Nije lako reći kako se danas zove posao kojim se on bavi. Jer ono s čime nastupa nije ni stand up komedija, a nije ni monodrama. Završio je glumu, kao jedan od darovitijih u svojoj generaciji, pa je glumio u nekim važnim filmovima, recimo kod Pjera Žalice u filmu “Gori vatra”, pametnoj komediji, koja je 2004, prije već cijele dvadeset i dvije godine, slavila kraj rata, komediji koja je opraštala Drugome sve što bilo moguće oprostiti, a što danas nitko nikome više ne oprašta, i baš u tom se filmu Enis Bešlagić proslavio. Svijetli mladić, mekog smiješka, koji nikad neće moći igrati zločince, psihopate, a ni hamlete, onako blag kako blagi već znaju biti oni koje za kišnog vremena srećemo po autobusnim stajalištima i ispred šaltera za prijavu izgubljenih dokumenata. Poslije je igrao u “Našoj maloj klinici”, megapopularnom sitcomu Branka Đurića Đure, prvobitno produciranom i prikazanom u Sloveniji, na jednoj tamošnjoj televiziji, a zatim produženom na Novoj TV, u pet sezona i stotinjak epizoda. Humor za najšire narodne mase, za poslijeratni onepismenjeni, obespamećeni, trajnim nacionalizmom zaraženi naraštaj, likovi svih vjera i nacija – tako da svatko ima svog! – smiješnih imena i prezimena, i sve to uobličeno u naraciju Đurinom majstorskom rukom. “Naša mala klinika” odredila je estetsku mjeru, te skupa sa serijom “Lud, zbunjen, normalan” oblikovala imaginarij i mitologiju publike na prostorima na kojima živi takozvani naš svijet. On je, Enis, igrao bolničkog portira Šemsudina Dinu Poplavu, i taj ga je lik na kraju potpuno odredio. Zna to biti, na filmu, u kazalištu, a katkad bogme i u životu, da dramski lik proguta i probavi živa čovjeka. U obje te serije bivalo je dobrih glumaca, kad bolje pogledamo uglavnom su samo dobri tu i igrali, među njima i glumački klasici, poput Ivice Vidovića, Mustafe Nadarevića, Emira Hadžihafizbegovića, Milene Dravić, i nikome od njih nije se poslije na licu poznalo da je igrao u nečemu takvom, dok je Enisa, eto, progutao njegov Šemso, i trajno ga pretvorio u Šemsu. Dogodilo mu se ono što se osamdesetih događalo većini glumaca iz “Audicije”, te Đuri u “Top listi nadrealista”. S tim da je Đuro sebe samostvorio i uvijek se, u svakom svom pojavljivanju, imao pod kontrolom, baš kao da svoj život igra kao jednu veliku predstavu. Njegov lik iz “Audicije” prešao je u “Top listu nadrealista”, da bi isti takav, samo malo građanski upristojen, igrao u televizijskoj reklami za korejski auto. A u međuvremenu je odigrao glavnu ulogu u filmu koji je nagrađen Oscarom, i u kojem je opet bio – taj lik.
Slučaj Enisa Bešlagića je, naravno, drukčiji. Nakon što ga je Šemso proslavio, on je naokolo počeo nastupati kao Šemso, da bi zatim iz te uloge razvio svoj zabavljački program, stvorio svoju monokomediju, s kojom obilazi klubove širom dijaspore, i po svim kontinentima osim Afrike i Južne Amerike, kao i sve bivše jugoslavenske republike i pokrajine, gdje nastupa u malim i velikim dvoranama. Vjerojatno nema tako malog i zbačenog mjesta u kojem Enis ne bi imao nastup. Od nekih doba uglavnom je po Njemačkoj – otamo mu je sve mnogo bliže: Njemačka je centar našega svijeta, zemlja mati naše monete i naša stvarna i konačna domovina – a nastupa, naravno, i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake, što onda znači, i u srpskim, i u hrvatskim, i u bošnjačkim, i u zajedničkim klubovima, gdje god takvih ima. Netko će pomisliti da je teško smisliti i napisati priču, dramu, pripovijest, ili da se poslužimo našim novoseljačkim govorom, da je teško sklopiti narativ koji će biti moguće udjenuti i u bošnjačke, i u hrvatske, i u srpske uši, pa ga onda uz jednak efekt provući i kroz srpske, i kroz hrvatske, i kroz bošnjačke glave, ali tu zapravo postoji jedan mnogo, mnogo veći problem. Narativ je šuplja priča, šega, šala, komedija, i njega se po mustri i urneku smišlja tako što se istovremeno ugodi svima, a ne kaže se ništa. Kao kad svećenik u crkvi punoj gnjevnog stada propovijeda o kršćanskoj ljubavi i miru, dan nakon što je stado susjedu krive vjere zapalilo kuću. Ljubav i mir ne oponiraju paljevini sve dok im se ne spomene tuđa kuća u plamenu.
