Punim imenom i prezimenom Milan Manojlović, zvani Mance. Rođen je 1958. godine, kao i Milan Mladenović, samo šest mjeseci ranije, i ne u Zagrebu, nego u Karlovcu. Najprije je studirao arhitekturu, a onda grafiku, na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Na arhitekturi slobodnom ga je crtanju učio Josip Vaništa. Član je grafičko-stripaškog kolektiva ZZOT. Surađuje s Kugla glumištem, u herojska doba zagrebačkog alternativnog teatra. Osamdesetih član je više alternativnih i demo bandova, uglavnom onih najhermetičnijih, o kojima će se više suditi na osnovu legendi, nego prema snimljenom materijalu i objavljenim pločama. I u grafici, i u kazalištu, i u rocku okružen je ljudima koji će postali važni, a poneki i slavni u svom poslu, daroviti i uporni, bit će mainstream jednoga budućeg hrvatskog doba. U tom dobu, međutim, Mancea neće biti onako kako će biti njih. Bit će živ, ali vrijeme će mu se razići s njegovim vremenom.
Ratne 1994, u Klubu Istrana, u Ilici, Mance svira kao predizvođač Marku Brecelju. U to vrijeme već je savršeno anoniman – ako takav već prethodno nije bio – i kako u odlično napisanom “Pokušaju životopisa” piše Mario Kovač, Brecelj je kasnio, a Mance je pred nestrpljivom publikom morao u nedogled produžavati nastup. Prisutan je bio Kornel Šeper, neovisni diskograf i rock entuzijast, jedan od dvojice vjerojatno najzaslužnijih ljudi za fenomen Manceove vidljivosti i prisutnosti. U tom nedoglednom i nedočujnom produžavanju mitskoga nastupa u Klubu Istrana moguća je definicija Manceova stila. U toj igri s monotonijom, jednostavnošću i beskonačnim ponavljanjima, istovremeno infantilnom i duboko čovječnom, na način na koji je čovječan i Beckettov apsurdistički pesimizam, u odustajanju od priče, od smisla, od lirike, u svijetu neumitnom kao klatno metronoma, kao stupor, kao otkucaji sata, nešto je što Mancea čini neusporedivim s bilo kojim autorom u povijesti pop i rock glazbe. Njegove pjesme, koje objavljuje na tri albuma, počevši od “Čovjeka iz Katange”, snimljenog 1996, pa “Plavim barom” iz 2000. i “Melodijama sobe i predsoblja” iz 2003, funkcioniraju kao zrcala. U njima nema sadržaja, nema emocija, nema smisla, sve dok se slušatelj pred njima ne zatekne. Sve dok se u tom zrcalu sam ne nađe kao jedini njegov, savršeno ogledan sadržaj. Reakcija biva radikalna: Manceova muzika, njegove pjesme, ili izazivaju neobjašnjivo, blago i ozareno prihvaćanje, ili isto takvo neobjašnjivo, gnjevno i izričito odbijanje. Osim što u tome ima onoga uobičajenog prihvaćanja/neprihvaćanja svakog avangardističkog ili postavangardističkog minimalizma i monotonije, nešto je drugo važnije: Mance svog slušatelja dovodi do ruba ili do krajnjih konsekvenci njegove vlastite mentalne i emocionalne krhkosti. Ljudi to ne vole, i prirodno je da ne vole.
