Ovako u emisiji provladinog Hrvatskog radija govori Jakov Žižić, docent s crkvenog Hrvatskog katoličkog sveučilišta: “…nakon što se dogodio izgred u Splitu, ušlo se u jednu moralnu histeriju. Mediji se razbacuju vrlo ozbiljnim pojmovima kao što su fašizam, neoustaštvo, neofašizam. To je na kraju krajeva i banaliziranje vrlo ozbiljnih pojmova. Ne može se sve nazivati takvim pojmovima, a oni se razbacuju takvim pojmovima.” Zatim govori ovo: “Oni žele stvoriti nekakav otpor tome, to sve skupa jako emocionalno mobilizira ljude, a vrlo su neozbiljni, neodgovorni u prišivanju takvih pojmova, etiketa onome što se događa. To je jedna inflacija pojma fašizam u našim medijima i društvu, ali ako je sve fašizam – onda ništa više nije fašizam.” I ovo: “Mislim da je fašizam jedan politički fenomen koji ipak ima neke povijesne zagrade, postojao je u određenome razdoblju, ne može ga se primjenjivati na sve što se nekome ne sviđa. Ali tu nema nikakve odgovornosti. Pozovite neke stručnjake, imaju ljudi koji su politolozi, koji su povjesničari političkih ideja, pa neka ipak objasne kako nazvati nekakve političke pojave i fenomene.”
Žižić svojoj publici, naravno, neće reći kako, ako ne neofašistima, neoustašama ili neonacistima nazvati one koji ljude okupljene u malom zatvorenom prostoru, na neplakatiranom i neoglašenoj kulturnoj manifestaciji jedne nacionalne manjine, istjeruju van, nazivaju ih “srpskim smećem”, ponižavaju ih ustaškim pozdravom i pjevanjem ustaške pjesme, te desnicom rukom podignutom na nacistički, ili blažim terminom – vjerojatno Žižiću bližim i dražim – rimski pozdrav. Zdrav nam razum govori da je onaj tko izgleda kao tovar, reve kao tovar i ponaša se kao tovar, vjerojatno tovar, i da ne treba zvati “neke stručnjake” da nam kažu da to nije tovar, nego naprimjer pijetao. U Njemačkoj, naime, ili u Austriji, gdje je zabranjeno pjevati iste takve pjesme, zabranjeno je dizati desnicu ruku na nacistički pozdrav, a da o zlostavljanju Židova i ne govorimo, također, kako kaže Žižić, “imaju ljudi koji su politolozi, koji su povjesničari političkih ideja”, ali se “izgredima” ove vrste najprije bavi policija, zatim ih mediji kvalificiraju neusporedivo izričitijim riječima nego u nas, a nešto ozbiljniji i kvalificiraniji politolozi i povjesničari političkih ideja nisu u Njemačkoj još imali problem s tim što se fanovi Adolfa Hitlera, ljubitelji SS-a i praktikanti uličnog terora nazivaju neonacistima.
Katolički docent Žižić nema, međutim, nikakav problem s tim što se svi oni koji pružaju otpor inicijatorima splitskih i zagrebačkih “izgreda”, putem Glasa Koncila, u kojemu i on surađuje, na Hrvatskom radiju, gdje i on upravo gostuje, te drugdje, po državnosubvencioniranim platformama i na društvenim mrežama, čiji botovi žive u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova ili izviruju iz crkvenih prostora, nazivaju srbočetnicima, komunistima, Jugoslavenima. Docentu Žižiću ne smeta kada umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić stranku Možemo naziva “rigidno lijevom i projugoslavenskom”, nakon što je ova odlučila preimenovati ulicu njegova prethodnika Ivana Evanđeliste Šarića. Ne smeta mu što ovaj tako ozloglašava ozbiljnu većinu građanki i građana Zagreba, koji su za Možemo glasali na izborima. Docent i politički analitičar Žižić tobože ne primjećuje vezu između manirističkog ozloglašavanja ljevice, kao i svih onih koji nemaju simpatija baš prema svim hrvatskim političkim tradicijama, recimo prema Anti Paveliću i eliti koja ga je okruživala, i toga što su ozloglašenici nakon Thompsonovog ljetnog mitinga, te nakon negacionističkog skupa o Jasenovcu, održanog u prostorima Hrvatskog sabora, počeli nešto otvorenije govoriti o fašistima, ustašama, nacistima.
