Bila je to zimska večer, u peći je pucketala vatrica, brat se igrao pored mene i pjevušio. Prava zimsko-idilična atmosfera. Mama me za stolom ispitivala gradivo iz prirode u kojem se govorilo o jednoj vrsti žabe koja se zvala žuti mukač. Sutra sam, naime, imao test o gmazovima i vodozemcima. Uredno sam joj pričao o tome kako ta vrsta žabe na prsima ima žute mrlje, kako se u slučaju napada neprijatelja okreće na leđa i kako neprijatelj, kada vidi te žute mrlje, gubi hrabrost i odustaje od napada, misleći kako je žaba otrovna. Stari, koji je u fotelji čitao novine i pio svoje već četvrto pivo te večeri, samo je rekao, više onako za sebe, u bradu:
– E baš me zanima kog’ je tako zajebala…
Stara, već na rubu suza od cjelodnevnih koškanja sa starim, reagirala je burno:
– Jebeš mi sve ako si ti normalan! Ne, ti stvarno nisi normalan! Idi, ostavi nas na miru da živimo, molim te kao Boga!
Kao da je samo to čekao, stari je skočio iz fotelje, srušivši pri tome bocu „Osječkog“ piva s rukohvata:
– Jebemu mater, Anđelka! I tebi i boci!
Demonstrativno je krenuo prema vratima, uzeo baloner s vješalice i izašao u noć, zalupivši pri tome vrata tako jako da se brat rasplakao. Mama, ionako u stanju latentnog plakanja, uzela ga je u naručje pa i sama zaplakala. Kako nisam podnosio ničije suze, pogotovo majčine, otišao sam na brzinu u krevet, rekavši kako se moram odmoriti za test.
***
Ne mogu reći da je stari pio. Ali imao je faze u kojima je bio nepodnošljiv. U fazama njegove apstinencije, ili barem smanjene konzumacije, imali smo stvarno lijep obiteljski život. Na žalost, periodi njegove apstinencije bili su sve kraći…
To me je doslovno tjeralo na ulicu. Beskonačna lutanja, druženja sa svakim tko bi se tamo našao, prerani izlasci. Jednom prigodom sam se vratio kući nakon što smo vani pili pivo. Pivo me čini gladnim, a kako i inače volim jesti, pogotovo navečer, kući sam došao gladan kao vuk. Rutinski sam otišao do hladnjaka i pronašao lonac pun sarme. S obzirom na to da kiseli kupus vrlo šmeka kada si u mamurnom stanju, izvadio sam dva-tri komada u šerpicu, malo to podgrijao i nabrzinu maznuo. Zatim sam otišao spavati, a ujutro me probudila galama. Mama se derala na tatu, da gdje su sarme! Polako sam ustao i pokušao obraniti oca, objasnivši da sam ih ja pojeo, ali samo nekoliko komada, jer sam bio vrlo gladan kada sam došao kući. Mama se prekrižila i samo mi rekla:
– To su bile sirove sarme, tek sam ih jutros stavila kuhati!
Još gora situacija dogodila se za Uskrs iste godine. Izašao sam na Veliku subotu s društvom i, kako smo slavili Uskrs, prilično se popilo. Kako sam narednog jutra htio biti uvjerljiv u tvrdnji da na Veliku subotu ništa nisam pio, odlučio sam otići do roditelja, čestitati im Uskrs i šmugnuti van iz spavaće sobe. Logika je bila jasna: oni onako sneni i bunovni neće primijetiti da sam malo popio, a ujutro će sasvim razumno zaključiti da sam bio potpuno trijezan, jer im u suprotnom nikako ne bih dolazio na oči. Plan je naizgled bio bez greške. Međutim…
Parket u roditeljskoj spavaćoj sobi bio je povodom nadolazećeg najvećeg kršćanskog blagdana ulašten kao da će se na njemu igrati onaj glupi sport u kojem Kanađani metu led. Preko parketa je nonšalantno bio postavljen mali tepih, odnosno „staza“, kako smo to zvali. Došao sam do mamine strane, čestitao joj i poljubio je, a zatim htio čestitati i ocu. Nisam prelazio na drugi kraj kreveta, već sam se nagnuo preko majke kako bih poljubio oca i tada se dogodila katastrofa: kako sam težinu tijela prenio naprijed, noge su izgubile oslonac i otklizale nazad, pomaknuvši tepih po uglancanom parketu, a ja sam pao i popriječio se preko roditelja. Što je bilo najgore, onako pripit nikako nisam mogao ustati, a još sam se počeo i smijati. Naravno, bio je to onaj pijani smijeh, koji dolazi iznenada i nikako ne može prestati. Otac je, iskusan s takvim stanjima, odmah shvatio o čemu je riječ pa je samo rekao:
– Stara, molim te vodi ga u kupatilo!
