Prvu stalnu rubriku koju sam imao u nekim novinama sačinjavali su kratki prikazi knjiga, objavljivani u sarajevskom omladinskom tjedniku Naši dani. Godina je bila 1986. pa 1987, i jednom sam tjedno tramvajem putovao na kraj grada, u veliku, novu i modernu poslovnu zgradu dnevnoga lista Oslobođenje, u kojoj su se nalazile redakcije većine sarajevskih novina i magazina. Svoje tekstove slao sam telefaksom, ili ih donosio u redakciju, otkucane na pisaćem stroju, u širokom proredu, s trideset redova na stranici. U to su vrijeme Naši dani i Oslobođenje već odavno prešli na “bijelu montažu” i roto-tisak, ali kulturni dvotjednik Odjek još uvijek se tiskao u staroj štampariji, i “slagao” u olovnom slogu. Nekoliko puta bio sam u toj štampariji, osjetio njezine mirise, gledao stare slovoslagare, kako, poput čudotvoraca, buduće tekstove slažu od olovnih slova, ali tako da su kao u zrcalu. Olovni slog nešto je najljepše što sam dosad vidio u tom simboličnom, odšampanom svijetu.
U Našim danima tad je kao novinar radio Veso Đorem. Mršav, izdužen mladić, mnogo stariji od mene (možda se u međuvremenu to “mnogo” i smanjilo), blage i vrlo nagodne naravi, rodom je bio iz istočne Bosne. U novinarstvu će se zadržati još vrlo kratko, da bi se dvije-tri godine kasnije pretvorio u ugostitelja. Zakupio je prostor i otvorio ekskluzivni restoran u Domu pisaca, bivšoj vili komunističkih rukovodilaca, koju je zajednica ustupila na trajno korištenje Udruženju književnika Bosne i Hercegovine. Poput Doma Gribojedovih u “Maestru i Margariti” to mjesto postat će poprište niza vrlo čudnih, uznemirujućih i prevratnih događanja u to posljednje predratno vrijeme. Tu se, zahvaljujući Vesi Đoremu, pred našim očima rađao novi svijet, koji je već na početku mogao postati dobar ili loš, mi smo u njemu mogli biti protagonisti ili antagonisti. Osim što se u Domu pisaca najbolje jelo i što je lokal radio do duboko u noć, tu bi se pisci znali potući, nailazilo bi nekog sumnjivog, ali i nekog genijalnog svijeta, a Veso je organizirao izložbe, književne večeri, gostovanja. Ugostiteljstvo mu je služilo da stvori nešto drugo, što je mnogo veće i od njega i od nas. Tu je, u Domu pisaca i u Sarajevu stvarao veliki svijet. Bilo je to prvo mjesto gdje sam, isključivo zbog onoga što pišem, bio rado viđen gost. Tu sam, kod Vese, u socijalnom smislu postao pisac.
Zatim je u centru grada, u prostoru koji će kasnije u restituciji biti vraćen časnim sestrama i crkvi Svetoga Vinka Paulskog, otvorio Crvenu galeriju. Tu je opet organizirao izložbe i koncerte, dovodio umjetnike iz svih krajeva Jugoslavije, okupljao one koji se inače ne bi dali okupiti, i pružao nam priliku da budemo ono što nikad više nećemo biti. Važni u rodnom gradu, ali i u onom čime se bavimo. Zahvaljujući Vesi Đoremu književnost, umjetnost, film, muzika, kazalište su u tih nekoliko posljednjih predratnih trenutaka postali veći od života. U nizu posljednjih predratnih trenutaka, koji su mi u sjećanju zabilježeni kao kratki bljeskovi, narativne sekvence koje bi sve vrijedilo popisati i zapisati, prisutan je Veso Đorem.
A onda je puklo, i neki prijatelji otišli su od nas u neprijatelje. Veso je živio na Ilidži, na samom rubu grada, tamo odakle će se u ratu stegnuti opsada. I bio je Veso, Srbin. Naravno da je bio. To treba reći. Ali nikad, ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi Veso mogao završiti negdje odakle se na mene puca. I odakle se puca na grad. Ne može na mene pucati netko tko me je volio i tko je u meni vidio pisca dok to još nisam ni bio. Ne bi to Veso učinio, nije on bio samoubojica.
