Kobarid bio je godinama, u vrijeme Hladnoga rata, a naročito prije Osimskih sporazuma iz 1975, kojim su napokon utvrđene i trajno umirene granice između Italije i Jugoslavije, mjesto na kraj svijeta. S talijanske strane nije mu se moglo pristupiti, a s jugoslavenske, tojest slovenske strane, prilazilo se bespućem, preko još uvijek živih i krvavih rovova dvaju svjetskih ratova, kojima je ova granica i iscrtana. Kobarid, ili Caporetto, mjesto je najstrašnijega poraza u talijanskoj ratnoj povijesti, kada su s jeseni njemačke i habsburške vojske u studenom i prosincu 1917. potuke neprijatelja i razbile do tada neprobojnu crtu fronte između Kobarida i Tolmina, pa prodrle stotinjak kilometara u dubinu, skoro do pred Veneciju. Caporetta talijanski su se fašisti sjećali kao trenutka nacionalnog mučeništva, a čuveni napolitanski stihoklepac i skladatelj E. A. Mario, autor najupečatljivijih i najljepših fašističkih tužbalica i budnica, opjevao je Caporetto u pjesmi koja će biti silno popularna: “Ahi, quanta gente ha vista/ venir giù, lasciare il tetto,/ per l’onta subita a Caporetto!/ Profughi ovunque! Dai lontani monti/ venivano a gremir tutti i suoi ponti!”
U nova doba, po padu komunizma i tobožnjem europskom ujedinjenju, Kobarid, Soča, Julijske Alpe i Kras postali su raj za brdske bicikliste, kajakaše na divljim vodama, alpiniste i ine ljubitelje ekstremnih sportova. Iz čista mira oni tu, među zahrđalim ostacima vojne opreme i ponekom nesahranjenom košticom iz jednog od najvećih kontinuiranih pokolja u Velikom ratu, iz dvanaest bitaka na Soči, provjeravaju granice vlastitih fizičkih i mentalnih moći. Premda mrtvima, koji su do iznemoglosti ratovali, oni, iznemogli od bicikliranja, veslanja i penjaka, nisu osobito sentimentalni. Mrtvi iz Velikog rata, naročito sa Zapadne, furlanske fronte, onoliko su beznačajni koliko beznačajni danas jesu ideali za koje su se oni borili. To je jedini razlog što smo vruće angažirani oko mrtvih u onome sljedećem, Drugome svjetskom ratu, dok nas za one koji su ginuli samo dvadesetak ili trideset godina ranije, skoro nije ni briga.
Iznad Kobarida, na uzvišenju nad gradićem, postaje su Križnoga puta, a umjesto Golgote, impresivni memorijal, dizajniran i sagrađen za Mussolinijevog fašizma (Sacrario militare di Caporetto) s kostima 7014 talijanskih vojnika, čija su imena u kamen uklesana. Bitka za Kobarid bila je dvanaesta i posljednja bitka na Soči, koju Talijani nazivaju Isonzo, a Nijemci Sontig. U središtu gradića, pak, nalazi se “Muzej človeka in njegove stiske”. Na hrvatskome bi se to lijepo reklo: čovjeka i njegove nevolje. Ljudskost, i humanizam općenito, započinju, na žalost, kad čovjek nema nekih partikularnih kolektivnih interesa i tobožnjih povijesnih ideala.
Malo od središta Kobarida nalazi se Hiša Franko. Nekadašnja mjesna gostionica, u kojoj su domaći u vrijeme Hladnoga rata – kad drugih osim njih nije ni bilo – mogli dobro pojesti. Ana Roš (1972.) dijete je sa same granice, iz Šempetera pri Gorici (tal: San Pietro), gradića od jedva tri i pol tisuće stanovnika. Bila je omladinska reprezentativka Jugoslavije u alpskom skijanju, pa je otišla studirati diplomaciju u Goriziji, s talijanske strane granice, te se, kako to već biva, zaljubila. Njegovi su, pak, roditelji bili vlasnici Hiše Franko, koju će, mislili su, uskoro ostaviti sinu pa otići u mirovinu. Stvari su se tako izdogađale da je Ana po završetku studija sasvim batalila diplomaciju – što njezinim roditeljima nikako nije bilo drago – te je otišla s Valterom živjeti u Kobarid. Radila je kao konobarica i usput nagovarala kuhara da malo eksperimentira u kuhinji. Njemu to, naravno, nije bilo ni na kraj pameti. Dobro je znao u što će se sve to pretvoriti ako više ne bude kuhao onako kako su u Hiši Franko kuha otkad je svijeta i vijeka: domaće za domaće!
