Pred početak Europskog prvenstva u nogometu 2024. Joško Jeličić nastupa kao komentator na HRT-u. Vrijeme je uobičajeno hrvatsko, istina prije Plenkovićeve samopromocije u ozempic poglavnika, no ipak su na javnoj televiziji društveno-politički poželjne šovinističke eskapade protiv Srba, a rulji se nije mrsko nasmijati ni stranim radnicima. Jeličić tad izgovara onu svoju čuvenu bazu o tome da će Hrvatska s doseljavanjem Nepalaca, i njihovim zalaženjem u našu genetsku bazu, izgubiti na skok igri. Nakon toga sam u kolumni u 24sata Jeličića nazvao “solinskim dinamovčetom”, koje se ruga stasu Nepalaca, i tako raspaljuje pivnički fašizam, dok se novinar HRT-a kikoće “kao idiot dok ga maslačkom šošolje po golim mudima”. Premda je Jeličiću upućen bio sav moj prijezir, tekst je zapravo govorio o HRT-u, toj atomskoj centrali posvemašnjeg zla, i o ciničnom njihovom ograđivanju od Joška Jeličića. I nije me u trenutku bilo briga ni za HRT, ionako sam tamo na crnim listama, cenzuriran i zabranjen odavno, kao ni za samog Jeličića.
Međutim, kada su ga u sljedećem njegovom pojavljivanju pitali za moju kolumnu, on je, umjesto da raspali po meni, što ga zacijelo ne bi koštalo kod publike kojoj se većinski obraća, rekao da mu je žao, da ga je pogodilo, te je izgovorio još par riječi koje su bile izvan populističke konvencije. Premda je to bio samo dobar politički potez, lijepa finta u nekom beskrupuloznom personalnom marketingu, s kojom će si bistri televizijski zabavljač s leđa skinuti čuvenog pisca, neduhovitog i teškog k’o tuč, doista ja nakon toga nisam više rekao ni napisao nijednu protiv Joška Jeličića. Teško je u zemlji čija te Vlada u svom saopćenju poziva na toleranciju prema fašistima, nakon što ti ovi zaprijete, pisati išta protiv nekog tko je rekao da mu je žao i da ga je pogodilo. Makar taj netko bio samo zabavljač i zasmijavač te iste Vladine rulje.
Joško Jeličić ubrzo se našao na televizijskom sportskom kanalu telekomunikacijske kompanije u vlasništvu Nijemaca. Tamo će komentirati domaće nogometno prvenstvo, i uglavnom nastupati u triju s mladom, lijepom i plavokosom nogometnom novinarkom, vjerojatno najrječitijom našom televizijskom sportskom novinarkom nakon Milke Babović, te s bivšim stoperom NK Zagreba i Hajduka, koji nije od velikih riječi, ali umije u razgovoru držati tercu. I tako je nastao valjda i najinteresantniji talk show u novijoj televizijskoj povijesti. Valentina Miletić bila je ona tiša strana, pristojna, ljubazna i vješta da odgovori na svaki verbalni izazov i da priču uvijek vraća razumu. Jeličić se, pak, neprestano kretao po oštrici zahrđale britve, izvan okvira političke i svake ljudske korektnosti, ali vazda tako da nikad ne izgovori ništa što bi se moglo oprijeti mišljenju većine, ili stavu one mračne i skrivene elite koja to mišljenje oblikuje. Kako je u nogometnoj karijeri igrao i za Hajduk i za Dinamo – naravno tako što je iz Hajduka za veće novce prelazio u Dinamo – a kako je po svom nastupu i govornoj intonaciji Dalmatinac i Mediteranac, ali od onih Dalmatinaca sa špice u Bogovićevoj, Jeličić je zapravo bio idealna figura svehrvatskog nogometnog zabavljača. Pritom, otpočetka se predstavljao kao hajdukovac, a hvalio je, pravdao i na neki način zastupao Dinamo. Sa stanovišta elementarnog rasporeda moći, financijske, političke, geostrateške, u Hrvatskoj je jedino razumno da kao narodni zabavljač budeš uvijek za Dinamo, a da se predstavljaš kao hajdukovac. Tu je nemoguću vještinu Joško Jeličić majstorski savladao, tako da sam ga morao svakog tjedna gledati.
