Sunčan je dan, kad listopad već se primiče studenom, a toplo je kao da smo u svibnju i ljeto je tek pred nama. Sjedim ispred gostione i čekam Stipana, u nekom smo poslu. Lijevo, u improviziranom vrtu dvadesetak je metalnih stolova s istim takvim stolicama, ali rano je poslijepodne, radni dan, pa samo za dva stola parovi sjede i jedu. Dvojica muškaraca, pred njim golemi metalni oval, na ovalu kiseli kupus, premda mu nije još vrijeme, tek sad bi se trebao kiseliti, i kobasice, masne češnjovke, a njih dvojica navaljuju po zelju i kobasama, kao da im je zadnji dan, ili kao da je njihova akcija od značaja za narod i domovinu. U gostioni, koja bi u žanrovskom smislu ustvari imala biti pivnica, vjerojatno je još toliko stolova, ali ni za jednim nikog nema, samo šankerica razgovara s radnicom koja je upravo stigla na posao, i dvojica konobara, sve raspoređeno po savršenom spolno-socijalnom ključu. Ja sjedim za jednim od pet-šest manjih stolova, namijenjenih onima koji ne jedu, nema nikog osim mene, i gledam na Ilicu, koja tu već broji kućne brojeve preko dvjestotog, i kroz procjep u ogradi gledam kada će proći tramvaj. U ovom dijelu grada prazni su izlozi, svi lokali i dućani odavno su propali, po prašnim staklenim stijenama polijepljeni su plakati, potražnice za izgubljenim psima i mačkama, kao i dementnim članovima obitelji. Tu, desno niz Ilicu, Katoličko je sveučilište, negdje iza sjedište je tajnih službi, a ispred ostaci austrougarske arhitekture, i Domobranska ulica, od čije nekadašnje ljepote nije ostalo ništa.
Sve ovo, od predimenzioniranog ovala s kiselim kupusom i smeđim svinjskim kobasicama na suncu jednog oktobra, pa do smjernih katoličkih studentica i studenata što hode niz odumirući drvored Domobranske, pripada poetici Stipana Tadića. Tu se privremeno doselio nakon nedavnog povratka iz New Yorka i bit će neizvjesno dugo, prije nego što produži dalje, tako da nije izvjesno, čak možda nije ni vjerojatno, da će išta od opisanog nacrtati, naslikati, predočiti, ali to možda nije ni važno. Taj srednji tok Ilice, prije nego što se najduža naša ulica razlije u lokvu Črnomerca, iz koje nastavlja dalje prema zagrebačkom povijesnom predgrađu, ludnici u koju su jednom davno nesnađeniji među nama seljeni u zaprežnim kolima iz sanatorija pri Jelačić placu, jedna je kulturološka, urbana, zavičajna sredina iz imaginacije Stipana Tadića: kao nekad već vrlo davno biciklom obilažena sela u okolici grada, kao Novi Zagreb, kao u posljednjih osam godina New York, kao odnedavno Beč. Stipan oblikuje mjesta i zajednice time što ih naslika, onako kao što je Krleža oblikovao mjesta i zajednice tako što ih je napisao. I kao što je oblikovao cijelu jednu glembajevsku klasu, koja izvan njegove imaginacije nije ni postojala. Kod Stipana, istina, nema Krležinog i krležinskog gnjeva i očaja, ali obojica svoje svjetove oblikuju u molovima, ili in minor keys. Stipanovi molovi nisu nužno sjetni, melankolični, čežnjivi, žalobni, ili su to mnogo manje izraženo nego Krležini. Oni proizlaze iz atmosfere mjesta, ili iz dojma da svi ti ljudi na njegovim slikama, mnoštva okupljena u polutami neke skrajnute uličice, ispred underground kluba, osamljeni jedni s drugima, poput mrava oko mravinjaka. Svijet na njegovim slikama kao da gledamo s distance, vremenske i prostorne, kakvu inače prema tom svijetu nemamo. Recimo, treba vidjeti Stipanov autobusni kolodvor u Zagrebu, e da bi se sebi objasnilo, da bi se vlastitim očima vidjelo stvarni autobusni kolodvor u Zagrebu.
