Kada je snimao prve kadrove i scene koji će postati dio njegovog filma, Silvestar Kolbas nije znao što radi. Ili je radio nešto drugo od onog što će raditi kasnije. I neće tako biti samo s prvim kadrovima i scenama, nego još dugo, sve do vremena kada će se stvari zakomplicirati i postati ozbiljne i u suštini nerješive, sve do vremena kada će film steći svoj konačni smisao i žanr. U to prvo vrijeme, Silvestar je snimao zato što je filmski snimatelj. Naprosto je završio taj zanat, pa kao što obućar svojoj obitelji izrađuje cipele, tako je snimatelj svoju obitelj snimao. I jedno, i drugo oblik je društvene povlastice, čiji je cilj da protagonistima pruži toplinu doma više nego da im donese neku egzistencijalnu korist. Međutim, u nekom nevidljivom trenutku obitelj se počinje uobličavati, dakle razlikovati od idealnog pojma o sebi, svako dijete postaje poseban, krajnje distingviran lik, kakvog teško da bi napisao ijedan pisac, pri čemu se onda preoblikuje i mijenja i njihova majka, a s njom i otac, onaj isti koji je bezazleno krenuo snimati prve kadrove i scene svoje obitelji. To više ne čini samo zato što je snimatelj, a ne obućar, pa svojim bližnjim ne izrađuje cipele nego ih snima na filmu, nego sad to čini iz nekih mnogo ozbiljnijih i dubljih razloga.
Kada jednom bude montiran njegov film, gledatelji će moći vidjeti kako njih dvoje, majka i otac, Nataša i Silvestar, godinama ustrajno nastoje sklopiti svoju obitelj, a ona im se stalno raspada. Njega muči jalov osjećaj krivnje, jer je od prvog sina načinio dijete rastavljenih roditelja, a pomalo i neka vudialenovska fiksideja vlastite bezosjećajnosti, dok je ona uglavnom očajna i u svojim očajanjima bespomoćna. Ona psuje i plače, i za razliku od njega nema taj film kao pomoćno sredstvo u životu. Ljuti se što on sad ovo snima! A on snima s tim uzvišenim opravdanjem i objašnjenjem kako radi nešto što je umjetnost, pa je samom sebi i svrha, i opravdanje, ali snima i iz još jednog, samo za njega ljekovitog razloga: lakše je kada se svijet gleda kroz objektiv, ili kada se vlastiti život i životi svojih bližnjih barem dio vremena promatraju kroz priču i artefakt, kroz nešto što te se tiče na neki malo drukčiji, svakako manje ranjavajući način od stvarnoga života. Osim toga, kada snimaš svoje bližnje, ili kada o njima pripovijedaš priču, ti svjesno ili nesvjesno primjenjuješ na njih pravila koja važe u fikciji, ili u tom drugom, simboličkom i metaforičnom svijetu. Snimajući film ili pripovijedajući svoju priču o njima, ti proživljavaš ama baš svaki trenutak njihovih života, ni od čega ne okrećeš glavu, viteški se, očinski i sinovljevski suočavaš s onim najneugodnijim elementima njihova postojanja, te se izlažeš i njihovom i svom vlastitom preziru, ali istovremeno ti djeluješ pod anestezijom. Film koji snimaš bit će klasificiran kao dokumentarac, priča koju pripovijedaš bit će žanrovski određena kao autobiografija ili biografija, ali ti ćeš je dubinom svojom osjećati kao – fikciju. Tvoji bližnji uloge svojih života odigrat će u igranom, a ne u dokumentarnom filmu. A ona će, Nataša, govoriti kako je protiv ovog snimanja! I doista, svi će glavni akteri filma – osim Silvestra! – barem jednom izgovoriti to – nemoj snimati!
