Jedno od ranih sjećanja: stigla vijest da je barba Nikola sa Čmilja umro u šetnji prema Zaostrogu. Ne govore da je umro, nego kažu: “Bacija je krv!” Tri su mi godine i te riječi djeluju zagonetno i strašno, uvlače se u snove, u noćne more, crvene od barba Nikoline krvi.
Bilo je to, krajem šezdesetih, na samom zalasku jedne metafore i jedne bolesti: starovremen čovjek, barba Nikola se sramio svoje tuberkuloze, pa nije ni išao doktoru, nije se liječio, nego je skrivao bolest, sve dok nije “bacija krv” ili dok se nije – naučit ću to desetak godina kasnije, iz medicinske enciklopedije – ugušio u svojoj krvi. Upoznat ću, kasnije, ljude koji su oboljeli od tuberkuloze, ali to će već biti obična, premda nezgodna i teška bolest. Barba Nikola je bio posljednji, jer je bolovao onako kako se, naročito po provinciji, bolovalo u vrijeme naših baka i djedova.
Boris Vrga (1953.) likovni je entuzijast, dobar pisac, autor nekoliko dragocjenih likovnih monografija, liječnik pulmolog iz Petrinje. Osim što umije pisati o slikarstvu i što, iz svoje pomalo zaturene, banijske ili banovinske perspektive, zna osjetiti tragiku provincijskih biografija, Vrga je dragocjen, u hrvatskoj kulturi izuzetan, jer se bavi usporednim, estetskim i medicinskim, proučavanjima umjetnika i njihovih djela. Na Zapadu, kao ni na Istoku, ovakvi pisci-liječnici nisu rijetki, ali Vrga je u nas – uz ponešto različitu pojavu otorinolaringologa Željka Poljaka, autora jedne zanimljive knjige o Ivi Andriću – zapravo jedinstvena pojava.
Prije nekoliko mjeseci Vrga je, u vlastitoj nakladi i u tristo primjeraka, tiskao djelo “Tuberkuloza i likovnost”. Lijepo uređena, uzorno grafički riješena knjiga, u formi likovne monografije, s dobro otisnutim reprodukcijama na adekvatnom papiru, pokušaj je likovno-medicinske anamneze četrnaestero hrvatskih slikara koji su bolovali od tuberkuloze, čemu je pridodan uvodni esej s malom općom poviješću tuberkuloze, kao medicinske dijagnoze i kao metafore. Svakom pacijentu u knjizi Vrga prilazi slijedeći vlastitu zadanu formu, kroz kratka tipizrana poglavlja: Životopis, Slikarstvo, Povijest bolesti, Osvrt na povijest bolesti i Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo. Tako piše o Slavi Raškaj, Miroslavu Kraljeviću, Milanu Steineru, Tomislavu Kolombaru, Korneliju Tomljenoviću, Jurju Plančiću, Ignjatu Jobu, Ivanu Ettoreu, Gabri Rajčeviću, Antunu Mezdjiću, Ivi Šebalju, Ljubi Ivančiću, Gašparu Bolkoviću Piku i Hrvoju Šercaru.
Tako nanizani portreti na kraju otvaraju puno širu, veliku i raskošnu priču o tuberkulozi, o sociologiji, antropologiji i etnologiji bolesti, o načinima na koji se tuberkuloza socijalno manifestirala i utjecala na hrvatsku kulturnu povijest, na stilove i na svjetonazor naraštaja umjetnika, slikara, a pogotovo pisaca, sve do naših dana, ili do vremena kada je ono barba Nikola bacija krv, upravo kod mjesta gdje se drvenički put priključuje na magistralu. Ne piše Boris Vrga o tome, on se bavi samo nekolicinom slikara, ali kao kod svake dobre knjige ove vrste, i kao kod svakog dobrog pisca, veće i važnije od napisanog biva ono što se tek otvara kao tema.
