Godina bila je 2010. kada sam objavio knjigu naslova “Pamti li svijet Oscara Schmidta”. U njoj su na 528 stranica bili sabrani tekstovi o knjigama, filmovima, pločama, o ljudima i o njihovim životima u umjetnosti, dio onog što sam po časopisima i novinama objavljivao u proteklih desetak godina. Ispod naslova pisalo je “projekti, skice, nacrti”, jer se svaki, ili skoro svaki od tih žanrovski raznolikih, ali uglavnom nonfikcionalnih zametaka, potencijalno mogao razviti u neki opsežniji rad. Sam naslov bio je sjeme nenapisanog eseja, koji bi govorio o intimi iz koje se stvaraju pojedini mitovi masovne kulture našega doba i o tome kako vječnost sve kraće traje. Sve što je nezaboravno već je skoro i zaboravljeno.
Oscar Schmidt te 2010. bio je već sedam godina bivši košarkaš. Rođen 1958. u gradu na sjeveroistoku Brazila, po imenu Natal. Premda veličine Zagreba, Natal je za nas nepoznat. Punim imenom Oscar Daniel Bazerra Schmidt, on je, za razliku od većine drugih Brazilaca, čija su se cijela imena na vrhuncima velike priredbe našega doba recitirala poput rimskih heksametara, bio uvijek samo Oscar Schmidt. I za razliku od njih nije igrao nogomet, nego košarku. Ali u njegovoj je košarci postojalo nešto što je iz naše perspektive bilo univerzalno brazilsko. Tu zemlju, o kojoj ustvari ne znamo ništa, jer nikada u Brazilu nismo bili, a mnogo je veća i od naše moći zamišljanja, vidjeli smo kao mjesto na kojemu žive ljudi koji su u stanju činiti svakodnevna čuda. U našoj kulturi i civilizaciji čudo je izuzetak. Isus je bio čudotvorac, ali je za čudima posezao rijetko, ustvari samo onda kada bi isticao svoju različitost, i samo onda kada se usijecao u sjećanje naroda i u mit vlastite zajednice. Čuda u Brazilu su, nama to tako izgleda, svakodnevna stvar. I rađaju se iz ljudske nesreće. U zemlji u kojoj živi preko dvjesto milijuna ljudi, i u kojoj su i priroda i civilizacijasurove kao i na dan svoga nastanka, mnogo je sirotinje, a da bi siromah u Brazilu preživio, morao je biti čudotvorac. Brazilce smo prepoznavali po nogometu, a u brazilskim timovima uvijek su igrali isključivo čudotvorci. Protiv njih svaki je protivnik izgledao kao drveni lutak. Sporih i uglatih pokreta, trapav, ružan i nemaštovit, upravo takav bio bi onaj tko bi nogomet zaigrao protiv Brazilaca. I kada su gubili, Brazilci su ostajali čudotvorci. Mogli su ono što drugi ne mogu. Gravitacija i ostale fizikalne sile na njih su se drukčije odnosile.
Oscar Schmidt nije bio iz siromašne kuće. Ali bio je Brazilac, i košarku igrao je kao Brazilac. Još nešto je karakteristično za Brazilce iz naše kolektivne mašte: apolonski lijepi i fizički gotovo nakazni ljudi, ali jednakog držanja, crni ko noć i bijeli kao sjeverni bogovi, uglavnom mješanci, jedni u druge zagledani kao u vječite bližnje. Svijet totalne ljudskosti, u kojem su fizičke razlike svaki put prednost. E, Oscar Schmidt u tom je svijetu bio nordijski bog. Lica koje je klesao neki ponešto pitomiji i bolji brat Arna Brekera, savršeni Švabo, koji ustvari nije Švabo, košarku je igrao onako kako su njegovi sunarodnjaci igrali nogomet. Kao čudotvorac među običnim ljudima.