Njih dvoje dugo nisu mogli imati djece, pa im se na kraju, kao čudo, rodila Eva. Opisano je to u njegovom filmu iz 2003. “Sve o Evi”. Eva ima starijeg brata, Jakova, Silvestrovog sina iz prvog braka. A onda je dobila i brata Antu. Ante je usvojeni sin, što će, naravno, mnogo više određivati njegovu perspektivu nego perspektivu njegovih bližnjih. Svi će uvijek reći da usvojenu djecu vole istom ljubavlju kao i rođenu djecu, ali obično to ne prođe tako jednostavno. Rođene majke i očevi sa svojim su djetetom, na ovakav ili onakav način, roditeljstvo stjecali punih devet mjeseci. Nerođene majke i očevi sa svojim će djetetom to ponekad činiti barem devet godina. Majke i očevi svoju rođenu djecu pokušavaju razumjeti, pa ih katkad i razumiju, jer su i sami nekome bili rođena djeca. Svoju nerođenu djecu oni najčešće ne mogu razumjeti preko vlastitog iskustva. Za takvo što potrebna je velika mašta, a velika mašta podrazumijeva i veliku patnju. Za takvo što potreban je film.
A Jakov, stariji brat, iz Silvestrove je perspektive takav jer je dijete rastavljenih roditelja. Da je to posve krivo tvrdi ovaj njegov gledatelj, koji je također dijete rastavljenih roditelja, i koji zna da nije to ono što nas određuje. Određuju nas bitnije dvije stvari: prva se tiče toga tko smo i od kakve smo japije načinjeni, a druga je u kakvo smo vrijeme odrastali, u kakvoj epohi. Jakov je, recimo, dijete epohe 1991. Epoha 1991. utisnula se ne samo u djecu i u osjetljive, nego je stvorila razliku između njih i protagonista sljedećih epoha. Po tome, Jakov je mnogo udaljeniji od vremena svojih sestre i brata, nego od vremena svojih roditelja, s tim da on nije doživio onu vrstu socijalizacijskog inkubatora, kakvu su u sedamdesetim i osamdesetim imali Silvestar i Nataša.
U jednom trenutku filma Silvestar će reći kako Nataša kaže da je odgoj precijenjen i da puno toga ovisi o tome kakvo je koje dijete. Ili je on to nekako drukčije rekao, ali ovako upamćena rečenica moguća je pouka i poanta Kolbasovog filma. I ono u što ovaj gledatelj duboko vjeruje: mi se svojim roditeljima rađamo kao potpuni stranci, a genetske sličnosti i nasljedne osobine samo su sredstva za opasno zavaravanje. Razlika u perspektivi između roditelja i nas u tome je što smo se mi njima rodili kao stranci, a oni su u formativnom smislu jedini naš svijet, naši Zeus i Hera. Roditelji se ljute što nas ne prepoznaju, a mi smo očajni što oni u nama traže nekoga tko mi nikako nismo, ne možemo i ne želimo biti. Nesporazum je u međusobnom neprepoznavanju, i taj nesporazum već je nekoliko tisuća godina isti. Djeca i njihovi roditelji jedni su drugima stranci.
U jednom trenutku Nataša kaže, gledatelj opet parafrazira onako kako je upamtio, ili onako kako je sam htio čuti: možda će sve na kraju izaći na dobro, a možda i neće. I to je zapravo poanta odrastanja, a onda i poanta roditeljstva. Ako sve na kraju bude dobro, to će značiti da su djeca bila dobra. Ako na kraju sve bude loše, ustvari jako loše, značit će da su roditelji pogriješili, da su oni bili loši. Ili?
Film “Naša djeca” je, formalno gledajući, dokumentarac. Što bi značilo da su stvari u njemu prikazane onakvima kakve u stvarnosti jesu. Međutim, kako je sniman u vrlo dugom vremenu, i kako se stvari postupno mijenjaju, mijenjaju se likovi, kao i odnosi među njima, tako da onaj koji film zamišlja i snima ga nema ni približnu ideju o tome što stvarnost zapravo jest, a nije načisto ni kakav je on lik u svemu ovom, možda i nije riječ o dokumentarcu. Možda je riječ o fikciji, o priči u kojoj pripovjedačku imaginaciju zamjenjuju roditeljske nade, želje i projekcije. One su daleko od svakog koncepta stvarnosti.