Tješeći u zimu 1960. mladoga Hrvoja Šercara, koji već tjednima iskašljava krv iz dviju otvorenih kaverni, ovako mu u pismu govori Miroslav Krleža: “Ne dajte da ovlada Vamatuga i čamotinja, nije to tako strašno. Svi smo mi bacali krv.” I doista jest tako: u naraštaju Krležinom, tuberkuloza je određivala i poetiku, i politiku, i sudbinu, formatirala je ljudske živote, da bi, katkad, i mimo medicine i medicinskih pravila, jedne propuštala u život, a druge slala u konačni perfekt. Dok bi jedni bacali krv, drugi bi bacili krv. I to je na neistražen način, o kojem možemo, kao i pulmolog Boris Vrga, samo pretpostavljati, maštati ili fikcionalizirati, određivalo njihove svjetonazore i davalo boju, ton i emociju njihovim djelima. Ivo Andrić, primjerice, bio bi nužno drukčiji pisac da nije jednog detalja u porodičnoj biografiji: svu njegovu, inače prilično mnogobrojnu obitelj s očeve strane, uključujući i oca, pomorila je sušica, a i sam je Andrić bio sušičav. Svoju jektiku nosio je i u Beograd, nakon što ga je zagrebačko malograđanstvo i tuđinstvo tamo potjeralo, da bi bolest prebolio tek kao kraljevski diplomat. Do tada, sve što je radio moralo je biti označeno izvjesnošću skore smrti. Strepnja i strah su, međutim, ostali do kraja, trajno obilježivši pisca i njegovo djelo.
Tragajući za tuberkulozom u djelima svojih slikara, Vrga pronalazi ono čega na slikama ima i ono čega na slikama nema, a što on kao liječnik i pisac predmnijeva da bi moglo biti tuberkulozom. U tome on ima mjeru, ne pretjeruje i ne izmišlja, nije mu do sentimentalnog spektakla, ni do tabloidne slave, nego njuška, istražuje, pretpostavlja, igra se inspektora Poirota, u pokušaju da rješava slučajeve koji su, u načelu nerješivi, ali su za pisca i za čitatelja, šetača po galerijama, pulmologa ili čudaka opsesioniranog metaforom tuberkuloze, zanimljiviji od svih živih i mrtvih slučajeva iz današnje crne kronike. Baveći se tako poslom detektiva, Boris Vrga je – opet skoro ovlaš – naznačio jednu silno važnu činjenicu iz naše, ali i europske, povijesti umjetnosti i književnosti. Nabrajajući slikare, od Kraljevića i Plančića do Steinera i Rajčevića, koji su umirali vrlo mladi, on u jednom trenutku iznosi sumnju da bi njihovo djelo bilo veće, važnije ili opsežnije i da su poživjeli prosječan ljudski vijek. Pretpostavka je smjela, ali zapravo tačna, i odnosi se ne samo na slikare, nego i na pisce i pjesnike koji su u prvoj polovini dvadesetog stoljeća umirali od tuberkuloze. Iz današnje perspektive, dvadesetpetogodišnjaci se smatraju skoro pa balavurdijom, pa bi, valjda, bilo smiješno i skaredno govoriti o zaokruženim opusima i cjelovitim svjetonazorima tih naših juniora, koji su, međutim, već stariji i od Kraljevića, i od Antuna Branka Šimića.
Ono što njih današnje razlikuje od njihovih davnašnjih vršnjaka i ispisnika nije genijalnost prethodnika, nego činjenica da su svi oni imali komprimirane biografije. Ako to i nije osvijestio, Milan Steiner je u sebi znao da nije od duga života. Znao je to i Šimić, znali su to svi oni koji su bolovali od tuberkuloze, ali su znali i zdravi, jer su i oni živjeli u tuberkuloznom ozračju, u ozračju jedne metafore i raskošne i velike kulture koja je iz te metafore nastala. Sušica je, dakle, utjecala na ranu ozbiljnost i uživljenost hrvatskih pisaca i slikara, te na potrebu da se u rana doba dovršavaju testamenti i životni manifesti, koje će zatim, kada bolesti nestane, kada svijet ozdravi i kada streptomycin, masovno besežiranje i PAS (lijek koji će ući u narodnu legendu) pomore tuberkulozu, proučavati i tumačiti neki starci, oslobođeni straha i strepnje, kojima će, dubinski i ljudski, biti tako daleka i strana Kraljevićeva ili Steinerova vječna mladost.