On se za svoje emisije pripremao. Svojoj novoj profesiji pristupio je kao profesionalni nogometaš, pa još u zemlji u kojoj se nitko njome tako ne bavi. Svejedno nazivamo li tu profesiju televizijskom klaunerijom, ili sportskim novinarstvom. Pritom, odavao je dojam otrovno duhovitog tipa – o kome je ono govorio kada je nedavno, u jednom od posljednjih nastupa, rekao da zna neke predstavnike stanara koji imaju veću karizmu? – koji ispucava ozbiljan broj štoseva i vrtoglavih metafora u jedinici vremena, referirajući se pritom na televizijske serije, filmove, pa čak i književna djela. Većina toga je, naravno, unaprijed pripremljena, promišljena i zapisana na onom ekrančiću što ga uvijek ima uza se, ali tvrd i praznoglav tudum, kakvi većinom jesu oni koji se kod nas pokušavaju baviti sličnim poslom, ni uz kakvu pripremu neće moći da izgovore ni pola od onog što kaže Joško Jeličić.
Znači li to da mi je najednom prestao biti iritantan? Ili me je, možda, ipak kupio onom svojom skrušenom djevojačkom povrijeđenošću zbog mojih riječi, koja se neće pretvoriti u agresiju? U ovom drugom, vjerojatno, ima nečega. U društvu prostaka i pod režimom izgladnjelog gojenca već je i glumljena pristojnost nešto što čovjeka zna ganuti. Ali iritantan mi Joško Jeličić nije prestao biti. Naprotiv, postao je mnogo, mnogo iritantniji, ali nisam više prema njemu osjećao prezir, nego poštovanje. Prema svakom istinskom talentu, čak i kada je okrenut crnome vragu, ili kada je tako bezdušno proračunat kao kod Joška, čovjek mora imati poštovanja. Glave će nas doći nedaroviti i prosječni, takvi koji ničim nisu nadrasli svijet iz kojeg su potekli, glave će nas doći mediokritetski nakot svake vrste, koji okrutnošću, prostaštvom i neprestanom koagulacijom u rulju, nadomješta sve za što su prirodno uskraćeni.
Nisam ga mogao prezirati nakon što sam pomislio da ni ono da ćemo s našim Nepalcima, Wolt i Glovo dostavljačima, izgubiti na skok igri, nije čuo od nekog ološa na ulici, nego da mu je to došlo iz vlastite glave, i da je, ne časeći ni časa, odmah upotrijebio, znajući da će ljudsku stoku time pridobiti. Zašto stoku? Zato što naš Jela govori o skok igri u vrijeme kad te ljude dnevno premlaćuju po Hrvatskoj, pa se oko osnovnih škola i dvanaestogodišnji budući huligani na njima treniraju. Ali ako je to izašlo iz njegove glave, to je, ipak, nešto drugo. Za početak, to je duhovito. Odvratno je, ali to ne znači da nije smiješno. Svijet nećemo promijeniti na bolje ako budemo insistirali da nije smiješno ono što jest smiješno. Dopustimo li u tom slučaju i nedopustive šale, ako ih izgovara pojedinac, tada nam nedopustive šale neće dolaziti s ulice, od rulje i ološa.
Iritirao me je Joško Jeličić tim hladnim svojim i precizno proračunatim načinom da uvijek bude na strani jačih, brojnijih, bogatijih. I da nakon svakog kola domaćeg nogometnog prvenstva Dinamo bude cool, a Hajduk uncool. Dijelom sam i u tome, naravno, subjektivan, jer ja sam, bez obzira na rođenog ćaću koji je bio dinamovac, kao i bez obzira na to što danas Dinamom upravljaju ljudi do kojih tisuću puta više držim nego do onih u Hajduku, ipak i uvijek samo – hajdukovac. Dakle, onaj sam koji bolje vidi sudačke greške i propuste na štetu Hajduka, i svaku od njih, kao kakav klinički paranoik, smatra tendencioznom i zavjereničkom u odnosu na moj klub. Joško Jeličić, pak, svakog mi tjedna udara kontru, iritira me i maltretira, ali ja ga ne prestajem pratiti. Prijateljima katkad i slažem da ga više ne gledam. Teško bih im mogao objasniti zašto me toliko privlači ono što on radi. Zato što je talent rijetka pojava? Zato što ga na televizijama u Hrvata skoro i nema? Zato što je više žive kulture hrvatskoga jezika u jednom televizijskom nastupu Joška Jeličića, nego u godišnjoj produkciji svih kulturnih programa Hrvatske radiotelevizije, u svim tim trećim programima i vijestima iz kulture?