Schmidt je bio krilni igrač, u jednoj drukčijoj košarkaškoj igri nego što je ova danas. Igralo se sporije, uz manje akrobatike i s većim ulogom individualnog talenta. I, naravno, uz više koševa i s manje striktnim obranama. Bilo je to posljednje doba velikih šutera, a utakmice je često odlučivala psihologija tih šutera. I najvećima bi se u odlučujućim trenucima skratila ruka, pa bi u posljednjim minutama utakmice promašivali ono što nikad prije ne bi promašili. Čudo Oscara Schmidta nije bilo u tome što je često trpao pedesetak koševa po utakmici, i to u najvećim i najvažnijim mečevima natjecanja, nego se njegovo čudo sastojalo u tome što je jednako pogađao i u posljednje dvije minute utakmice. Djelovao je kao čovjek bez psihologije, ili kao onaj tko ne može zamisliti vlastiti promašaj, kao onaj kojeg ne opsjedaju loši životni ishodi. Oscar Schmidt bio je slobodan čovjek. Njegova je igra bila je fascinantno efikasna, i bila je čist estetski fenomen. Utakmice se igraju za pobjedu, a Oscar Schmidt od pobjedničke je igre stvarao ljepotu. Pobjeda je inače manje lijepa i dojmljiva od poraza. Poraz je predmet umjetničkog djela, poraženima posvećene su velike tragedije, poraženi se u velikim komedijama rugaju pobjednicima, pobjeda je s književnog stanovišta jednako nezanimljiva kao razgovor dva kamena. Osim kada se pojavi neki Oscar Schmidt.
Imao je dvadeset i šest, igrao je najbolju košarku u životu, kad su ga New Jersey Netsi izabrali u šestom krugu drafta. Igrao je s njima u trening kampu, nastupao u predsezoni, da bi zatim mirno odbio ponuđeni ugovor. Novac je, istina, bio nešto manji od onog koji je dobivao u talijanskoj JuveCaserti, ali nešto drugo je presudilo: osamdesete su još uvijek bile vrijeme intaktnosti amaterskog sporta na olimpijskim igrama i na svjetskim prvenstvima, a on je htio nastupati za Brazil. To mu je bilo veće i više od NBA. Ne, nije tu riječ o romantiziranju nacionalnih boja, niti o patriotskim prenemaganjima karakterističnim za sportaše pod autokratskim političkim režimima. Jednostavno, Brazil je u intimnoj mitologiji Oscara Schmidta bio jača marka od NBA.
Kobe Bryant bio je 1991. trinaestogodišnji klinac, sin košarkaša Reggiane Joe Bryanta, kojeg u to predratno vrijeme često gledamo u utakmicama europskih kupova. Dok na televiziji traje direktni prijenos finala NBA lige, jedne od najuzbudljivijih utakmica onih vremena, u kojoj su se susreli LA Lakersi, predvođeni Magic Johnsonom i Chicago Bullsi Michaela Jordana, u domu Bryantovih vodi se rasprava tko je od njih dvojice veći. Kobe šuti, sve dok ga ne upitaju. Oscar Schmidt je najveći, obrati se tad mali ocu, razvali te kad god igrate. Poslije će Kobe Bryant postati najveći među najvećima, šuter bez premca u NBA, hladan kao led i gospodstven, baš kao Oscar Schmidt. Lijepa priča o nasljedovanju tradicije, ali i o tome da najveće nisu takvima učinile institucije, nego djevojčice i dječaci koji su se u njih zagledali.
Pamtim dvije utakmice Oscara Schmidta, u razmaku od nekoliko godina. Kada se igrala prva, i ja sam imao trinaest godina, a njemu bila je dvadeset i jedna. Igrali su, u finalu Interkontinentalnog kupa, latinoamerički Sirio i sarajevska Bosna. Bilo je to 10. svibnja 1979, na trideset i sedmi rođendan moje majke. Prijenos je bio u neko doba noći, Bosna je igrala u najjačem sastavu u svojoj povijesti, igrala je barem jednako dobro kao i u europskom finalu, protiv Emersona, ali protiv Oscara Schmidta nije se moglo. Ubacio je, u to vrijeme bez trica, 42 koša, trojica Bosninih igrača dobili su na njemu pet osobnih grešaka, pokušavali su ga držati i Varajić i Delibašić, ali nije se moglo, baš nikako. Rezultat 100: 98, za Brazilce.
Druga utakmica igrala se tačno deset godina kasnije, u finalu Kupa pobjednika kupova madridski Real igrao je protiv JuveCaserte. To je već vrijeme trice u europskoj košarci, a Oscar Schmidt zabio je 44 komada. Mladi Dražen Petrović, međutim, ubacio je 62. Bila je to utakmica njih dvojice, dvije različite, već prilično udaljene košarkaške epohe, i dvije ljudske naravi. Pobijedio je Dražen, 117: 113 za Real.
