Mjesto gdje upoznaš nekoga tko će ti u životu biti važan, prijatelja recimo, suputnika na putovanju u neizvjesnost, dobrog druga – jezični naputak za veleHrvate bez pokrića: drug je jedna od riječi iz Kranjčevićeva pjesništva – supatnika u sitnim smiješnim patnjama przničave svakodnevice, ili naprosto ispravnog čovjeka, to mjesto u tvom unutarnjem svijetu zaslužuje spomen ploču, i zavazda ga doživljavaš dijelom svoga zavičaja. Sa Zoranom Žmirićem upoznao sam se početkom lipnja 2018. godine, stotinjak koraka od stanice metroa Arsenalna, najdublje metro stanice na svijetu, koja se nalazi na dubini od čak 105,5 metara, što je, kako pišu uvijek solidno obrazovani i obaviješteni pisci BBC-jevih zanimljivosti, čini dubljom od temelja Eiffelovog tornja ili od Big Bena, kad bi se zakucao u zemlju. Stotinjak koraka od te stanice je dvorište, tog dana vrlo osunčano, toplo i puno muškaraca i žena svih generacija, kijevske gospode, gimnazijalaca i radnika, bogatih ljudi i sirotinje, koji su došli na sajam knjiga. Naravno da su platili ulaznice, Ukrajina je ozbiljna zemlja, Ukrajinci čitaju knjige, od toga oni žive, pa je nekako i prirodno da se za jedan takav događaj plaćaju ulaznice. Tu, među tim svijetom, koji govori nekim nama vrlo bliskim jezikom, pa nam se čini da bismo ga nakon šest mjeseci života u Kijevu tako dobro naučili da se od njih ne bismo ni razlikovali, upoznali smo se nas dvojica. Precizno bih mogao ustanoviti datum i sat, jer je sve to zapisano na digitalnoj fotografiji, snimljenoj minutu po našem upoznavanju. Istina, već smo se iz daljine bili osmotrili prethodnoga dana, u jednoj od sajamskih dvorana, domahnuli smo jedan drugome, možda i doviknuli nešto, ustvari Žmirić je doviknuo, a ja sam samo potvrđivao, ali to ne možemo nazvati upoznavanjem. Tek ovaj susret na suncu, u dvorištu Umjetničkog arsenala, označava moment u kojem Kijev postaje moje zavičajno mjesto. Nekoliko dana kasnije Kijevu i toj kijevskoj ulici posvetio sam ne predug reportažni tekst, naslova “Kijevsko-pečerska lavra, Holodomor i Veliki domovinski rat u jednoj gradskoj ulici u kojoj mirišu lipe”.
Istoga tog dana, možda sat ili dva prije našeg upoznavanja, Žmirić snima fotografiju dugog reda ljudi, koji se pruža duž zidove Arsenala i teče daleko niz ulicu, mirnih, lijepih, uređenih, koji čekaju da kupe kartu i uđu na sajam. Postoji u našem dvadesetom stoljeću disciplina društvenog života: stajanje u redovima. Po načinima na koji se formira red i na koje ljudi u redovima stoje, po njihovoj strpljivosti i komunikativnosti, po raspoloženju koje naokolo zrače, te najprije po mjeri pokornosti u njihovom stajanju i čekanju, redovi se razlikuju po mentalitetima, stupnju kulture i obrazovanja, ali ponajviše po političkim režimima. Stajanje u redu oblik je poniženja kojemu socijalistički režimi izlažu pojedinca. Smisao je u tome da ti se pokaže kako sam po sebi ne vrijediš ništa, kako država postoji zbog cjeline reda, a ne zbog tebe koji si samo jedan u redu. Stajanje u redu forma je lažnog egalitarizma, jer uvijek i u tom društvu najpravednijem od svih postoje oni koji ni na što ne čekaju u redu.