S Marinom Paulenkom kao povjerenicom, Stipan Tadić bio se kandidirao za sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu, koje upravo stiže svome kraju. Bit će zatvoreno 22. studenog. Zamišljen pod geslom i radnom metaforom središnje izložbe “In Minor Keys”, koja je priređena pod kuratorstvom iznenada preminule Koyo Kouoh, ovogodišnji bijenale bio je priređen kao po mentalnom, duhovnom, umjetničkom i egzistencijalnom modelu Stipana Tadića i njegova transkulturnog nomadizma, iskorijenjenosti, koja vodi stalnom ukorjenjivanju u nove prostore i identitete. Savjetodavno tijelo Ministarstva kulture i medija je i izabralo projekt Stipana Tadića i Marine Paulenke, da Hrvatsku predstavlja u Veneciji, ali iz tamne komore u koji je savjet ušao izašla je drukčija odluka. Srećom, u savjetodavnom tijelu našla se osoba od integriteta da javnosti prenese kako je glasio njihov savjet. Ministrica kulture, koja po zakonu ne mora slušati svoja savjetodavna tijela, ali ih ne bi trebala koristiti ni kao smokvin list, najprije je izvrdavala, tvrdeći da je savjetodavno tijelo savjetovalo upravo ono što je ona odlučila, e da bi se zatim naljutila i optužila Stipana Tadića za sukob interesa. Tako je završila priča s Venecijanskim bijenalom i s Hrvatskom na bijenalu. Je li umjetnici koja je pod ovakvim kondicijama išla u Veneciju i tamo predstavljala Hrvatsku ipak bilo malo neugodno, ne zna se. A možda se ni ne treba znati.
Fraza iz naslova “In minor keys”, ili u molu, u molovima, u molskom tonalitetu, doslovno bi mogla značiti i: u manjem ključu. A onda, u asocijaciji i primisli, te možda i u domišljenom značenju, u manjinskom ključu. Ono čime se kamerunsko-švicarska kustosica i direktorica Afričkog muzeja suvremene umjetnosti u Cape Townu Koyo Kouoh bavila prije nego što ju je smrt pretekla bila je ona vrsta manjinstva i autsajderstva, koja se ne može izraziti statističkim računicama, opire se politički korektnim uobličenjima stanja stvari, tiče se boje kože, socijalnog statusa, globalnog juga, nekadašnjeg nesvrstanog svijeta, političkih, geostrateških i ratnih okolnosti, ali se suštinski, ipak, tiče vlastitog autsajderskog izbora. Svijet kojim se bavila Koyo Kouoh i kojim je obilježen ovogodišnji bijenale onaj je svijet u kojem postoji pomalo šokantna bliskost između duboke kulturne tradicije i radikalne modernosti. U tom svijetu Stipan Tadić doista je svoj na svome.
