Ukratko, dakle, ovako jest: Nakon što su provalili u komšijin stan, nakon što su – kako to oni kažu – teška protuprovalna vrata izvalili iz gvozdenih baglama, snažni su i gnjevni muževi popadali po stubištu, povraćajući od nezamislivog, riječima ovog jezika neopisivog smrada, koji sve afekte, misli i slutnje čovjekove uzburka u opću paniku. Mladi je pjesnik, međutim, ušao unutra, suzbijajući nagon za povraćanjem, držeći ga pod nadzorom onako kako to mogu činiti samo rođeni pisci, oni čija je žudnja za opisom neopisivoga snažnija od svih drugih ljudskih i životinjskih nagona u njima. Muževi, pak, koji su u stan provaljivali, i kojih i danas, godina 2025, 2027. i 2031. još ima među živima, pa bi ih se moglo pozvati za svjedoke, tjednima su poslije i mjesecima u nosu i mozgu imali taj vonj. Uzalud su ga nastojali izvjetriti i iz glave istjerati zabijajući noseve u svježe isprženu pa samljevenu kavu – koje tih mjeseci u Sarajevu, uostalom, nije ni bilo! – među rasječene limune, kojih također nije bilo, u apotekarske vrčeve s amonijakom, pod vlastite oznojene i neoprane pazuhe, u neisprane zahodske školjke i među siroto samoniklo poljsko cvijeće, procvalo po sarajevskim baščama u ljeto 1992, među granatama izluđenim stablima trešanja i jabuka, koje su cvale kao mahnite posljednjim svojim predsmrtnim cvatom i rađale plodovima krupnim i bogatim, prkoseći tako općoj smrti i umiranju. Ali sve je, govorili su, bilo uzalud: vonj maceriranog mesa iz zamrlog zamrzivača bio je od svih mirisa jači. I ostat će, na neki način jači, sve dok budu živjeli oni koji su ga s proljeća 1992. udahnuli.
Da ga je stigla i ta nevolja da doživi tu godinu u Sarajevu, da je, recimo, bio stanovnik Abdićeve ulice, Ulice Džemila Krvavca, Curka, Ulomljenice, Ulice Ivana Cankara, Kevrinog potoka, Sepetarevca, Duvanjske ili Drvarske, Sigmund Freud sastavio bi spis o čovjekovom suočenju sa smrću, koje ne nastupa kada prvi put na ulici ugledamo ljude među kojima smo živjeli rastvorenih utroba i otkinutih udova, ili kad nam se pred našim očima i izluđenim dušama prikažu dječji mozgovi razmazani po asfaltu i strvina mrtvog psa s kojim su se ta djeca do maloprije igrala, nego stvarno suočenje sa smrću nastupa u okolnostima posve nesvjesnim i nespoznatljivim, kada do naših nosnica prvi put dopre vonj sazrele masovne grobnice, vonj petnaestak dana otapanog zamrzivača punog teletine, govedine, piletine, svinjetine, i u njemu vonj vlastitoga budućeg leša, nakon što je odležao mjesec, dva ili tri u urednom, duboko iskopanom mirnodopskom grobu.
Suočen s vonjem vlastitog groba, čovjek živ biva najbliže vlastitoj smrti što će ikad za života biti. I to ga iznutra sasvim izmijeni, jer od tog trenutka pa do posljednjeg svojega udaha, on oko sebe njuši svoj grob. Tad biva Ahasfer, a da ne učini ni koraka od kućnog praga, avlije i bašče. I dom mu rođeni zauvijek vonja po grobu. Sigmund Freud, da je imao tu sreću, taj povlašteni status da se 1992. zatekne u tom gradu kao rođeni Sarajlija, svakako bi drukčije interpretirao ovu okolnost, ali nikakve sumnje nema da bi je on jedini do kraja bio svjestan. On, i još poneki istinski pisac, ako bi se takvog pred vratima napuštenih stanova i na haustorima opijenim mirisom otopljenog zamrzivača, još uvijek našlo.
Je li naš pjesnik, koji upravo ulazi u napušten susjedski stan, taj odistinski pisac koji zna kakav mu to miris upravo udara ravno u mozak? Imamo razloga vjerovati da jest. Sav ga je njegov bijedni, osujećeni život tome vodio, i svakim je novim poniženjem i neuspjehom, svakim vršnjačkim zlostavljanjem, izoštravao sveti i svetački dar pripovijedanja neizrecive, drugim ljudima nepojmljive, sasvim lične, u riječi nepretopive lične pripovijesti.
