Epidemija koronavirusa je među brojnim društvenim posljedicama i promjenama donijela i one koje se tiču kolektivnih sjećanja: kao da nam se odživljeni život još jednom ubrzano odvio pred unutrašnjim okom, kao da je došlo vrijeme da se u vrlo kratkom roku oprostimo s junacima, antijunacima i epizodistima iz svojih djetinjstva i mladosti. Eto, tako je neki dan u Loznici, gradu na srpskim obalama Drine, od korone umro Dragan Pantelić. Fudbalski golmani, ili manje ekspresivno – nogometni vratari u ono su vrijeme bili uglavnom vrlo osebujni ljudi. Osebujnih naravi, usamljenici i čudaci, često luckastiji i lucidniji od svih drugih u timu, te naše kolege Alberta Camusa, najčuvenijega golmana među intelektualcima, i jednog od najvećih pisaca našega vijeka, sedamdesetih i osamdesetih privlačili su pažnju publike, kako životnim, tako i nogometnim umijećima i čudaštvima.
Pantelić bio je golman Radničkog iz Niša, kasnije i francuskog Bordeauxa, a da nikada nije zaigrao u nekom klubu Velike četvorke. Radnički je tih godina bio solidan prvoligaš, ali on je, ipak, u njegovom timu bio veći i važniji od svih drugih. Vrlo snažan i nekako poširok između vratnica, oštrih crta lica, namrgođen, Pantelić je izgledao kao neki opasan filmski razbojnik. Premda je bio jedan od onih golmana za koje bi njihova posvećena publika govorila da su ludi, zapravo je bio pristojan čovjek. Ali vrlo snažnog autoriteta, prevelikog za gospodara samo jednog šesnaesterca. Kada bi bio na vrhuncu inspiracije, Pantelić je branio sve. Nitko mu ne bi mogao zabiti gol. Pacerske golove, koliko se sjećam, nije primao nikad.
Za reprezentaciju je branio u samo devetnaest utakmica. Ništa čudno: te je bio suvremenik Envera Marića, te su, po formacijskom rasporedu i po diktatu epohe, ispred njega uvijek gurani vratari klubova Velike četvorke. Osim Marića, u Pantelićevoj su epohi za reprezentaciju branili Hajdukov Ivan Katalinić, Zvezdin Olja Petrović, Partizanov Petar Borota. Sva trojica su, ako mi je dopušteno sjećati se, bili slabiji vratari od Dragana Pantelića. Ali, na kraju, on je branio na onom Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982, na koje Jugoslavija je išla s najvećim očekivanjima, a vratila se k’o popišana. Protiv domaćina Jugoslaviju je odrao danski sudac Henning Lund-Sørensen, koji je jedan Zajecov prekršaj, načinjen metar izvan kaznenog prostora, pretvorio u jedanaesterac. I nakon što je Juanito promašio cijeli gol, naložio je da se udarac ponovi, jer da se Pantelić prerano pokrenuo ispred gol-crte. Drugi put Juanito je pogodio, čime su Španjolci izjednačili (Jugoslavija je vodila golom Ivana Gudelja), i na kraju pobijedila. U sljedeće dvije utakmice, protiv Sjeverne Irske i Hondurasa, Jugoslavija je igrala neopisivo loše, i na kraju ispala sa Svjetskog prvenstva. Međutim, puno gore bi prošla da Dragan Pantelić opet nije branio sve što se moglo i što se nije moglo braniti. Nitko mu više nije mogao dati gol, ali kakve koristi kad Zlatko Vujović, Miloš Šestić, Vahid Halilhodžić, kao ni veliki Safet Sušić, baš ništa nisu mogli zabiti. Onaj jedan gol Hondurasu, iz još jednog izmišljenog jedanaesterca (nad Šestićem), postigao je Vladimir Petrović Pižon.