Na kraju su ga, naravno, morali potjerati s tog sportskog kanala telekomunikacijske kompanije u njemačkome vlasništvu. Obrazloženje je krajnje cinično: Joško ima probleme na sudu, upravo će, navodno, sjesti na optuženičku klupu. Zašto? Zato što je u procesu protiv Zdravka Mamića na pitanje na koje su sveti Lukica Modrić i Dejan Lovren odgovorili da su sve zaboravili, na što ih je Turudić lično pomilovao peruškom po glavi, Joško Jeličić odgovorio da je lagao. Naravno da to nije pravi razlog zašto je Jeličić potjeran. Pravi razlog nije ni što se zamjerio Hajduku. Zamjerio se već jako davno, a tjeraju ga tek sad. Pravi razlog zbog kojeg je Jeličić likvidiran, ipak je, na žalost, u njegovom talentu. Demonskom, amoralnom, ali talentu! Ne smije se nikad pred zbor u kojem reve društvo bez sluha dovoditi nekog tko je muzikalan. Talent je vrlina samo u društvu talentiranih.
Čak i u sudskom posrtanju Joška Jeličića ima nečeg za priču. Prepametio je, precijenio svoje moći, što se svakom talentiranom na kraju mora dogoditi. Umjesto da i pred sudom nastupi onako kako nastupa na televiziji, on je najednom, ničim izazvan i iz čista mira, poželio biti pošten. Nije htio lagati. I onda je umjesto da slaže kako je sve zaboravio, odlučio reći istinu da je lagao. Uvjeren u svemoć vlastitog cinizma, podcijenio je cinizam pravosuđa.
Joško Jeličić, kraj zabave
Pred početak Europskog prvenstva u nogometu 2024. Joško Jeličić nastupa kao komentator na HRT-u. Vrijeme je uobičajeno hrvatsko, istina prije Plenkovićeve samopromocije u ozempic poglavnika, no ipak su na javnoj televiziji društveno-politički poželjne šovinističke eskapade protiv Srba, a rulji se nije mrsko nasmijati ni stranim radnicima. Jeličić tad izgovara onu svoju čuvenu bazu o tome da će Hrvatska s doseljavanjem Nepalaca, i njihovim zalaženjem u našu genetsku bazu, izgubiti na skok igri. Nakon toga sam u kolumni u 24sata Jeličića nazvao “solinskim dinamovčetom”, koje se ruga stasu Nepalaca, i tako raspaljuje pivnički fašizam, dok se novinar HRT-a kikoće “kao idiot dok ga maslačkom šošolje po golim mudima”. Premda je Jeličiću upućen bio sav moj prijezir, tekst je zapravo govorio o HRT-u, toj atomskoj centrali posvemašnjeg zla, i o ciničnom njihovom ograđivanju od Joška Jeličića. I nije me u trenutku bilo briga ni za HRT, ionako sam tamo na crnim listama, cenzuriran i zabranjen odavno, kao ni za samog Jeličića.
Međutim, kada su ga u sljedećem njegovom pojavljivanju pitali za moju kolumnu, on je, umjesto da raspali po meni, što ga zacijelo ne bi koštalo kod publike kojoj se većinski obraća, rekao da mu je žao, da ga je pogodilo, te je izgovorio još par riječi koje su bile izvan populističke konvencije. Premda je to bio samo dobar politički potez, lijepa finta u nekom beskrupuloznom personalnom marketingu, s kojom će si bistri televizijski zabavljač s leđa skinuti čuvenog pisca, neduhovitog i teškog k’o tuč, doista ja nakon toga nisam više rekao ni napisao nijednu protiv Joška Jeličića. Teško je u zemlji čija te Vlada u svom saopćenju poziva na toleranciju prema fašistima, nakon što ti ovi zaprijete, pisati išta protiv nekog tko je rekao da mu je žao i da ga je pogodilo. Makar taj netko bio samo zabavljač i zasmijavač te iste Vladine rulje.