Nakon što je kuhar napokon otišao, nevjesta je preuzela kuhinju. Najprije ju je svekrva naučila osnovnim stvarima, da bi se na kraju otrgnula svakoj kontroli. Danas je Hiša Franko restoran s tri Michelinove zvjezdice, te je zahvaljujući Netflixovoj televizijskoj seriji iz 2016. uz još nekoliko imena i pojmova (Emir Kusturica, Sarajevo Film Festival, Slavoj Žižek, Braco Dimitrijević, Danis Tanović, Exit, Slavenka Drakulić…) jedna od najmarkantnijih živih općekulturnih činjenica iz ovoga dijela svijeta. Naravno, nije se to odjednom dogodilo. Ana Roš je najprije bivala poznata i hvaljena širom Julijske krajine i Furlanije, Slovenije i Austrije, da bi je zatim od 2017. počeli proglašavati najboljom kuharicom na svijetu i ženskim imenom i glasom u ovom prilično muškaračkom zanimanju.
Nakon što sam u ovo rano proljeće s prijateljima prvi put bio u Kobaridu i u Hiši Franko, privukla me je, makar samo u maštariju, ona druga strana priče, koja vjerojatno nikad neće biti ispričana. Znamo, naime, kako izgleda Netflixova verzija priče, prošli smo nepcima i želucima te večeri u Hiši Franko niz Anin sezonski slijed i doživjeli senzaciju okusa koja zapravo i nema pretjerane veze s ishranom, ali ima s umjetnošću hrane, ali bi najzanimljivije bilo ispratiti neku domaću, lokalnu povijest Hiše Franko, otkako je u nju stigla nevjesta. Što se dogodilo s ljudima koji su tu desetljećima jeli i pili, i čiji su očevi, stričevi i djedovi tu također jeli i pili? Kako su oni doživljavali transformaciju Hiše Franko, odrastanje i sazrijevanje Ane Roš, njen uspon među zvijezde i u svijet besmrtnih i nedodirljivih. Što su svih ovih godina pričali o nevjesti? Kakvim su je psovkama častili? I kojim su riječima ogađivali njezine vještine i talente? Jesu li joj ikad, barem u dnu srca, oprostili što im je uzela njihovu gostionicu? O tome bih pisao roman, kada bih se kojim slučajem vraćao u svoje tolminske i primorske zavičaje, ili bih, možda, s Janom Cvitkovičem snimao film, e da se kojim slučajem bavim filmom.
Način na koji radi Ana Roš, kako koncipira i rekoncipira svoj svijet, kako interpretira tradiciju i tumači zavičaj u svim njegovim olfaktornim, okusnim i mirisnim senzacijama, nešto je za što, kao i za svaku drugu umjetnost, treba imati dara. Veliki pisac može biti onoliko velik koliko veliki jest njegov čitatelj. Isto je i s glazbom, isto je i sa slikom. Okusi, kao što je lijepo primijetio Proust, imaju silnu evokativnu snagu. Književnost okuse tumači, prenosi ih iz druge ruke. Ana Roš od njih stvara umjetnost. Možete se nad tim zgroziti: oni dobri i čestiti pijanci i poguzije iz Kobarida, kojima je nevjesta ukinula njihovu jazbinu, cjeloživotno su zgroženi. I imaju na to potpuno pravo, kao što i konzumenti muzike za pola milijuna ljudi imaju pravo na svoju estetiku. Sve dok muzici za jednog čovjeka (recimo Bachovim Goldberg varijacijama Glenna Goulda…) i okusima jednog čovjeka (pred jelcem Ane Roš) ne uskrate pravo na postojanje. Problem s Hišom Franko je, kao i problem sa svakom visokom umjetnošću, u tome što za nju novca imaju uglavnom bogati ljudi. A bogatstvo obično nije jamac talentu, onom za okus, kao ni onom za književnost ili za glazbu.
