Svaki normalno razvijen tinejdžer prepisivao je u školi ili varao u referatima iz kemije

Valjda najbjednija novinarska vrsta u povijesti novinarstva izvještaji su s društvenih mreža slavnih osoba. U šlafrucima i gaćama, ili bez gaća, ljudi lupetaju gluposti i ispisuju neviđene zvizdarije. Obično to čine na privatnim profilima, u nekom povišenom emocionalnom stanju, često na rubu neuračunljivosti, smanjene inteligencije, ne obazirući se na pravopis i gramatiku. I što je glavno, pišu jezikom koji se bitno razlikuje od jezika novinarstva. Pa kada se sadržaj nečije fejsbučne objave, koja s obzirom na žanr i jezik može biti, pa tako onda često i jest, histerična i maloumna, citiran ili prepričan nađe u novinama, na portalu ili na televiziji, onda to nije prenošenje neke makar i besmislene informacije, nego je njezino krivotvorenje, laganje, podvaljivanje i izmišljanje. U vrijeme komunizma zatvori u istočnoj Europi bili su prepuni ljudi koji bi nešto privatno rekli, u svom dnevnom boravku ili u kavani, netko bi to čuo, i čovjek bi završio na dugogodišnjoj robiji. Nije toga nedostajalo ni u Jugoslaviji. Tužiteljstva i sudovi nisu razlikovali različite jezike i diskurse, jer jedno bi trebalo biti kada u krčmi ispričaš vic o Titovoj odsječenoj nozi, ili kada se javno rugaš bilo čijoj, pa tako i Titovoj amputaciji. U dlaku jednaka je razlika između onog što je rečeno na privatnom fejsbučnom profilu, i onog što kažeš na televiziji. Neki od nas, istina, svoje profile i stranice na Facebooku koriste kao profesionalni alat ili platformu, ali to je očigledno nešto drugo. Kao što neki drugi ljudi po krčmama priređuju kabaretske nastupe, ili rade kao stendap komičari, glumci, muzičari, što je također nešto drugo.

Marijana Puljak je političarka, saborska zastupnica i – ako bismo to smjeli suditi po svršenim školama – obrazovana osoba. Mogli bismo čak pomisliti i da je intelektualka. Liberalnih je nazora, ne psuje u javnosti i relativno pristojno govori hrvatski. Viđena je jednom na onim prosvjedima za Vruju. Pripada onoj prilično širokoj i raznovrsnoj lijevoj Hrvatskoj, koja se zgraža, snebiva, buni i bori protiv one druge Hrvatske koja je pri vlasti i na vlasti.

Na svom je privatnom profilu na Facebooku postavila objavu kojom denuncira Davida Vlajčića, lika kojeg su njegovi drugovi na vlasti predvidjeli za ministra poljoprivrede, da je kao srednjoškolac, petnaestogodišnjak, varao sa školskim referatom iz kemije. Naime, preko interneta je tražio da mu profesor nešto napiše o zemnom plinu. Ispod njezine objave nanizalo se dvjestotinjak njezinih virtualnih prijatelja – uključujući i muža, gradonačelnika Splita – kojima se cijela stvar učinila zgodnom, zabavnom, duhovitom… Narugali su se, odrasli ljudi, nedoraslom magarcu, visokohormoniziranom tinejdžeru, zato što je prepisivao u školi. Jest malo nedolično to da se odrasli ljudi, među njima i neki od srednjerangiranih veterana lijevo-liberalne scene, rugaju učenicima radi toga što prepisuju, ali rekli smo da su to jezik i diskurs društvenih mreža, da tako pišu i govore gospođe u šlafrucima prije nego što pripašu grudnjake i uozbilje se, i razgaćena gospoda kojima je lijevo jaje propalo kroz nogavicu pa dlakavo virka na ukućane. Ono što je, istina, malo neugodno i što bi u ponekom voajeru s privatnog fejbučnog profila gospođe Puljak moglo izazvati susramlje jest to da ona trideset i sedmogodišnjem Vlajčiću izvlači nešto što je radio kad mu je bilo petnaest. Čak ni čuvenom Staljinovom tužitelju Andreju Januarjeviču Višinskom nije na um padalo da Zinovjevu i Kamenjevu među inkriminacije za ono za što ih je optuživao na montiranim političkim procesima upisuje to da su prepisivali u školi. Ali to je zato što u njegovo vrijeme nije bilo interneta ni Facebooka, i što događanja na školskim hodnicima, u krčmama i na ulicama nisu bila na ovakav način dokumentirana. Obrazovana bi osoba, draga gospođo Puljak i gospodo liberali, centristi i ljevičari podno njezine objave, trebala imati svijest da odrastao čovjek ne snosi odgovornost za ono što je radio kao petnaestogodišnji magarac.