Tuberkuloza je klasični romaneskni topos, variran od veličanstvenoga sanatorijskog epa “Čarobni brijeg” Thomasa Manna do stravične bolničke i bolesničke proze u “Autobiografskim spisima” Thomasa Bernharda. Mann tuberkulozu tretira kao gotovo astralnu, uzvišenu patricijsku metaforu, a Bernhard kao odvratnu i prljavu bolest, još odvratnijeg liječenja. Opisuje, recimo, vrlo pomnjivo pneumoperitoneum, upuhavanje zraka u trbušnu šupljinu da bi se pritisnula pluća i zarasle kaverne, metodu kojom je liječen i slikar Hrvoje Šercar. U literarnom, fikcionalnom smislu tuberkuloza je zanimljiva i po tome što njezin početak, kao ni tijek bolesti, nisu tipski, nego su prepuni varijacija. O tome, naravno, pulmolog Vrga vodi računa, pa kada se čitaju njegove slikarske anamneze, osim različitih poetika, sudbina i stilskih pravaca, izbijaju i različite tuberkuloze. Kao da uz biografiju bolesnika postoji i biografija bolesti.
U Srednjem vijeku kuga, u moderno doba tuberkuloza, u postmoderno rak, bolesti su koje se upisuju u čovjekov svjetonazor, kulturu i umjetnost, kao neka vrsta njihova sukreatora, pomoćnika i šegrta. Ali dok su kuga i rak, svaka na svoj način, asocijalne bolesti – kuga jer se širi epidemijski i mori masovno, a rak jer je krajnje osoban i individualan – tuberkuloza je vrlo društvena, prilagodljiva, promjenjiva i prisna, gotovo filozofska bolest. Njezino barem privremeno uminuće radikalno je utjecalo na promjenu životnih i umjetničkih diskursa. Zato su, eto, i starci postali tumači mladenačke genijalnosti.
Boris Vrga je liječnik iz one provincije o kojoj se u Zagrebu ništa ne želi znati, iz jednog od onih gradova koji će hrvatskoj kulturi nespremnoj na vlastitu cjelovitost, protežnost i zaturenost vazda i u svemu biti viškom. To je njegov izbor, Vrga se u Petrinju svojedobno vratio nakon godina izbjeglištva, i u tom je izboru sama bit njegove umjetničke i istraživačke veličine. Ovakve se knjige po metropolama ne pišu, iz razloga srodnih onom zbog kojeg nijedan peterburški ili moskovski liječnik nije postao Anton Pavlovič Čehov.
Boris Vrga: TBC art
Jedno od ranih sjećanja: stigla vijest da je barba Nikola sa Čmilja umro u šetnji prema Zaostrogu. Ne govore da je umro, nego kažu: “Bacija je krv!” Tri su mi godine i te riječi djeluju zagonetno i strašno, uvlače se u snove, u noćne more, crvene od barba Nikoline krvi.
Bilo je to, krajem šezdesetih, na samom zalasku jedne metafore i jedne bolesti: starovremen čovjek, barba Nikola se sramio svoje tuberkuloze, pa nije ni išao doktoru, nije se liječio, nego je skrivao bolest, sve dok nije “bacija krv” ili dok se nije – naučit ću to desetak godina kasnije, iz medicinske enciklopedije – ugušio u svojoj krvi. Upoznat ću, kasnije, ljude koji su oboljeli od tuberkuloze, ali to će već biti obična, premda nezgodna i teška bolest. Barba Nikola je bio posljednji, jer je bolovao onako kako se, naročito po provinciji, bolovalo u vrijeme naših baka i djedova.
Boris Vrga (1953.) likovni je entuzijast, dobar pisac, autor nekoliko dragocjenih likovnih monografija, liječnik pulmolog iz Petrinje. Osim što umije pisati o slikarstvu i što, iz svoje pomalo zaturene, banijske ili banovinske perspektive, zna osjetiti tragiku provincijskih biografija, Vrga je dragocjen, u hrvatskoj kulturi izuzetan, jer se bavi usporednim, estetskim i medicinskim, proučavanjima umjetnika i njihovih djela. Na Zapadu, kao ni na Istoku, ovakvi pisci-liječnici nisu rijetki, ali Vrga je u nas – uz ponešto različitu pojavu otorinolaringologa Željka Poljaka, autora jedne zanimljive knjige o Ivi Andriću – zapravo jedinstvena pojava.