U prvoj utakmici zbilo se nešto za mene neobično: navijao sam za Bosnu, bilo mi je, klincu, stalo da budu prvaci svijeta nakon što su u Grenobleu postali prvaci Europe. Imao sam živi osjećaj da se sve to zbiva samo sad, i da za Studente – kako su sportski komentatori nazivali košarkaše Bosne – neće biti druge prilike. To je ono dubinsko saznanje o čovjekovoj smrtnosti, karakteristično za navijače malih i siromašnih klubova i reprezentacija: drugog života neće biti. Ali Oscar Schmidt igrao je i pogađao tako nevjerojatno precizno, kao svetac lebdeći iznad svih strasti i suparništava, da sam u jednom trenutku osjetio kako želim da on opet pogodi. Opet, opet i opet. Naprosto, pobjeda mu je ljepše stajala, nego onima za koje sam prethodno svim srcem bio i za koje ću nakon utakmice opet biti. Ali protiv Oscara Schmidta morao sam izdati svoj klub.
Deset godina kasnije, stvar se ponovila, ali na malo modificiran način. Svim srcem bio sam, kao i uvijek, ili kao od vremena kada je nogometaše Reala još za života fašističkog diktatora Francisca Franca kao trener preuzeo Miljan Miljanić, protiv Reala. Real, naime, bio je Francov, frankistički i falangistički klub, što je za mene ostao sve do danas. Nije to nikakav kraljevski klub, kako mu tepaju hrvatski nogometni komentatori. Ali u toj je mitskoj utakmici protiv JuveCaserte Dražen Petrović tako igrao da si morao zaboraviti i Francov Real, ali i Oscara Schmidta, jer je, igrajući protiv njega, Dražen bio veći od samoga sebe. I tako sam ponovo izdao svoj klub.
Ovo je, dakle, stajalo iza naslova moje knjige koja je govorila o koječemu drugom, samo nije o košarci. Oscar Schmidt nije, kao svi Brazilci, imao nadimak. Naprosto je predobro zvučalo to Oscar Schmidt. Ali je imao mitološko zvanje ili titulu. Bio je Mão Santa. Sveta Ruka. I doista, imao je ruku koja nije s ovoga svijeta.
Oscar Schmidt: Mão Santa i sjećanje svijeta
Godina bila je 2010. kada sam objavio knjigu naslova “Pamti li svijet Oscara Schmidta”. U njoj su na 528 stranica bili sabrani tekstovi o knjigama, filmovima, pločama, o ljudima i o njihovim životima u umjetnosti, dio onog što sam po časopisima i novinama objavljivao u proteklih desetak godina. Ispod naslova pisalo je “projekti, skice, nacrti”, jer se svaki, ili skoro svaki od tih žanrovski raznolikih, ali uglavnom nonfikcionalnih zametaka, potencijalno mogao razviti u neki opsežniji rad. Sam naslov bio je sjeme nenapisanog eseja, koji bi govorio o intimi iz koje se stvaraju pojedini mitovi masovne kulture našega doba i o tome kako vječnost sve kraće traje. Sve što je nezaboravno već je skoro i zaboravljeno.
Oscar Schmidt te 2010. bio je već sedam godina bivši košarkaš. Rođen 1958. u gradu na sjeveroistoku Brazila, po imenu Natal. Premda veličine Zagreba, Natal je za nas nepoznat. Punim imenom Oscar Daniel Bazerra Schmidt, on je, za razliku od većine drugih Brazilaca, čija su se cijela imena na vrhuncima velike priredbe našega doba recitirala poput rimskih heksametara, bio uvijek samo Oscar Schmidt. I za razliku od njih nije igrao nogomet, nego košarku. Ali u njegovoj je košarci postojalo nešto što je iz naše perspektive bilo univerzalno brazilsko. Tu zemlju, o kojoj ustvari ne znamo ništa, jer nikada u Brazilu nismo bili, a mnogo je veća i od naše moći zamišljanja, vidjeli smo kao mjesto na kojemu žive ljudi koji su u stanju činiti svakodnevna čuda. U našoj kulturi i civilizaciji čudo je izuzetak. Isus je bio čudotvorac, ali je za čudima posezao rijetko, ustvari samo onda kada bi isticao svoju različitost, i samo onda kada se usijecao u sjećanje naroda i u mit vlastite zajednice. Čuda u Brazilu su, nama to tako izgleda, svakodnevna stvar. I rađaju se iz ljudske nesreće. U zemlji u kojoj živi preko dvjesto milijuna ljudi, i u kojoj su i priroda i civilizacija surove kao i na dan svoga nastanka, mnogo je sirotinje, a da bi siromah u Brazilu preživio, morao je biti čudotvorac. Brazilce smo prepoznavali po nogometu, a u brazilskim timovima uvijek su igrali isključivo čudotvorci. Protiv njih svaki je protivnik izgledao kao drveni lutak. Sporih i uglatih pokreta, trapav, ružan i nemaštovit, upravo takav bio bi onaj tko bi nogomet zaigrao protiv Brazilaca. I kada su gubili, Brazilci su ostajali čudotvorci. Mogli su ono što drugi ne mogu. Gravitacija i ostale fizikalne sile na njih su se drukčije odnosile.