A kako tu vezu ne primjećuje, on zapravo zagovara sljedeće: fašizam je politički fenomen, koji je postojao u jednom određenom razdoblju, a danas više ne postoji, dok su komunizam i jugoslavenstvo živi u svima onima koji u nečemu prepoznaju fašizam. Premda je lišen logičkog utemeljenja, premda je u osnovi nasilan, ili može biti proveden samo uz stanovite oblike nasilja, ovakav je način mišljenja u današnjoj Hrvatskoj, pod režimom Plenkovića i partnera, i uz režimski HRT, posve legitimiziran. Docent Žižić tvrdi da fašizma danas naprosto nema, “danas više ne postoji”, i onda medije – one koji nisu HRT – optužuje za “jednu inflaciju pojma fašizam”, koja stvara opasnu situaciju u kojoj “ako je sve fašizam – onda ništa više nije fašizam”. Time samo što medije koji nisu HRT već nije optužio da, nazivajući izazivače “izgreda” u Splitu fašistima, aboliraju Hitlera i Mussolinija za fašizam. Jer ako je fašizam za vas ono što nije fašizam, pošto danas fašizma, po katoličkom docentu više nema, onda proizvodite inflaciju pojma po kojoj za vas više ni Hitler nije fašist! Tako misli katolički docent Žižić.
On tvrdi da “mediji stvaraju narativ izvanrednog stanja”, oni stvaraju “konfliktni narativ”, jer “moraju tražiti neprijatelja, prokazivati ga”. I opet, on konfliktni narativ ne primjećuje na drugoj strani, kod političkih pokrovitelja, organizatora iz sjene i pokretača događaja. U djelovanju institucija srpske manjine on vidi “puno povijesnog revizionizma”, što po njegovom mišljenju ne bi bio problem, da to nije financirano iz državnog proračuna. On smatra da predstavnici srpske manjine uljepšavaju srpsku ulogu u povijesti, što je, naravno, nedopustivo ako se financira iz državnog proračuna. Na drugoj strani docent Žižić revizionizma nikakvog, naravno, neće vidjeti. Ili će mu revizionizam tobože u ime većinskoga naroda biti poželjan. Pritom, čini se da je za njega srpski revizionizam kada se govori o stradanju Srba u NDH, ili, ne daj Bože, o genocidu nad Srbima u NDH. Za njega je, logično proizlazi, revizionizam suprotstavljanje, makar i tiho, u zatvorenim prostorima i u etničkim getima, učenju onih zamaskiranih mladića koji dižu desnicu ruku na nacistički pozdrav, uzvikuju ustaški pozdrav, nastupaju kao fašistička falanga, ali fašisti naravno nisu, jer fašista naprosto nema.