Prije nekoliko mjeseci Vrga je, u vlastitoj nakladi i u tristo primjeraka, tiskao djelo “Tuberkuloza i likovnost”. Lijepo uređena, uzorno grafički riješena knjiga, u formi likovne monografije, s dobro otisnutim reprodukcijama na adekvatnom papiru, pokušaj je likovno-medicinske anamneze četrnaestero hrvatskih slikara koji su bolovali od tuberkuloze, čemu je pridodan uvodni esej s malom općom poviješću tuberkuloze, kao medicinske dijagnoze i kao metafore. Svakom pacijentu u knjizi Vrga prilazi slijedeći vlastitu zadanu formu, kroz kratka tipizrana poglavlja: Životopis, Slikarstvo, Povijest bolesti, Osvrt na povijest bolesti i Utjecaj bolesti na likovno stvaralaštvo. Tako piše o Slavi Raškaj, Miroslavu Kraljeviću, Milanu Steineru, Tomislavu Kolombaru, Korneliju Tomljenoviću, Jurju Plančiću, Ignjatu Jobu, Ivanu Ettoreu, Gabri Rajčeviću, Antunu Mezdjiću, Ivi Šebalju, Ljubi Ivančiću, Gašparu Bolkoviću Piku i Hrvoju Šercaru.
Tako nanizani portreti na kraju otvaraju puno širu, veliku i raskošnu priču o tuberkulozi, o sociologiji, antropologiji i etnologiji bolesti, o načinima na koji se tuberkuloza socijalno manifestirala i utjecala na hrvatsku kulturnu povijest, na stilove i na svjetonazor naraštaja umjetnika, slikara, a pogotovo pisaca, sve do naših dana, ili do vremena kada je ono barba Nikola bacija krv, upravo kod mjesta gdje se drvenički put priključuje na magistralu. Ne piše Boris Vrga o tome, on se bavi samo nekolicinom slikara, ali kao kod svake dobre knjige ove vrste, i kao kod svakog dobrog pisca, veće i važnije od napisanog biva ono što se tek otvara kao tema.
Tješeći u zimu 1960. mladoga Hrvoja Šercara, koji već tjednima iskašljava krv iz dviju otvorenih kaverni, ovako mu u pismu govori Miroslav Krleža: “Ne dajte da ovlada Vamatuga i čamotinja, nije to tako strašno. Svi smo mi bacali krv.” I doista jest tako: u naraštaju Krležinom, tuberkuloza je određivala i poetiku, i politiku, i sudbinu, formatirala je ljudske živote, da bi, katkad, i mimo medicine i medicinskih pravila, jedne propuštala u život, a druge slala u konačni perfekt. Dok bi jedni bacali krv, drugi bi bacili krv. I to je na neistražen način, o kojem možemo, kao i pulmolog Boris Vrga, samo pretpostavljati, maštati ili fikcionalizirati, određivalo njihove svjetonazore i davalo boju, ton i emociju njihovim djelima. Ivo Andrić, primjerice, bio bi nužno drukčiji pisac da nije jednog detalja u porodičnoj biografiji: svu njegovu, inače prilično mnogobrojnu obitelj s očeve strane, uključujući i oca, pomorila je sušica, a i sam je Andrić bio sušičav. Svoju jektiku nosio je i u Beograd, nakon što ga je zagrebačko malograđanstvo i tuđinstvo tamo potjeralo, da bi bolest prebolio tek kao kraljevski diplomat. Do tada, sve što je radio moralo je biti označeno izvjesnošću skore smrti. Strepnja i strah su, međutim, ostali do kraja, trajno obilježivši pisca i njegovo djelo.
Tragajući za tuberkulozom u djelima svojih slikara, Vrga pronalazi ono čega na slikama ima i ono čega na slikama nema, a što on kao liječnik i pisac predmnijeva da bi moglo biti tuberkulozom. U tome on ima mjeru, ne pretjeruje i ne izmišlja, nije mu do sentimentalnog spektakla, ni do tabloidne slave, nego njuška, istražuje, pretpostavlja, igra se inspektora Poirota, u pokušaju da rješava slučajeve koji su, u načelu nerješivi, ali su za pisca i za čitatelja, šetača po galerijama, pulmologa ili čudaka opsesioniranog metaforom tuberkuloze, zanimljiviji od svih živih i mrtvih slučajeva iz današnje crne kronike. Baveći se tako poslom detektiva, Boris Vrga je – opet skoro ovlaš – naznačio jednu silno važnu činjenicu iz naše, ali i europske, povijesti umjetnosti i književnosti. Nabrajajući slikare, od Kraljevića i Plančića do Steinera i Rajčevića, koji su umirali vrlo mladi, on u jednom trenutku iznosi sumnju da bi njihovo djelo bilo veće, važnije ili opsežnije i da su poživjeli prosječan ljudski vijek. Pretpostavka je smjela, ali zapravo tačna, i odnosi se ne samo na slikare, nego i na pisce i pjesnike koji su u prvoj polovini dvadesetog stoljeća umirali od tuberkuloze. Iz današnje perspektive, dvadesetpetogodišnjaci se smatraju skoro pa balavurdijom, pa bi, valjda, bilo smiješno i skaredno govoriti o zaokruženim opusima i cjelovitim svjetonazorima tih naših juniora, koji su, međutim, već stariji i od Kraljevića, i od Antuna Branka Šimića.
