Sablazan u Rijadu i ultimatum protiv Al Jazeere

Vjerojatno vam nije promaklo da je Donald Trump skupa s hanumama, Melanijom i Ivankom, posjetio Saudijsku Arabiju. Njih dvije prohodale su Rijadom skoro kao od majke rođene: u nekakvim haljetcima pod kojim ne samo da su im se vidjeli obrisi njihovih ženskih sramota, nego su bile otkrivenih lice, vratova, glava, kosa, šaka i nožnih članaka. Haman, Saudija u svojoj časnoj i čestitoj povijesti, otkad je Muhammad ibn Abd al Wahhab, utemeljitelj vehabijskog učenja, čija je prva rečenica i temeljni poučak da je to jedini pravi i istinski islam, veće sramote nije vidjela ni doživjela. Mislim, nisu one bile objektivno gole, daleko od toga, ali prosječan Saudijac golijih žena nije u životu vidio izvan svoje spavaće sobe. Narančastoglavi je ćafirski poglavica time grdno uvrijedio kralja Salmana bin Abdulaziza al Sauda i cjelokupni saudijski narod. Ali ne treba biti zlonamjeran, pa misliti kako je Donald Trump svoje besposleno ženskinje poveo sa sobom u Rijad, i razgolitio ga pred očima pravovjernih, s nakanom da vrijeđa i ponižava. Ama kakvi, Melanija i Ivanka pošle su u Saudiju da vide deve.

Salman bih Abdulaziz al Saud, nasljednik Muhammada ibn Abd al Wahhaba, totalitarni je vladar čijom se zakonodavnom milošću žene koje učine ono što su učinile Melanija i Ivanka kamenuju do smrti. Bogina bi bila svaka ona da ne kažemo kurva nego recimo Šejtanova kći koja bi nepokrivena prošetala Rijadom. I nema te međunarodne zajednice, organizacija za ljudska prava, niti Ujedinjenih naroda koji bi bili u stanju da speru takvu uvredu s blistavog lica jedinoga vehabitskog režima na svijetu, i navedu kralja Salmana da izgrednicama poštedi život.

A Melaniji i Ivanki se, vidiš, nije dogodilo ništa. Objašnjenje je jednostavno: ćafirski poglavica osim što je doletio u Saudiju da svojim belaj-hanumama pokazuje deve naumio je da kralju Salmanu, svome velikom, inače malo dementnom ahbabu, proda oružje. I prodao mu ga je po cijeni od sto milijardi dolara. To je razlog što ni jednoj ni drugoj strani, ni ćafirima ni pravovjernicima, više ništa nije bilo uvredljivo. Jednima nisu zasmetale gole Melanija i Ivanka, a drugima što je Saudijska Arabija najveći pokrovitelj islamskog terorizma u svijetu.

Ali što će zemlji od jedva dvadeset i četiri milijuna stanovnika, od kojih je tri četvrtine iz različitih razloga vojno nesposobnih, oružja za sto milijardi dolara? Pa gdje im je toliko muških ruku, nogu i glava za tolike rakete, avione, topove i tenkove, za atomske, avionske i ručne bombe i za svu ostalu džebanu koja stane na račun od sto milijardi, još po povlaštenim cijenama kakve Amerika ima za svoje najveće saveznike i prijatelje? Za odgovor na ovo pitanje ne trebaju vam politički analitičari ni vojni stratezi. Zna ga svaki uličar: nije kralj Salman to kupio za sebe i za svoju vojsku, nego za one koji će umjesto njega i njegovih vojnika ići u rat. Znate li što je bedel? To je onaj koji mijenja vjernika koji nije u stanju da pođe na hadž, pa onda bedel ide umjesto njega. Saudijski režim se posljednjih desetljeća koristio bedelima u druge svrhe: indoktrinirali su i motivirali neke rođene Francuze, Engleze, Nijemce muslimanskih imena i prezimena da se opašu eksplozivom i raznesu usred mase ljudi ili da se, kao jedanaestog rujna 2001, zalijeću avionima u ćafirske nebodere. Tako i ovo oružje što im ga je prodao Trump po svoj prilici treba završiti u rukama onih koji će ratovati umjesto njih. Ali protiv koga?

Ama, nije narančastoglavi sa svojim šejtan-hanumama ni odletio iz Rijada, a Saudija je već uputila ultimatum Kataru. Taj ultimatum zvuči kao ne baš naročito domišljen alibi za objavu rata. S vehabitskim kraljem ultimatum supotpisuju i vladari Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jemena, Bahreina, sve redom zemalja kojima ili vladaju totalitarni režimi, ili su, kao u Egiptu, na vlasti oni koji su za račun i pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država uzurpirali vlast i srušili demokratski izabrane predstavnike. Za svaku od tih zemalja karakteristično je još nešto: domovine su prilično brojnih terorista i terorističkih ćelija. I redom su, s djelomičnim izuzecima Egipta i UAE, neprijateljske prema idejama vjerskog pluralizma, multikulturalnog društva, razumijevanja u svijetu…

