Utrinska tržnica lijepa je i vrlo funkcionalna građevina, sagrađena na samom kraju sedamdesetih, kao prostrano trgovište i jedno od središta društvenog života za nekoliko tada nastajućih novozagrebačkih naselja. Riječ je o natkrivenom, ali otvorenom prostoru, kroz koji neprestano struji zrak, premda je sa sve četiri strane ograđen bedemima prema van orijentiranih dućančića, kafića i zanatskih radnji.
Arhitekt Ivan Piteša je u postavci tržnice zamislio i vrlo vješto usmjerio buduće kolone ljudi, koji će tu dolaziti, mimoilaziti se jedni s drugima, komunicirati, kupovati, zadržavati se. U najboljoj lekurbizijeovskoj tradiciji moderne arhitekture stvorio je od betona, metalnih konstrukcija i nešto malo stakla mali čovječji mravinjak, koji savršeno funkcionira već punih četrdeset godina, i nikakve preinake nisu narušile njegovu strukturu.
Tržnica ima osam ulaza, jer je toliko i prilaza, a toliko je i strana svijeta. Četiri osnovne i još po dvije između njih. Ti ulazi usmjeravaju ljude, koji se onda kreću, a da se ne sudaraju. Kreću se, a da obično nisu ni svjesni da im je netko drugi, ovaj put arhitekt, postavio koridore. Zahvaljujući njemu, oni se ne sudaraju, ne dahću jedni drugima za vrat, ne pljuckaju jedni drugima u lice. Premda mu epidemija nije bila ni na kraj pameti – ipak je živio u vrijeme socijalističkog i planetarnog optimizma, te mu kuga sasvim sigurno nije bila na umu pri projektiranju – ulazi u tržnicu tako su postavljeni da se ljudi ne moraju sresti ako baš ne žele, te da se u slučaju neke nevolje, recimo požara, mogu što prije evakuirati.
Prošle subote, bilo je to 5. prosinca, po nalogu jednog od dva stožera Civilne zaštite, onoga nacionalnog ili onoga gradskog – nama je to za ovu priču svejedno, šest ulaza na tržnicu je zatvoreno, sedmi je pretvoren samo u izlaz, a samo osmi, onaj na jugoistočnoj strani, bio je predviđen za ulaz. Zamisao je bila da se na takav način kontrolira broj ljudi na tržnici, jer će se tako, zamislio je netko, smanjiti opasnost od zaraze.
Na jedinom ulazu stvorio se red koji je oko jedanaest bio tridesetak metara dug. Bilo je hladno, padala je sitna kiša, preko parkinga se razvukla kolona snuždenog i pokislog svijeta. Većina je imala maske na licima, oni najstariji obično ih drže ispod nosa, i nitko se nije bunio. Ali što je vrijeme više prolazilo to su se više zbijali jedni uz druge. Od hladnoće, od pokislosti, od nestrpljivosti, ali i od one sasvim nesvjesne potrebe za zajedništvom u svom tom jadu i nevolji koja ih je zadesila. Tako zgurani, kao pri ulasku u nekakav sabirni centar, ti moji ljudi, koje dobro poznajem, jer ih gledam već duže od dvadeset godina, smrznuti i pokisli na dan pojačanih antiepidemijskih mjera našli su se neusporedivo izloženiji zarazi nego za ranijih dana, kada su se sami čuvali od bolesti, ali i kada ih je čuvalo dobro arhitektonsko rješenje njihove tržnice.
Stajao sam sa strane i gledao ih. Bilo mi ih je žao, jer se bez ikakve potrebe izlažu novom, ali ovaj put i posve nerazumnom riziku od bolesti. Za razliku od njih, odmah sam se odrekao svega što sam taj dan naumio kupiti. Na ulaz se čekalo oko pola sata, a ja ću radije ostati gladan, nego čekati u takvom redu. Ne zato što se zaraze plašim više nego ti moji ljudi, nego neću čekati zato što se osjećam poniženim nerazumnim postupanjem ljudi koji su ovako zamislili borbu protiv epidemije.
Na što me ovo podsjeća? Na što me općenito podsjećaju “mjere” ovoga jesenjeg “lokdauna”, kako se na novohrvatskom zove protuepidemijska klauzura iliti izolacija? Na vježbu Civilne zaštite “Ništa nas ne smije iznenaditi”, koja se širom Jugoslavije, pa tako i u Zagrebu, odigravala jednom godišnje, za vrijeme koje bi ratovali crveni protiv plavih (crveni bi na kraju pobijedili), civili bi se spašavali od požara, poplave i bojnih otrova. Sve bi to trajalo od ranoga jutra do predvečerja, a na mjestu scenarista i režisera tog, mom onodobnom djetinjem i mladalačkom umu duboko besmislenog pothvata, nalazili su se znanstvenici jedne u međuvremenu ukinute i ismijane znanosti: općenarodne obrane i društvene samozaštite.