Od tog cijelog Svjetskog prvenstva najupečatljiviji, međutim, ostaje jedan krupni crno-bijeli plan, iz utakmice s Hondurasom. Nakon što su se ti srednjoamerički amateri, oniži trbušasti mladići, s fizionomijama latinoameričkih starosjedilaca, ohrabrili i počeli napadati nemoćne Jugoslavene, Pantelić se nakon jedne čudesne obrane gnjevno sjurio prema sredini igrališta, gdje su se izgubljeno šetkali njegovi suigrači, i tad je, slučajnošću brze režije, njegova figura došla pred naše oči na ekran. Nisi morao biti čitač s usana, pa da pročitaš što na njima piše. Ta Pantelićeva psovka vraća mi se umjesto nekrologa ovom velikom golmanu i nogometašu.
Ali tek ćemo doći do onog po čemu je Dragan Pantelić bio zbilja velik. Prije toga još ćemo se vratiti na konstataciju da je bio prevelik autoritet da bi vladao samo šesnaestercom. Bilo ga je, ali vrlo kontrolirano i bez cirkusantskih ispada, diljem igrališta, gdje je igrao ulogu “trećeg beka”, kako se to u ono vrijeme zvalo. I što je, ipak, mnogo neobičnije: on je izvodio sve penale za Radnički. Ne sjećam se da je ikad promašio. Pucao ih je vrlo raznovrsno i ubitačno sigurno. On je bio taj igrač u timu kojem je bilo unaprijed dopušteno da promaši jedanaesterac. I zato ga nikad nije promašio.
U jednoj sezoni je, ako se dobro sjećam, zabio jedanaest golova, i bio najbolji strijelac u svom timu. Deset golova iz kaznenih udaraca, a jedanaesti bio je najčuveniji. S njime bi trebala i započeti priča o golmanskoj, nogometnoj, sportskoj, a onda i o ljudskoj veličini Dragana Pantelića. Zbog onog što se oko tog gola zbivalo volio sam tog čovjeka, pa danas o njemu pišem.
Koliko se sjećam, a opet, možda se i ne sjećam dobro, igralo se u Mostaru. Na jednoj strani veliki Enver Marić, na drugoj veliki – ali ne baš toliko veliki – Dragan Pantelić. I u jednom trenutku Pantelić iz svog kaznenog prostora raspali po lopti – tada se u pravilu nije igralo na svojoj polovini terena, nego se igra, kako se to kaže, “preskakala” – i ta lopta dugo, dugo leti preko igrališta, tako da je Marić, zaokupljen rasporedom protivničkih napadača, ne isprati u njezinom letu, i lopta završi u njegovoj mreži. Taj gol Dragana Pantelića bio je čudo kakvo se jednom u životu viđa. Ali iza najvećih čuda u igri obično je slučajnost. Tako ni Pantelić nije baš imao namjeru da tako zabije gol. Samo je malo jače udario po lopti, ona je malo dalje otišla, i na kraju prevarila Marića, koji kao ni Pantelić, mimo ovog, nije bio poznat po kiksovima ili, da se poslužimo jezikom hrvatskog pravosuđa, po sinkopama.
Ljudi žude za čudima, u životu i u nogometu. Tako je to od rađanja kršćanske civilizacije sve do naših dana, tako je od Isusa do Messija. S čudom čovjek kao da dotakne besmrtnost. Zato je i čudo Pantelićeva gola Mariću izazvalo divljenje i oduševljenje, čak i kod navijača sklonih Veležu. Samo se dvojica ljudi nisu radovala čudu: Enver Marić, razumljivo je zašto, i Dragan Pantelić. Četrdeset godina skoro ponavljao je Pantelić da mu nije drag taj gol. Zašto, čudili su se ljudi? Zbog kolege, pa još i velikog Envera Marića. A svakome se moglo dogoditi ono što se dogodilo njemu. Pantelić je odbio biti čudotvorac, naprosto zato što je htio ostati čestit čovjek.
Mnogo, mnogo godina kasnije, u rječnik hrvatskih i regionalnih sportskih izvjestitelja i novinara ulazi fraza – “poniziti protivnika”. Pantelić je vjerovao da pobjeda ne treba biti takva da ponizi pobijeđenog. Važno je to u nogometu, ali još je i mnogo, mnogo važnije u životu. Čudo je čestitost.