S druge, pak, strane, on ima magnetično djelovanje na okolinu. Dok čitamo što o njemu i njegovu životu pored Kovača pišu ili govore Helena Klakočar, Aleksandar Zograf, Kornel Šeper, Igor Pavlica, Emil Tedeschi, Jonathan Bousfield, ljudi različitih životnih iskustava, temperamenata, socijalnih stratificiranosti i talenata, na um nam pada da je Mance ustvari lik iz Warholove Tvornice, jedan od onih genijalnih i tragičnih čudaka, frikova i svjetotvoraca, o kojima, recimo, govori Anthony DeCurtis u izvanrednoj biografiji Lou Reeda, na hrvatski neprevedenoj, naslova “A Life”. Oko Mancea su se, naime, otpočetka okupljali neki ozbiljni muzičari i autori, pružajući njegovom blagotvornom čudaštvu zanimljiv kontekst, te stvarajući dobar okvir za njegovo zrcalo. Tek dvaput sam, sada već vrlo davno, bio na Manceovom nastupu. Čini mi se oba puta u Močvari. Jednom, na pozornici je bio sam s gitarom i s trubom Igora Pavlice. Drugi put bilo je više ljudi. Na tom drugom koncertu, koji slabije i pamtim, stvar je djelovala nekako konvencionalnije, jer je i sam Mance bio u konvencionalnijem raspoloženju. Nastup s Pavlicom, međutim, bio je među neobičnijim doživljajima koji su mi se u životu pred očima odvili na sceni. Izvođač je bio pomalo izvan sebe, gitara bila mu je potpuno raštimana, te se činilo da on na tome dodatno insistira, sve je u vezi njega bilo nepredvidivo, a trubač ga je genijalno, u dah i u otkucaj srca, pratio stvarajući njegovoj nepredvidljivosti podlogu, kontekst i glazbeni okvir. Igor Pavlica muzičar je i umjetnik vrlo širokog emocionalnog, mentalnog i stilskog spektra: od ludnice do opere i Gewandhausa, od ljute alternative do Eurosonga (dobro, možda baš ne Eurosonga…), ali nigdje i ni sa kim neće biti tako velik kao s Manceom.
Godine 1999. u Zagrebu je, uz nasip, otvorena vjerojatno i najznačajnija nova gradska kulturna institucija još od vremena izgradnje Lisinskog: Močvara. S njezinim je otvorenjem došao kraj jednome ratu, a započele su pripreme za sljedeći rat. Tu će se rađati nova alternativna umjetnička i aktivistička scena, s njezinim najboljim i najgorim predstavnicima. Ali što je vjerojatno i najvažnije: u Močvari će se u sljedećih dvadeset i sedam godina odvijati glazbeni i umjetnički život grada i njegovih autsajdera. Tu će odrastati generacije srednjoškolaca i studenata, oni iz 1999. danas su već u zrelim pedesetim, a u njihovom estetskom, a možda i etičkom uzdizanju Močvara imala je važnu ulogu. Tu se odvio i autsajderski finale Manceove karijere. Bez Močvare bio bi on, vjerojatno, zaboravljen. Bez Močvare i Šepera bio bi i bez diskografije.
Najprije je, 2023. u nakladi od 600 primjeraka, objavljena opsežna monografija, naslovljena kao “Tajna starog hrasta”, u kojoj je na jedinstven način predstavljen Manceov umjetnički, glazbeni i grafički, a pomalo i građanski život, da bi tri godine kasnije, u krajnje luksuznom izdanju, monografiji bila pridodana i vinilna izdanja Manceovih albuma. Kao sunakladnici pojavljuju se Dan, Mrak i Močvara, a kao “inicijator projekta” potpisan je Emil Tedeschi. Što zapravo znači inicijator projekta, u ovom slučaju ne treba predugo dumati. Osim što je, ali doista, Manceov poklonik, Tedeschi je ovo trebao i platiti. Po tome Tedeschi je među hrvatskim gospodarstvenicima i veleposjednicima jedinstven: on javno financira svoj estetski ukus. Ima čovjek radio, Manceu je omogućio, a dijelom i uobličio sabrana djela i monografiju, ima svoj band, svoju prošlost i svoja sjećanja. Istina, ništa od Mancea ne bi Tedeschi mogao napraviti da nije Kornela Šepera i Močvare…