Ono što njih današnje razlikuje od njihovih davnašnjih vršnjaka i ispisnika nije genijalnost prethodnika, nego činjenica da su svi oni imali komprimirane biografije. Ako to i nije osvijestio, Milan Steiner je u sebi znao da nije od duga života. Znao je to i Šimić, znali su to svi oni koji su bolovali od tuberkuloze, ali su znali i zdravi, jer su i oni živjeli u tuberkuloznom ozračju, u ozračju jedne metafore i raskošne i velike kulture koja je iz te metafore nastala. Sušica je, dakle, utjecala na ranu ozbiljnost i uživljenost hrvatskih pisaca i slikara, te na potrebu da se u rana doba dovršavaju testamenti i životni manifesti, koje će zatim, kada bolesti nestane, kada svijet ozdravi i kada streptomycin, masovno besežiranje i PAS (lijek koji će ući u narodnu legendu) pomore tuberkulozu, proučavati i tumačiti neki starci, oslobođeni straha i strepnje, kojima će, dubinski i ljudski, biti tako daleka i strana Kraljevićeva ili Steinerova vječna mladost.
Tuberkuloza je klasični romaneskni topos, variran od veličanstvenoga sanatorijskog epa “Čarobni brijeg” Thomasa Manna do stravične bolničke i bolesničke proze u “Autobiografskim spisima” Thomasa Bernharda. Mann tuberkulozu tretira kao gotovo astralnu, uzvišenu patricijsku metaforu, a Bernhard kao odvratnu i prljavu bolest, još odvratnijeg liječenja. Opisuje, recimo, vrlo pomnjivo pneumoperitoneum, upuhavanje zraka u trbušnu šupljinu da bi se pritisnula pluća i zarasle kaverne, metodu kojom je liječen i slikar Hrvoje Šercar. U literarnom, fikcionalnom smislu tuberkuloza je zanimljiva i po tome što njezin početak, kao ni tijek bolesti, nisu tipski, nego su prepuni varijacija. O tome, naravno, pulmolog Vrga vodi računa, pa kada se čitaju njegove slikarske anamneze, osim različitih poetika, sudbina i stilskih pravaca, izbijaju i različite tuberkuloze. Kao da uz biografiju bolesnika postoji i biografija bolesti.
U Srednjem vijeku kuga, u moderno doba tuberkuloza, u postmoderno rak, bolesti su koje se upisuju u čovjekov svjetonazor, kulturu i umjetnost, kao neka vrsta njihova sukreatora, pomoćnika i šegrta. Ali dok su kuga i rak, svaka na svoj način, asocijalne bolesti – kuga jer se širi epidemijski i mori masovno, a rak jer je krajnje osoban i individualan – tuberkuloza je vrlo društvena, prilagodljiva, promjenjiva i prisna, gotovo filozofska bolest. Njezino barem privremeno uminuće radikalno je utjecalo na promjenu životnih i umjetničkih diskursa. Zato su, eto, i starci postali tumači mladenačke genijalnosti.
Boris Vrga je liječnik iz one provincije o kojoj se u Zagrebu ništa ne želi znati, iz jednog od onih gradova koji će hrvatskoj kulturi nespremnoj na vlastitu cjelovitost, protežnost i zaturenost vazda i u svemu biti viškom. To je njegov izbor, Vrga se u Petrinju svojedobno vratio nakon godina izbjeglištva, i u tom je izboru sama bit njegove umjetničke i istraživačke veličine. Ovakve se knjige po metropolama ne pišu, iz razloga srodnih onom zbog kojeg nijedan peterburški ili moskovski liječnik nije postao Anton Pavlovič Čehov.