Dalija Orešković ili kao se efikasno zaštititi od mraka

Hajde konačno, na samom kraju, da stvari izgovorimo onako kako su se i dogodile: u organizaciji Hrvatskoga sabora, a pod inicijativom nekolicine vladajućima bliskih zastupnika, održan je negacionistički miting, na kojemu je tvrđeno da nikakvoga ustaškog zločina u Jasenovcu nije bilo. Naime, da predsjednik i čelništvo Hrvatskog sabora nije prihvatilo organizaciju negacionističkog mitinga, on ne bi mogao biti ni održan. Ali kako Gordan Jandroković, po vlastitim riječima, nije želio “cenzurirati” to što netko govori u Saboru, tako je podržao i u punom smislu riječi ozvaničio kao stav saborske većine ono što je o Jasenovcu rečeno. Istina, Jandroković je kasnije, sramežljivo poput francuske sobarice, izgovorio da on odvajkada “osuđuje ustaški zločin”, ali već je u toj njojavoj postkoitalnoj formulaciji bilo nekoga filološki kodiranog huljstva. Jandroković, naime, koristi formulaciju “ustaški zločin”, u jednini, već da bi i na taj način nekako minimizirao nedjelo koje ne želi priznati i koje je upravo, u Saboru, temeljito osporio. Jezično, to bi i moglo biti tačno, jer u singular će u ovom slučaju stati plural, ali on nikad neće istu jezičnu formulaciju upotrijebiti i za srpske ili četničke zločine, neće ih jedninom prikucati u uho svojih simpatizera.

Odmah pošto je održan negacionistički miting u Saboru, i čim je započeo novi krug terora i zastrašivanja onih koji u ustašama vide nešto drugo i nekoga drugog od onih koje u njima vide aktualni vlastodršci i njihova koalicijska falanga, objavljeno je da su identificirani posmrtni ostaci vukovarskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera. Kako identifikacija nije izvršena baš tog dana, niti tri dana ranije, činjenica da državni organi objavljuju vijest upravo nakon što je službeno negirano postojanje Jasenovca, tako što je cenzurom nazvan svaki pokušaj da se negacionističke svinjarije ostave izvan Sabora, mogla je značiti samo jedno: to Vlada Republike Hrvatske smrću jednoga hrabrog mladog čovjeka kani začepiti gubicu svima koji bi se danas skandalizirali nad saborskim pljuvanjem i zapišavanjem žrtava jasenovačkog zločina. Jednom je žrtvom u isti mah poništeno 83.145 poimence identificiranih jasenovačkih žrtava. 

Ne, nije moglo biti riječi o slučajnoj koincidenciji. Evo i kako u to možemo biti sigurni: nakon što se u opozicijskim krugovima u Saboru, te u medijima koji nisu pod izravnom HDZ-ovom kontrolom, nastavilo govoriti o negacionističkom mitingu u prostorijama Hrvatskog sabora, te o njegovim posljedicama i stvarnim ciljevima, hadezeovski su zastupnici, uz pomoć medija, kao i već otvoreno proustaškog HRT-a, iskonstruirali Aferu lajk. Naime, objavili su laž da je zastupnica Dalija Orešković negdje lajkala objavu u kojoj je Jean-Michel Nicolier nazvan stranim plaćenikom. Laž je, brže bolje, podupro i sam Gordan Jandroković, osuđujući Daliju Orešković zbog lajka, nazvavši ga “sramotnim, skandaloznim i do sad neviđenim”. Dakle, predsjednik Hrvatskog sabora smatra da bi otkazivanje gostoprimstva onima koji tvrde da je 83.145 poimence navedenih jasenovačkih žrtava bio akt cenzure, dok je lajk na objavu u kojoj je strani državljanin u oružanim snagama Republike Hrvatske nazvan “stranim plaćenikom” “sramotno, skandalozno i do sad neviđeno”. U normalnom društvu, ili u komunikaciji s normalnim ljudima, Gordan Jandroković bi nakon ovog jako teško mogao ikoga uvjeriti da nije barem simpatizer – ustaša. I to nakon što zanemarimo činjenicu da Dalija Orešković nije učinila ono što joj hadezeovci i hadezeovski mediji pripisuju.