Joško Jeličić ubrzo se našao na televizijskom sportskom kanalu telekomunikacijske kompanije u vlasništvu Nijemaca. Tamo će komentirati domaće nogometno prvenstvo, i uglavnom nastupati u triju s mladom, lijepom i plavokosom nogometnom novinarkom, vjerojatno najrječitijom našom televizijskom sportskom novinarkom nakon Milke Babović, te s bivšim stoperom NK Zagreba i Hajduka, koji nije od velikih riječi, ali umije u razgovoru držati tercu. I tako je nastao valjda i najinteresantniji talk show u novijoj televizijskoj povijesti. Valentina Miletić bila je ona tiša strana, pristojna, ljubazna i vješta da odgovori na svaki verbalni izazov i da priču uvijek vraća razumu. Jeličić se, pak, neprestano kretao po oštrici zahrđale britve, izvan okvira političke i svake ljudske korektnosti, ali vazda tako da nikad ne izgovori ništa što bi se moglo oprijeti mišljenju većine, ili stavu one mračne i skrivene elite koja to mišljenje oblikuje. Kako je u nogometnoj karijeri igrao i za Hajduk i za Dinamo – naravno tako što je iz Hajduka za veće novce prelazio u Dinamo – a kako je po svom nastupu i govornoj intonaciji Dalmatinac i Mediteranac, ali od onih Dalmatinaca sa špice u Bogovićevoj, Jeličić je zapravo bio idealna figura svehrvatskog nogometnog zabavljača. Pritom, otpočetka se predstavljao kao hajdukovac, a hvalio je, pravdao i na neki način zastupao Dinamo. Sa stanovišta elementarnog rasporeda moći, financijske, političke, geostrateške, u Hrvatskoj je jedino razumno da kao narodni zabavljač budeš uvijek za Dinamo, a da se predstavljaš kao hajdukovac. Tu je nemoguću vještinu Joško Jeličić majstorski savladao, tako da sam ga morao svakog tjedna gledati.
On se za svoje emisije pripremao. Svojoj novoj profesiji pristupio je kao profesionalni nogometaš, pa još u zemlji u kojoj se nitko njome tako ne bavi. Svejedno nazivamo li tu profesiju televizijskom klaunerijom, ili sportskim novinarstvom. Pritom, odavao je dojam otrovno duhovitog tipa – o kome je ono govorio kada je nedavno, u jednom od posljednjih nastupa, rekao da zna neke predstavnike stanara koji imaju veću karizmu? – koji ispucava ozbiljan broj štoseva i vrtoglavih metafora u jedinici vremena, referirajući se pritom na televizijske serije, filmove, pa čak i književna djela. Većina toga je, naravno, unaprijed pripremljena, promišljena i zapisana na onom ekrančiću što ga uvijek ima uza se, ali tvrd i praznoglav tudum, kakvi većinom jesu oni koji se kod nas pokušavaju baviti sličnim poslom, ni uz kakvu pripremu neće moći da izgovore ni pola od onog što kaže Joško Jeličić.
Znači li to da mi je najednom prestao biti iritantan? Ili me je, možda, ipak kupio onom svojom skrušenom djevojačkom povrijeđenošću zbog mojih riječi, koja se neće pretvoriti u agresiju? U ovom drugom, vjerojatno, ima nečega. U društvu prostaka i pod režimom izgladnjelog gojenca već je i glumljena pristojnost nešto što čovjeka zna ganuti. Ali iritantan mi Joško Jeličić nije prestao biti. Naprotiv, postao je mnogo, mnogo iritantniji, ali nisam više prema njemu osjećao prezir, nego poštovanje. Prema svakom istinskom talentu, čak i kada je okrenut crnome vragu, ili kada je tako bezdušno proračunat kao kod Joška, čovjek mora imati poštovanja. Glave će nas doći nedaroviti i prosječni, takvi koji ničim nisu nadrasli svijet iz kojeg su potekli, glave će nas doći mediokritetski nakot svake vrste, koji okrutnošću, prostaštvom i neprestanom koagulacijom u rulju, nadomješta sve za što su prirodno uskraćeni.