Nasuprot njima je Katar, minijaturni emirat na poluotoku koji se pruža prema Persijskom zaljevu, površinom manji od Crne Gore, brojem stanovnika jedva veći od Slovenije. Ali od dva i pol milijuna Kataraca, samo tristo tisuća je punopravnih državljana. Ostalo su useljenici, gastarbajteri, stranci. Ni Katar, bezbeli, nije uzorna demokracija, nije bilo kakva demokracija, nego apsolutistička monarhija, kojom vladaju emiri iz dinastije Al Thani. Kada su se 1971. udruživali Ujedinjeni Arapski Emirati, emiru se baš nešto i nije dalo ići s ostalima, pa je proglasio samostalnost. I tako je nastala vjerojatno najneobičnija i potencijalno politički najprogresivnija zemlja arapskog svijeta. Naime, za razliku od saudijske kraljevske obitelji, koju osim vjersko-ideološkog ekstremizma krasi i zavidna razina inherentnog lopovluka i koruptivnosti čudovišnih razmjera, na što nisu imuni ni vladari Ujedinjenih Arapskih Emirata, katarska je vladajuća obitelj u tom smislu prilično suzdržana, sklona ne samo tehnološkoj nego i političkoj modernizaciji, te pokušajima amalgamiranja tradicionalnog arapsko-muslimanskog društva s liberalno-demokratskim iskustvima zapadnog svijeta. Možda je takvo njihovo držanje i iznuđeno, možda se jednostavno boje goleme i strašne Saudije koja im stoji za leđima, pa nastoje biti što različitiji od nje, ali sasvim svejedno: Katar je za zemlje koje su mu postavile ultimatum mala Švicarska, ne samo u ekonomskom, nego i u političkom, civilizacijskom i kulturnom smislu.

I još nešto: nikad se oni nisu suprotstavljali Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo suprotno: bili su mali, vazda odan i vrlo pristojan američki saveznik. Amerikancima se nikada neće dogoditi da se neki katarski manijak zaleti avionom u nebodere New Yorka. A kad smo kod toga, još nešto: da bi zaštitio interese svog nestašnog saveznika, Barack Obama uložio je predsjednički veto pri izglasavanju zakona po kojemu bi obitelji žrtava Jedanaestog rujna mogle tužiti Saudijsku Arabiju, čiji su državljani – i ne samo državljani – izvršili napad.

I nije li onda cinizam nesagledivih razmjera – kakvog još nije bilo od vremena kada se slanjem ultimatuma bavio Adolf Hitler – to da Saudijska Arabija, zajedno s poluhuliganskom skupinom zemalja, a pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država – Kataru postavlja ultimatum, optužujući ovu zemlju za pomaganje teroristima? (Inače, o ovoj stvari, kao i općenito o zbivanjima u arapskom svijetu, daleko najkompetentnije na ovim jezicima piše Zlatko Dizdarević, na portalu Radio Sarajevo. Pa bujrum, koga zanima!)

Sam sadržaj ultimatuma prilično je bizaran, ali i tipičan, i zapravo je šteta što ga nitko u Hrvatskoj nije u cijelosti objavio. Saudijci bi Katarcima da nametnu nešto što je po svojoj neprihvatljivosti nalik onome što su Habsburzi u ljeto 1914. nudili Srbiji ili što je Hitler nudio Austriji pa Čehoslovačkoj. Uz jednu vrlo indikativnu razliku, zbog koje i vrijedi ova cijela priča, a zbog koje pitanje Katara postaje pitanje svih nas.

Naime, saudijski bi satrapi, između ostaloga, diktirali Kataru i zabranu Al Jazeere. Zašto? Pa evo zašto: ta je televizija osnovana 1996, u pokušaju da se stvori protuteža američkom CNN-u i često nekorektnom, neokolonijalnom, pokroviteljskom i rasističkom izvještavanju o događajima u arapskom svijetu. Nakon što smo u prvom trenutku odmahnuli rukom, jer šta mogu nesretni Arapi, i kako bi ozbiljnu televiziju mogla stvarati društva bez ikakvog demokratskog integriteta, kada nam se Al Jazeera ukazala na ekranima, pogotovu nakon što smo je neko vrijeme gledali, uspoređujući vijesti iz Dohe s vijestima iz Atlante, naglo nam se nešto promijenilo u pogledu na arapski, a uskoro i muslimanski svijet. Jednom će se o tome pisati povijesne sinteze: Al Jazeera je, više nego ijedan medij u povijesti, utjecala na promjenu statusa cijele jedne civilizacije. Ništa kao Al Jazeera nije tako dramatično, ali i tako pozitivno, preobražavalo sliku muslimansko-arapskog svijeta u očima Zapada. Ako netko misli da nakon Jedanaestog rujna nije moglo biti gore nego što danas jest, samo neka zamisli kako bi izgledale stvari bez Al Jazeere.

E, ali osim što je svevideće oko jedne ozbiljne televizije – koja je, šućur Allahu i katarskom emiru, otvorila i svoju balkansku podružnicu – štitilo arapski svijet u trenucima najvećih kriza i pogibelji, osim što je na vrhuncima antiislamizma, islamofobije i mržnje, potaknutih terorističkim napadima pulena i pobornika saudijske varijante islama, zapadnom svijetu pokazivalo neke drukčije muslimane, a muslimanskom svijetu je pokazivalo kakvi bi muslimani u odnosu na Zapad trebali biti, Al Jazeera postala je jedan od najvećih problema upravo Saudijskoj Arabiji, Jemenu i sličnim muslimanskim zemljama. A saudijskom je satrapu, kao i njegovom narančastoglavom ćafirskom sudrugu, istina televizijskih slika izvor najvećeg bijesa i straha. Jedan bi htio ugasiti CNN, drugi ultimatumima gasi Al Jazeeru. Tko će braniti i obraniti slobodu? Posvećenici slobode riječi ili apsolutistički katarski vladar? Ne znam kako vi, ali ja bih se više uzdao u emira Tamima bin Hamada al Thanija, Bog ga poživio, njega i svu njegovu familiju.

 

Fidget Cube
Buy Fidget Cube
Cheap Fidget Cube
Miljenko Jergović 27. 06. 2017.