Taj mnogo veći problem Enisa Bešlagića, koji on rješava anđeoski lako, ne tiče se scene niti predstave, nego se tiče života. Njemu, naime, uspijeva da među svjetovima koji, svaki samo sebe, percipiraju kao žrtvu zločina onih drugih, te na tome temelje svoje neporecive i trajne, osviještene ili neosviještene, tvrde etnonacionalizme, bude onaj koji svakome smije odigrati svoju bezazlenu komediju. U bošnjačkim, hrvatskim i srpskim krvi i blatu, Enis Bešlagić zajednički je anđeo smijeha. Ili bi pravilnije bilo reći da nije zajednički, nego da on jedne večeri pripada jednima, druge večeri drugima, treće večeri trećima. Odavno već tom svijetu ništa nije zajedničko.
Dok tako leprša iznad krvi i blata uredno održavanih masovnih grobnica koje se svako malo prekopavaju u duši svakog svjesnog sunarodnika, i koje vazda išću nove krivce među tuđincima, Enis Bešlagić nasmijava publiku i plaća tuđe račune. Jednima ne valja, pa ga smatraju izdajnikom svoga roda, jer je dobar onim drugima, a onim drugima ne valja jer je to što jest, jer se rodio kao Enis. I to njegovo nevaljanje, također je dio njegovog posla. Kao što je dio njegovog posla i to čudesno ekvilibriranje, taj svakodnevni bosonogi prelazak preko oštrice žileta, nad svim živim nacionalizmima, kojim svima biva dobar. Eto, tako Enis Bešlagić za život zarađuje, i nikako mu nije lako.
A nije mu lako i zbog još jedne stvari. Sa stilskog i estetskog stanovišta njegov je posao prezren od onih koji dijele umjetnička priznanja. Njegovo komedijašenje neće ući ni u jednu antologiju, niti će mu ikad itko priznati da je mirio ljude time što je izlagao sebe, što im se nudio da ga istodobno vole i preziru. Nitko nikada neće reći da je Enis Bešlagić bio moralna vertikala, jer on nikada nije tom svijetu govorio ono što on ne želi čuti. A moralne vertikale oni su ljudi među nama koji izgovaraju nešto što se nitko drugi ne bi usudio reći, i što samim tim nitko ne želi ni čuti, i onda ih ta navada čini tako osamljenim i izloženim. Enis radi nešto obrnuto, što u konačnici, međutim, proizvodi isti učinak: on svima govori ono što će ih nasmijati, dakle ono što im je lako i milo čuti, ali kako to govori svima, a ne samo svojima, on biva osamljen i izložen. Da, i pritom zarađuje veliki novac. Ali uvijek se bolje, više i lakše, te uz manje talenta i stradanja, zarađuje kada se govori samo svojima, a ruga se svim drugima. Isplativije je biti nacionalist.