U Ljubljani Ana Roš otvorila je prije nekoliko godina bistro JAZ. Za razliku od Hiše Franko, koja je konceptualni laboratorij okusa, JAZ je naprosto gostionica u kojoj se odlično jede. Uz JAZ je i sjajna kraft pekarnica, do koje bi vrijedilo jednom tjedno potegnuti iz Zagreba. Ono što je u Hiši Franko jedinstveni trenutak, čudo razlikovanja i sjećanja, putovanje kroz neki osobni svijet okusa, koje Ana Roš učini mogućim, JAZ je mjesto na kojem se može mnogo, mnogo jesti, i gdje se to radi vrlo opušteno, zavirujući drugima u tanjure ili se s njima razmjenjujući za tanjure (naravno samo s onima za svojim stolom). Cijene su, naravno, niže nego u zagrebačkim i dalmatinskim lokalima iz sličnog žanrovskog i kakvosnog razreda. Naprosto da čovjek zažali što domaći iz Kobarida, oni čangrizavci kojima je nevjesta otela gostionicu, vjerojatno nikada neće posjetiti JAZ. Čak i njima bi se mogao svidjeti.
Proljetnih dana objavljena vijest da Ana Roš otvara JAZ i u Poreču za Hrvatsku je važna, skoro kao kad neki pritzkerovac projektira u nas kuću, ili kad neki doista veliki pisac gostuje na Festivalu svjetske književnosti, ili kad Nebojša Slijepčević osvoji Zlatnu palmu. Prilika je to i da drugi uz njih postanu bolji nego što jesu. Svaka živa kultura – od krčme i birtije do teatra ili do simfonijske i romaneskne strukture, jednako! – uzdiže se tako da se mali uspinju na ramena velikih, te tako i sami čarolijom postaju veliki. Ana Roš je velika.
Ana Roš ili kako je nevjesta preuzela kuhinju
Kobarid bio je godinama, u vrijeme Hladnoga rata, a naročito prije Osimskih sporazuma iz 1975, kojim su napokon utvrđene i trajno umirene granice između Italije i Jugoslavije, mjesto na kraj svijeta. S talijanske strane nije mu se moglo pristupiti, a s jugoslavenske, tojest slovenske strane, prilazilo se bespućem, preko još uvijek živih i krvavih rovova dvaju svjetskih ratova, kojima je ova granica i iscrtana. Kobarid, ili Caporetto, mjesto je najstrašnijega poraza u talijanskoj ratnoj povijesti, kada su s jeseni njemačke i habsburške vojske u studenom i prosincu 1917. potuke neprijatelja i razbile do tada neprobojnu crtu fronte između Kobarida i Tolmina, pa prodrle stotinjak kilometara u dubinu, skoro do pred Veneciju. Caporetta talijanski su se fašisti sjećali kao trenutka nacionalnog mučeništva, a čuveni napolitanski stihoklepac i skladatelj E. A. Mario, autor najupečatljivijih i najljepših fašističkih tužbalica i budnica, opjevao je Caporetto u pjesmi koja će biti silno popularna: “Ahi, quanta gente ha vista/ venir giù, lasciare il tetto,/ per l’onta subita a Caporetto!/ Profughi ovunque! Dai lontani monti/ venivano a gremir tutti i suoi ponti!”
U nova doba, po padu komunizma i tobožnjem europskom ujedinjenju, Kobarid, Soča, Julijske Alpe i Kras postali su raj za brdske bicikliste, kajakaše na divljim vodama, alpiniste i ine ljubitelje ekstremnih sportova. Iz čista mira oni tu, među zahrđalim ostacima vojne opreme i ponekom nesahranjenom košticom iz jednog od najvećih kontinuiranih pokolja u Velikom ratu, iz dvanaest bitaka na Soči, provjeravaju granice vlastitih fizičkih i mentalnih moći. Premda mrtvima, koji su do iznemoglosti ratovali, oni, iznemogli od bicikliranja, veslanja i penjaka, nisu osobito sentimentalni. Mrtvi iz Velikog rata, naročito sa Zapadne, furlanske fronte, onoliko su beznačajni koliko beznačajni danas jesu ideali za koje su se oni borili. To je jedini razlog što smo vruće angažirani oko mrtvih u onome sljedećem, Drugome svjetskom ratu, dok nas za one koji su ginuli samo dvadesetak ili trideset godina ranije, skoro nije ni briga.