U sljedećoj životnoj epizodi, mislim da sam već bio u Zagrebu, za Vesu Đorema saznajem da je završio u izbjeglištvu u Pragu, i da je tamo otvorio restoran Dolly Bell. Pomogao mu je Kusturica, jer je snimao u Pragu, i tražio je da mu Veso organizira ketering. I onda je taj restoran postao kultni. Ubrzo je otvorio i drugi, nazvao ga Luka Lu. Pa se tu počeo okupljati neki probran svijet. Václav Havel i bosanske izbjeglice. Nikad nisam pomislio da bi moglo doći takvo vrijeme da odlazim i iz Zagreba, ali svih ovih godina, a već ih je skoro trideset, negdje mi je u svijesti bilo da u Pragu – u koji nikad nisam putovao – postoji Veso, koji će me dočekati kao što me je kao klinca dočekivao u Domu pisaca.
Mi nekadašnji ljudi, prijatelji, drugovi, čuvari nekoga svog zavjeta, ne viđamo se godinama. Često i desetljećima. Biva i takvih s kojima se od početka rata nismo sreli. Ali jednako smo skupa kao i onda. U snovima i na javi. U osjećaju da ćemo se danas možda sresti. Vesu Đorema sreo sam još samo jednom: usred noći u Beogradu, dok smo izlazili iz nekog restorana – možda sam bio i malo pripit – naletjeli smo jedan na drugoga, on je taman stigao iz Praga, i nastavili smo priču prekinutu prije trideset godina. Spomenuo je moje knjige, rekao sam da moram svratiti u neki od njegovih restorana. Baš moraš, rekao mi je. U Pragu ćemo ti sve srediti, rekao je. I još je spomenuo da on tamo izdaje knjige naših pisaca, na češkom i na našem. Nismo se ni rukovali, jedva da sam ga s Anom upoznao. I kako je uopće upoznavati s Vesom Đoremom? Jedan od najvećih… Pa kakav je to bio život, s toliko najvećih?
Nisam otišao u Prag. I nismo se više vidjeli. Povremeno bi nešto prokomentirao na mojoj Facebook stranici, redovito je lajkao objave s novim pričama ili najavama inozemnih izdanja. Bilo mi je važno, jer sam znao da je bolestan. A nisam ga mogao pitati kako je. Kako bih ja Vesu pitao kako je? Značilo bi to da je jako loše. A njemu je važno da ja znam da je i dalje velik i jak, i da je dobro. Sad je, međutim, gotovo. Žao mi je ako niste poznavali Vesu Đorema.
Zato, gospodo moja, danas neće biti kolumne. Crne smo zastave izvjesili tamo gdje nas više nema.
Žao mi je ako niste poznavali Vesu Đorema
Prvu stalnu rubriku koju sam imao u nekim novinama sačinjavali su kratki prikazi knjiga, objavljivani u sarajevskom omladinskom tjedniku Naši dani. Godina je bila 1986. pa 1987, i jednom sam tjedno tramvajem putovao na kraj grada, u veliku, novu i modernu poslovnu zgradu dnevnoga lista Oslobođenje, u kojoj su se nalazile redakcije većine sarajevskih novina i magazina. Svoje tekstove slao sam telefaksom, ili ih donosio u redakciju, otkucane na pisaćem stroju, u širokom proredu, s trideset redova na stranici. U to su vrijeme Naši dani i Oslobođenje već odavno prešli na “bijelu montažu” i roto-tisak, ali kulturni dvotjednik Odjek još uvijek se tiskao u staroj štampariji, i “slagao” u olovnom slogu. Nekoliko puta bio sam u toj štampariji, osjetio njezine mirise, gledao stare slovoslagare, kako, poput čudotvoraca, buduće tekstove slažu od olovnih slova, ali tako da su kao u zrcalu. Olovni slog nešto je najljepše što sam dosad vidio u tom simboličnom, odšampanom svijetu.
U Našim danima tad je kao novinar radio Veso Đorem. Mršav, izdužen mladić, mnogo stariji od mene (možda se u međuvremenu to “mnogo” i smanjilo), blage i vrlo nagodne naravi, rodom je bio iz istočne Bosne. U novinarstvu će se zadržati još vrlo kratko, da bi se dvije-tri godine kasnije pretvorio u ugostitelja. Zakupio je prostor i otvorio ekskluzivni restoran u Domu pisaca, bivšoj vili komunističkih rukovodilaca, koju je zajednica ustupila na trajno korištenje Udruženju književnika Bosne i Hercegovine. Poput Doma Gribojedovih u “Maestru i Margariti” to mjesto postat će poprište niza vrlo čudnih, uznemirujućih i prevratnih događanja u to posljednje predratno vrijeme. Tu se, zahvaljujući Vesi Đoremu, pred našim očima rađao novi svijet, koji je već na početku mogao postati dobar ili loš, mi smo u njemu mogli biti protagonisti ili antagonisti. Osim što se u Domu pisaca najbolje jelo i što je lokal radio do duboko u noć, tu bi se pisci znali potući, nailazilo bi nekog sumnjivog, ali i nekog genijalnog svijeta, a Veso je organizirao izložbe, književne večeri, gostovanja. Ugostiteljstvo mu je služilo da stvori nešto drugo, što je mnogo veće i od njega i od nas. Tu je, u Domu pisaca i u Sarajevu stvarao veliki svijet. Bilo je to prvo mjesto gdje sam, isključivo zbog onoga što pišem, bio rado viđen gost. Tu sam, kod Vese, u socijalnom smislu postao pisac.