Zaustavio je dah prije nego što je otvorio poklopac zamrzivača, i tako je ne udišući ostao do udivljenja zgađen onim što je unutra vidio: groteskno uvećan životinjski but, nalik svinjskom pršutu, ali izduženiji, u bojama od sivo-ljubičaste do otrovno narančaste, po kojem se uvijaju i gmižu, u nekom vedrom i razigranom latino ritmu, kolonije dugih i tankih bijelih crva. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pomislio je tad, ili je poslije lagao da je pomislio upravo to. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pričao je onima koji su ga željeli slušati, trebao bi sad glavu zagnjuriti među te duge i tanke bijele crve, u tu sivo-ljubičastu do otrovno narančastu, zelenu organsku magmu, napisao je u reportaži za Nedjeljnu Dalmaciju (tako su se zvale te splitske novine za koje je pisao, a bile su tjedno izdanje nešto poznatije Slobodne Dalmacije), “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” bio je naslov članka, koji je skandalizirao javnost u Hrvatskoj, a zatim je, agilnošću hrvatskoga PEN centra prevođen na brojne europske jezike i objavljivan u novinama na Zapadu i Istoku, kao gesta solidarnosti s građanima opsađenog Sarajeva, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” ostat će njegov najprevođeniji i najčuveniji književni ili novinarski rad, jer teško nam je sad reći radi li se o književnosti ili o novinarstvu, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” proročansko je svjedočanstvo o onom što će rat u Bosni i Hercegovini tek donijeti u najstrašnijem svom obliku. Bio je to pogled u bosansku masovnu grobnicu, bilo koju od onih koje će biti, jedna za drugom, otvarane, prekopavane, analizirane, čim završi rat. Trulo meso, istina, nije bilo ljudsko, ali razlika u smislu i sadržaju, razlika u vonju je minimalna. Ako razlika uopće i postoji! Naime, to meso, nepojedeno i nepožderano meso svih napuštenih, nestankom struje zamrlih sarajevskih zamrzivača, ne samo da svojim vonjem evocira i navješta doba masovnih grobnica, nego je to meso, nepojedeno i nepožderano meso, masovna grobnica preživjelih, u kojoj počivaju i čas uskrsnuća svojega, Kijametski dan i ahiret, čekaju svi oni živi, iz Sarajeva izbjegli, koji su se nakon bijega u svibnju 1992. dokopali Njemačke, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Njihovi daleki europski i prekomorski grobovi čuju se već na njihove napuštene zamrzivače. To što iz njih tako nepodnošljivo vonja sjećanje je na Sarajevo i na onaj jednom odgođeni život, koji se nikad nije nastavio. I za koji samo oni koji u Boga baš vjeruju, vjeruju da će se nastaviti. Bog je nada čovjekova u nastavak.
Izlazeći iz susjedskog stana, opet je počeo disati. Kao da se pomalo i navikao na smrad, srodio se s njim i suživio, dok je prolazeći gledao predmete po stanu, razmještene rukom onih koji više nisu tu. Rukom onih koji su se, prema vjerovanju očajnika, spasili odlazeći iz Sarajeva. Stan spašenih, okađen tim starozavjetnim smradom, bio je kao unutrašnjost hrama koji je u sebi sabirao sve međusobno razdvojene sarajevske vjere, njih nekoliko stotina tisuća, jer svaki je čovjek zasebna vjera, i ako Boga kojim slučajem ipak ima, On nema posla s vjernicima tri-četiri različite vjere i denominacije, niti s onima koji za sebe čvrsto tvrde da su nevjernici, nego su na Njemu, tom Bogu, pojedinačna vjerovanja svakog od Njegovih ljudi, a ako je tako, zašto onda ne povjerovati i da na Božjoj volji i savjesti ne stoje i pojedinačna vjerovanja svih Božjih bića, uključujući i te crve i bakterije u zamrlom zamrzivaču, koji sudjeluju u unutarnjem uređenju, duhu i mirisu tog Njegovog univerzalističkog, izmiriteljskog hrama?
Život mladog pjesnika, četvrti dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Ukratko, dakle, ovako jest: Nakon što su provalili u komšijin stan, nakon što su – kako to oni kažu – teška protuprovalna vrata izvalili iz gvozdenih baglama, snažni su i gnjevni muževi popadali po stubištu, povraćajući od nezamislivog, riječima ovog jezika neopisivog smrada, koji sve afekte, misli i slutnje čovjekove uzburka u opću paniku. Mladi je pjesnik, međutim, ušao unutra, suzbijajući nagon za povraćanjem, držeći ga pod nadzorom onako kako to mogu činiti samo rođeni pisci, oni čija je žudnja za opisom neopisivoga snažnija od svih drugih ljudskih i životinjskih nagona u njima. Muževi, pak, koji su u stan provaljivali, i kojih i danas, godina 2025, 2027. i 2031. još ima među živima, pa bi ih se moglo pozvati za svjedoke, tjednima su poslije i mjesecima u nosu i mozgu imali taj vonj. Uzalud su ga nastojali izvjetriti i iz glave istjerati zabijajući noseve u svježe isprženu pa samljevenu kavu – koje tih mjeseci u Sarajevu, uostalom, nije ni bilo! – među rasječene limune, kojih također nije bilo, u apotekarske vrčeve s amonijakom, pod vlastite oznojene i neoprane pazuhe, u neisprane zahodske školjke i među siroto samoniklo poljsko cvijeće, procvalo po sarajevskim baščama u ljeto 1992, među granatama izluđenim stablima trešanja i jabuka, koje su cvale kao mahnite posljednjim svojim predsmrtnim cvatom i rađale plodovima krupnim i bogatim, prkoseći tako općoj smrti i umiranju. Ali sve je, govorili su, bilo uzalud: vonj maceriranog mesa iz zamrlog zamrzivača bio je od svih mirisa jači. I ostat će, na neki način jači, sve dok budu živjeli oni koji su ga s proljeća 1992. udahnuli.