Nisam ga mogao prezirati nakon što sam pomislio da ni ono da ćemo s našim Nepalcima, Wolt i Glovo dostavljačima, izgubiti na skok igri, nije čuo od nekog ološa na ulici, nego da mu je to došlo iz vlastite glave, i da je, ne časeći ni časa, odmah upotrijebio, znajući da će ljudsku stoku time pridobiti. Zašto stoku? Zato što naš Jela govori o skok igri u vrijeme kad te ljude dnevno premlaćuju po Hrvatskoj, pa se oko osnovnih škola i dvanaestogodišnji budući huligani na njima treniraju. Ali ako je to izašlo iz njegove glave, to je, ipak, nešto drugo. Za početak, to je duhovito. Odvratno je, ali to ne znači da nije smiješno. Svijet nećemo promijeniti na bolje ako budemo insistirali da nije smiješno ono što jest smiješno. Dopustimo li u tom slučaju i nedopustive šale, ako ih izgovara pojedinac, tada nam nedopustive šale neće dolaziti s ulice, od rulje i ološa.
Iritirao me je Joško Jeličić tim hladnim svojim i precizno proračunatim načinom da uvijek bude na strani jačih, brojnijih, bogatijih. I da nakon svakog kola domaćeg nogometnog prvenstva Dinamo bude cool, a Hajduk uncool. Dijelom sam i u tome, naravno, subjektivan, jer ja sam, bez obzira na rođenog ćaću koji je bio dinamovac, kao i bez obzira na to što danas Dinamom upravljaju ljudi do kojih tisuću puta više držim nego do onih u Hajduku, ipak i uvijek samo – hajdukovac. Dakle, onaj sam koji bolje vidi sudačke greške i propuste na štetu Hajduka, i svaku od njih, kao kakav klinički paranoik, smatra tendencioznom i zavjereničkom u odnosu na moj klub. Joško Jeličić, pak, svakog mi tjedna udara kontru, iritira me i maltretira, ali ja ga ne prestajem pratiti. Prijateljima katkad i slažem da ga više ne gledam. Teško bih im mogao objasniti zašto me toliko privlači ono što on radi. Zato što je talent rijetka pojava? Zato što ga na televizijama u Hrvata skoro i nema? Zato što je više žive kulture hrvatskoga jezika u jednom televizijskom nastupu Joška Jeličića, nego u godišnjoj produkciji svih kulturnih programa Hrvatske radiotelevizije, u svim tim trećim programima i vijestima iz kulture?
Na kraju su ga, naravno, morali potjerati s tog sportskog kanala telekomunikacijske kompanije u njemačkome vlasništvu. Obrazloženje je krajnje cinično: Joško ima probleme na sudu, upravo će, navodno, sjesti na optuženičku klupu. Zašto? Zato što je u procesu protiv Zdravka Mamića na pitanje na koje su sveti Lukica Modrić i Dejan Lovren odgovorili da su sve zaboravili, na što ih je Turudić lično pomilovao peruškom po glavi, Joško Jeličić odgovorio da je lagao. Naravno da to nije pravi razlog zašto je Jeličić potjeran. Pravi razlog nije ni što se zamjerio Hajduku. Zamjerio se već jako davno, a tjeraju ga tek sad. Pravi razlog zbog kojeg je Jeličić likvidiran, ipak je, na žalost, u njegovom talentu. Demonskom, amoralnom, ali talentu! Ne smije se nikad pred zbor u kojem reve društvo bez sluha dovoditi nekog tko je muzikalan. Talent je vrlina samo u društvu talentiranih.
Čak i u sudskom posrtanju Joška Jeličića ima nečeg za priču. Prepametio je, precijenio svoje moći, što se svakom talentiranom na kraju mora dogoditi. Umjesto da i pred sudom nastupi onako kako nastupa na televiziji, on je najednom, ničim izazvan i iz čista mira, poželio biti pošten. Nije htio lagati. I onda je umjesto da slaže kako je sve zaboravio, odlučio reći istinu da je lagao. Uvjeren u svemoć vlastitog cinizma, podcijenio je cinizam pravosuđa.