Ovo o čemu ćemo danas razgovarati dogodilo se u jednome našem ubavom selu u dalmatinskome zaleđu, a može biti da se događalo, ili će se tek događati, i u drugim takvim mjestima diljem Hrvatske. Odlučio župnik da se zbliži sa svojim stadom, pa je mimo Božje službe, misa i blagdana, mimo svega što mu je propisano i što je svih ovih godina radio s dušama i tijelima svojih ovnova i ovčica, pozvao župljane na dvor ispred crkve. Bit će, veli, druženja i ćakule uz kavu i kolače. I kako to već biva, muški ne dođoše, ne treba njima pop, imaju oni svoja druženja, a žena došla većina, pogotovo starijih, baba i udovica, koje su po prirodi znatiželjnije i zapitanije. Svaka bi velečasnog nešto upitala – neka o unuku koji psuje Boga otkako je pošao u Zagreb na studije, druga o mužu koji više ne prepoznaje ukućane, ni nju, ni Isusa Krista na zidu iznad postelje, a treća koja nema drugih problema u životu pitat će župnika da joj jednom sve po redu kaže kako je Marija začela sina.
U zakazano vrijeme nađoše se tako iza crkve, a svaka od kuće nosi nešto u krpe zamotano, i bi kolača kao na najvećoj seoskoj svadbi. Ona jedna neudata, koju je velečasni zaposlio da mu vodi domaćinstvo, razletjela se da raznosi kavu. I on ugrabio srebrni pladanj, pa okolo trči, raduje se s njima i poslužuje, a svakoj ženi koja je došla bi drago, i svaka se osjeti kao da je župnik kleknuo pred nju da joj noge opere.
Odgovori velečasni strpljivo na sva pitanja s kojima su došle: reče za unuka koji psuje Boga, reče za iščumijehalog muža koji ni nju, ni dragoga Boga više ne poznaje (“neka, neka, ne brini se ti, prepoznat će Ga na Sudnjemu Danu…), reče još jednom i kako je Marija začela sina, pa kad više ne bi neodgovorenih pitanja, izvadi odnekud papir i reče: “A ovo neka se potpiše prije nego što se raziđemo!” Izgovorio je to glasom poštara koji je donio nešto preporučeno, pa nutka potvrdu na potpis.
Bi to peticija protiv bezbožničkog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Žene šta će, nego da potpišu onome tko ih je tako lijepo ugostio i na sva im pitanja odgovorio. Osim toga, o tom zakonu, tačnije o onome njegovom dijelu u kojem se spominju zamrznuti zameci, svaka već ima svoje mišljenje. Ima ih koje će misliti da se iz tih smrzotina samo đavli kote. A ima ih i koje će reći da će iz zamrznutih zametaka jamačno nastati Srbi. Najviše će biti takvih koje će jednostavno rezonirati: ako je Crkva protiv toga, onda ona dobro zna zašto je protiv, tako da mi i ne moramo znati. Pa će i one potpisati.
Uvijek se, međutim, nađe, pa se tako našla i ovom prilikom, i pokoja svojeglava ženica, koja se okrenu i bez riječi, uvrijeđeno, pođe kući, i ne potpisa ništa. Je li zbog uvrede, što ju je velečasni tako lijepo pozvao na kavu i kolače, a ustvari joj želi oteti potpis, ili zato što ima neko svoje drukčije mišljenje o medicinski pomognutoj oplodnji, to zapravo i nije važno. Ona je u manjini, i zbog nje i razgovaramo danas o nečemu što slabo razumijemo, a što stoji između nas i Boga. Razgovaramo o škrinjama za duboko zamrzavanje?
