Upalio sam svjetlo i pogeo glavu da se priberem. Na malom četvrtastom satu pulsirale su četiri crvene brojke. 05:44. U krevetu do prozora, pokrivena do brade spokojno je hrkala moja mlađa sestra. Ganule su me njene guste, razbarušene šiške. Poželio sam da je probudim, da joj kažem nešto lijepo. Da se utješim njenom vedrinom. Preplavila me nemoć, neka vrsta poniznosti. Navukao sam čarape i trenerku, zgrabio cigare i izletio iz sobe.
Očeva jakna pala je sa vješalice u hodniku.
Majka nikada nije ostajala da spava u dnevnom. Ako bi gledajući film zaspala na kauču, otrgnula bi se snu i prešla u spavaću. Ekran televizora bljeskao je u tami. Masivna vitrina od hrastovine, poklon od rahmetli dede, uz rat je postala skladište uspomena, sitnica od kojih se teško rastati. Pazeći da je ne probudim, čeprkao sam po kutiji od cipela u kojoj smo držali lijekove. Većini je sigurno već istekao rok. Napipao sam narančastu bočicu od mekane plastike. Bila je lagana, prazna. Bivacyn puder davno je nestao na mojim zguljenim, dječačkim koljenima… Uzeo sam tablete, a kutiju vratio u ladicu. Na mjesto.
Ukočio sam se kad je nešto tresnulo o pod.
Naglo se pridigla.
– Šta… Šta je bilo? – zblanula se.
– Daljinski… Isp’o ti je daljinski – pokušao sam se osmjehnuti.
– Što si to ust’o?!
– Ma ništa, spavaj – pružio sam ruku da isključim lampice na novogodišnjoj jelki.
– Ozbiljno, šta ti je? Boli li te to zub? – zapaničila je.
– Boli.. ne boli me puno.
– Moj sine…
Pritegla je pojas svilenog sivog ogrtača i namještajući kosu otišla u kupatilo. Na toplom kauču ostala je zbačena deka. Popio sam dva caffetina, stavio vodu za kafu, i zapalio. Hodajući po kuhinji kao u transu, krvnički sam vukao dimove. Majka je stala kraj sudopera. Otvorila je kredenac i kratko me pogledala. Po zvukovima koje je proizvodila spuštajući šoljice na tacnu, po rasporedu i dinamici, poznao bih njene pokrete i u najbučnijem restoranu na svijetu.
Bilo mi je lakše što je tu.
– Jesi li popio tabletu, je li ti imalo lakše?
– Jest – slagao sam. Gdje ti je ona rakija?
– Kakva rakija!?
– Odakle ovi kolači? Nisam vidio da je stavila tanjir na stol. Ispod zadignute aluminijske folije bila su tri kolača. Sa šlagom.
Prebirala je ormariće, praveći se da me nije čula.
Potegao sam i promućkao. Šuplji kutnjak nepodnošljivo je sjevnuo. Zahvatilo je cijelu stranu glave. Stresao sam se, pa potegao još jednom. Rakija nije pomogla. Ni tablete ne djeluju. Čučnuo sam i spustio bocu ispred sebe. Usta su mi se napunila pljuvačkom, lice stisnulo u plačnu grimasu.
– Hajde, sipaj kafu – ja odo’ donijet’ drva i naložit’ vatru. Nema kocke, eto sitnog šećera…
Čekajući da se kafa malo ohladi, opet sam zapalio. Ostala su još tri ili četiri. Uhvatila me panika. Prodavnica se otvara tek u sedam. Iz kupatila se začuo kašalj i puštanje vode u šolju. Otac. Kad je došao?