Zatim je u centru grada, u prostoru koji će kasnije u restituciji biti vraćen časnim sestrama i crkvi Svetoga Vinka Paulskog, otvorio Crvenu galeriju. Tu je opet organizirao izložbe i koncerte, dovodio umjetnike iz svih krajeva Jugoslavije, okupljao one koji se inače ne bi dali okupiti, i pružao nam priliku da budemo ono što nikad više nećemo biti. Važni u rodnom gradu, ali i u onom čime se bavimo. Zahvaljujući Vesi Đoremu književnost, umjetnost, film, muzika, kazalište su u tih nekoliko posljednjih predratnih trenutaka postali veći od života. U nizu posljednjih predratnih trenutaka, koji su mi u sjećanju zabilježeni kao kratki bljeskovi, narativne sekvence koje bi sve vrijedilo popisati i zapisati, prisutan je Veso Đorem.
A onda je puklo, i neki prijatelji otišli su od nas u neprijatelje. Veso je živio na Ilidži, na samom rubu grada, tamo odakle će se u ratu stegnuti opsada. I bio je Veso, Srbin. Naravno da je bio. To treba reći. Ali nikad, ni u jednom trenutku nisam pomislio da bi Veso mogao završiti negdje odakle se na mene puca. I odakle se puca na grad. Ne može na mene pucati netko tko me je volio i tko je u meni vidio pisca dok to još nisam ni bio. Ne bi to Veso učinio, nije on bio samoubojica.
U sljedećoj životnoj epizodi, mislim da sam već bio u Zagrebu, za Vesu Đorema saznajem da je završio u izbjeglištvu u Pragu, i da je tamo otvorio restoran Dolly Bell. Pomogao mu je Kusturica, jer je snimao u Pragu, i tražio je da mu Veso organizira ketering. I onda je taj restoran postao kultni. Ubrzo je otvorio i drugi, nazvao ga Luka Lu. Pa se tu počeo okupljati neki probran svijet. Václav Havel i bosanske izbjeglice. Nikad nisam pomislio da bi moglo doći takvo vrijeme da odlazim i iz Zagreba, ali svih ovih godina, a već ih je skoro trideset, negdje mi je u svijesti bilo da u Pragu – u koji nikad nisam putovao – postoji Veso, koji će me dočekati kao što me je kao klinca dočekivao u Domu pisaca.
Mi nekadašnji ljudi, prijatelji, drugovi, čuvari nekoga svog zavjeta, ne viđamo se godinama. Često i desetljećima. Biva i takvih s kojima se od početka rata nismo sreli. Ali jednako smo skupa kao i onda. U snovima i na javi. U osjećaju da ćemo se danas možda sresti. Vesu Đorema sreo sam još samo jednom: usred noći u Beogradu, dok smo izlazili iz nekog restorana – možda sam bio i malo pripit – naletjeli smo jedan na drugoga, on je taman stigao iz Praga, i nastavili smo priču prekinutu prije trideset godina. Spomenuo je moje knjige, rekao sam da moram svratiti u neki od njegovih restorana. Baš moraš, rekao mi je. U Pragu ćemo ti sve srediti, rekao je. I još je spomenuo da on tamo izdaje knjige naših pisaca, na češkom i na našem. Nismo se ni rukovali, jedva da sam ga s Anom upoznao. I kako je uopće upoznavati s Vesom Đoremom? Jedan od najvećih… Pa kakav je to bio život, s toliko najvećih?
Nisam otišao u Prag. I nismo se više vidjeli. Povremeno bi nešto prokomentirao na mojoj Facebook stranici, redovito je lajkao objave s novim pričama ili najavama inozemnih izdanja. Bilo mi je važno, jer sam znao da je bolestan. A nisam ga mogao pitati kako je. Kako bih ja Vesu pitao kako je? Značilo bi to da je jako loše. A njemu je važno da ja znam da je i dalje velik i jak, i da je dobro. Sad je, međutim, gotovo. Žao mi je ako niste poznavali Vesu Đorema.
Zato, gospodo moja, danas neće biti kolumne. Crne smo zastave izvjesili tamo gdje nas više nema.