Nisam to smatrao alarmantnim. Čak i kada su došle obveze na poslu, piće s dečkima koje se znalo oduljuti do kasno u noć, pa prelazak na žestice. Bio sam uvjeren da imam potpunu slobodu, i da me ne sputava ništa – da ja vladam alkoholom, a ne on mnome.
***
Krasna curica koja se rodila neposredno nakon ženidbe, igrala se po sobi. Bilo je popodne, proljetno doba, ni prevruće, niti prehladno. Idealno za dječju igru. Ali i za sjesti na terasu, pogotovo ako ti kolega s posla slavi rođenje sina. Smatralo se gotovo blasfemijom odbiti poziv na piće, na druženje. Druženje vodi prema pjesmi, pjesma traži gitaru, pa se tako netko pametan dosjetio da bih mogao skoknuti doma po gitaru „da malo zapjevamo, kao nekada“. Kada sam oko osam navečer ušao u kuću, njih dvije spremale su se za kupanje. Ona je samo rekla:
– Hvala Bogu da si došao, krepana sam.
Nisam imao snage reći da se vraćam, samo sam uzeo kofer s gitarom i krenuo prema vratima. Grintanje sam anulirao zalupivši vrata. Izašao sam van i polako krenuo prema kafiću, dok sam u daljini slušao dječji plač.
***
Drugo jutro probudila me kćer. Nježno mi je mazila kosu i povlačila me za uši. Probudivši se ugledao sam njezin pogled. Bila je sretna što me vidi, dok sam u ustima imao onaj odvratan okus kante za smeće, koji se redovito javlja nakon konzumacije piva u većim količinama. Smogao sam snage i ustao, ne dobivši pozdrav za dobro jutro. Da ne mučim ni sebe, ni nju, odlučio sam otići do kafića na kavu. „Samo na kavu“ rekao sam sebi. Kada je pitala gdje idem, planuo sam, okrenuo se naglo prema njoj i slučajno srušio vazu s ormarića:
– Jebemu mater, Vlatka! I tebi i vazi!
U tom trenutku život mi je prošao pred očima. Krenuo sam prema vratima, ali ne onako demonstrativno kao stari. Bio je to odlučan hod. Iz špajza sam izvukao gajbu gotovo punu piva, otvarao jedno po jedno i sipao ga u kanalizacijski otvor u dvorištu. Osjetio sam odjednom slobodu koja me obuzimala, dok se ispod rešetke stvarala stabila, postojana pivska pjena optimalne gorčine.
Žuti mukač
Bila je to zimska večer, u peći je pucketala vatrica, brat se igrao pored mene i pjevušio. Prava zimsko-idilična atmosfera. Mama me za stolom ispitivala gradivo iz prirode u kojem se govorilo o jednoj vrsti žabe koja se zvala žuti mukač. Sutra sam, naime, imao test o gmazovima i vodozemcima. Uredno sam joj pričao o tome kako ta vrsta žabe na prsima ima žute mrlje, kako se u slučaju napada neprijatelja okreće na leđa i kako neprijatelj, kada vidi te žute mrlje, gubi hrabrost i odustaje od napada, misleći kako je žaba otrovna. Stari, koji je u fotelji čitao novine i pio svoje već četvrto pivo te večeri, samo je rekao, više onako za sebe, u bradu:
– E baš me zanima kog’ je tako zajebala…
Stara, već na rubu suza od cjelodnevnih koškanja sa starim, reagirala je burno:
– Jebeš mi sve ako si ti normalan! Ne, ti stvarno nisi normalan! Idi, ostavi nas na miru da živimo, molim te kao Boga!
Kao da je samo to čekao, stari je skočio iz fotelje, srušivši pri tome bocu „Osječkog“ piva s rukohvata:
– Jebemu mater, Anđelka! I tebi i boci!
Demonstrativno je krenuo prema vratima, uzeo baloner s vješalice i izašao u noć, zalupivši pri tome vrata tako jako da se brat rasplakao. Mama, ionako u stanju latentnog plakanja, uzela ga je u naručje pa i sama zaplakala. Kako nisam podnosio ničije suze, pogotovo majčine, otišao sam na brzinu u krevet, rekavši kako se moram odmoriti za test.
***
Ne mogu reći da je stari pio. Ali imao je faze u kojima je bio nepodnošljiv. U fazama njegove apstinencije, ili barem smanjene konzumacije, imali smo stvarno lijep obiteljski život. Na žalost, periodi njegove apstinencije bili su sve kraći…
To me je doslovno tjeralo na ulicu. Beskonačna lutanja, druženja sa svakim tko bi se tamo našao, prerani izlasci. Jednom prigodom sam se vratio kući nakon što smo vani pili pivo. Pivo me čini gladnim, a kako i inače volim jesti, pogotovo navečer, kući sam došao gladan kao vuk. Rutinski sam otišao do hladnjaka i pronašao lonac pun sarme. S obzirom na to da kiseli kupus vrlo šmeka kada si u mamurnom stanju, izvadio sam dva-tri komada u šerpicu, malo to podgrijao i nabrzinu maznuo. Zatim sam otišao spavati, a ujutro me probudila galama. Mama se derala na tatu, da gdje su sarme! Polako sam ustao i pokušao obraniti oca, objasnivši da sam ih ja pojeo, ali samo nekoliko komada, jer sam bio vrlo gladan kada sam došao kući. Mama se prekrižila i samo mi rekla:
– To su bile sirove sarme, tek sam ih jutros stavila kuhati!