Oscar Schmidt nije bio iz siromašne kuće. Ali bio je Brazilac, i košarku igrao je kao Brazilac. Još nešto je karakteristično za Brazilce iz naše kolektivne mašte: apolonski lijepi i fizički gotovo nakazni ljudi, ali jednakog držanja, crni ko noć i bijeli kao sjeverni bogovi, uglavnom mješanci, jedni u druge zagledani kao u vječite bližnje. Svijet totalne ljudskosti, u kojem su fizičke razlike svaki put prednost. E, Oscar Schmidt u tom je svijetu bio nordijski bog. Lica koje je klesao neki ponešto pitomiji i bolji brat Arna Brekera, savršeni Švabo, koji ustvari nije Švabo, košarku je igrao onako kako su njegovi sunarodnjaci igrali nogomet. Kao čudotvorac među običnim ljudima.
Schmidt je bio krilni igrač, u jednoj drukčijoj košarkaškoj igri nego što je ova danas. Igralo se sporije, uz manje akrobatike i s većim ulogom individualnog talenta. I, naravno, uz više koševa i s manje striktnim obranama. Bilo je to posljednje doba velikih šutera, a utakmice je često odlučivala psihologija tih šutera. I najvećima bi se u odlučujućim trenucima skratila ruka, pa bi u posljednjim minutama utakmice promašivali ono što nikad prije ne bi promašili. Čudo Oscara Schmidta nije bilo u tome što je često trpao pedesetak koševa po utakmici, i to u najvećim i najvažnijim mečevima natjecanja, nego se njegovo čudo sastojalo u tome što je jednako pogađao i u posljednje dvije minute utakmice. Djelovao je kao čovjek bez psihologije, ili kao onaj tko ne može zamisliti vlastiti promašaj, kao onaj kojeg ne opsjedaju loši životni ishodi. Oscar Schmidt bio je slobodan čovjek. Njegova je igra bila je fascinantno efikasna, i bila je čist estetski fenomen. Utakmice se igraju za pobjedu, a Oscar Schmidt od pobjedničke je igre stvarao ljepotu. Pobjeda je inače manje lijepa i dojmljiva od poraza. Poraz je predmet umjetničkog djela, poraženima posvećene su velike tragedije, poraženi se u velikim komedijama rugaju pobjednicima, pobjeda je s književnog stanovišta jednako nezanimljiva kao razgovor dva kamena. Osim kada se pojavi neki Oscar Schmidt.
Imao je dvadeset i šest, igrao je najbolju košarku u životu, kad su ga New Jersey Netsi izabrali u šestom krugu drafta. Igrao je s njima u trening kampu, nastupao u predsezoni, da bi zatim mirno odbio ponuđeni ugovor. Novac je, istina, bio nešto manji od onog koji je dobivao u talijanskoj JuveCaserti, ali nešto drugo je presudilo: osamdesete su još uvijek bile vrijeme intaktnosti amaterskog sporta na olimpijskim igrama i na svjetskim prvenstvima, a on je htio nastupati za Brazil. To mu je bilo veće i više od NBA. Ne, nije tu riječ o romantiziranju nacionalnih boja, niti o patriotskim prenemaganjima karakterističnim za sportaše pod autokratskim političkim režimima. Jednostavno, Brazil je u intimnoj mitologiji Oscara Schmidta bio jača marka od NBA.