Pa, možda čak i o tome? Bi li Bog dopustio čovjeku da sačini škrinju i da u nju stavlja svoje zametke, ako je protuprirodno, bezbožno, u ime vraga? Možda i bi, da time ljude iskuša i još jednom se u njih razočara. No, je li dijete rođeno iz Ledo zametka Božje stvorenje kao i svako drugo dijete? Ako jest, u čemu je onda problem sa škrinjom i s onima koji su ga donijeli na svijet tako što su ga prethodno zamrznuli. Ako je problem u tome što je samo jedan zametak upotrijebljen, dok su drugi ostali u zamrzivaču sve dok im nije istekao rok trajanja ili dok ih nisu bacili u kanalizaciju, zašto ne postoji problem s milijun i pol spermatozoida koji su zakasnili da oplode jajnu stanicu i isto su tako završili u kanalizaciji? Velite da je Bog odlučio to koji će spermij stići prvi, a da je čovjek odabrao, makar i nasumce, Ledo zametak koji će čovjekom biti. Ali zašto mislite da njegova ruka nije Božjim naumom vođena? Ako u tome nema Božje volje, kako se dijete iz smrzotine moglo roditi? Zar to Bog ne bi spriječio?
Na sva ova pitanja velečasni bi trebao imati odgovore. Ali u njihovom se traženju on susreće s istim problemima kao i rimski papa. Osim što u svetim knjigama ne piše ništa, ali baš ništa, što bi se moglo primijeniti na problematiku medicinski pomognute oplodnje, pred pitanjem Božje volje velečasni i rimski papa jednako su sitni u svojim ograničenim ljudskim znanjima kao i svaki drugi vjerujući ili nevjerujući čovjek. Zato bi, čini se, bilo razumno poštovati sve, ali baš sve načine, na koje se djeca rađaju, a stradavaju zamrznuti zameci koji su imali manje sreće.
Smisao zakona, donesenog u mandatu ministra Rajka Ostojića (spominjemo ga jer je zakon velik i važan), u tome je da ljudi pred prirodom ili Bogom odgovaraju svojom i samo svojom savješću. Jedni će zamrzavati zametke, drugi to neće činiti. Jedni će vjerovati u besmrtnost duše, drugi će u njihovoj vjeri nalaziti zločin, ravan Hitleru, ravan Jasenovcu i Bleiburgu, kako ovih dana efektno uspoređivahu i ravnahu teolog Rebić i nekakav Karamarkov kruhoborac. Jedno je samo u ovoj priči čudno: zašto oni koji se predstavljaju da u Boga vjeruju imaju tako malo povjerenja u njegovu svemoć.
A što ako ruka Božja među Ledo zamecima bira onaj koji se rađa
Ovo o čemu ćemo danas razgovarati dogodilo se u jednome našem ubavom selu u dalmatinskome zaleđu, a može biti da se događalo, ili će se tek događati, i u drugim takvim mjestima diljem Hrvatske. Odlučio župnik da se zbliži sa svojim stadom, pa je mimo Božje službe, misa i blagdana, mimo svega što mu je propisano i što je svih ovih godina radio s dušama i tijelima svojih ovnova i ovčica, pozvao župljane na dvor ispred crkve. Bit će, veli, druženja i ćakule uz kavu i kolače. I kako to već biva, muški ne dođoše, ne treba njima pop, imaju oni svoja druženja, a žena došla većina, pogotovo starijih, baba i udovica, koje su po prirodi znatiželjnije i zapitanije. Svaka bi velečasnog nešto upitala – neka o unuku koji psuje Boga otkako je pošao u Zagreb na studije, druga o mužu koji više ne prepoznaje ukućane, ni nju, ni Isusa Krista na zidu iznad postelje, a treća koja nema drugih problema u životu pitat će župnika da joj jednom sve po redu kaže kako je Marija začela sina.
U zakazano vrijeme nađoše se tako iza crkve, a svaka od kuće nosi nešto u krpe zamotano, i bi kolača kao na najvećoj seoskoj svadbi. Ona jedna neudata, koju je velečasni zaposlio da mu vodi domaćinstvo, razletjela se da raznosi kavu. I on ugrabio srebrni pladanj, pa okolo trči, raduje se s njima i poslužuje, a svakoj ženi koja je došla bi drago, i svaka se osjeti kao da je župnik kleknuo pred nju da joj noge opere.
Odgovori velečasni strpljivo na sva pitanja s kojima su došle: reče za unuka koji psuje Boga, reče za iščumijehalog muža koji ni nju, ni dragoga Boga više ne poznaje (“neka, neka, ne brini se ti, prepoznat će Ga na Sudnjemu Danu…), reče još jednom i kako je Marija začela sina, pa kad više ne bi neodgovorenih pitanja, izvadi odnekud papir i reče: “A ovo neka se potpiše prije nego što se raziđemo!” Izgovorio je to glasom poštara koji je donio nešto preporučeno, pa nutka potvrdu na potpis.