Ovako docent Žižić, početkom rujna, piše u Glasu Koncila: “Branitelji i njihove udruge opravdano su se usprotivili postjugoslavenskim kulturnim projektima u Benkovcu i Šibeniku. Takvo protivljenje mora biti mirno i dostojanstveno, uzimajući u obzir uvjerenja političkih neistomišljenika. Branitelji i njihove udruge ne smiju ostati usamljeni u borbi protiv revizionističkih tumačenja suvremene povijesti i moralnoga diskreditiranja hrvatske državnosti. U toj su borbi nužni akademski, kulturni i medijski napori i doprinosi koji zasad uglavnom izostaju.” Rabi on, dakle, pojam postjugoslavenski – koji bi trebao označavati nešto što je naprosto poslije Jugoslavije! – kao da predmetka iliti prefiksa post u njemu nema, i opravdava pohod koji su braniteljske i navijačke skupine nakon Thompsonova mitinga poduzele protiv hrvatske kulture, ili onoga njezinog dijela koji ne iskazuje simpatije prema naslijeđima Nezavisne Države Hrvatske. Docent Žižić u tom svom članku, znakovita naslova: “Postjugoslavenski nasrtaji: branitelji i njihove udruge ne smiju ostati usamljeni u borbi protiv revizionističkih tumačenja”, ispisuje ovakve rečenice: “Postjugoslavenske aktere često se prokazuje kao ‘Jugoslavene’ i ‘komuniste’, ali znatan dio njih nije politički vezan za komunističku Jugoslaviju. Dobar se dio njih rodio i politički oblikovao nakon propasti komunističke Jugoslavije. Njihova želja za ideološkom mitologizacijom Jugoslavije proizlazi iz iracionalnoga straha od nacionalne države u kojoj su Hrvati i katolici utjecajan politički činitelj.” Docent Žižić zagovara akademsku zajednicu da pomogne braniteljima, njihovim udrugama i patriotski raspoloženim navijačima u borbi protiv “postjugoslavenskih nasrtaja”, te se sam, recimo u emisiji Hrvatskoga radija “U mreži prvog” angažira, govoreći da fašizma nema, da je to povijesni fenomen itd. Docent Žižić, naravno, kao i mediji na kojima nastupa, Hrvatski radio kao i Glas Koncila, izravno su ili neizravno financirani iz državnog proračuna. Za razliku od goleme većine onih na koje su se okomili.
Ali bi zanimljivo, ipak, bilo doznati bi li docenta Žižića zadovoljilo kada bi se izazivače splitskih i zagrebačkih “izgreda” umjesto ustašama, fašistima i nacistima nazvalo nastašama ili poslijeustašama, postfašistima i postnacistima? Naime, kako to da fašizma više nema, nego je to povijesni fenomen, a Jugoslavije ima, premda Jugoslavija već trideset i pet godina ne postoji? I kako to da su u Splitu i Zagrebu borci protiv “postjugoslavenskih nasrtaja” najednom postali sudionici “izgreda”?
Kako je docent Žižić gradu i svijetu objavio da fašizma u svijetu više nema
Ovako u emisiji provladinog Hrvatskog radija govori Jakov Žižić, docent s crkvenog Hrvatskog katoličkog sveučilišta: “…nakon što se dogodio izgred u Splitu, ušlo se u jednu moralnu histeriju. Mediji se razbacuju vrlo ozbiljnim pojmovima kao što su fašizam, neoustaštvo, neofašizam. To je na kraju krajeva i banaliziranje vrlo ozbiljnih pojmova. Ne može se sve nazivati takvim pojmovima, a oni se razbacuju takvim pojmovima.” Zatim govori ovo: “Oni žele stvoriti nekakav otpor tome, to sve skupa jako emocionalno mobilizira ljude, a vrlo su neozbiljni, neodgovorni u prišivanju takvih pojmova, etiketa onome što se događa. To je jedna inflacija pojma fašizam u našim medijima i društvu, ali ako je sve fašizam – onda ništa više nije fašizam.” I ovo: “Mislim da je fašizam jedan politički fenomen koji ipak ima neke povijesne zagrade, postojao je u određenome razdoblju, ne može ga se primjenjivati na sve što se nekome ne sviđa. Ali tu nema nikakve odgovornosti. Pozovite neke stručnjake, imaju ljudi koji su politolozi, koji su povjesničari političkih ideja, pa neka ipak objasne kako nazvati nekakve političke pojave i fenomene.”