Još gora situacija dogodila se za Uskrs iste godine. Izašao sam na Veliku subotu s društvom i, kako smo slavili Uskrs, prilično se popilo. Kako sam narednog jutra htio biti uvjerljiv u tvrdnji da na Veliku subotu ništa nisam pio, odlučio sam otići do roditelja, čestitati im Uskrs i šmugnuti van iz spavaće sobe. Logika je bila jasna: oni onako sneni i bunovni neće primijetiti da sam malo popio, a ujutro će sasvim razumno zaključiti da sam bio potpuno trijezan, jer im u suprotnom nikako ne bih dolazio na oči. Plan je naizgled bio bez greške. Međutim…
Parket u roditeljskoj spavaćoj sobi bio je povodom nadolazećeg najvećeg kršćanskog blagdana ulašten kao da će se na njemu igrati onaj glupi sport u kojem Kanađani metu led. Preko parketa je nonšalantno bio postavljen mali tepih, odnosno „staza“, kako smo to zvali. Došao sam do mamine strane, čestitao joj i poljubio je, a zatim htio čestitati i ocu. Nisam prelazio na drugi kraj kreveta, već sam se nagnuo preko majke kako bih poljubio oca i tada se dogodila katastrofa: kako sam težinu tijela prenio naprijed, noge su izgubile oslonac i otklizale nazad, pomaknuvši tepih po uglancanom parketu, a ja sam pao i popriječio se preko roditelja. Što je bilo najgore, onako pripit nikako nisam mogao ustati, a još sam se počeo i smijati. Naravno, bio je to onaj pijani smijeh, koji dolazi iznenada i nikako ne može prestati. Otac je, iskusan s takvim stanjima, odmah shvatio o čemu je riječ pa je samo rekao:
– Stara, molim te vodi ga u kupatilo!
Nisam to smatrao alarmantnim. Čak i kada su došle obveze na poslu, piće s dečkima koje se znalo oduljuti do kasno u noć, pa prelazak na žestice. Bio sam uvjeren da imam potpunu slobodu, i da me ne sputava ništa – da ja vladam alkoholom, a ne on mnome.
***
Krasna curica koja se rodila neposredno nakon ženidbe, igrala se po sobi. Bilo je popodne, proljetno doba, ni prevruće, niti prehladno. Idealno za dječju igru. Ali i za sjesti na terasu, pogotovo ako ti kolega s posla slavi rođenje sina. Smatralo se gotovo blasfemijom odbiti poziv na piće, na druženje. Druženje vodi prema pjesmi, pjesma traži gitaru, pa se tako netko pametan dosjetio da bih mogao skoknuti doma po gitaru „da malo zapjevamo, kao nekada“. Kada sam oko osam navečer ušao u kuću, njih dvije spremale su se za kupanje. Ona je samo rekla:
– Hvala Bogu da si došao, krepana sam.
Nisam imao snage reći da se vraćam, samo sam uzeo kofer s gitarom i krenuo prema vratima. Grintanje sam anulirao zalupivši vrata. Izašao sam van i polako krenuo prema kafiću, dok sam u daljini slušao dječji plač.
***
Drugo jutro probudila me kćer. Nježno mi je mazila kosu i povlačila me za uši. Probudivši se ugledao sam njezin pogled. Bila je sretna što me vidi, dok sam u ustima imao onaj odvratan okus kante za smeće, koji se redovito javlja nakon konzumacije piva u većim količinama. Smogao sam snage i ustao, ne dobivši pozdrav za dobro jutro. Da ne mučim ni sebe, ni nju, odlučio sam otići do kafića na kavu. „Samo na kavu“ rekao sam sebi. Kada je pitala gdje idem, planuo sam, okrenuo se naglo prema njoj i slučajno srušio vazu s ormarića:
– Jebemu mater, Vlatka! I tebi i vazi!
U tom trenutku život mi je prošao pred očima. Krenuo sam prema vratima, ali ne onako demonstrativno kao stari. Bio je to odlučan hod. Iz špajza sam izvukao gajbu gotovo punu piva, otvarao jedno po jedno i sipao ga u kanalizacijski otvor u dvorištu. Osjetio sam odjednom slobodu koja me obuzimala, dok se ispod rešetke stvarala stabila, postojana pivska pjena optimalne gorčine.