njezina sarajevska istoimena sestra, od sumornog prosjeka nekvalitete cigareta s imenima rijeka. Bilo kako bilo, niška je Drina bila vrlo solidan proizvod, a popularnija je bila bez filtera u crvenoj kutiji s motivima narodnog veza. Bila je to jača cigareta koja je ostavljala dobar dojam uparena s turskom kavom i rakijom, posebno popularna u Srbiji. Pakovanje niške Drine s filterom pak bilo je zanimljivo time što je nevjerojatno precizno imitiralo dizajn Marlbora u vrijeme kada se autorska prava nisu najbolje štitila. Posebno ne iza željezne zavjese.

Bijela kutija Opatije sa stiliziranim jedrima brzo je postala brend za sebe. Kada se u mom društvu govorilo o Opatiji, nitko nije pomišljao na prvu damu turizma već na osebujnu kutiju cigareta koja se iz sivila prosjeka nije izdvajala samo odličnim dizajnom već i sadržajem. Super jaka cigareta, puna katrana i krcata nikotina, podigla bi svakog pušača iz mrtvih. Nažalost, neke je odvela i u suprotnom pravcu, pa tako i mog oca, koji se niti uz sve preživljene infarkte nije mogao skinuti s Opatije. Ironijom sudbine, rođen je u Opatiji, a zbog Opatije je i umro.

Partner je bila godinama jedna od tzv. licencnih cigareta u koje se čovjek mogao pouzdati da ne kupuje totalno smeće, ali sigurno ne i proizvod koji će ikoga nadahnuti. Baš kao i Lord, u nekom trenutku se Partner isprsio s dugim 100′s cigaretama, ali mu iskorak iz “king size” u “long size” nije podigao rejting na mojoj privatnoj top listi. Moža li neka cigareta biti dosadnija od Partnera? Može, Partner 100′s.

Ronhill? Danas čovjek na kioscima ima dojam da se sve cigarete zovu Ronhill, ali nekada i nije bilo tako. Pod Ronhillom ja ovdje mislim na tzv. Plavi Ronhill, suhe cigarete u plavoj kutiji koje su neko vrijeme bile vrlo popularne među mlađom urbanom klijentelom. Kasnije će se pojaviti i razne druge inačice od kojih će najduže preživjeti Bijeli Ronhill.

Samson pamtim kao popularni duhan za motanje u vrijeme kada je najveći problem bio nabaviti papiriće. Vrećica mirišljavog duhana mogla se nabaviti u inozemstvu, ali bez rizli bila je osuđena na sušenje. U osušeni duhan stavljala se korica jabuke da oživi Samson, jer ovaj duhan nije smio biti suh kao barut. A ni raskvašen kao prekuhani špageti. I što je najvažnije od svega, to nije smio biti Drum, nego Samson.

Sarajevska Drina po meni je nesumnjivo bila najbolja domaća cigareta u Jugoslaviji osamdesetih godina, daleko bolja od niške sestrice. Popularna u obje izvedbe, s filterom i bez, u elegantnoj bijeloj kutiji s tankom ljubičastom/bordo crtom na neki je način podsjećala i na dresove FK Sarajeva. Jedina nevolja sa sarajevskom Drinom bila je što se teško pronalazila izvan Bosne i Hercegovine, vjerojatno zbog izrazite lijenosti šefa distribucije.

Sarajevski Marlboro bio je prvi jugo Marlboro (kasnije će licencu preuzeti Tvornica duhana Rovinj) u legendarnom soft pakovanju. Jednostavno najbolja cigareta koja se za dvadeset dinara mogla kupiti, a neki se kunu da je bila bolja i od bilo kojeg tvrdog Marlbora koji se nabavljao u inozemstvu. Jedna od rijetkih stvari koja je u Jugoslaviji vrijedila svake uložene pare. Navodno su dosta dugo tehnolozi tražili idealnu smjesu duhana za “naš” Marlboro i nesumljivo su je pronašli, ali da su mene pitali, prištedio bih im trud. Iz prve bih im rekao da je to savršena smjesa. Kakav blend.

Sedef mi bljeska u memoriji kao jeziva srebrno-plava kutija s cigaretama koje bi bilo najbolje odmah zaboraviti i koja nije nabolje prošla na tržištu iako se svojevremeno oglašavala preko dvije stranice megapopularnog časopisa Start. U povijesti će ostati zapamćena po tome što je to prva kutija cigareta koju sam kupio. Naglasak je na riječi kupio jer sam do tada samo žicao. Bilo je to točno na moj osamnaesti rođendan, na dan kada smo kod Pepija samostrelom poskidali sve fazane sa zidova restorana u kojem je organizirano slavlje.

Škija, ona hercegovačka, i nije vrsta cigareta u klasičnom smislu. Riječ je jednostavno o sušenom hercegovačkom duhanu koji se još u osamdesetima mogao kupiti na tržnicama, a koji je u pravilu bio toliko jak da je neiskusne pušače ubijao u pojam. Škija se ručno motala i predstavljala je pravu duhansku bombu.

Tvrdi Marlboro bez sumnje je bio mitska cigareta za pušače u socijalizmu, ponajprije jer se nije mogla legalno nabaviti. Kupovala se od pomoraca, putnika u strane zemlje i švercera kojih i nije bilo previše. Skupa, mnogima nedostižna kutija, bila je siguran statusni simbol. Imam novaca, imam i veza i zato eto, pušim tvrdi Marlboro. Može mi se.

Walter Wolf, od milja zvani Walter, jedna je od onih cigareta kojima je teško dokučiti izvorište, a još teže popularnost. Ugodnog okusa, puna cigareta, omota kojeg se nigdje nećete stidjeti i umjerene cijene. Sve je tu naoko u redu osim što nitko nije znao tko je taj Walter Wolf. Kada sam saznao, već sam prestao pušiti, a da nisam, otkriće gospodina Wolfa zasigurno bi mi zgadilo Waltera.

Winston je cigareta koju sam često kupovao, možda ponajprije jer mi se silno sviđalo ime. Winston. Ne zbog Churchilla ili Orwella, jednostavno mi je dobro zvučalo, kutija je bila solidno dizajnirana, podsjećala je na Marlboro, a sam duhan možda mrvicu bolji od Filtera 160, ali svakako nije to bila neke prejaka cigareta. Kada se k tome uz Winston uspijete zaljubiti, dugo sjećanje na njegov plavičasti dim je zajamčeno.

Zaboravljene cigarete? Znam, netko će reći Pall Mall, netko Merit, Saratoga, netko Beograd, a netko L&M ili Zeta, a netko se sjeća Yorka i čudnovatog Upitnika, odnosno Filtera LD. Ali što mi vrijedi ime ako su sva moja sjećanja na njih otišla u dim.

A ja sam svoje popušio.

Edi Jurković 21. 09. 2010.