Žižić svojoj publici, naravno, neće reći kako, ako ne neofašistima, neoustašama ili neonacistima nazvati one koji ljude okupljene u malom zatvorenom prostoru, na neplakatiranom i neoglašenoj kulturnoj manifestaciji jedne nacionalne manjine, istjeruju van, nazivaju ih “srpskim smećem”, ponižavaju ih ustaškim pozdravom i pjevanjem ustaške pjesme, te desnicom rukom podignutom na nacistički, ili blažim terminom – vjerojatno Žižiću bližim i dražim – rimski pozdrav. Zdrav nam razum govori da je onaj tko izgleda kao tovar, reve kao tovar i ponaša se kao tovar, vjerojatno tovar, i da ne treba zvati “neke stručnjake” da nam kažu da to nije tovar, nego naprimjer pijetao. U Njemačkoj, naime, ili u Austriji, gdje je zabranjeno pjevati iste takve pjesme, zabranjeno je dizati desnicu ruku na nacistički pozdrav, a da o zlostavljanju Židova i ne govorimo, također, kako kaže Žižić, “imaju ljudi koji su politolozi, koji su povjesničari političkih ideja”, ali se “izgredima” ove vrste najprije bavi policija, zatim ih mediji kvalificiraju neusporedivo izričitijim riječima nego u nas, a nešto ozbiljniji i kvalificiraniji politolozi i povjesničari političkih ideja nisu u Njemačkoj još imali problem s tim što se fanovi Adolfa Hitlera, ljubitelji SS-a i praktikanti uličnog terora nazivaju neonacistima.
Katolički docent Žižić nema, međutim, nikakav problem s tim što se svi oni koji pružaju otpor inicijatorima splitskih i zagrebačkih “izgreda”, putem Glasa Koncila, u kojemu i on surađuje, na Hrvatskom radiju, gdje i on upravo gostuje, te drugdje, po državnosubvencioniranim platformama i na društvenim mrežama, čiji botovi žive u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova ili izviruju iz crkvenih prostora, nazivaju srbočetnicima, komunistima, Jugoslavenima. Docentu Žižiću ne smeta kada umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić stranku Možemo naziva “rigidno lijevom i projugoslavenskom”, nakon što je ova odlučila preimenovati ulicu njegova prethodnika Ivana Evanđeliste Šarića. Ne smeta mu što ovaj tako ozloglašava ozbiljnu većinu građanki i građana Zagreba, koji su za Možemo glasali na izborima. Docent i politički analitičar Žižić tobože ne primjećuje vezu između manirističkog ozloglašavanja ljevice, kao i svih onih koji nemaju simpatija baš prema svim hrvatskim političkim tradicijama, recimo prema Anti Paveliću i eliti koja ga je okruživala, i toga što su ozloglašenici nakon Thompsonovog ljetnog mitinga, te nakon negacionističkog skupa o Jasenovcu, održanog u prostorima Hrvatskog sabora, počeli nešto otvorenije govoriti o fašistima, ustašama, nacistima.
A kako tu vezu ne primjećuje, on zapravo zagovara sljedeće: fašizam je politički fenomen, koji je postojao u jednom određenom razdoblju, a danas više ne postoji, dok su komunizam i jugoslavenstvo živi u svima onima koji u nečemu prepoznaju fašizam. Premda je lišen logičkog utemeljenja, premda je u osnovi nasilan, ili može biti proveden samo uz stanovite oblike nasilja, ovakav je način mišljenja u današnjoj Hrvatskoj, pod režimom Plenkovića i partnera, i uz režimski HRT, posve legitimiziran. Docent Žižić tvrdi da fašizma danas naprosto nema, “danas više ne postoji”, i onda medije – one koji nisu HRT – optužuje za “jednu inflaciju pojma fašizam”, koja stvara opasnu situaciju u kojoj “ako je sve fašizam – onda ništa više nije fašizam”. Time samo što medije koji nisu HRT već nije optužio da, nazivajući izazivače “izgreda” u Splitu fašistima, aboliraju Hitlera i Mussolinija za fašizam. Jer ako je fašizam za vas ono što nije fašizam, pošto danas fašizma, po katoličkom docentu više nema, onda proizvodite inflaciju pojma po kojoj za vas više ni Hitler nije fašist! Tako misli katolički docent Žižić.