A kako znamo da Dalija to nije učinila? Vrlo jednostavno: rekla je da to nije učinila, i objasnila je što je zapravo učinila. Reći ćete da laže? Ali zašto bi takvo što lagala? I zašto bi bilo zazorno reći da je strani državljanin u vojsci neke zemlje ujedno i strani plaćenik, a nimalo zazorno nije reći da je nepostojeće 83.145 žrtava ustaškog terora, baš nimalo zazorno nije reći da tih ljudi nikad nije ni bilo? Inače, to je standardizirana metoda hadezeovskih vlasti, njihovoga mafijaško-obavještajnog podzemlja i huligana koji pod nadzorom stranke, a vjerojatno i Ministarstva unutarnjih poslova, naokolo ljudima prijete po virtualnom i stvarnom prostoru. Oni vas, naime, optuže – kao Daliju Orešković – da ste učinili nešto što niste učinili, kažu da ste simpatizer nečega što inače uopće ne simpatizirate, četnika, komunista, Jugoslavije itd, i onda preko svojih medija, primjerice preko notornog zadarskog neonacističkog glasila, čiji je glavni urednik pravomoćno osuđen za zlodjela protiv maloljetnika, zazivaju vašu likvidaciju. Malo što je tako teško, a istodobno i tako duboko ponižavajuće i idiotski, kao demantirati i opovrgavati da simpatizirate zločince. Teže od toga je demantirati i opovrgavati još samo to da su vam mile iščezle državne tvorevine ili da volite komuniste i JNA. Strašno je u zemlji čiji je ministar unutarnjih poslova bio visoko pozicionirani kadar u strukturi pri JNA, i istaknuti član SKJ, govoriti da osobno nikada niste imali simpatija prema njegovoj armiji, ni partiji. Osim što je to strašno, u osnovi je besciljno. Jer smisao hajke nije da vas se ozloglasi onim što zbilja mislite i radite, nego onim što vam nikad nije na um palo da mislite i radite. Tako Gordan Jandroković, ni taj neki Deur, ni svi ti negacionistički konfidenti i simpatizeri Hitlerovih najbližih saveznika, ne atakiraju na Daliju Orešković zbog nekog tobožnjeg lajka. Oni na nju atakiraju zato što se Dalija ne odriče 83.145 žrtava Jasenovca s ustanovljenim imenima i prezimenima, kao ni onih čija se imena ne znaju, ili se nikad neće saznati. Oni na nju atakiraju zbog onog što još uvijek ne mogu i ne smiju izgovoriti, atakiraju na nju zato što su za Daliju i Srbi ljudi, zato što su za nju i Židovi ljudi, zato što su za nju i komunisti ljudi, te iznad svega za to što su za nju ljudi oni koji su pobijeni u ime bodeža, samokresa i Načela hrvatskog ustaškog pokreta. Oni na nju, i na tolike druge u današnjoj Hrvatskoj, atakiraju zato što se bore za normalnu zemlju, normalnih ljudi. Za zemlju u kojoj neće biti zabranjivani kulturni festivali, samo zato da bi u Hrvatskom saboru mogli biti održavani negacionistički, neonacistički skupovi.

Nakon što su Gordan Jandroković, taj neki Deur, te hadezeovski mediji pokrenuli hajku protiv Dalije Orešković, njoj je, kako to već biva, stigao novi kontingent anonimnih uvreda i prijetnji smrću. Tada ona izgovara jednu iznimno bitnu rečenicu: “Ako bi mi se što dogodilo, HDZ od toga ne bi mogao oprati ruke.” I što se zatim događa? Najednom biva identificirano više onih koji su joj prijetili, pa protiv njih policija tobože pokreće postupanja. Dakle, još jedna interesantna koincidencija. Naime, Hrvatska policija nikada, kobajagi, nije uspjela identificirati zagrebačke i splitske grafitere koji su, s režimskim pozicija, prijetili hrvatskim piscima, ali i samoj Daliji Orešković kada bi ih uzela u zaštitu, a sada se, eto, sve namah i nakon jedne malo nezgodnije rečenice, koju izgovara hrabra saborska zastupnica, odjednom istraži i otkrije! Skoro da bi čovjek posumnjao kako iz istih redova dolaze i počinitelji, i oni koji su ih razotkrili.

Ali to pokazuje jednu drugu stvar: hrabrost i ispravnost ljudska, zalaganje za prava obespravljenih i progonjenih, izlazak pred rulju u ime univerzalnih ljudskih vrijednosti i u ime onih koji nemaju svoj glas, riskiranje progona, maltretiranja i uvreda, imaju u Hrvatskoj smisla, i imali bi ga još više kada većina zdravomislećih ne bi šutljivo trpjela teror. Oni koji su prijetili Daliji Orešković su, tobože, identificirani i započeti su, kobajagi, policijski i pravdonosni postupci samo zato što je ta žena umjela izgovoriti nešto što se u Hrvatskoj baš i ne izgovara. Time je obranila i sebe, i nas. Naravno da će počinitelji u nastavku ove priredbe biti nagrađeni, a ne kažnjeni, ali bi važno bilo i to učiniti vidljivim i bjelodanim. Mračnjaci se plaše svjetla. A kad smo kod Jean-Michela Nicoliera: ako se mladi Francuz doista iz idealističkim razloga borio u Vukovaru, onda je on danas na strani Dalije Orešković, a ne na strani Gordana Jandrokovića i tog nekog Deura. Idealisti se ne bave potvorom neistomišljenika. Potvorom se bave samo oni koji su doživotno dobro plaćeni.

Nakon što je u Hrvatskom saboru, pod predsjedanjem sabornika Jandrokovića, Jasenovac proglašen pedagoškom institucijom Nezavisne Države Hrvatske – ili Hrvatske 2.0, da se poslužimo Vladinom marketinško-kazališnom metaforikom – uslijedio je logičan dramaturški nastavak. Stotinjak mladih nacista u Splitu su, u organiziranom postroju, tobože nevidljivom svim mjesnim policajcima, izvršili napad na “srpska smeća”, čime su izveli generalnu probu za Jasenovac 2.0. Na to je Andrej Plenković u konferencijskom nastupu kastrovske duljine i vučićevskog sadržaja u dvije rečenice osudio napadače, a u sat i pol ljevičare, opoziciju, predsjednika Milanovića, i sve koji ih podržavaju. Njegov je nastup neodoljivo podsjećao na osude koje su u proljeće i ljeto 1941. ustaške vlasti upućivale neodgovornim elementima i samovoljnim domoljubima jer bi spalili punu crkvu Srba. Retorika A.P.-a neobično je bila nalik retorici A.P.-a. Potom su, tobož suprotstavljajući mu se, napadače na “srpska smeća” tiskovnim konferencijama i pojedinačnim istupima podržali splitski hadezeovci, Domovinski pokret, državni tajnik u Ministarstvu turizma, te na kraju, kao svojevrsni dramaturški vrhunac, lajkom, David Vlajčić, ministar u Vladi Ante Plenkovića. Sramotno, skandalozno i do sad neviđeno, što bi rekla tetkica.