Kada je 1989. pao Berlinski zid, a milijuni ljudi u istočnoj Europi povjerovali su kako je i za njih došla sloboda, lažnog je egalitarizma nestalo, ali su ostali redovi. Strane banke su vrlo brzo za kikiriki pokupovale sve domaće bankovne i novčarske resurse, prilagodivši sve vlastitim interesima i prilici da se svake godine dolazi do rekordnih dobiti. Promijenili su i imidž banaka, pa je ikonični prikaz brižnih bankovnih činovnica s hladnim trajnama, koje sjede iza ostakljenih šaltera i ljubazno pregovaraju s klijentima, zamijenjen nasmijanim prikazima mladih manekenki i homoerotičnih manekena, preobučenih nakratko u bankovne činovnike, koji uz histerični i neobuzdani smijeh klijentima tobože nude kredite koji će ih usrećiti za cijeli život. Ali nešto su ipak, ti bankovni osloboditelji porobljene djece komunizma, zadržali iz prethodnog vremena, po čemu će se hrvatske (ili srpske, bosanske, madžarske…) banke-kćeri razlikovati od austrijskih, švicarskih, talijanskih banki-matera, i njihovog poslovanja u matičnim zemljama: redovi! Nakon što na modernom stroju preuzmu klasifikacijski broj, sumorni ljudi, fizionomija ojađenih, lica kao u žalosne vrbe, satima čekaju da dođu na red. Čekaju nešto duže nego što su čekali u socijalizmu. A zatim odlaze u Interšpar ili Konzum, u Lidl možda, gdje od dvadeset raspoloživih blagajni rade samo dvije, i onda opet stoje u redu, koji je bolji od reda u socijalizmu, jer ovdje je poniženje inherentno, pod kapitalizmom je zadano kao jedina životna forma, i nema u njemu ama baš nikakve ideološke poruke. Ako poruka već nije da si za nas sitan i beznačajan poput žohara, sitan si kao stotinu i šezdeset djevojčica u iranskom gradu Minabu.
Ali taj red, kijevski red ispred Umjetničkog arsenala, u lipnju 2018. malo je drukčiji. Žene, muškarci, mladost Ukrajine, i starija gospoda skupa s njima, bivši drugovi i drugarice iz prošloga sistema, čekaju nekako prirodno i bez poniženja. Njihovo čekanje ima smisla, jer je u njemu nada. I nitko se tu ne gura, nitko ne žuri preko reda, niti se itko od tih ljudi ljuti kada mi, gosti iz obijesnog svijeta, prolazimo mimo reda, i ulazimo na Sajam. Nego nam se smiješe, omogućuju nam prolaz, ljubazno klimnu glavom, tako da se upitam je li oni to mene – pisca! – prepoznaju? Manje je čudo ako me prepoznaju, jer tada njihova ljubaznost biva za mene, barem i teoretski razumljiva. Ali što ako me tako propuštaju, silno su ljubazni, a da uopće ne znaju tko sam? Što ako ti ljudi nemaju pojma zašto se mene pušta preko reda, ali im svejedno to ne smeta, nego slute da bi ta protekcija mogla izaći na dobro? Ili da za tu protekciju postoji neki zacijelo ispravan razlog.
Pri samom početku reda, na fotografiji koju je tog lipnja snimio Zoran Žmirić, obasjaj sunca presijeca red upravo kod ulaza u dvorište Umjetničkog arsenala i prelama ljudske figure u sjene, u predstavu teatra Karađoz po glatkom asfaltu ulice. Red se kreće još desetak-petnaest metara dalje, do zidnog šaltera s ulaznicama, ali to je izvan Žmirićeve fotografije. Njega je privuklo to svjetlo, zadržao se na Karađozu, pokušavao je snimiti barem dio reda koji se protezao mnogo dalje i od onog što bi mogao obuhvatiti i najširi objektiv. Ovu je fotografiju prvi put objavio kratko po našim putovanjima u Ukrajinu, njegovom i mom, jer smo putovali u razdvojenim aranžmanima, svatko po pozivu svoga ukrajinskog izdavača i mimo bilo kakvih aranžmana s hrvatskim Ministarstvom kulture (što nije zgoreg svaki put napomenuti). Tada na toj slici još ništa se nije moglo vidjeti osim dugog reda za jedan sajam knjiga. Kasnije će se, s ratom u Ukrajini, ova slika rastvoriti u niz različitih značenja i u niz novih slika. Sjene na asfaltu bit će sjene predstojećeg rata. Modni detalji, cipele i suknje, držanje ljudi na slici, boje i kontrasti na fotografiji, sve već sugerira neko prošlo vrijeme. I najednom, primjećujemo i to da na slici nema nikog tko gleda prema snimatelju. Lica ljudi, ako ih i vidimo, ako ih ne gledamo u zatiljke, usmjerena su na suprotnu stranu, tako da promatrač koji ih gleda iz one pozicije s koje ih je tad vidio Žmirić, stječe neki jezovit dojam da su nam se stvarnosti razdvojile, pa ga najednom počinje mučiti savjest što više nije pod istim suncem, u istome svijetu kao ti ljudi sa slike. Najednom, ovo je najbolja hrvatska fotografija Ukrajine. Sve se na njoj vidi.