Dragan Pantelić, golman koji je bio više od čudotvorca
Epidemija koronavirusa je među brojnim društvenim posljedicama i promjenama donijela i one koje se tiču kolektivnih sjećanja: kao da nam se odživljeni život još jednom ubrzano odvio pred unutrašnjim okom, kao da je došlo vrijeme da se u vrlo kratkom roku oprostimo s junacima, antijunacima i epizodistima iz svojih djetinjstva i mladosti. Eto, tako je neki dan u Loznici, gradu na srpskim obalama Drine, od korone umro Dragan Pantelić. Fudbalski golmani, ili manje ekspresivno – nogometni vratari u ono su vrijeme bili uglavnom vrlo osebujni ljudi. Osebujnih naravi, usamljenici i čudaci, često luckastiji i lucidniji od svih drugih u timu, te naše kolege Alberta Camusa, najčuvenijega golmana među intelektualcima, i jednog od najvećih pisaca našega vijeka, sedamdesetih i osamdesetih privlačili su pažnju publike, kako životnim, tako i nogometnim umijećima i čudaštvima.
Pantelić bio je golman Radničkog iz Niša, kasnije i francuskog Bordeauxa, a da nikada nije zaigrao u nekom klubu Velike četvorke. Radnički je tih godina bio solidan prvoligaš, ali on je, ipak, u njegovom timu bio veći i važniji od svih drugih. Vrlo snažan i nekako poširok između vratnica, oštrih crta lica, namrgođen, Pantelić je izgledao kao neki opasan filmski razbojnik. Premda je bio jedan od onih golmana za koje bi njihova posvećena publika govorila da su ludi, zapravo je bio pristojan čovjek. Ali vrlo snažnog autoriteta, prevelikog za gospodara samo jednog šesnaesterca. Kada bi bio na vrhuncu inspiracije, Pantelić je branio sve. Nitko mu ne bi mogao zabiti gol. Pacerske golove, koliko se sjećam, nije primao nikad.
Za reprezentaciju je branio u samo devetnaest utakmica. Ništa čudno: te je bio suvremenik Envera Marića, te su, po formacijskom rasporedu i po diktatu epohe, ispred njega uvijek gurani vratari klubova Velike četvorke. Osim Marića, u Pantelićevoj su epohi za reprezentaciju branili Hajdukov Ivan Katalinić, Zvezdin Olja Petrović, Partizanov Petar Borota. Sva trojica su, ako mi je dopušteno sjećati se, bili slabiji vratari od Dragana Pantelića. Ali, na kraju, on je branio na onom Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982, na koje Jugoslavija je išla s najvećim očekivanjima, a vratila se k’o popišana. Protiv domaćina Jugoslaviju je odrao danski sudac Henning Lund-Sørensen, koji je jedan Zajecov prekršaj, načinjen metar izvan kaznenog prostora, pretvorio u jedanaesterac. I nakon što je Juanito promašio cijeli gol, naložio je da se udarac ponovi, jer da se Pantelić prerano pokrenuo ispred gol-crte. Drugi put Juanito je pogodio, čime su Španjolci izjednačili (Jugoslavija je vodila golom Ivana Gudelja), i na kraju pobijedila. U sljedeće dvije utakmice, protiv Sjeverne Irske i Hondurasa, Jugoslavija je igrala neopisivo loše, i na kraju ispala sa Svjetskog prvenstva. Međutim, puno gore bi prošla da Dragan Pantelić opet nije branio sve što se moglo i što se nije moglo braniti. Nitko mu više nije mogao dati gol, ali kakve koristi kad Zlatko Vujović, Miloš Šestić, Vahid Halilhodžić, kao ni veliki Safet Sušić, baš ništa nisu mogli zabiti. Onaj jedan gol Hondurasu, iz još jednog izmišljenog jedanaesterca (nad Šestićem), postigao je Vladimir Petrović Pižon.