Razlika između vježbe NNNI i protuepidemijske blokade zagrebačkih tržnica, a onda i većine mjera Civilne zaštite u jesenjoj klauzuri, tojest lokdaunu, jedino je ta što ovo nije igra. Ovdje se ljudi razbolijevaju, ovdje ljudi umiru. Idejni začetnici i provoditelji mjera, među kojima je nakon likvidacije epidemiologa iz Vladina savjeta, od epidemiologa ostao samo jedan Capak, nikako ne uspijevaju shvatiti razliku između igre ili vježbe, i stvarnog života ljudi i virusa. I onda zatvaraju kafiće i restorane, premda virus stiže s djecom iz škola i vrtića.
Ne radi se tu o tome što je korisnije, sjediti u kafiću ili ići u školu. Ako vjerujemo u virus – a svakako bi dobro bilo u njega povjerovati – onda nam je jasno da on djecu koristi kao savršene, vrlo agilne i hiperaktivne prenosnike. Kakav je onda epidemiološki smisao, zgodno bi bilo da netko objasni, odrasle zatvarati u kuće, a djecu slati u škole i vrtiće, odakle će se vratiti odraslima. Što bi im osim dobrih ocjena mogli još donijeti? I koji je smisao izlaganja učitelja i nastavnika dječjem virusnom carstvu, osim ako ih ne želimo pretvoriti u heroje iz serije “Černobil”
Ograničavanje broja ljudi u trgovinama i u trgovačkim centrima, te na otvorenim i zatvorenim tržnicama, koji nisu izvorišta zaraze i gdje su se ljudi za vrijeme epidemije već naučili ponašati, osim što neće usporiti ni zaustaviti epidemiju – ali hoće osiromašiti, ojaditi i izgladnjeti ljude koji od trgovine i proizvodnje žive – dodatno je opasno, jer će utjecati na već usvojena ponašanja ljudi. Umjesto da se kreću po dućanima, pazeći jedni na druge, kao što su se, uglavnom, naučili činiti, stajat će u redovima, i što redovi budu veći, a čekanje duže, bit će sve bolesniji i bolesniji.
Čuvajte druge od sebe i svog daha, neka drugi čuvaju vas od svojih dahova. To je teško, ali od toga je trenutno načinjeno zdravlje. Igre i stajanje u redovima neće pomoći.
Zatvaranjem u kuću, kao ni stajanjem u redu, nećemo izbjeći virus
Utrinska tržnica lijepa je i vrlo funkcionalna građevina, sagrađena na samom kraju sedamdesetih, kao prostrano trgovište i jedno od središta društvenog života za nekoliko tada nastajućih novozagrebačkih naselja. Riječ je o natkrivenom, ali otvorenom prostoru, kroz koji neprestano struji zrak, premda je sa sve četiri strane ograđen bedemima prema van orijentiranih dućančića, kafića i zanatskih radnji.
Arhitekt Ivan Piteša je u postavci tržnice zamislio i vrlo vješto usmjerio buduće kolone ljudi, koji će tu dolaziti, mimoilaziti se jedni s drugima, komunicirati, kupovati, zadržavati se. U najboljoj lekurbizijeovskoj tradiciji moderne arhitekture stvorio je od betona, metalnih konstrukcija i nešto malo stakla mali čovječji mravinjak, koji savršeno funkcionira već punih četrdeset godina, i nikakve preinake nisu narušile njegovu strukturu.
Tržnica ima osam ulaza, jer je toliko i prilaza, a toliko je i strana svijeta. Četiri osnovne i još po dvije između njih. Ti ulazi usmjeravaju ljude, koji se onda kreću, a da se ne sudaraju. Kreću se, a da obično nisu ni svjesni da im je netko drugi, ovaj put arhitekt, postavio koridore. Zahvaljujući njemu, oni se ne sudaraju, ne dahću jedni drugima za vrat, ne pljuckaju jedni drugima u lice. Premda mu epidemija nije bila ni na kraj pameti – ipak je živio u vrijeme socijalističkog i planetarnog optimizma, te mu kuga sasvim sigurno nije bila na umu pri projektiranju – ulazi u tržnicu tako su postavljeni da se ljudi ne moraju sresti ako baš ne žele, te da se u slučaju neke nevolje, recimo požara, mogu što prije evakuirati.
Prošle subote, bilo je to 5. prosinca, po nalogu jednog od dva stožera Civilne zaštite, onoga nacionalnog ili onoga gradskog – nama je to za ovu priču svejedno, šest ulaza na tržnicu je zatvoreno, sedmi je pretvoren samo u izlaz, a samo osmi, onaj na jugoistočnoj strani, bio je predviđen za ulaz. Zamisao je bila da se na takav način kontrolira broj ljudi na tržnici, jer će se tako, zamislio je netko, smanjiti opasnost od zaraze.