Željeli ste djecu, a stigli su vam stranci. To se tisućama godina ponavlja, a čovječanstvo, majčinsko i očinsko, nikako da shvati. Stvaraju se religijski koncepti, totalitarni politički sustavi, u državnim se tiranijama odražavaju tiranije njihovih obitelji, ali sve biva uzalud. Iznenađenje, a pomalo i razočaranje, uvijek je takvo kao da se prvoj majci i prvom ocu rodilo njihovo prvo dijete. Je li Bog bio iznenađen svojim prvorođencem? Zašto je bio onako strašan prema njemu, i kakav je primjer dao ljudskim očevima?
Film “Naša djeca” vrlo je lijep, uznemirujući, strašan. Ono što je u njemu najstrašnije, i ono što je u tom filmu najbolje, o čemu bi trebalo razgovarati i što funkcionira kao dramaturška i pripovjedna novost, jest mjesto na kojem film završava. Priča, naime, nije ispričana do kraja. Ili jest djelomice. Stvar s tom “strašnom djecom” (da upotrijebimo riječi Gorana Babića) nije razriješena, i mi ne znamo hoće li stvari izaći na dobro (ili neće), nego roditeljska briga s početka filma samo je višestruko porasla na njegovom kraju. Ali zar tako nije i u životu? I zar postoji trenutak u kojem roditelji saznaju da je s njihovom djecom stvar izašla na dobro? Koje je to ustvari dobro, i što je u tom odnosu zapravo dobro? I kad djeca svojim roditeljima prestaju biti stranci? Onda kad tata i mama postanu dementni, pa ih više ne prepoznaju?
Silvester Kolbas snimio je vrlo lijep, uznemirujući, strašan film, koji smo u Puli propustili, pa smo ga sad pogledali na televiziji. Trenutak u svijetu je pravi za ovakav film. Ovaj film postao je moguć, i prikazan je zahvaljujući Nataši. Ona ga je mogla zabraniti. Grehota bi bila da je to učinila.
Silvester Kolbas ili čija su naša djeca
Kada je snimao prve kadrove i scene koji će postati dio njegovog filma, Silvestar Kolbas nije znao što radi. Ili je radio nešto drugo od onog što će raditi kasnije. I neće tako biti samo s prvim kadrovima i scenama, nego još dugo, sve do vremena kada će se stvari zakomplicirati i postati ozbiljne i u suštini nerješive, sve do vremena kada će film steći svoj konačni smisao i žanr. U to prvo vrijeme, Silvestar je snimao zato što je filmski snimatelj. Naprosto je završio taj zanat, pa kao što obućar svojoj obitelji izrađuje cipele, tako je snimatelj svoju obitelj snimao. I jedno, i drugo oblik je društvene povlastice, čiji je cilj da protagonistima pruži toplinu doma više nego da im donese neku egzistencijalnu korist. Međutim, u nekom nevidljivom trenutku obitelj se počinje uobličavati, dakle razlikovati od idealnog pojma o sebi, svako dijete postaje poseban, krajnje distingviran lik, kakvog teško da bi napisao ijedan pisac, pri čemu se onda preoblikuje i mijenja i njihova majka, a s njom i otac, onaj isti koji je bezazleno krenuo snimati prve kadrove i scene svoje obitelji. To više ne čini samo zato što je snimatelj, a ne obućar, pa svojim bližnjim ne izrađuje cipele nego ih snima na filmu, nego sad to čini iz nekih mnogo ozbiljnijih i dubljih razloga.