Iznad Kobarida, na uzvišenju nad gradićem, postaje su Križnoga puta, a umjesto Golgote, impresivni memorijal, dizajniran i sagrađen za Mussolinijevog fašizma (Sacrario militare di Caporetto) s kostima 7014 talijanskih vojnika, čija su imena u kamen uklesana. Bitka za Kobarid bila je dvanaesta i posljednja bitka na Soči, koju Talijani nazivaju Isonzo, a Nijemci Sontig. U središtu gradića, pak, nalazi se “Muzej človeka in njegove stiske”. Na hrvatskome bi se to lijepo reklo: čovjeka i njegove nevolje. Ljudskost, i humanizam općenito, započinju, na žalost, kad čovjek nema nekih partikularnih kolektivnih interesa i tobožnjih povijesnih ideala.
Malo od središta Kobarida nalazi se Hiša Franko. Nekadašnja mjesna gostionica, u kojoj su domaći u vrijeme Hladnoga rata – kad drugih osim njih nije ni bilo – mogli dobro pojesti. Ana Roš (1972.) dijete je sa same granice, iz Šempetera pri Gorici (tal: San Pietro), gradića od jedva tri i pol tisuće stanovnika. Bila je omladinska reprezentativka Jugoslavije u alpskom skijanju, pa je otišla studirati diplomaciju u Goriziji, s talijanske strane granice, te se, kako to već biva, zaljubila. Njegovi su, pak, roditelji bili vlasnici Hiše Franko, koju će, mislili su, uskoro ostaviti sinu pa otići u mirovinu. Stvari su se tako izdogađale da je Ana po završetku studija sasvim batalila diplomaciju – što njezinim roditeljima nikako nije bilo drago – te je otišla s Valterom živjeti u Kobarid. Radila je kao konobarica i usput nagovarala kuhara da malo eksperimentira u kuhinji. Njemu to, naravno, nije bilo ni na kraj pameti. Dobro je znao u što će se sve to pretvoriti ako više ne bude kuhao onako kako su u Hiši Franko kuha otkad je svijeta i vijeka: domaće za domaće!
Nakon što je kuhar napokon otišao, nevjesta je preuzela kuhinju. Najprije ju je svekrva naučila osnovnim stvarima, da bi se na kraju otrgnula svakoj kontroli. Danas je Hiša Franko restoran s tri Michelinove zvjezdice, te je zahvaljujući Netflixovoj televizijskoj seriji iz 2016. uz još nekoliko imena i pojmova (Emir Kusturica, Sarajevo Film Festival, Slavoj Žižek, Braco Dimitrijević, Danis Tanović, Exit, Slavenka Drakulić…) jedna od najmarkantnijih živih općekulturnih činjenica iz ovoga dijela svijeta. Naravno, nije se to odjednom dogodilo. Ana Roš je najprije bivala poznata i hvaljena širom Julijske krajine i Furlanije, Slovenije i Austrije, da bi je zatim od 2017. počeli proglašavati najboljom kuharicom na svijetu i ženskim imenom i glasom u ovom prilično muškaračkom zanimanju.