Ali, na kraju, kakav je odnos ovog promatrača i poslušača prema Manceu? Uglavnom, ambivalentan i dvostruko posredovan, distanciran. U Zagrebu nastojao sam biti stranac. Istraživao sam u ovom gradu, pa i dalje istražujem, forenzičke tragove svojih starih, koji su u Zagreb navraćali između ratova, ili su, poput tetke Lole i dunda Andrije, u Zagrebu živjeli, sve dok im se u njihovome stanu, u Jurišićevoj, nije svalio strop u dnevnoj sobi, što je za njih bio znak da se isele u Peru, ali Lima je tetki bila previsoko, pa su se vratili u Dubrovnik. U Zagrebu sam odigravao i jednu od uloga iz vlastitog života, tu sam se naselio, stvorio dom i oko doma projektirao sam i definirao, u pripovijestima i izvan njih, neki novi pojam Zagreba. Naročito ljeti, u srpnju i kolovozu, kad bi se grad naglo praznio. U takvom Zagrebu, osobno isprojektiranom i izmišljenom, jedna Manceova pjesma igra važnu ulogu. S najkomunikativnijeg je njegovog albuma, “Melodije sobe i predsoblja”, i nosi naslov “Malene ulice”. Poput Rundeka i Haustora s prvog albuma, i pjesama zagrebačkih vanjskih i unutarnjih predgrađa, iz Bosutske 27a, tamo na Krugama, poput Džonija, čiji je Zagreb uglavnom bio negdje u Novom Zagrebu, i nije u tim pjesmama moralo biti preciznih toponima da bismo znali da smo u Zagrebu, poput Jure Stublića, tog pjesnika cjeline Zagreba u osamdesetima, i Ripera u čijem mekom i začudnom Zagrebu nešto je od prenatalnih (iliti antenatalnih) iskustava rođenih Zagrepčana, poput Mile Kekina, koji je Zagrebu ono što je Zabranjeno pušenje bilo Sarajevu, samo grublje i grezije, bez prelaženja kućnih pragova, tako se Mance upisao u imaginarni Zagreb pjesmom neočekivano čvrste glazbene strukture, čiji tekst ide ovako: “malene ulice/ drveni plotovi/ ljudi u prolazu/ srca grada/// vidim u izlogu/ malenu djevojku/ malenu lutkicu/ od papira/// maleni prozori/ malene svjetlosti/ lica grada/ lica grada”.
New York veliki je grad po tim Warholovim čudacima, okupljenim koncem šezdesetih oko The Factory. Životopis svakoga od njih, jedna je povijest New Yorka. Zagreb je mali grad po licima iz Močvare. Životopis Milana Manojlovića zvanog Mance, golema knjiga i uz nju tri gramofonske ploče, jedna je povijest Zagreba. Za grad je manje važno što je mali, dok god je grad.
Mance i njegova zrcala
Punim imenom i prezimenom Milan Manojlović, zvani Mance. Rođen je 1958. godine, kao i Milan Mladenović, samo šest mjeseci ranije, i ne u Zagrebu, nego u Karlovcu. Najprije je studirao arhitekturu, a onda grafiku, na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Na arhitekturi slobodnom ga je crtanju učio Josip Vaništa. Član je grafičko-stripaškog kolektiva ZZOT. Surađuje s Kugla glumištem, u herojska doba zagrebačkog alternativnog teatra. Osamdesetih član je više alternativnih i demo bandova, uglavnom onih najhermetičnijih, o kojima će se više suditi na osnovu legendi, nego prema snimljenom materijalu i objavljenim pločama. I u grafici, i u kazalištu, i u rocku okružen je ljudima koji će postali važni, a poneki i slavni u svom poslu, daroviti i uporni, bit će mainstream jednoga budućeg hrvatskog doba. U tom dobu, međutim, Mancea neće biti onako kako će biti njih. Bit će živ, ali vrijeme će mu se razići s njegovim vremenom.