Kada jednom bude montiran njegov film, gledatelji će moći vidjeti kako njih dvoje, majka i otac, Nataša i Silvestar, godinama ustrajno nastoje sklopiti svoju obitelj, a ona im se stalno raspada. Njega muči jalov osjećaj krivnje, jer je od prvog sina načinio dijete rastavljenih roditelja, a pomalo i neka vudialenovska fiksideja vlastite bezosjećajnosti, dok je ona uglavnom očajna i u svojim očajanjima bespomoćna. Ona psuje i plače, i za razliku od njega nema taj film kao pomoćno sredstvo u životu. Ljuti se što on sad ovo snima! A on snima s tim uzvišenim opravdanjem i objašnjenjem kako radi nešto što je umjetnost, pa je samom sebi i svrha, i opravdanje, ali snima i iz još jednog, samo za njega ljekovitog razloga: lakše je kada se svijet gleda kroz objektiv, ili kada se vlastiti život i životi svojih bližnjih barem dio vremena promatraju kroz priču i artefakt, kroz nešto što te se tiče na neki malo drukčiji, svakako manje ranjavajući način od stvarnoga života. Osim toga, kada snimaš svoje bližnje, ili kada o njima pripovijedaš priču, ti svjesno ili nesvjesno primjenjuješ na njih pravila koja važe u fikciji, ili u tom drugom, simboličkom i metaforičnom svijetu. Snimajući film ili pripovijedajući svoju priču o njima, ti proživljavaš ama baš svaki trenutak njihovih života, ni od čega ne okrećeš glavu, viteški se, očinski i sinovljevski suočavaš s onim najneugodnijim elementima njihova postojanja, te se izlažeš i njihovom i svom vlastitom preziru, ali istovremeno ti djeluješ pod anestezijom. Film koji snimaš bit će klasificiran kao dokumentarac, priča koju pripovijedaš bit će žanrovski određena kao autobiografija ili biografija, ali ti ćeš je dubinom svojom osjećati kao – fikciju. Tvoji bližnji uloge svojih života odigrat će u igranom, a ne u dokumentarnom filmu. A ona će, Nataša, govoriti kako je protiv ovog snimanja! I doista, svi će glavni akteri filma – osim Silvestra! – barem jednom izgovoriti to – nemoj snimati!
Njih dvoje dugo nisu mogli imati djece, pa im se na kraju, kao čudo, rodila Eva. Opisano je to u njegovom filmu iz 2003. “Sve o Evi”. Eva ima starijeg brata, Jakova, Silvestrovog sina iz prvog braka. A onda je dobila i brata Antu. Ante je usvojeni sin, što će, naravno, mnogo više određivati njegovu perspektivu nego perspektivu njegovih bližnjih. Svi će uvijek reći da usvojenu djecu vole istom ljubavlju kao i rođenu djecu, ali obično to ne prođe tako jednostavno. Rođene majke i očevi sa svojim su djetetom, na ovakav ili onakav način, roditeljstvo stjecali punih devet mjeseci. Nerođene majke i očevi sa svojim će djetetom to ponekad činiti barem devet godina. Majke i očevi svoju rođenu djecu pokušavaju razumjeti, pa ih katkad i razumiju, jer su i sami nekome bili rođena djeca. Svoju nerođenu djecu oni najčešće ne mogu razumjeti preko vlastitog iskustva. Za takvo što potrebna je velika mašta, a velika mašta podrazumijeva i veliku patnju. Za takvo što potreban je film.
A Jakov, stariji brat, iz Silvestrove je perspektive takav jer je dijete rastavljenih roditelja. Da je to posve krivo tvrdi ovaj njegov gledatelj, koji je također dijete rastavljenih roditelja, i koji zna da nije to ono što nas određuje. Određuju nas bitnije dvije stvari: prva se tiče toga tko smo i od kakve smo japije načinjeni, a druga je u kakvo smo vrijeme odrastali, u kakvoj epohi. Jakov je, recimo, dijete epohe 1991. Epoha 1991. utisnula se ne samo u djecu i u osjetljive, nego je stvorila razliku između njih i protagonista sljedećih epoha. Po tome, Jakov je mnogo udaljeniji od vremena svojih sestre i brata, nego od vremena svojih roditelja, s tim da on nije doživio onu vrstu socijalizacijskog inkubatora, kakvu su u sedamdesetim i osamdesetim imali Silvestar i Nataša.