O svemu tome mislim, dakle, čekajući Stipana da dođe. On ne kasni, ali ja sam naišao petnaestak minuta ranije. Ne poznajem ovaj dio grada otkako se počeo divlje preizgrađivati i otkako je tu punom parom proradilo Kutlešino sveučilište i izniknuo nekakav uznemirujući maskirni crno-sivi toranj, pa sam krenuo ranije ne bih li se negdje uspio parkirati. Obišao sam sve, u cjelini vidio novi privremeni svijet Stipana Tadića, a zatim sam, parkiravši se blizu, obišao i ovu prostranu, a pustu pivnicu, tražeći mjesto gdje mi je najbolje da sjednem. Kada Stipan dođe, razgovarat ćemo o onom zbog čega smo se našli, a možda i o koječemu drugom. Ali ja ću tad imati u glavi zaokružen jedan njegov svijet, koji on, vjerojatno, neće ni naslikati, a koji ne bi postojao ni kao moja misao, da nije njegova slikarstva. O slučaju venecijanskog bijenala razgovarat ćemo samo ukoliko ga ja spomenem, a ja ne znam hoću li ga spomenuti, pogotovu što taj slučaj nema veze ni s Venecijom, ni s bijenalom. Osim, možda, u jednoj stvari: razvijene i zrele kulture od nerazvijenih, zapuštenih i u se zatvorenih kultura razlikuju se upravo po načinu na koji tretiraju manjince i autsajdere. Razvijene kulture dijelom se duhovno i kreativno hrane onim što čini svijet njihovih manjina i margina. Manjinac je poput maslina koje rastu pokraj jezera Lago di Garda, u najsjevernijem kraju na svijetu u kojem maslina još uvijek ima. Nije tim maslinama tamo lako, hladno im je kao čovjeku u Sibiru, grdno i tijesno među onima koji na takvim mjestima žive, ali njihovo je ulje najbolje na svijetu. U razvijenim kulturama talentirani se i kreativno ostvareni autsajderi nepogrešivo prepoznaju, cijene i uzdižu na najviši pijedestal, bez obzira na to što su odlučni u tome da ostanu autsajderi. U nerazvijenim i zapuštenim kulturama ako žele biti prihvaćeni, ili ponekad i ako žele preživjeti, autsajderi moraju preći dugi put do insajderskog svijeta i do vrhunaca malograđanske kulture, kojima u nerazvijenim i zapuštenim kulturama caruju sve sami raskošni antitalenti. Na tom putu prilagođavanja, autsajderi žrtvuju štošta, a često i vlastiti talent. No, između talenta i bijenala u Veneciji, bolje se držati talenta. Pogotovu što se u Veneciju stiže i obilaznim putem, sam kao najsjevernija maslina na Lago di Garda.
Stipan Tadić i najsjevernija maslina na Lago di Garda
Sunčan je dan, kad listopad već se primiče studenom, a toplo je kao da smo u svibnju i ljeto je tek pred nama. Sjedim ispred gostione i čekam Stipana, u nekom smo poslu. Lijevo, u improviziranom vrtu dvadesetak je metalnih stolova s istim takvim stolicama, ali rano je poslijepodne, radni dan, pa samo za dva stola parovi sjede i jedu. Dvojica muškaraca, pred njim golemi metalni oval, na ovalu kiseli kupus, premda mu nije još vrijeme, tek sad bi se trebao kiseliti, i kobasice, masne češnjovke, a njih dvojica navaljuju po zelju i kobasama, kao da im je zadnji dan, ili kao da je njihova akcija od značaja za narod i domovinu. U gostioni, koja bi u žanrovskom smislu ustvari imala biti pivnica, vjerojatno je još toliko stolova, ali ni za jednim nikog nema, samo šankerica razgovara s radnicom koja je upravo stigla na posao, i dvojica konobara, sve raspoređeno po savršenom spolno-socijalnom ključu. Ja sjedim za jednim od pet-šest manjih stolova, namijenjenih onima koji ne jedu, nema nikog osim mene, i gledam na Ilicu, koja tu već broji kućne brojeve preko dvjestotog, i kroz procjep u ogradi gledam kada će proći tramvaj. U ovom dijelu grada prazni su izlozi, svi lokali i dućani odavno su propali, po prašnim staklenim stijenama polijepljeni su plakati, potražnice za izgubljenim psima i mačkama, kao i dementnim članovima obitelji. Tu, desno niz Ilicu, Katoličko je sveučilište, negdje iza sjedište je tajnih službi, a ispred ostaci austrougarske arhitekture, i Domobranska ulica, od čije nekadašnje ljepote nije ostalo ništa.
