Ivan Đikić, pobuna znanosti

Ne uznosimo se govorenjem da u onome što činimo ima pameti. Uvijek je bolje reći da smo imali sreće. Tako smo otpočetka epidemije imali sreće da se o covidu-19 i o onome što se zajednici upravo događa nisu toliko pitali čudotvorci koji liječe pogledom i liječnice koje ih podržavaju, vjerski fanatici, političari, geostratezi, antivakceri, kao ni oni koji su mišljenja da vitamin C liječi sve bolesti i tegobe, a onda ni svi drugi koje se u nas prve pita kada s istoka naiđe kakva nesvakodnevna pošast, ili kada je riječ o klimatskim promjenama, pobačaju i prekomjernom mesožderstvu. A nisu se toliko pitali ni ordinirajući liječnici i medicinske sestre, koji svakodnevno rade s bolesnicima od covida-19, jer oni imaju posve prirodni refleks da plaše ljude, da ih odgovaraju od svega što ih može dovesti u dodir s virusom, što na kraju onda znači i od – života. To im se ne može zamjeriti, oni govore o onom što vide, i njihova perspektiva je realna i vjerodostojna. Ali to je perspektiva bolesnog svijeta, a ljudima bi u vremenima epidemije trebala perspektiva zdravoga svijeta. Inače se razbole od straha, i prije nego što dođu u dodir s virusom. Svaka je bolest zdravome čovjeku strašna, ako mu njome zaklonite vidik. I svaka je bezopasna, ako ništa o njoj ne zna.

Imali smo, međutim, sreće da su o covidu-19 i o epidemiji otpočetka govorili znanstvenici, i da su to činili iz dvojakih očišta: iz očišta specifičnih znanosti i iz očišta zdravog razuma. Krenulo je od dvojice. Igor Rudan nastupao je na svom Facebook profilu i u novinama, a Ivan Đikić na raznim stranama, uglavnom dajući izjave i intervjue. Od njih je to krenulo, i uskoro se, opet valja reći – srećom, pretvorilo u javnu i u žurnalističku normu. Najednom se išlo u potragu za onima koji bi o virusu i o epidemiji mogli nešto znati, umjesto da se, kao što je to običaj, pita one koji, možda, o svemu ne znaju sve, ali za sve imaju lijek.

Njih dvojica su, Rudan i Đikić, svaki za sebe, mjesecima vodili svojevrsne dnevnike epidemije, ispunjavali su bolesničku listu zajednice i objašnjavali još uvijek zdravim bolesnicima što će se dalje događati i što bi trebali činiti da što duže ostanu zdravi. Jer dok god traje epidemija, zajednica se dijeli na dvije vrste ljudi, na zdrave i na bolesne bolesnike. Postoji, istina, i treća skupina, ali ona je vrlo malobrojna. Nju sačinjavaju oporavljeni, čine ju rekonvalescenti. Samo bi se za njih danas moglo reći da su zdravi ljudi. Epidemija zarazne bolesti stanje je društva u kojem su savršeno zdravi samo oni koji su bolest odbolovali, koji su je iznutra upoznali. Cjepivo mijenja tu perspektivu.

Premda djeluju odvojeno, uvidi i nalazi ove dvojice ljudi vrlo su slični. Ali u jednom se trenutku između njih zametnuo sukob. Bilo je to prije nekoliko mjeseci. Trajao je kratko, ali ga je bilo zanimljivo pratiti. Najprije zato što su se u tom trenutku razotkrivale njihove naravi. A premda su znanstvenici, premda imaju vrlo specifične i jasno omeđene uvide u zbilju, ovisni su o svojim temperamentima i naravima. To je nešto što katkad i smetnemo s pameti: svijetom, kao i ponuđenom nam slikom svijeta, ne upravljaju samo saznanja i namjere upravljača, nego i njihove naravi.

I kako to već biva, Rudan je svijetlo, Đikić je mračno lice iste stvari. S tim da svjetlo u čovjekovu karakteru nije nužno dobro, niti je mračnost loša. Ljudi su naprosto takvi, ili nam se takvima čine, pa onda i među svijetlima i među mračnima ima i ovakvih i onakvih.

Ivana Đikića u hrvatskim smo novinama počeli viđati prije petnaestak godina. Bilo je to vrijeme žudnje za kolektivnom veličinom, pa se na sve strane tragalo za mladim i uspješnim hrvatskim znanstvenicima i glazbenicima. Uskoro je Đikićeva životna priča višestruko ispripovijedana, sve se o njemu znalo, premda se nije znalo ništa, i na sve smo bili ponosni, premda ni u čemu nije bilo naših zasluga. Đikićev je život postao jedno od onih apokrifnih evanđelja, na kojima zajednica napaja maštu, i preko kojih imaginira svoju budućnost, u kojoj nećemo više biti ovakvi kakvi jesmo, nego ćemo biti mnogo, mnogo bolji. Da je u to vrijeme povjerovao u vlastitu sliku u našim očima, pa da se vratio u domovinu, u Zagreb bi ulazio kao u Jeruzalem, pa bi nakratko bio prihvaćen kao mesija, a na nešto duže vrijeme kao ministar, recimo znanosti. Ili kao idealan kandidat za predsjednika Republike, koji će liječiti Hrvatsku od loših politika i od prekjučerašnjih ideologija.