Ratne 1994, u Klubu Istrana, u Ilici, Mance svira kao predizvođač Marku Brecelju. U to vrijeme već je savršeno anoniman – ako takav već prethodno nije bio – i kako u odlično napisanom “Pokušaju životopisa” piše Mario Kovač, Brecelj je kasnio, a Mance je pred nestrpljivom publikom morao u nedogled produžavati nastup. Prisutan je bio Kornel Šeper, neovisni diskograf i rock entuzijast, jedan od dvojice vjerojatno najzaslužnijih ljudi za fenomen Manceove vidljivosti i prisutnosti. U tom nedoglednom i nedočujnom produžavanju mitskoga nastupa u Klubu Istrana moguća je definicija Manceova stila. U toj igri s monotonijom, jednostavnošću i beskonačnim ponavljanjima, istovremeno infantilnom i duboko čovječnom, na način na koji je čovječan i Beckettov apsurdistički pesimizam, u odustajanju od priče, od smisla, od lirike, u svijetu neumitnom kao klatno metronoma, kao stupor, kao otkucaji sata, nešto je što Mancea čini neusporedivim s bilo kojim autorom u povijesti pop i rock glazbe. Njegove pjesme, koje objavljuje na tri albuma, počevši od “Čovjeka iz Katange”, snimljenog 1996, pa “Plavim barom” iz 2000. i “Melodijama sobe i predsoblja” iz 2003, funkcioniraju kao zrcala. U njima nema sadržaja, nema emocija, nema smisla, sve dok se slušatelj pred njima ne zatekne. Sve dok se u tom zrcalu sam ne nađe kao jedini njegov, savršeno ogledan sadržaj. Reakcija biva radikalna: Manceova muzika, njegove pjesme, ili izazivaju neobjašnjivo, blago i ozareno prihvaćanje, ili isto takvo neobjašnjivo, gnjevno i izričito odbijanje. Osim što u tome ima onoga uobičajenog prihvaćanja/neprihvaćanja svakog avangardističkog ili postavangardističkog minimalizma i monotonije, nešto je drugo važnije: Mance svog slušatelja dovodi do ruba ili do krajnjih konsekvenci njegove vlastite mentalne i emocionalne krhkosti. Ljudi to ne vole, i prirodno je da ne vole.
S druge, pak, strane, on ima magnetično djelovanje na okolinu. Dok čitamo što o njemu i njegovu životu pored Kovača pišu ili govore Helena Klakočar, Aleksandar Zograf, Kornel Šeper, Igor Pavlica, Emil Tedeschi, Jonathan Bousfield, ljudi različitih životnih iskustava, temperamenata, socijalnih stratificiranosti i talenata, na um nam pada da je Mance ustvari lik iz Warholove Tvornice, jedan od onih genijalnih i tragičnih čudaka, frikova i svjetotvoraca, o kojima, recimo, govori Anthony DeCurtis u izvanrednoj biografiji Lou Reeda, na hrvatski neprevedenoj, naslova “A Life”. Oko Mancea su se, naime, otpočetka okupljali neki ozbiljni muzičari i autori, pružajući njegovom blagotvornom čudaštvu zanimljiv kontekst, te stvarajući dobar okvir za njegovo zrcalo. Tek dvaput sam, sada već vrlo davno, bio na Manceovom nastupu. Čini mi se oba puta u Močvari. Jednom, na pozornici je bio sam s gitarom i s trubom Igora Pavlice. Drugi put bilo je više ljudi. Na tom drugom koncertu, koji slabije i pamtim, stvar je djelovala nekako konvencionalnije, jer je i sam Mance bio u konvencionalnijem raspoloženju. Nastup s Pavlicom, međutim, bio je među neobičnijim doživljajima koji su mi se u životu pred očima odvili na sceni. Izvođač je bio pomalo izvan sebe, gitara bila mu je potpuno raštimana, te se činilo da on na tome dodatno insistira, sve je u vezi njega bilo nepredvidivo, a trubač ga je genijalno, u dah i u otkucaj srca, pratio stvarajući njegovoj nepredvidljivosti podlogu, kontekst i glazbeni okvir. Igor Pavlica muzičar je i umjetnik vrlo širokog emocionalnog, mentalnog i stilskog spektra: od ludnice do opere i Gewandhausa, od ljute alternative do Eurosonga (dobro, možda baš ne Eurosonga…), ali nigdje i ni sa kim neće biti tako velik kao s Manceom.
Godine 1999. u Zagrebu je, uz nasip, otvorena vjerojatno i najznačajnija nova gradska kulturna institucija još od vremena izgradnje Lisinskog: Močvara. S njezinim je otvorenjem došao kraj jednome ratu, a započele su pripreme za sljedeći rat. Tu će se rađati nova alternativna umjetnička i aktivistička scena, s njezinim najboljim i najgorim predstavnicima. Ali što je vjerojatno i najvažnije: u Močvari će se u sljedećih dvadeset i sedam godina odvijati glazbeni i umjetnički život grada i njegovih autsajdera. Tu će odrastati generacije srednjoškolaca i studenata, oni iz 1999. danas su već u zrelim pedesetim, a u njihovom estetskom, a možda i etičkom uzdizanju Močvara imala je važnu ulogu. Tu se odvio i autsajderski finale Manceove karijere. Bez Močvare bio bi on, vjerojatno, zaboravljen. Bez Močvare i Šepera bio bi i bez diskografije.