Na jedinom ulazu stvorio se red koji je oko jedanaest bio tridesetak metara dug. Bilo je hladno, padala je sitna kiša, preko parkinga se razvukla kolona snuždenog i pokislog svijeta. Većina je imala maske na licima, oni najstariji obično ih drže ispod nosa, i nitko se nije bunio. Ali što je vrijeme više prolazilo to su se više zbijali jedni uz druge. Od hladnoće, od pokislosti, od nestrpljivosti, ali i od one sasvim nesvjesne potrebe za zajedništvom u svom tom jadu i nevolji koja ih je zadesila. Tako zgurani, kao pri ulasku u nekakav sabirni centar, ti moji ljudi, koje dobro poznajem, jer ih gledam već duže od dvadeset godina, smrznuti i pokisli na dan pojačanih antiepidemijskih mjera našli su se neusporedivo izloženiji zarazi nego za ranijih dana, kada su se sami čuvali od bolesti, ali i kada ih je čuvalo dobro arhitektonsko rješenje njihove tržnice.
Stajao sam sa strane i gledao ih. Bilo mi ih je žao, jer se bez ikakve potrebe izlažu novom, ali ovaj put i posve nerazumnom riziku od bolesti. Za razliku od njih, odmah sam se odrekao svega što sam taj dan naumio kupiti. Na ulaz se čekalo oko pola sata, a ja ću radije ostati gladan, nego čekati u takvom redu. Ne zato što se zaraze plašim više nego ti moji ljudi, nego neću čekati zato što se osjećam poniženim nerazumnim postupanjem ljudi koji su ovako zamislili borbu protiv epidemije.
Na što me ovo podsjeća? Na što me općenito podsjećaju “mjere” ovoga jesenjeg “lokdauna”, kako se na novohrvatskom zove protuepidemijska klauzura iliti izolacija? Na vježbu Civilne zaštite “Ništa nas ne smije iznenaditi”, koja se širom Jugoslavije, pa tako i u Zagrebu, odigravala jednom godišnje, za vrijeme koje bi ratovali crveni protiv plavih (crveni bi na kraju pobijedili), civili bi se spašavali od požara, poplave i bojnih otrova. Sve bi to trajalo od ranoga jutra do predvečerja, a na mjestu scenarista i režisera tog, mom onodobnom djetinjem i mladalačkom umu duboko besmislenog pothvata, nalazili su se znanstvenici jedne u međuvremenu ukinute i ismijane znanosti: općenarodne obrane i društvene samozaštite.
Razlika između vježbe NNNI i protuepidemijske blokade zagrebačkih tržnica, a onda i većine mjera Civilne zaštite u jesenjoj klauzuri, tojest lokdaunu, jedino je ta što ovo nije igra. Ovdje se ljudi razbolijevaju, ovdje ljudi umiru. Idejni začetnici i provoditelji mjera, među kojima je nakon likvidacije epidemiologa iz Vladina savjeta, od epidemiologa ostao samo jedan Capak, nikako ne uspijevaju shvatiti razliku između igre ili vježbe, i stvarnog života ljudi i virusa. I onda zatvaraju kafiće i restorane, premda virus stiže s djecom iz škola i vrtića.
Ne radi se tu o tome što je korisnije, sjediti u kafiću ili ići u školu. Ako vjerujemo u virus – a svakako bi dobro bilo u njega povjerovati – onda nam je jasno da on djecu koristi kao savršene, vrlo agilne i hiperaktivne prenosnike. Kakav je onda epidemiološki smisao, zgodno bi bilo da netko objasni, odrasle zatvarati u kuće, a djecu slati u škole i vrtiće, odakle će se vratiti odraslima. Što bi im osim dobrih ocjena mogli još donijeti? I koji je smisao izlaganja učitelja i nastavnika dječjem virusnom carstvu, osim ako ih ne želimo pretvoriti u heroje iz serije “Černobil”
Ograničavanje broja ljudi u trgovinama i u trgovačkim centrima, te na otvorenim i zatvorenim tržnicama, koji nisu izvorišta zaraze i gdje su se ljudi za vrijeme epidemije već naučili ponašati, osim što neće usporiti ni zaustaviti epidemiju – ali hoće osiromašiti, ojaditi i izgladnjeti ljude koji od trgovine i proizvodnje žive – dodatno je opasno, jer će utjecati na već usvojena ponašanja ljudi. Umjesto da se kreću po dućanima, pazeći jedni na druge, kao što su se, uglavnom, naučili činiti, stajat će u redovima, i što redovi budu veći, a čekanje duže, bit će sve bolesniji i bolesniji.
Čuvajte druge od sebe i svog daha, neka drugi čuvaju vas od svojih dahova. To je teško, ali od toga je trenutno načinjeno zdravlje. Igre i stajanje u redovima neće pomoći.