Ali Đikić niti se vratio, niti je pristao da bude mesija. Od nekih je doba počeo kontrolirati načine svoga pojavljivanja u hrvatskoj javnosti, počeo je voditi računa o okolnostima svojih ukazanja, čime je uveliko razbio kolektivnu mesijansku iluziju. Tad mi se veoma svidio, tad sam bio do kraja siguran da Ivan Đikić nije lunatik ni budala, nego je ozbiljan čovjek s integritetom koji se ne tiče samo njegova znanstvenog rada, o kojemu, uostalom, jedva da sam nešto u stanju znati. Još mi se nešto tad svidjelo: u godinama dok su ga zamišljali kao kandidata za hrvatskog spasitelja, jedno im je predstavljalo nerješiv problem, svinginu zagonetku od čijeg su rješenja toliko strahovali da su Đikića na kraju i odbacili, pitanje je li on lijevi, ili je desni, je li crveni, ili je crni, je li naš, ili je vaš…

Rođeni Zagrepčanin, koji je, međutim, rastao i formirao se u Bugojnu i po Bosni, po svim tim mračnim i prijetećim bosanskim vukojebinama, iz kojih se onda u Hrvatsku dovlačilo sve i svašta, ali u pravilu nikad baš ono što bismo poželjeli i što nam je nužno potrebno. Zatim, praktični je vjernik, katolik koji ide u crkvu, što ga, po vlastitom priznanju, i politički značajno određuje. Tu bi čovjek pomislio da je desni, da je naš, idealtipski hadezeovac, koji će razbiti famu o neuljuđenom i neprosvijećenom karakteru desne stvari u nas. Ali nije tako! I odnekle su svi nekako shvatili da nije tako. Pa je Đikić ubrzo postao antipatičan toj našoj i najnašijoj hrvatskoj strani, koja će ga onda, s dobrim razlogom, držati i daleko od HAZU. Istovremeno, opet, lijevima je ostao dalek zato što u njegovom nastupu, u onome što govori, nema baš ničega specifično hrvatski lijevog. Tako će se lijevi njega uhvatiti samo u časovima kad treba pokazati kakav su intelektualni i moralni jad desni. Ono što, međutim, nikada neću razumjeti: zašto je nakon svega Ivan Đikić ostao toliko vezan za Hrvatsku, zašto se bavi zemljom u kojoj ga neće i u kojoj ga vrijeđaju i sumnjiče?

Recimo, Vili Beroš, kirurg koji se dao u politiku, govori mu da nije stručan. Krunoslav Capak mu kaže da pretjeruje s brojem mrtvih, a kada broj mrtvih nadmaši Đikićeva predviđanja, Capak muči kao svinga ili kao onaj drveni magarac, jer Capak zna da će u Hrvatskoj vazda biti po njegovoj, a ne po Đikićevoj ili Rudanovoj. Brzo će se zaboraviti što je tko govorio, jer se ovdje zaboravlja po diktatu… Ivan Đikić, međutim, ne odustaje. On se nervira i gnjevi, on bjesni, kao veliki doktor nad primitivnom, neodgovornom i neobazrivom pacijenticom. On stoji nad Hrvatskom, kao nad pretilom nevjestom, koja po svojim bolesničkim ormarićima skriva kutije šećera u kocki, što ga noću, kad je spopadnu čemer i depresija, proždire i pod zubima hrska, a poslije se dragome Bogu moli da je čuva od njezina dijabetesa, od visokog tlaka, od srca i od natrulih bubrega (a duša joj i presoliti, što će nesretnica, kad joj je duša sva neslana…), te na kraju da je čuva od korone. Boga ona moli da joj pomogne, Boga i doktora Đikića, koji umjesto da joj pomaže, da je utješi i okrijepi kakvim eksperimentalnim lijekom, samo više prijeti i plaši je strašnom budućnošću. Ona, ta naša prostudušna pretila nevjesta Hrvatska, ne želi Ivana Đikića, nego bi ona Capaka, ona bi Beroša i doktoricu Markotić, čija joj je pobožnost bliža i razumljivija od pobožnosti Ivana Đikića… Ono što Đikić, s Božjom pomoći radi, pobuna je znanosti protiv loše politike, protiv loših liječnika i protiv praznovjerja.

Prvi su dani prosinca 2020, ledeno je, sivo i magleno. Odnekud se javlja Lauc, da tješi narod i da mu govori kako je na proljeće sve gotovo. S druge se, pak, strane čuje, i od ovoga leda ledeniji, glas Ivana Đikića, koji, ne obazirući se na patnje svoje prostodušne bolesnice, govori da će biti dobro ako nešto bude gotovo i 2022. Ljudi bi toliko željeli vjerovati Laucu, ali ljudi pomalo već shvaćaju da su tolika optimistična predviđanja shrskana kao onaj noćni šećer, i da je naprosto nevjerojatno da će na proljeće išta biti gotovo. Strašno je kada pacijent shvaća da mu doktori pokušavaju pomoći tako što kupuju vrijeme njegove patnje…

Čovjek je, znamo to, sklon da u kojekakve slučajnosti i slučajne podudarnosti učitava smisao stvari. Ivan Đikić rodio se 28. svibnja 1966, istoga dana, mjeseca i godine kad sam se i sam izvolio rađati…

Miljenko Jergović 07. 12. 2020.