Od tog cijelog Svjetskog prvenstva najupečatljiviji, međutim, ostaje jedan krupni crno-bijeli plan, iz utakmice s Hondurasom. Nakon što su se ti srednjoamerički amateri, oniži trbušasti mladići, s fizionomijama latinoameričkih starosjedilaca, ohrabrili i počeli napadati nemoćne Jugoslavene, Pantelić se nakon jedne čudesne obrane gnjevno sjurio prema sredini igrališta, gdje su se izgubljeno šetkali njegovi suigrači, i tad je, slučajnošću brze režije, njegova figura došla pred naše oči na ekran. Nisi morao biti čitač s usana, pa da pročitaš što na njima piše. Ta Pantelićeva psovka vraća mi se umjesto nekrologa ovom velikom golmanu i nogometašu.
Ali tek ćemo doći do onog po čemu je Dragan Pantelić bio zbilja velik. Prije toga još ćemo se vratiti na konstataciju da je bio prevelik autoritet da bi vladao samo šesnaestercom. Bilo ga je, ali vrlo kontrolirano i bez cirkusantskih ispada, diljem igrališta, gdje je igrao ulogu “trećeg beka”, kako se to u ono vrijeme zvalo. I što je, ipak, mnogo neobičnije: on je izvodio sve penale za Radnički. Ne sjećam se da je ikad promašio. Pucao ih je vrlo raznovrsno i ubitačno sigurno. On je bio taj igrač u timu kojem je bilo unaprijed dopušteno da promaši jedanaesterac. I zato ga nikad nije promašio.
U jednoj sezoni je, ako se dobro sjećam, zabio jedanaest golova, i bio najbolji strijelac u svom timu. Deset golova iz kaznenih udaraca, a jedanaesti bio je najčuveniji. S njime bi trebala i započeti priča o golmanskoj, nogometnoj, sportskoj, a onda i o ljudskoj veličini Dragana Pantelića. Zbog onog što se oko tog gola zbivalo volio sam tog čovjeka, pa danas o njemu pišem.
Koliko se sjećam, a opet, možda se i ne sjećam dobro, igralo se u Mostaru. Na jednoj strani veliki Enver Marić, na drugoj veliki – ali ne baš toliko veliki – Dragan Pantelić. I u jednom trenutku Pantelić iz svog kaznenog prostora raspali po lopti – tada se u pravilu nije igralo na svojoj polovini terena, nego se igra, kako se to kaže, “preskakala” – i ta lopta dugo, dugo leti preko igrališta, tako da je Marić, zaokupljen rasporedom protivničkih napadača, ne isprati u njezinom letu, i lopta završi u njegovoj mreži. Taj gol Dragana Pantelića bio je čudo kakvo se jednom u životu viđa. Ali iza najvećih čuda u igri obično je slučajnost. Tako ni Pantelić nije baš imao namjeru da tako zabije gol. Samo je malo jače udario po lopti, ona je malo dalje otišla, i na kraju prevarila Marića, koji kao ni Pantelić, mimo ovog, nije bio poznat po kiksovima ili, da se poslužimo jezikom hrvatskog pravosuđa, po sinkopama.
Ljudi žude za čudima, u životu i u nogometu. Tako je to od rađanja kršćanske civilizacije sve do naših dana, tako je od Isusa do Messija. S čudom čovjek kao da dotakne besmrtnost. Zato je i čudo Pantelićeva gola Mariću izazvalo divljenje i oduševljenje, čak i kod navijača sklonih Veležu. Samo se dvojica ljudi nisu radovala čudu: Enver Marić, razumljivo je zašto, i Dragan Pantelić. Četrdeset godina skoro ponavljao je Pantelić da mu nije drag taj gol. Zašto, čudili su se ljudi? Zbog kolege, pa još i velikog Envera Marića. A svakome se moglo dogoditi ono što se dogodilo njemu. Pantelić je odbio biti čudotvorac, naprosto zato što je htio ostati čestit čovjek.
Mnogo, mnogo godina kasnije, u rječnik hrvatskih i regionalnih sportskih izvjestitelja i novinara ulazi fraza – “poniziti protivnika”. Pantelić je vjerovao da pobjeda ne treba biti takva da ponizi pobijeđenog. Važno je to u nogometu, ali još je i mnogo, mnogo važnije u životu. Čudo je čestitost.