Zora je razrijedila mrak između zgrada. Naselje je pusto i neće s jutrom zaživjeti. Iako je raspust, neće se čuti graja djece. U našem ulazu nije bilo nikoga osim nas. Još nisam prežalio stabljiku trave, koja je u ljeto ’93. ostala na balkonu komšije Zaima. Stalno pripiti sredovječni zajebant, iz radoznalosti je šupnuo u zemlju tri sjemenke i zovnuo me da se pohvali. Kad bi morao na liniju, ostavljao mi je ključ, da je mogu zaliti. Roditelji su mu bili u izbjeglištvu. Sklonio ih je od srpskih granata. Grmolika biljka u crnoj kanti, bila je svakim danom sve šira i gušća. Iz većih grana udarale su manje, a iz njih još manje… U proljeće te godine, po naselju se ispotiha pričalo o nekakvim tenzijama između hrvata i muslimana. Ja sam bio zaokupljen očevom kolekcijom ploča. Prenio sam u svoju sobu albume od grupa koje su svirale na Woodstocku: Country Joe & The Fish, Jefferson Airplane, Santana, Crosby, Stills & Nash i Canned Heat. Skakao sam od sreće kad bi došla struja… Onda su počeli kupiti muslimane i odvoditi ih u logor. Oca su pokupili pa, kad su skontali da je srbin, pustili. Mi i druge porodice iz mješovitih brakova morali smo ostati. Zaim je ovaj put ključ predao nekom od vojnika koji su došli po njega. Oni što su zauzeli stanove, i dalje su živjeli u okolnim selima. Slabo sam poznavao uži zavičaj.
Miris pjene za brijanje ušao je u trpezariju na trenutak prije oca.
– Šta je s tobom – što ne spavaš, zub te boli? – iznenađeno je upitao.
Klimnuo sam glavom.
– Čim svane, zubaru i rješavaj to!
Tu mogućnost nisam uopšte uzimao u obzir. Plašio sam se i pomisli na zubara.
– Otiću…
Cijelo vrijeme držao sam zabalavljeni dlan na obrazu.
– Svrać’o sam ti jučer u školu – napravio je kratku pauzu, pa nastavio: Kakve su ono ocijene? Opet bježiš sa časova?… I okani se onog hašišara! – glas mu je bio nesiguran i promukao. Kao da je sa svakom izgovorenom riječi pokušavao učvrstiti poljuljano samopouzdanje.
– Ma pusti sad to…
Naramak drva bučno se stropoštao u kartonski sanduk.
– Gdje se ti napi? – majka dobaci ocu, sjede na štokrlu i otvori vratašca šporeta.
Tri kolača
Zatutnjalo je.
Upalio sam svjetlo i pogeo glavu da se priberem. Na malom četvrtastom satu pulsirale su četiri crvene brojke. 05:44. U krevetu do prozora, pokrivena do brade spokojno je hrkala moja mlađa sestra. Ganule su me njene guste, razbarušene šiške. Poželio sam da je probudim, da joj kažem nešto lijepo. Da se utješim njenom vedrinom. Preplavila me nemoć, neka vrsta poniznosti. Navukao sam čarape i trenerku, zgrabio cigare i izletio iz sobe.
Očeva jakna pala je sa vješalice u hodniku.
Majka nikada nije ostajala da spava u dnevnom. Ako bi gledajući film zaspala na kauču, otrgnula bi se snu i prešla u spavaću. Ekran televizora bljeskao je u tami. Masivna vitrina od hrastovine, poklon od rahmetli dede, uz rat je postala skladište uspomena, sitnica od kojih se teško rastati. Pazeći da je ne probudim, čeprkao sam po kutiji od cipela u kojoj smo držali lijekove. Većini je sigurno već istekao rok. Napipao sam narančastu bočicu od mekane plastike. Bila je lagana, prazna. Bivacyn puder davno je nestao na mojim zguljenim, dječačkim koljenima… Uzeo sam tablete, a kutiju vratio u ladicu. Na mjesto.
Ukočio sam se kad je nešto tresnulo o pod.
Naglo se pridigla.
– Šta… Šta je bilo? – zblanula se.
– Daljinski… Isp’o ti je daljinski – pokušao sam se osmjehnuti.
– Što si to ust’o?!
– Ma ništa, spavaj – pružio sam ruku da isključim lampice na novogodišnjoj jelki.
– Ozbiljno, šta ti je? Boli li te to zub? – zapaničila je.
– Boli.. ne boli me puno.