Nisam mušterija za Enisov dućan, kao što nisam nikad do kraja pogledao nijednu epizodu “Naše male klinike” i “Lud, zbunjen, normalan”. Ali kako živim na internetu, i kako tumaram (više nego što bih htio) po balkanskim i europskim nedođijama, svako malo nailazim na tragove njegova posla. Gledam po europskim gradovima plakate koji najavljuju njegove nastupe, sudaram se s njegovim licem po društvenim mrežama, prelijećem preko njegovih intervjua i izjava u rubrikama spektakli i senzacije svih ovdašnjih lahkih i lahkomislenih medija, i pratim, čak i protiv svoje volje, kako traje njegovo bivanje na toj estradi svih estrada. I tako neki dan na Instagramu sastavi me jedna objava Enisa Bešlagića. Nakon sinoćnjeg nastupa u Wuppertalu, u nekoj, kaže, “famoznoj” dvorani, na koji su ljudi došli sa svih strana, pa nisu imali mjesta za parkiranje, javilo se, kaže, dosta ljudi koji su imali taj problem da im je pauk pokupio auto. Žao mu je što se ljudima to dogodilo, i što im je vjerojatno pokvarilo ćeif i povećalo trošak, pauk u Wuppertalu košta oko 400 eura, što svakako nije malo, pa je odlučeno da se svakom tko pošalje potvrdu od pauka za tu večer, refundira trošak. Dakle, nudi Enis Bešlagić ljudima koji su došli na njegov nastup da im plati trošak za pauka!
U ciničnom svijetu, i među patološkim škrcima, u svijetu onih koji trguju ljudskom mukom i zarađuju na narodnim sentimentima, lako će se ustvrditi kako je to samo dobar Enisov marketing, samo dobro samoreklamerstvo, jer da će mu se tih nekoliko uplata od 400 eura dobro isplatiti kroz legendu koja će se zatim raširiti. U ciničnom svijetu, i među onima koji trguju ljudskom mukom i zarađuju na narodnim sentimentima, logično će zaključiti i to da je Enis sjajno navukao kretena čiji tekst upravo čitate, i da je jednom instagramskom objavom i s malo vupertalskog novca sebi proizveo i ovu pohvalu. Živimo u ciničnom svijetu, pa su trgovci ljudskom mukom, koji zarađuju na narodnim sentimentima, vjerojatno u pravu. Patološki škrci također su u pravu. Lako je protiv Enisa Bešlagića biti u pravu, ali meni se čini da je danas mnogo, mnogo važnije biti dobar i pristojan prema ljudima, nego biti u pravu.
Enis Bešlagić i svi oni kojima je te večeri u Wuppertalu pauk odnio auto
Nije lako reći kako se danas zove posao kojim se on bavi. Jer ono s čime nastupa nije ni stand up komedija, a nije ni monodrama. Završio je glumu, kao jedan od darovitijih u svojoj generaciji, pa je glumio u nekim važnim filmovima, recimo kod Pjera Žalice u filmu “Gori vatra”, pametnoj komediji, koja je 2004, prije već cijele dvadeset i dvije godine, slavila kraj rata, komediji koja je opraštala Drugome sve što bilo moguće oprostiti, a što danas nitko nikome više ne oprašta, i baš u tom se filmu Enis Bešlagić proslavio. Svijetli mladić, mekog smiješka, koji nikad neće moći igrati zločince, psihopate, a ni hamlete, onako blag kako blagi već znaju biti oni koje za kišnog vremena srećemo po autobusnim stajalištima i ispred šaltera za prijavu izgubljenih dokumenata. Poslije je igrao u “Našoj maloj klinici”, megapopularnom sitcomu Branka Đurića Đure, prvobitno produciranom i prikazanom u Sloveniji, na jednoj tamošnjoj televiziji, a zatim produženom na Novoj TV, u pet sezona i stotinjak epizoda. Humor za najšire narodne mase, za poslijeratni onepismenjeni, obespamećeni, trajnim nacionalizmom zaraženi naraštaj, likovi svih vjera i nacija – tako da svatko ima svog! – smiješnih imena i prezimena, i sve to uobličeno u naraciju Đurinom majstorskom rukom. “Naša mala klinika” odredila je estetsku mjeru, te skupa sa serijom “Lud, zbunjen, normalan” oblikovala imaginarij i mitologiju publike na prostorima na kojima živi takozvani naš svijet. On je, Enis, igrao bolničkog portira Šemsudina Dinu Poplavu, i taj ga je lik na kraju potpuno odredio. Zna to biti, na filmu, u kazalištu, a katkad bogme i u životu, da dramski lik proguta i probavi živa čovjeka. U obje te serije bivalo je dobrih glumaca, kad bolje pogledamo uglavnom su samo dobri tu i igrali, među njima i glumački klasici, poput Ivice Vidovića, Mustafe Nadarevića, Emira Hadžihafizbegovića, Milene Dravić, i nikome od njih nije se poslije na licu poznalo da je igrao u nečemu takvom, dok je Enisa, eto, progutao njegov Šemso, i trajno ga pretvorio u Šemsu. Dogodilo mu se ono što se osamdesetih događalo većini glumaca iz “Audicije”, te Đuri u “Top listi nadrealista”. S tim da je Đuro sebe samostvorio i uvijek se, u svakom svom pojavljivanju, imao pod kontrolom, baš kao da svoj život igra kao jednu veliku predstavu. Njegov lik iz “Audicije” prešao je u “Top listu nadrealista”, da bi isti takav, samo malo građanski upristojen, igrao u televizijskoj reklami za korejski auto. A u međuvremenu je odigrao glavnu ulogu u filmu koji je nagrađen Oscarom, i u kojem je opet bio – taj lik.