Zoran Žmirić je basist Laufera iz vremena pjesme “Budi moja voda”, a potom je držao ritam u još nekoliko važnih riječkih bandova. Poslije se, vođen osjećajem za pravdu, javlja za rat, i šalju ga u ona najgora doba u Liku, na Gospić. To ga je na dugo vrijeme razboljelo, ali je iz toga i postao pisac. Prvi sam put njegovu prozu čitao, a da nisam imao pojma čija je, na jednom književnom natječaju čija sam pravila smislio i koji je doista bio anoniman dok god sam bio u žiriju, jer smo tek kod javnog bilježnika saznavali imena autora. U to je vrijeme Žmirić pisao sirovo i čvrsto, pisao je kao u očajanju, ali učinak bio je vrlo upečatljiv. Premda u Hrvatskoj on nikad nije bio pisac u trendu, pa ga nitko nigdje nije preporučivao, ne samo da su ga prevodili u Ukrajini, nego je u toj zemlji, u vrijeme dok se još kretala između mira i rata, premda je crni štakor već grickao njezin teritorij, postao važan pisac. Što je zanimljivo, jer Žmirić rat ne heroizira, on je pisac vojničkog očaja i građanske izgubljenosti, ali pisac oslobođen od one smiješne ratničke proze, karakteristične za književne militante, kakav je, recimo, bio Zahar Prilepin. Ali Ukrajinci su ga već 2018. zavoljeli, i skoro da bismo se odvažili reći da je Žmirić više ukrajinski nego što je hrvatski pisac. Ne iz tko zna kako mutnih i zavjereničkih razloga, nego zato što opsesivne Žmirićeve teme ovdje nisu u trendu. Rat su hrvatskoj književnosti preoteli samoproglašeni domoljubi, ljudi koje nikad i ni u čemu nije vodio elementarni osjećaj za pravdu.
Žmirić je pjesnik. E, tek njegove pjesme ovdje nitko nije ozbiljno čitao. U njima na još zgusnutiji i brutalniji način govori o ratu. O očaju čovjekovom i o ranjivosti. O tome on sve zna. I to se nekim čudom vidi na toj fotografiji snimljenoj u Kijevu, dok su ljudi čekali u redu za knjige.
Zoran Žmirić i svjetlo koje pada na ljude koji u Kijevu stoje u dugom redu i čekaju na knjige
Mjesto gdje upoznaš nekoga tko će ti u životu biti važan, prijatelja recimo, suputnika na putovanju u neizvjesnost, dobrog druga – jezični naputak za veleHrvate bez pokrića: drug je jedna od riječi iz Kranjčevićeva pjesništva – supatnika u sitnim smiješnim patnjama przničave svakodnevice, ili naprosto ispravnog čovjeka, to mjesto u tvom unutarnjem svijetu zaslužuje spomen ploču, i zavazda ga doživljavaš dijelom svoga zavičaja. Sa Zoranom Žmirićem upoznao sam se početkom lipnja 2018. godine, stotinjak koraka od stanice metroa Arsenalna, najdublje metro stanice na svijetu, koja se nalazi na dubini od čak 105,5 metara, što je, kako pišu uvijek solidno obrazovani i obaviješteni pisci BBC-jevih zanimljivosti, čini dubljom od temelja Eiffelovog tornja ili od Big Bena, kad bi se zakucao u zemlju. Stotinjak koraka od te stanice je dvorište, tog dana vrlo osunčano, toplo i puno muškaraca i žena svih generacija, kijevske gospode, gimnazijalaca i radnika, bogatih ljudi i sirotinje, koji su došli na sajam knjiga. Naravno da su platili ulaznice, Ukrajina je ozbiljna zemlja, Ukrajinci čitaju knjige, od toga oni žive, pa je nekako i prirodno da se za jedan takav događaj plaćaju ulaznice. Tu, među tim svijetom, koji govori nekim nama vrlo bliskim jezikom, pa nam se čini da bismo ga nakon šest mjeseci života u Kijevu tako dobro naučili da se od njih ne bismo ni razlikovali, upoznali smo se nas dvojica. Precizno bih mogao ustanoviti datum i sat, jer je sve to zapisano na digitalnoj fotografiji, snimljenoj minutu po našem upoznavanju. Istina, već smo se iz daljine bili osmotrili prethodnoga dana, u jednoj od sajamskih dvorana, domahnuli smo jedan drugome, možda i doviknuli nešto, ustvari Žmirić je doviknuo, a ja sam samo potvrđivao, ali to ne možemo nazvati upoznavanjem. Tek ovaj susret na suncu, u dvorištu Umjetničkog arsenala, označava moment u kojem Kijev postaje moje zavičajno mjesto. Nekoliko dana kasnije Kijevu i toj kijevskoj ulici posvetio sam ne predug reportažni tekst, naslova “Kijevsko-pečerska lavra, Holodomor i Veliki domovinski rat u jednoj gradskoj ulici u kojoj mirišu lipe”.