Sve ovo, od predimenzioniranog ovala s kiselim kupusom i smeđim svinjskim kobasicama na suncu jednog oktobra, pa do smjernih katoličkih studentica i studenata što hode niz odumirući drvored Domobranske, pripada poetici Stipana Tadića. Tu se privremeno doselio nakon nedavnog povratka iz New Yorka i bit će neizvjesno dugo, prije nego što produži dalje, tako da nije izvjesno, čak možda nije ni vjerojatno, da će išta od opisanog nacrtati, naslikati, predočiti, ali to možda nije ni važno. Taj srednji tok Ilice, prije nego što se najduža naša ulica razlije u lokvu Črnomerca, iz koje nastavlja dalje prema zagrebačkom povijesnom predgrađu, ludnici u koju su jednom davno nesnađeniji među nama seljeni u zaprežnim kolima iz sanatorija pri Jelačić placu, jedna je kulturološka, urbana, zavičajna sredina iz imaginacije Stipana Tadića: kao nekad već vrlo davno biciklom obilažena sela u okolici grada, kao Novi Zagreb, kao u posljednjih osam godina New York, kao odnedavno Beč. Stipan oblikuje mjesta i zajednice time što ih naslika, onako kao što je Krleža oblikovao mjesta i zajednice tako što ih je napisao. I kao što je oblikovao cijelu jednu glembajevsku klasu, koja izvan njegove imaginacije nije ni postojala. Kod Stipana, istina, nema Krležinog i krležinskog gnjeva i očaja, ali obojica svoje svjetove oblikuju u molovima, ili in minor keys. Stipanovi molovi nisu nužno sjetni, melankolični, čežnjivi, žalobni, ili su to mnogo manje izraženo nego Krležini. Oni proizlaze iz atmosfere mjesta, ili iz dojma da svi ti ljudi na njegovim slikama, mnoštva okupljena u polutami neke skrajnute uličice, ispred underground kluba, osamljeni jedni s drugima, poput mrava oko mravinjaka. Svijet na njegovim slikama kao da gledamo s distance, vremenske i prostorne, kakvu inače prema tom svijetu nemamo. Recimo, treba vidjeti Stipanov autobusni kolodvor u Zagrebu, e da bi se sebi objasnilo, da bi se vlastitim očima vidjelo stvarni autobusni kolodvor u Zagrebu.
S Marinom Paulenkom kao povjerenicom, Stipan Tadić bio se kandidirao za sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu, koje upravo stiže svome kraju. Bit će zatvoreno 22. studenog. Zamišljen pod geslom i radnom metaforom središnje izložbe “In Minor Keys”, koja je priređena pod kuratorstvom iznenada preminule Koyo Kouoh, ovogodišnji bijenale bio je priređen kao po mentalnom, duhovnom, umjetničkom i egzistencijalnom modelu Stipana Tadića i njegova transkulturnog nomadizma, iskorijenjenosti, koja vodi stalnom ukorjenjivanju u nove prostore i identitete. Savjetodavno tijelo Ministarstva kulture i medija je i izabralo projekt Stipana Tadića i Marine Paulenke, da Hrvatsku predstavlja u Veneciji, ali iz tamne komore u koji je savjet ušao izašla je drukčija odluka. Srećom, u savjetodavnom tijelu našla se osoba od integriteta da javnosti prenese kako je glasio njihov savjet. Ministrica kulture, koja po zakonu ne mora slušati svoja savjetodavna tijela, ali ih ne bi trebala koristiti ni kao smokvin list, najprije je izvrdavala, tvrdeći da je savjetodavno tijelo savjetovalo upravo ono što je ona odlučila, e da bi se zatim naljutila i optužila Stipana Tadića za sukob interesa. Tako je završila priča s Venecijanskim bijenalom i s Hrvatskom na bijenalu. Je li umjetnici koja je pod ovakvim kondicijama išla u Veneciju i tamo predstavljala Hrvatsku ipak bilo malo neugodno, ne zna se. A možda se ni ne treba znati.