Slučaj Enisa Bešlagića je, naravno, drukčiji. Nakon što ga je Šemso proslavio, on je naokolo počeo nastupati kao Šemso, da bi zatim iz te uloge razvio svoj zabavljački program, stvorio svoju monokomediju, s kojom obilazi klubove širom dijaspore, i po svim kontinentima osim Afrike i Južne Amerike, kao i sve bivše jugoslavenske republike i pokrajine, gdje nastupa u malim i velikim dvoranama. Vjerojatno nema tako malog i zbačenog mjesta u kojem Enis ne bi imao nastup. Od nekih doba uglavnom je po Njemačkoj – otamo mu je sve mnogo bliže: Njemačka je centar našega svijeta, zemlja mati naše monete i naša stvarna i konačna domovina – a nastupa, naravno, i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake, što onda znači, i u srpskim, i u hrvatskim, i u bošnjačkim, i u zajedničkim klubovima, gdje god takvih ima. Netko će pomisliti da je teško smisliti i napisati priču, dramu, pripovijest, ili da se poslužimo našim novoseljačkim govorom, da je teško sklopiti narativ koji će biti moguće udjenuti i u bošnjačke, i u hrvatske, i u srpske uši, pa ga onda uz jednak efekt provući i kroz srpske, i kroz hrvatske, i kroz bošnjačke glave, ali tu zapravo postoji jedan mnogo, mnogo veći problem. Narativ je šuplja priča, šega, šala, komedija, i njega se po mustri i urneku smišlja tako što se istovremeno ugodi svima, a ne kaže se ništa. Kao kad svećenik u crkvi punoj gnjevnog stada propovijeda o kršćanskoj ljubavi i miru, dan nakon što je stado susjedu krive vjere zapalilo kuću. Ljubav i mir ne oponiraju paljevini sve dok im se ne spomene tuđa kuća u plamenu.
Taj mnogo veći problem Enisa Bešlagića, koji on rješava anđeoski lako, ne tiče se scene niti predstave, nego se tiče života. Njemu, naime, uspijeva da među svjetovima koji, svaki samo sebe, percipiraju kao žrtvu zločina onih drugih, te na tome temelje svoje neporecive i trajne, osviještene ili neosviještene, tvrde etnonacionalizme, bude onaj koji svakome smije odigrati svoju bezazlenu komediju. U bošnjačkim, hrvatskim i srpskim krvi i blatu, Enis Bešlagić zajednički je anđeo smijeha. Ili bi pravilnije bilo reći da nije zajednički, nego da on jedne večeri pripada jednima, druge večeri drugima, treće večeri trećima. Odavno već tom svijetu ništa nije zajedničko.
Dok tako leprša iznad krvi i blata uredno održavanih masovnih grobnica koje se svako malo prekopavaju u duši svakog svjesnog sunarodnika, i koje vazda išću nove krivce među tuđincima, Enis Bešlagić nasmijava publiku i plaća tuđe račune. Jednima ne valja, pa ga smatraju izdajnikom svoga roda, jer je dobar onim drugima, a onim drugima ne valja jer je to što jest, jer se rodio kao Enis. I to njegovo nevaljanje, također je dio njegovog posla. Kao što je dio njegovog posla i to čudesno ekvilibriranje, taj svakodnevni bosonogi prelazak preko oštrice žileta, nad svim živim nacionalizmima, kojim svima biva dobar. Eto, tako Enis Bešlagić za život zarađuje, i nikako mu nije lako.