Kobe Bryant bio je 1991. trinaestogodišnji klinac, sin košarkaša Reggiane Joe Bryanta, kojeg u to predratno vrijeme često gledamo u utakmicama europskih kupova. Dok na televiziji traje direktni prijenos finala NBA lige, jedne od najuzbudljivijih utakmica onih vremena, u kojoj su se susreli LA Lakersi, predvođeni Magic Johnsonom i Chicago Bullsi Michaela Jordana, u domu Bryantovih vodi se rasprava tko je od njih dvojice veći. Kobe šuti, sve dok ga ne upitaju. Oscar Schmidt je najveći, obrati se tad mali ocu, razvali te kad god igrate. Poslije će Kobe Bryant postati najveći među najvećima, šuter bez premca u NBA, hladan kao led i gospodstven, baš kao Oscar Schmidt. Lijepa priča o nasljedovanju tradicije, ali i o tome da najveće nisu takvima učinile institucije, nego djevojčice i dječaci koji su se u njih zagledali.
Pamtim dvije utakmice Oscara Schmidta, u razmaku od nekoliko godina. Kada se igrala prva, i ja sam imao trinaest godina, a njemu bila je dvadeset i jedna. Igrali su, u finalu Interkontinentalnog kupa, latinoamerički Sirio i sarajevska Bosna. Bilo je to 10. svibnja 1979, na trideset i sedmi rođendan moje majke. Prijenos je bio u neko doba noći, Bosna je igrala u najjačem sastavu u svojoj povijesti, igrala je barem jednako dobro kao i u europskom finalu, protiv Emersona, ali protiv Oscara Schmidta nije se moglo. Ubacio je, u to vrijeme bez trica, 42 koša, trojica Bosninih igrača dobili su na njemu pet osobnih grešaka, pokušavali su ga držati i Varajić i Delibašić, ali nije se moglo, baš nikako. Rezultat 100: 98, za Brazilce.
Druga utakmica igrala se tačno deset godina kasnije, u finalu Kupa pobjednika kupova madridski Real igrao je protiv JuveCaserte. To je već vrijeme trice u europskoj košarci, a Oscar Schmidt zabio je 44 komada. Mladi Dražen Petrović, međutim, ubacio je 62. Bila je to utakmica njih dvojice, dvije različite, već prilično udaljene košarkaške epohe, i dvije ljudske naravi. Pobijedio je Dražen, 117: 113 za Real.
U prvoj utakmici zbilo se nešto za mene neobično: navijao sam za Bosnu, bilo mi je, klincu, stalo da budu prvaci svijeta nakon što su u Grenobleu postali prvaci Europe. Imao sam živi osjećaj da se sve to zbiva samo sad, i da za Studente – kako su sportski komentatori nazivali košarkaše Bosne – neće biti druge prilike. To je ono dubinsko saznanje o čovjekovoj smrtnosti, karakteristično za navijače malih i siromašnih klubova i reprezentacija: drugog života neće biti. Ali Oscar Schmidt igrao je i pogađao tako nevjerojatno precizno, kao svetac lebdeći iznad svih strasti i suparništava, da sam u jednom trenutku osjetio kako želim da on opet pogodi. Opet, opet i opet. Naprosto, pobjeda mu je ljepše stajala, nego onima za koje sam prethodno svim srcem bio i za koje ću nakon utakmice opet biti. Ali protiv Oscara Schmidta morao sam izdati svoj klub.
Deset godina kasnije, stvar se ponovila, ali na malo modificiran način. Svim srcem bio sam, kao i uvijek, ili kao od vremena kada je nogometaše Reala još za života fašističkog diktatora Francisca Franca kao trener preuzeo Miljan Miljanić, protiv Reala. Real, naime, bio je Francov, frankistički i falangistički klub, što je za mene ostao sve do danas. Nije to nikakav kraljevski klub, kako mu tepaju hrvatski nogometni komentatori. Ali u toj je mitskoj utakmici protiv JuveCaserte Dražen Petrović tako igrao da si morao zaboraviti i Francov Real, ali i Oscara Schmidta, jer je, igrajući protiv njega, Dražen bio veći od samoga sebe. I tako sam ponovo izdao svoj klub.
Ovo je, dakle, stajalo iza naslova moje knjige koja je govorila o koječemu drugom, samo nije o košarci. Oscar Schmidt nije, kao svi Brazilci, imao nadimak. Naprosto je predobro zvučalo to Oscar Schmidt. Ali je imao mitološko zvanje ili titulu. Bio je Mão Santa. Sveta Ruka. I doista, imao je ruku koja nije s ovoga svijeta.