Istoga tog dana, možda sat ili dva prije našeg upoznavanja, Žmirić snima fotografiju dugog reda ljudi, koji se pruža duž zidove Arsenala i teče daleko niz ulicu, mirnih, lijepih, uređenih, koji čekaju da kupe kartu i uđu na sajam. Postoji u našem dvadesetom stoljeću disciplina društvenog života: stajanje u redovima. Po načinima na koji se formira red i na koje ljudi u redovima stoje, po njihovoj strpljivosti i komunikativnosti, po raspoloženju koje naokolo zrače, te najprije po mjeri pokornosti u njihovom stajanju i čekanju, redovi se razlikuju po mentalitetima, stupnju kulture i obrazovanja, ali ponajviše po političkim režimima. Stajanje u redu oblik je poniženja kojemu socijalistički režimi izlažu pojedinca. Smisao je u tome da ti se pokaže kako sam po sebi ne vrijediš ništa, kako država postoji zbog cjeline reda, a ne zbog tebe koji si samo jedan u redu. Stajanje u redu forma je lažnog egalitarizma, jer uvijek i u tom društvu najpravednijem od svih postoje oni koji ni na što ne čekaju u redu.
Kada je 1989. pao Berlinski zid, a milijuni ljudi u istočnoj Europi povjerovali su kako je i za njih došla sloboda, lažnog je egalitarizma nestalo, ali su ostali redovi. Strane banke su vrlo brzo za kikiriki pokupovale sve domaće bankovne i novčarske resurse, prilagodivši sve vlastitim interesima i prilici da se svake godine dolazi do rekordnih dobiti. Promijenili su i imidž banaka, pa je ikonični prikaz brižnih bankovnih činovnica s hladnim trajnama, koje sjede iza ostakljenih šaltera i ljubazno pregovaraju s klijentima, zamijenjen nasmijanim prikazima mladih manekenki i homoerotičnih manekena, preobučenih nakratko u bankovne činovnike, koji uz histerični i neobuzdani smijeh klijentima tobože nude kredite koji će ih usrećiti za cijeli život. Ali nešto su ipak, ti bankovni osloboditelji porobljene djece komunizma, zadržali iz prethodnog vremena, po čemu će se hrvatske (ili srpske, bosanske, madžarske…) banke-kćeri razlikovati od austrijskih, švicarskih, talijanskih banki-matera, i njihovog poslovanja u matičnim zemljama: redovi! Nakon što na modernom stroju preuzmu klasifikacijski broj, sumorni ljudi, fizionomija ojađenih, lica kao u žalosne vrbe, satima čekaju da dođu na red. Čekaju nešto duže nego što su čekali u socijalizmu. A zatim odlaze u Interšpar ili Konzum, u Lidl možda, gdje od dvadeset raspoloživih blagajni rade samo dvije, i onda opet stoje u redu, koji je bolji od reda u socijalizmu, jer ovdje je poniženje inherentno, pod kapitalizmom je zadano kao jedina životna forma, i nema u njemu ama baš nikakve ideološke poruke. Ako poruka već nije da si za nas sitan i beznačajan poput žohara, sitan si kao stotinu i šezdeset djevojčica u iranskom gradu Minabu.
Ali taj red, kijevski red ispred Umjetničkog arsenala, u lipnju 2018. malo je drukčiji. Žene, muškarci, mladost Ukrajine, i starija gospoda skupa s njima, bivši drugovi i drugarice iz prošloga sistema, čekaju nekako prirodno i bez poniženja. Njihovo čekanje ima smisla, jer je u njemu nada. I nitko se tu ne gura, nitko ne žuri preko reda, niti se itko od tih ljudi ljuti kada mi, gosti iz obijesnog svijeta, prolazimo mimo reda, i ulazimo na Sajam. Nego nam se smiješe, omogućuju nam prolaz, ljubazno klimnu glavom, tako da se upitam je li oni to mene – pisca! – prepoznaju? Manje je čudo ako me prepoznaju, jer tada njihova ljubaznost biva za mene, barem i teoretski razumljiva. Ali što ako me tako propuštaju, silno su ljubazni, a da uopće ne znaju tko sam? Što ako ti ljudi nemaju pojma zašto se mene pušta preko reda, ali im svejedno to ne smeta, nego slute da bi ta protekcija mogla izaći na dobro? Ili da za tu protekciju postoji neki zacijelo ispravan razlog.