– Moj sine…
Pritegla je pojas svilenog sivog ogrtača i namještajući kosu otišla u kupatilo. Na toplom kauču ostala je zbačena deka. Popio sam dva caffetina, stavio vodu za kafu, i zapalio. Hodajući po kuhinji kao u transu, krvnički sam vukao dimove. Majka je stala kraj sudopera. Otvorila je kredenac i kratko me pogledala. Po zvukovima koje je proizvodila spuštajući šoljice na tacnu, po rasporedu i dinamici, poznao bih njene pokrete i u najbučnijem restoranu na svijetu.
Bilo mi je lakše što je tu.
– Jesi li popio tabletu, je li ti imalo lakše?
– Jest – slagao sam. Gdje ti je ona rakija?
– Kakva rakija!?
– Odakle ovi kolači? Nisam vidio da je stavila tanjir na stol. Ispod zadignute aluminijske folije bila su tri kolača. Sa šlagom.
Prebirala je ormariće, praveći se da me nije čula.
Potegao sam i promućkao. Šuplji kutnjak nepodnošljivo je sjevnuo. Zahvatilo je cijelu stranu glave. Stresao sam se, pa potegao još jednom. Rakija nije pomogla. Ni tablete ne djeluju. Čučnuo sam i spustio bocu ispred sebe. Usta su mi se napunila pljuvačkom, lice stisnulo u plačnu grimasu.
– Hajde, sipaj kafu – ja odo’ donijet’ drva i naložit’ vatru. Nema kocke, eto sitnog šećera…
Čekajući da se kafa malo ohladi, opet sam zapalio. Ostala su još tri ili četiri. Uhvatila me panika. Prodavnica se otvara tek u sedam. Iz kupatila se začuo kašalj i puštanje vode u šolju. Otac. Kad je došao?
Zora je razrijedila mrak između zgrada. Naselje je pusto i neće s jutrom zaživjeti. Iako je raspust, neće se čuti graja djece. U našem ulazu nije bilo nikoga osim nas. Još nisam prežalio stabljiku trave, koja je u ljeto ’93. ostala na balkonu komšije Zaima. Stalno pripiti sredovječni zajebant, iz radoznalosti je šupnuo u zemlju tri sjemenke i zovnuo me da se pohvali. Kad bi morao na liniju, ostavljao mi je ključ, da je mogu zaliti. Roditelji su mu bili u izbjeglištvu. Sklonio ih je od srpskih granata. Grmolika biljka u crnoj kanti, bila je svakim danom sve šira i gušća. Iz većih grana udarale su manje, a iz njih još manje… U proljeće te godine, po naselju se ispotiha pričalo o nekakvim tenzijama između hrvata i muslimana. Ja sam bio zaokupljen očevom kolekcijom ploča. Prenio sam u svoju sobu albume od grupa koje su svirale na Woodstocku: Country Joe & The Fish, Jefferson Airplane, Santana, Crosby, Stills & Nash i Canned Heat. Skakao sam od sreće kad bi došla struja… Onda su počeli kupiti muslimane i odvoditi ih u logor. Oca su pokupili pa, kad su skontali da je srbin, pustili. Mi i druge porodice iz mješovitih brakova morali smo ostati. Zaim je ovaj put ključ predao nekom od vojnika koji su došli po njega. Oni što su zauzeli stanove, i dalje su živjeli u okolnim selima. Slabo sam poznavao uži zavičaj.
Miris pjene za brijanje ušao je u trpezariju na trenutak prije oca.
– Šta je s tobom – što ne spavaš, zub te boli? – iznenađeno je upitao.
Klimnuo sam glavom.
– Čim svane, zubaru i rješavaj to!
Tu mogućnost nisam uopšte uzimao u obzir. Plašio sam se i pomisli na zubara.
– Otiću…
Cijelo vrijeme držao sam zabalavljeni dlan na obrazu.
– Svrać’o sam ti jučer u školu – napravio je kratku pauzu, pa nastavio: Kakve su ono ocijene? Opet bježiš sa časova?… I okani se onog hašišara! – glas mu je bio nesiguran i promukao. Kao da je sa svakom izgovorenom riječi pokušavao učvrstiti poljuljano samopouzdanje.
– Ma pusti sad to…
Naramak drva bučno se stropoštao u kartonski sanduk.
– Gdje se ti napi? – majka dobaci ocu, sjede na štokrlu i otvori vratašca šporeta.
(Iz rukopisa u nastajanju)
Strane