Nakon što sam u ovo rano proljeće s prijateljima prvi put bio u Kobaridu i u Hiši Franko, privukla me je, makar samo u maštariju, ona druga strana priče, koja vjerojatno nikad neće biti ispričana. Znamo, naime, kako izgleda Netflixova verzija priče, prošli smo nepcima i želucima te večeri u Hiši Franko niz Anin sezonski slijed i doživjeli senzaciju okusa koja zapravo i nema pretjerane veze s ishranom, ali ima s umjetnošću hrane, ali bi najzanimljivije bilo ispratiti neku domaću, lokalnu povijest Hiše Franko, otkako je u nju stigla nevjesta. Što se dogodilo s ljudima koji su tu desetljećima jeli i pili, i čiji su očevi, stričevi i djedovi tu također jeli i pili? Kako su oni doživljavali transformaciju Hiše Franko, odrastanje i sazrijevanje Ane Roš, njen uspon među zvijezde i u svijet besmrtnih i nedodirljivih. Što su svih ovih godina pričali o nevjesti? Kakvim su je psovkama častili? I kojim su riječima ogađivali njezine vještine i talente? Jesu li joj ikad, barem u dnu srca, oprostili što im je uzela njihovu gostionicu? O tome bih pisao roman, kada bih se kojim slučajem vraćao u svoje tolminske i primorske zavičaje, ili bih, možda, s Janom Cvitkovičem snimao film, e da se kojim slučajem bavim filmom.
Način na koji radi Ana Roš, kako koncipira i rekoncipira svoj svijet, kako interpretira tradiciju i tumači zavičaj u svim njegovim olfaktornim, okusnim i mirisnim senzacijama, nešto je za što, kao i za svaku drugu umjetnost, treba imati dara. Veliki pisac može biti onoliko velik koliko veliki jest njegov čitatelj. Isto je i s glazbom, isto je i sa slikom. Okusi, kao što je lijepo primijetio Proust, imaju silnu evokativnu snagu. Književnost okuse tumači, prenosi ih iz druge ruke. Ana Roš od njih stvara umjetnost. Možete se nad tim zgroziti: oni dobri i čestiti pijanci i poguzije iz Kobarida, kojima je nevjesta ukinula njihovu jazbinu, cjeloživotno su zgroženi. I imaju na to potpuno pravo, kao što i konzumenti muzike za pola milijuna ljudi imaju pravo na svoju estetiku. Sve dok muzici za jednog čovjeka (recimo Bachovim Goldberg varijacijama Glenna Goulda…) i okusima jednog čovjeka (pred jelcem Ane Roš) ne uskrate pravo na postojanje. Problem s Hišom Franko je, kao i problem sa svakom visokom umjetnošću, u tome što za nju novca imaju uglavnom bogati ljudi. A bogatstvo obično nije jamac talentu, onom za okus, kao ni onom za književnost ili za glazbu.
U Ljubljani Ana Roš otvorila je prije nekoliko godina bistro JAZ. Za razliku od Hiše Franko, koja je konceptualni laboratorij okusa, JAZ je naprosto gostionica u kojoj se odlično jede. Uz JAZ je i sjajna kraft pekarnica, do koje bi vrijedilo jednom tjedno potegnuti iz Zagreba. Ono što je u Hiši Franko jedinstveni trenutak, čudo razlikovanja i sjećanja, putovanje kroz neki osobni svijet okusa, koje Ana Roš učini mogućim, JAZ je mjesto na kojem se može mnogo, mnogo jesti, i gdje se to radi vrlo opušteno, zavirujući drugima u tanjure ili se s njima razmjenjujući za tanjure (naravno samo s onima za svojim stolom). Cijene su, naravno, niže nego u zagrebačkim i dalmatinskim lokalima iz sličnog žanrovskog i kakvosnog razreda. Naprosto da čovjek zažali što domaći iz Kobarida, oni čangrizavci kojima je nevjesta otela gostionicu, vjerojatno nikada neće posjetiti JAZ. Čak i njima bi se mogao svidjeti.
Proljetnih dana objavljena vijest da Ana Roš otvara JAZ i u Poreču za Hrvatsku je važna, skoro kao kad neki pritzkerovac projektira u nas kuću, ili kad neki doista veliki pisac gostuje na Festivalu svjetske književnosti, ili kad Nebojša Slijepčević osvoji Zlatnu palmu. Prilika je to i da drugi uz njih postanu bolji nego što jesu. Svaka živa kultura – od krčme i birtije do teatra ili do simfonijske i romaneskne strukture, jednako! – uzdiže se tako da se mali uspinju na ramena velikih, te tako i sami čarolijom postaju veliki. Ana Roš je velika.