A nije mu lako i zbog još jedne stvari. Sa stilskog i estetskog stanovišta njegov je posao prezren od onih koji dijele umjetnička priznanja. Njegovo komedijašenje neće ući ni u jednu antologiju, niti će mu ikad itko priznati da je mirio ljude time što je izlagao sebe, što im se nudio da ga istodobno vole i preziru. Nitko nikada neće reći da je Enis Bešlagić bio moralna vertikala, jer on nikada nije tom svijetu govorio ono što on ne želi čuti. A moralne vertikale oni su ljudi među nama koji izgovaraju nešto što se nitko drugi ne bi usudio reći, i što samim tim nitko ne želi ni čuti, i onda ih ta navada čini tako osamljenim i izloženim. Enis radi nešto obrnuto, što u konačnici, međutim, proizvodi isti učinak: on svima govori ono što će ih nasmijati, dakle ono što im je lako i milo čuti, ali kako to govori svima, a ne samo svojima, on biva osamljen i izložen. Da, i pritom zarađuje veliki novac. Ali uvijek se bolje, više i lakše, te uz manje talenta i stradanja, zarađuje kada se govori samo svojima, a ruga se svim drugima. Isplativije je biti nacionalist.
Nisam mušterija za Enisov dućan, kao što nisam nikad do kraja pogledao nijednu epizodu “Naše male klinike” i “Lud, zbunjen, normalan”. Ali kako živim na internetu, i kako tumaram (više nego što bih htio) po balkanskim i europskim nedođijama, svako malo nailazim na tragove njegova posla. Gledam po europskim gradovima plakate koji najavljuju njegove nastupe, sudaram se s njegovim licem po društvenim mrežama, prelijećem preko njegovih intervjua i izjava u rubrikama spektakli i senzacije svih ovdašnjih lahkih i lahkomislenih medija, i pratim, čak i protiv svoje volje, kako traje njegovo bivanje na toj estradi svih estrada. I tako neki dan na Instagramu sastavi me jedna objava Enisa Bešlagića. Nakon sinoćnjeg nastupa u Wuppertalu, u nekoj, kaže, “famoznoj” dvorani, na koji su ljudi došli sa svih strana, pa nisu imali mjesta za parkiranje, javilo se, kaže, dosta ljudi koji su imali taj problem da im je pauk pokupio auto. Žao mu je što se ljudima to dogodilo, i što im je vjerojatno pokvarilo ćeif i povećalo trošak, pauk u Wuppertalu košta oko 400 eura, što svakako nije malo, pa je odlučeno da se svakom tko pošalje potvrdu od pauka za tu večer, refundira trošak. Dakle, nudi Enis Bešlagić ljudima koji su došli na njegov nastup da im plati trošak za pauka!
U ciničnom svijetu, i među patološkim škrcima, u svijetu onih koji trguju ljudskom mukom i zarađuju na narodnim sentimentima, lako će se ustvrditi kako je to samo dobar Enisov marketing, samo dobro samoreklamerstvo, jer da će mu se tih nekoliko uplata od 400 eura dobro isplatiti kroz legendu koja će se zatim raširiti. U ciničnom svijetu, i među onima koji trguju ljudskom mukom i zarađuju na narodnim sentimentima, logično će zaključiti i to da je Enis sjajno navukao kretena čiji tekst upravo čitate, i da je jednom instagramskom objavom i s malo vupertalskog novca sebi proizveo i ovu pohvalu. Živimo u ciničnom svijetu, pa su trgovci ljudskom mukom, koji zarađuju na narodnim sentimentima, vjerojatno u pravu. Patološki škrci također su u pravu. Lako je protiv Enisa Bešlagića biti u pravu, ali meni se čini da je danas mnogo, mnogo važnije biti dobar i pristojan prema ljudima, nego biti u pravu.