U jednom trenutku filma Silvestar će reći kako Nataša kaže da je odgoj precijenjen i da puno toga ovisi o tome kakvo je koje dijete. Ili je on to nekako drukčije rekao, ali ovako upamćena rečenica moguća je pouka i poanta Kolbasovog filma. I ono u što ovaj gledatelj duboko vjeruje: mi se svojim roditeljima rađamo kao potpuni stranci, a genetske sličnosti i nasljedne osobine samo su sredstva za opasno zavaravanje. Razlika u perspektivi između roditelja i nas u tome je što smo se mi njima rodili kao stranci, a oni su u formativnom smislu jedini naš svijet, naši Zeus i Hera. Roditelji se ljute što nas ne prepoznaju, a mi smo očajni što oni u nama traže nekoga tko mi nikako nismo, ne možemo i ne želimo biti. Nesporazum je u međusobnom neprepoznavanju, i taj nesporazum već je nekoliko tisuća godina isti. Djeca i njihovi roditelji jedni su drugima stranci.
U jednom trenutku Nataša kaže, gledatelj opet parafrazira onako kako je upamtio, ili onako kako je sam htio čuti: možda će sve na kraju izaći na dobro, a možda i neće. I to je zapravo poanta odrastanja, a onda i poanta roditeljstva. Ako sve na kraju bude dobro, to će značiti da su djeca bila dobra. Ako na kraju sve bude loše, ustvari jako loše, značit će da su roditelji pogriješili, da su oni bili loši. Ili?
Film “Naša djeca” je, formalno gledajući, dokumentarac. Što bi značilo da su stvari u njemu prikazane onakvima kakve u stvarnosti jesu. Međutim, kako je sniman u vrlo dugom vremenu, i kako se stvari postupno mijenjaju, mijenjaju se likovi, kao i odnosi među njima, tako da onaj koji film zamišlja i snima ga nema ni približnu ideju o tome što stvarnost zapravo jest, a nije načisto ni kakav je on lik u svemu ovom, možda i nije riječ o dokumentarcu. Možda je riječ o fikciji, o priči u kojoj pripovjedačku imaginaciju zamjenjuju roditeljske nade, želje i projekcije. One su daleko od svakog koncepta stvarnosti.
Željeli ste djecu, a stigli su vam stranci. To se tisućama godina ponavlja, a čovječanstvo, majčinsko i očinsko, nikako da shvati. Stvaraju se religijski koncepti, totalitarni politički sustavi, u državnim se tiranijama odražavaju tiranije njihovih obitelji, ali sve biva uzalud. Iznenađenje, a pomalo i razočaranje, uvijek je takvo kao da se prvoj majci i prvom ocu rodilo njihovo prvo dijete. Je li Bog bio iznenađen svojim prvorođencem? Zašto je bio onako strašan prema njemu, i kakav je primjer dao ljudskim očevima?
Film “Naša djeca” vrlo je lijep, uznemirujući, strašan. Ono što je u njemu najstrašnije, i ono što je u tom filmu najbolje, o čemu bi trebalo razgovarati i što funkcionira kao dramaturška i pripovjedna novost, jest mjesto na kojem film završava. Priča, naime, nije ispričana do kraja. Ili jest djelomice. Stvar s tom “strašnom djecom” (da upotrijebimo riječi Gorana Babića) nije razriješena, i mi ne znamo hoće li stvari izaći na dobro (ili neće), nego roditeljska briga s početka filma samo je višestruko porasla na njegovom kraju. Ali zar tako nije i u životu? I zar postoji trenutak u kojem roditelji saznaju da je s njihovom djecom stvar izašla na dobro? Koje je to ustvari dobro, i što je u tom odnosu zapravo dobro? I kad djeca svojim roditeljima prestaju biti stranci? Onda kad tata i mama postanu dementni, pa ih više ne prepoznaju?
Silvester Kolbas snimio je vrlo lijep, uznemirujući, strašan film, koji smo u Puli propustili, pa smo ga sad pogledali na televiziji. Trenutak u svijetu je pravi za ovakav film. Ovaj film postao je moguć, i prikazan je zahvaljujući Nataši. Ona ga je mogla zabraniti. Grehota bi bila da je to učinila.