Ali ne bismo mi o ovom rekli ni riječi, jer nam ne bi na um palo da virkamo na privatni fejsbučni profil madame Puljak, bez obzira na to što je ona tamo ostavila otvorenu ponistru, e da svi hrvatski mediji nisu namah prenijeli sadržaj njezine objave. Ne bismo reagirali ni da se gospođa nad takvim ponašanjem medija javno skandalizirala i da je ustvrdila da i ona, kao sav ostali svijet, dok god je u šlafruku, može govoriti i raditi što god joj je volja, te da takvo njezino bavljenje s petnaestogodišnjim magarcima ostaje između nje, njezina muža i njezinih ukućana, te onih s kojima ona želi dijeliti svoju intimu, a nikako onih s kojima bi tu njezinu intimu dijelili hrvatski mediji.

Međutim, Marijani Puljak očito je prijao način na koji su mediji prekodirali i iz jednog u drugi jezik prenijeli njezin iskaz. Ona očito nema nikakav problem s time da se javno, preko svih hrvatskih novina, ruga Davidu Vlajčiću, nakon što je, prekopavajući po onom što od njegova života postoji na internetu, pronašla jednu tako duboko kompromitirajuću stvar kao što je varanje u srednjoškolskom referatu iz kemije. I ne samo da ona nema problem, nego je javni prostor učas bio preplavljen zgražavanjima i iščuđavanjima ljudi s autentičnim imenima i prezimenima, koji su, kao i madame Puljak, lako i bez ikakvih problema svoje ruganje prenijeli s privatnoga u javni prostor, i s jezika i diskursa dlakavog muda koje im ispada kroz lijevu nogavicu u diskurs lijevo-liberalne političke borbe protiv uzurpatorske, korupcionaške i klijentelističke vlasti Andreja Plenkovića i njegovih bezumnih i neukih desničarskih partnerica i partnera. Pritom, to je ona vrsta tobože manjinskog, kobajagi vječno diskriminiranog, ko đoja ljevičarskog, čestitog, neovisnog i poštenog hrvatskog lijevog i građanskog svijeta, koji ne prestaje već trideset godina da se grozi i iščuđava nad agresivnim primitivizmom u društvu – izuzev u onim ne tako rijetkim okolnostima kada s tim primitivizmom sklapa pakt: pamtimo recimo kada su ti lijevi patuljci i patuljčice pristizali na svečane prijeme Kolindi u vrt Pantovčaka – i koji je pritom toliko površan, nepošten i kvaran, a vazda spreman da se ujedini u kakvoj hajčici kojom će iskazati svoje idejno jedinstvo i intelektualnu nadmoć, da ne preže ni od toga da svoga odabranog neprijatelja, obično takvog od kojeg im ne prijeti nikakva opasnost, optuže da je prepisivao u školi.

Prepisivanje, varanje na kontrolnom i plagiranje pri školskim referatima, postoje otkako je redovnog školovanja. Đače, a naročito tinejdžersko magarče ili pule, obično ne prepisuje, ne vara i ne plagira na svim predmetima, nego samo na onim koji ga ne zanimaju ili za koje je naprosto glup. A školovanje je tako postavljeno da je malo onih koji su za sve zainteresirani i u svemu dobri. Nego se kroz školovanje provlačiš u onom što te ne zanima ili za što nemaš pameti ni dara, a iskazuješ neki interes za ono za što si zainteresiran. Tako je bilo i s tim Davidom Vlajčićem, čovjek je na kraju upisao pravo. Ali čak i da je upisao kemiju, sve bi bilo okej. I ne bi bilo ni pedlja prostora za njegovo sramoćenje.

U razredu su postojale dvije vrste onih koji su nešto znali. Recimo, onih koji su znali matematiku ili kemiju. Prvoj su pripadali oni koji bi za kontrolnog velikodušno nudili svoje znanje na prepisivanje, koji bi katkad – naravno, uz protuuslugu – drugima pisali referate i seminarske radove, i kojima nikad nije na um palo da će nešto izgubiti ukoliko svojim sveznanjem prikriju tuđe neznanje, makar na taj način ostali zauvijek anonimni u svojoj pameti i talentu. U drugoj skupini bili su oni, kakvih je bilo manjina, koji bi rukom zaklanjali papir kada bi od njih htio prepisati. Takvi likovi, davne naše razredne drugarice i drugovi, zauvijek su ostali upamćeni, jer skoro ništa u kasnijem životu nije bilo tako ružno i neugodno kao ta ruka koja zakloni papir. Prepisivač bi to najprije osjetio kao vlastito poniženje, a odmah zatim, mnogo snažnije, kao samoponiženje onog tko takvo što čini. Gospođa Puljak svojom se objavom na Facebook profilu, makar objava bila i privatna, prikazala kao ona koja zaklanja papir. Potpuno je nevažno u što se u međuvremenu pretvorio petnaestogodišnji magarac David Vlajčić, koji po internetu ostavlja autokompromitirajuće tragove.

Na kraju krajeva, jedno je biti magarac s petnaest, a nešto drugo je biti guska u pedeset i kojoj. Ne mislim na madame Puljak, nego na razredne drugarice koje me nisu puštale da od njih prepisujem matematiku i koje su dobile neke čudne, duboke bore od neprestanog ruganja slabijima i glupljim od sebe. Zbog tih bora izgledaju mi kao da se neprestano cere i gaču.

 

Miljenko Jergović 01. 02. 2025.