On tvrdi da “mediji stvaraju narativ izvanrednog stanja”, oni stvaraju “konfliktni narativ”, jer “moraju tražiti neprijatelja, prokazivati ga”. I opet, on konfliktni narativ ne primjećuje na drugoj strani, kod političkih pokrovitelja, organizatora iz sjene i pokretača događaja. U djelovanju institucija srpske manjine on vidi “puno povijesnog revizionizma”, što po njegovom mišljenju ne bi bio problem, da to nije financirano iz državnog proračuna. On smatra da predstavnici srpske manjine uljepšavaju srpsku ulogu u povijesti, što je, naravno, nedopustivo ako se financira iz državnog proračuna. Na drugoj strani docent Žižić revizionizma nikakvog, naravno, neće vidjeti. Ili će mu revizionizam tobože u ime većinskoga naroda biti poželjan. Pritom, čini se da je za njega srpski revizionizam kada se govori o stradanju Srba u NDH, ili, ne daj Bože, o genocidu nad Srbima u NDH. Za njega je, logično proizlazi, revizionizam suprotstavljanje, makar i tiho, u zatvorenim prostorima i u etničkim getima, učenju onih zamaskiranih mladića koji dižu desnicu ruku na nacistički pozdrav, uzvikuju ustaški pozdrav, nastupaju kao fašistička falanga, ali fašisti naravno nisu, jer fašista naprosto nema.
Ovako docent Žižić, početkom rujna, piše u Glasu Koncila: “Branitelji i njihove udruge opravdano su se usprotivili postjugoslavenskim kulturnim projektima u Benkovcu i Šibeniku. Takvo protivljenje mora biti mirno i dostojanstveno, uzimajući u obzir uvjerenja političkih neistomišljenika. Branitelji i njihove udruge ne smiju ostati usamljeni u borbi protiv revizionističkih tumačenja suvremene povijesti i moralnoga diskreditiranja hrvatske državnosti. U toj su borbi nužni akademski, kulturni i medijski napori i doprinosi koji zasad uglavnom izostaju.” Rabi on, dakle, pojam postjugoslavenski – koji bi trebao označavati nešto što je naprosto poslije Jugoslavije! – kao da predmetka iliti prefiksa post u njemu nema, i opravdava pohod koji su braniteljske i navijačke skupine nakon Thompsonova mitinga poduzele protiv hrvatske kulture, ili onoga njezinog dijela koji ne iskazuje simpatije prema naslijeđima Nezavisne Države Hrvatske. Docent Žižić u tom svom članku, znakovita naslova: “Postjugoslavenski nasrtaji: branitelji i njihove udruge ne smiju ostati usamljeni u borbi protiv revizionističkih tumačenja”, ispisuje ovakve rečenice: “Postjugoslavenske aktere često se prokazuje kao ‘Jugoslavene’ i ‘komuniste’, ali znatan dio njih nije politički vezan za komunističku Jugoslaviju. Dobar se dio njih rodio i politički oblikovao nakon propasti komunističke Jugoslavije. Njihova želja za ideološkom mitologizacijom Jugoslavije proizlazi iz iracionalnoga straha od nacionalne države u kojoj su Hrvati i katolici utjecajan politički činitelj.” Docent Žižić zagovara akademsku zajednicu da pomogne braniteljima, njihovim udrugama i patriotski raspoloženim navijačima u borbi protiv “postjugoslavenskih nasrtaja”, te se sam, recimo u emisiji Hrvatskoga radija “U mreži prvog” angažira, govoreći da fašizma nema, da je to povijesni fenomen itd. Docent Žižić, naravno, kao i mediji na kojima nastupa, Hrvatski radio kao i Glas Koncila, izravno su ili neizravno financirani iz državnog proračuna. Za razliku od goleme većine onih na koje su se okomili.
Ali bi zanimljivo, ipak, bilo doznati bi li docenta Žižića zadovoljilo kada bi se izazivače splitskih i zagrebačkih “izgreda” umjesto ustašama, fašistima i nacistima nazvalo nastašama ili poslijeustašama, postfašistima i postnacistima? Naime, kako to da fašizma više nema, nego je to povijesni fenomen, a Jugoslavije ima, premda Jugoslavija već trideset i pet godina ne postoji? I kako to da su u Splitu i Zagrebu borci protiv “postjugoslavenskih nasrtaja” najednom postali sudionici “izgreda”?