Pri samom početku reda, na fotografiji koju je tog lipnja snimio Zoran Žmirić, obasjaj sunca presijeca red upravo kod ulaza u dvorište Umjetničkog arsenala i prelama ljudske figure u sjene, u predstavu teatra Karađoz po glatkom asfaltu ulice. Red se kreće još desetak-petnaest metara dalje, do zidnog šaltera s ulaznicama, ali to je izvan Žmirićeve fotografije. Njega je privuklo to svjetlo, zadržao se na Karađozu, pokušavao je snimiti barem dio reda koji se protezao mnogo dalje i od onog što bi mogao obuhvatiti i najširi objektiv. Ovu je fotografiju prvi put objavio kratko po našim putovanjima u Ukrajinu, njegovom i mom, jer smo putovali u razdvojenim aranžmanima, svatko po pozivu svoga ukrajinskog izdavača i mimo bilo kakvih aranžmana s hrvatskim Ministarstvom kulture (što nije zgoreg svaki put napomenuti). Tada na toj slici još ništa se nije moglo vidjeti osim dugog reda za jedan sajam knjiga. Kasnije će se, s ratom u Ukrajini, ova slika rastvoriti u niz različitih značenja i u niz novih slika. Sjene na asfaltu bit će sjene predstojećeg rata. Modni detalji, cipele i suknje, držanje ljudi na slici, boje i kontrasti na fotografiji, sve već sugerira neko prošlo vrijeme. I najednom, primjećujemo i to da na slici nema nikog tko gleda prema snimatelju. Lica ljudi, ako ih i vidimo, ako ih ne gledamo u zatiljke, usmjerena su na suprotnu stranu, tako da promatrač koji ih gleda iz one pozicije s koje ih je tad vidio Žmirić, stječe neki jezovit dojam da su nam se stvarnosti razdvojile, pa ga najednom počinje mučiti savjest što više nije pod istim suncem, u istome svijetu kao ti ljudi sa slike. Najednom, ovo je najbolja hrvatska fotografija Ukrajine. Sve se na njoj vidi.
Zoran Žmirić je basist Laufera iz vremena pjesme “Budi moja voda”, a potom je držao ritam u još nekoliko važnih riječkih bandova. Poslije se, vođen osjećajem za pravdu, javlja za rat, i šalju ga u ona najgora doba u Liku, na Gospić. To ga je na dugo vrijeme razboljelo, ali je iz toga i postao pisac. Prvi sam put njegovu prozu čitao, a da nisam imao pojma čija je, na jednom književnom natječaju čija sam pravila smislio i koji je doista bio anoniman dok god sam bio u žiriju, jer smo tek kod javnog bilježnika saznavali imena autora. U to je vrijeme Žmirić pisao sirovo i čvrsto, pisao je kao u očajanju, ali učinak bio je vrlo upečatljiv. Premda u Hrvatskoj on nikad nije bio pisac u trendu, pa ga nitko nigdje nije preporučivao, ne samo da su ga prevodili u Ukrajini, nego je u toj zemlji, u vrijeme dok se još kretala između mira i rata, premda je crni štakor već grickao njezin teritorij, postao važan pisac. Što je zanimljivo, jer Žmirić rat ne heroizira, on je pisac vojničkog očaja i građanske izgubljenosti, ali pisac oslobođen od one smiješne ratničke proze, karakteristične za književne militante, kakav je, recimo, bio Zahar Prilepin. Ali Ukrajinci su ga već 2018. zavoljeli, i skoro da bismo se odvažili reći da je Žmirić više ukrajinski nego što je hrvatski pisac. Ne iz tko zna kako mutnih i zavjereničkih razloga, nego zato što opsesivne Žmirićeve teme ovdje nisu u trendu. Rat su hrvatskoj književnosti preoteli samoproglašeni domoljubi, ljudi koje nikad i ni u čemu nije vodio elementarni osjećaj za pravdu.
Žmirić je pjesnik. E, tek njegove pjesme ovdje nitko nije ozbiljno čitao. U njima na još zgusnutiji i brutalniji način govori o ratu. O očaju čovjekovom i o ranjivosti. O tome on sve zna. I to se nekim čudom vidi na toj fotografiji snimljenoj u Kijevu, dok su ljudi čekali u redu za knjige.