Najprije je, 2023. u nakladi od 600 primjeraka, objavljena opsežna monografija, naslovljena kao “Tajna starog hrasta”, u kojoj je na jedinstven način predstavljen Manceov umjetnički, glazbeni i grafički, a pomalo i građanski život, da bi tri godine kasnije, u krajnje luksuznom izdanju, monografiji bila pridodana i vinilna izdanja Manceovih albuma. Kao sunakladnici pojavljuju se Dan, Mrak i Močvara, a kao “inicijator projekta” potpisan je Emil Tedeschi. Što zapravo znači inicijator projekta, u ovom slučaju ne treba predugo dumati. Osim što je, ali doista, Manceov poklonik, Tedeschi je ovo trebao i platiti. Po tome Tedeschi je među hrvatskim gospodarstvenicima i veleposjednicima jedinstven: on javno financira svoj estetski ukus. Ima čovjek radio, Manceu je omogućio, a dijelom i uobličio sabrana djela i monografiju, ima svoj band, svoju prošlost i svoja sjećanja. Istina, ništa od Mancea ne bi Tedeschi mogao napraviti da nije Kornela Šepera i Močvare…
Ali, na kraju, kakav je odnos ovog promatrača i poslušača prema Manceu? Uglavnom, ambivalentan i dvostruko posredovan, distanciran. U Zagrebu nastojao sam biti stranac. Istraživao sam u ovom gradu, pa i dalje istražujem, forenzičke tragove svojih starih, koji su u Zagreb navraćali između ratova, ili su, poput tetke Lole i dunda Andrije, u Zagrebu živjeli, sve dok im se u njihovome stanu, u Jurišićevoj, nije svalio strop u dnevnoj sobi, što je za njih bio znak da se isele u Peru, ali Lima je tetki bila previsoko, pa su se vratili u Dubrovnik. U Zagrebu sam odigravao i jednu od uloga iz vlastitog života, tu sam se naselio, stvorio dom i oko doma projektirao sam i definirao, u pripovijestima i izvan njih, neki novi pojam Zagreba. Naročito ljeti, u srpnju i kolovozu, kad bi se grad naglo praznio. U takvom Zagrebu, osobno isprojektiranom i izmišljenom, jedna Manceova pjesma igra važnu ulogu. S najkomunikativnijeg je njegovog albuma, “Melodije sobe i predsoblja”, i nosi naslov “Malene ulice”. Poput Rundeka i Haustora s prvog albuma, i pjesama zagrebačkih vanjskih i unutarnjih predgrađa, iz Bosutske 27a, tamo na Krugama, poput Džonija, čiji je Zagreb uglavnom bio negdje u Novom Zagrebu, i nije u tim pjesmama moralo biti preciznih toponima da bismo znali da smo u Zagrebu, poput Jure Stublića, tog pjesnika cjeline Zagreba u osamdesetima, i Ripera u čijem mekom i začudnom Zagrebu nešto je od prenatalnih (iliti antenatalnih) iskustava rođenih Zagrepčana, poput Mile Kekina, koji je Zagrebu ono što je Zabranjeno pušenje bilo Sarajevu, samo grublje i grezije, bez prelaženja kućnih pragova, tako se Mance upisao u imaginarni Zagreb pjesmom neočekivano čvrste glazbene strukture, čiji tekst ide ovako: “malene ulice/ drveni plotovi/ ljudi u prolazu/ srca grada/// vidim u izlogu/ malenu djevojku/ malenu lutkicu/ od papira/// maleni prozori/ malene svjetlosti/ lica grada/ lica grada”.
New York veliki je grad po tim Warholovim čudacima, okupljenim koncem šezdesetih oko The Factory. Životopis svakoga od njih, jedna je povijest New Yorka. Zagreb je mali grad po licima iz Močvare. Životopis Milana Manojlovića zvanog Mance, golema knjiga i uz nju tri gramofonske ploče, jedna je povijest Zagreba. Za grad je manje važno što je mali, dok god je grad.