Fraza iz naslova “In minor keys”, ili u molu, u molovima, u molskom tonalitetu, doslovno bi mogla značiti i: u manjem ključu. A onda, u asocijaciji i primisli, te možda i u domišljenom značenju, u manjinskom ključu. Ono čime se kamerunsko-švicarska kustosica i direktorica Afričkog muzeja suvremene umjetnosti u Cape Townu Koyo Kouoh bavila prije nego što ju je smrt pretekla bila je ona vrsta manjinstva i autsajderstva, koja se ne može izraziti statističkim računicama, opire se politički korektnim uobličenjima stanja stvari, tiče se boje kože, socijalnog statusa, globalnog juga, nekadašnjeg nesvrstanog svijeta, političkih, geostrateških i ratnih okolnosti, ali se suštinski, ipak, tiče vlastitog autsajderskog izbora. Svijet kojim se bavila Koyo Kouoh i kojim je obilježen ovogodišnji bijenale onaj je svijet u kojem postoji pomalo šokantna bliskost između duboke kulturne tradicije i radikalne modernosti. U tom svijetu Stipan Tadić doista je svoj na svome.
O svemu tome mislim, dakle, čekajući Stipana da dođe. On ne kasni, ali ja sam naišao petnaestak minuta ranije. Ne poznajem ovaj dio grada otkako se počeo divlje preizgrađivati i otkako je tu punom parom proradilo Kutlešino sveučilište i izniknuo nekakav uznemirujući maskirni crno-sivi toranj, pa sam krenuo ranije ne bih li se negdje uspio parkirati. Obišao sam sve, u cjelini vidio novi privremeni svijet Stipana Tadića, a zatim sam, parkiravši se blizu, obišao i ovu prostranu, a pustu pivnicu, tražeći mjesto gdje mi je najbolje da sjednem. Kada Stipan dođe, razgovarat ćemo o onom zbog čega smo se našli, a možda i o koječemu drugom. Ali ja ću tad imati u glavi zaokružen jedan njegov svijet, koji on, vjerojatno, neće ni naslikati, a koji ne bi postojao ni kao moja misao, da nije njegova slikarstva. O slučaju venecijanskog bijenala razgovarat ćemo samo ukoliko ga ja spomenem, a ja ne znam hoću li ga spomenuti, pogotovu što taj slučaj nema veze ni s Venecijom, ni s bijenalom. Osim, možda, u jednoj stvari: razvijene i zrele kulture od nerazvijenih, zapuštenih i u se zatvorenih kultura razlikuju se upravo po načinu na koji tretiraju manjince i autsajdere. Razvijene kulture dijelom se duhovno i kreativno hrane onim što čini svijet njihovih manjina i margina. Manjinac je poput maslina koje rastu pokraj jezera Lago di Garda, u najsjevernijem kraju na svijetu u kojem maslina još uvijek ima. Nije tim maslinama tamo lako, hladno im je kao čovjeku u Sibiru, grdno i tijesno među onima koji na takvim mjestima žive, ali njihovo je ulje najbolje na svijetu. U razvijenim kulturama talentirani se i kreativno ostvareni autsajderi nepogrešivo prepoznaju, cijene i uzdižu na najviši pijedestal, bez obzira na to što su odlučni u tome da ostanu autsajderi. U nerazvijenim i zapuštenim kulturama ako žele biti prihvaćeni, ili ponekad i ako žele preživjeti, autsajderi moraju preći dugi put do insajderskog svijeta i do vrhunaca malograđanske kulture, kojima u nerazvijenim i zapuštenim kulturama caruju sve sami raskošni antitalenti. Na tom putu prilagođavanja, autsajderi žrtvuju štošta, a često i vlastiti talent. No, između talenta i bijenala u Veneciji, bolje se držati talenta. Pogotovu što se u Veneciju stiže i obilaznim putem, sam kao najsjevernija maslina na Lago di Garda.
A onda je on došao, pa smo razgovarali o Beču.