Bi to peticija protiv bezbožničkog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Žene šta će, nego da potpišu onome tko ih je tako lijepo ugostio i na sva im pitanja odgovorio. Osim toga, o tom zakonu, tačnije o onome njegovom dijelu u kojem se spominju zamrznuti zameci, svaka već ima svoje mišljenje. Ima ih koje će misliti da se iz tih smrzotina samo đavli kote. A ima ih i koje će reći da će iz zamrznutih zametaka jamačno nastati Srbi. Najviše će biti takvih koje će jednostavno rezonirati: ako je Crkva protiv toga, onda ona dobro zna zašto je protiv, tako da mi i ne moramo znati. Pa će i one potpisati.
Uvijek se, međutim, nađe, pa se tako našla i ovom prilikom, i pokoja svojeglava ženica, koja se okrenu i bez riječi, uvrijeđeno, pođe kući, i ne potpisa ništa. Je li zbog uvrede, što ju je velečasni tako lijepo pozvao na kavu i kolače, a ustvari joj želi oteti potpis, ili zato što ima neko svoje drukčije mišljenje o medicinski pomognutoj oplodnji, to zapravo i nije važno. Ona je u manjini, i zbog nje i razgovaramo danas o nečemu što slabo razumijemo, a što stoji između nas i Boga. Razgovaramo o škrinjama za duboko zamrzavanje?
Pa, možda čak i o tome? Bi li Bog dopustio čovjeku da sačini škrinju i da u nju stavlja svoje zametke, ako je protuprirodno, bezbožno, u ime vraga? Možda i bi, da time ljude iskuša i još jednom se u njih razočara. No, je li dijete rođeno iz Ledo zametka Božje stvorenje kao i svako drugo dijete? Ako jest, u čemu je onda problem sa škrinjom i s onima koji su ga donijeli na svijet tako što su ga prethodno zamrznuli. Ako je problem u tome što je samo jedan zametak upotrijebljen, dok su drugi ostali u zamrzivaču sve dok im nije istekao rok trajanja ili dok ih nisu bacili u kanalizaciju, zašto ne postoji problem s milijun i pol spermatozoida koji su zakasnili da oplode jajnu stanicu i isto su tako završili u kanalizaciji? Velite da je Bog odlučio to koji će spermij stići prvi, a da je čovjek odabrao, makar i nasumce, Ledo zametak koji će čovjekom biti. Ali zašto mislite da njegova ruka nije Božjim naumom vođena? Ako u tome nema Božje volje, kako se dijete iz smrzotine moglo roditi? Zar to Bog ne bi spriječio?
Na sva ova pitanja velečasni bi trebao imati odgovore. Ali u njihovom se traženju on susreće s istim problemima kao i rimski papa. Osim što u svetim knjigama ne piše ništa, ali baš ništa, što bi se moglo primijeniti na problematiku medicinski pomognute oplodnje, pred pitanjem Božje volje velečasni i rimski papa jednako su sitni u svojim ograničenim ljudskim znanjima kao i svaki drugi vjerujući ili nevjerujući čovjek. Zato bi, čini se, bilo razumno poštovati sve, ali baš sve načine, na koje se djeca rađaju, a stradavaju zamrznuti zameci koji su imali manje sreće.
Smisao zakona, donesenog u mandatu ministra Rajka Ostojića (spominjemo ga jer je zakon velik i važan), u tome je da ljudi pred prirodom ili Bogom odgovaraju svojom i samo svojom savješću. Jedni će zamrzavati zametke, drugi to neće činiti. Jedni će vjerovati u besmrtnost duše, drugi će u njihovoj vjeri nalaziti zločin, ravan Hitleru, ravan Jasenovcu i Bleiburgu, kako ovih dana efektno uspoređivahu i ravnahu teolog Rebić i nekakav Karamarkov kruhoborac. Jedno je samo u ovoj priči čudno: zašto oni koji se predstavljaju da u Boga vjeruju imaju tako malo povjerenja u njegovu svemoć.