Da ga je stigla i ta nevolja da doživi tu godinu u Sarajevu, da je, recimo, bio stanovnik Abdićeve ulice, Ulice Džemila Krvavca, Curka, Ulomljenice, Ulice Ivana Cankara, Kevrinog potoka, Sepetarevca, Duvanjske ili Drvarske, Sigmund Freud sastavio bi spis o čovjekovom suočenju sa smrću, koje ne nastupa kada prvi put na ulici ugledamo ljude među kojima smo živjeli rastvorenih utroba i otkinutih udova, ili kad nam se pred našim očima i izluđenim dušama prikažu dječji mozgovi razmazani po asfaltu i strvina mrtvog psa s kojim su se ta djeca do maloprije igrala, nego stvarno suočenje sa smrću nastupa u okolnostima posve nesvjesnim i nespoznatljivim, kada do naših nosnica prvi put dopre vonj sazrele masovne grobnice, vonj petnaestak dana otapanog zamrzivača punog teletine, govedine, piletine, svinjetine, i u njemu vonj vlastitoga budućeg leša, nakon što je odležao mjesec, dva ili tri u urednom, duboko iskopanom mirnodopskom grobu.
Suočen s vonjem vlastitog groba, čovjek živ biva najbliže vlastitoj smrti što će ikad za života biti. I to ga iznutra sasvim izmijeni, jer od tog trenutka pa do posljednjeg svojega udaha, on oko sebe njuši svoj grob. Tad biva Ahasfer, a da ne učini ni koraka od kućnog praga, avlije i bašče. I dom mu rođeni zauvijek vonja po grobu. Sigmund Freud, da je imao tu sreću, taj povlašteni status da se 1992. zatekne u tom gradu kao rođeni Sarajlija, svakako bi drukčije interpretirao ovu okolnost, ali nikakve sumnje nema da bi je on jedini do kraja bio svjestan. On, i još poneki istinski pisac, ako bi se takvog pred vratima napuštenih stanova i na haustorima opijenim mirisom otopljenog zamrzivača, još uvijek našlo.
Je li naš pjesnik, koji upravo ulazi u napušten susjedski stan, taj odistinski pisac koji zna kakav mu to miris upravo udara ravno u mozak? Imamo razloga vjerovati da jest. Sav ga je njegov bijedni, osujećeni život tome vodio, i svakim je novim poniženjem i neuspjehom, svakim vršnjačkim zlostavljanjem, izoštravao sveti i svetački dar pripovijedanja neizrecive, drugim ljudima nepojmljive, sasvim lične, u riječi nepretopive lične pripovijesti.
Zaustavio je dah prije nego što je otvorio poklopac zamrzivača, i tako je ne udišući ostao do udivljenja zgađen onim što je unutra vidio: groteskno uvećan životinjski but, nalik svinjskom pršutu, ali izduženiji, u bojama od sivo-ljubičaste do otrovno narančaste, po kojem se uvijaju i gmižu, u nekom vedrom i razigranom latino ritmu, kolonije dugih i tankih bijelih crva. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pomislio je tad, ili je poslije lagao da je pomislio upravo to. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pričao je onima koji su ga željeli slušati, trebao bi sad glavu zagnjuriti među te duge i tanke bijele crve, u tu sivo-ljubičastu do otrovno narančastu, zelenu organsku magmu, napisao je u reportaži za Nedjeljnu Dalmaciju (tako su se zvale te splitske novine za koje je pisao, a bile su tjedno izdanje nešto poznatije Slobodne Dalmacije), “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” bio je naslov članka, koji je skandalizirao javnost u Hrvatskoj, a zatim je, agilnošću hrvatskoga PEN centra prevođen na brojne europske jezike i objavljivan u novinama na Zapadu i Istoku, kao gesta solidarnosti s građanima opsađenog Sarajeva, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” ostat će njegov najprevođeniji i najčuveniji književni ili novinarski rad, jer teško nam je sad reći radi li se o književnosti ili o novinarstvu, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” proročansko je svjedočanstvo o onom što će rat u Bosni i Hercegovini tek donijeti u najstrašnijem svom obliku. Bio je to pogled u bosansku masovnu grobnicu, bilo koju od onih koje će biti, jedna za drugom, otvarane, prekopavane, analizirane, čim završi rat. Trulo meso, istina, nije bilo ljudsko, ali razlika u smislu i sadržaju, razlika u vonju je minimalna. Ako razlika uopće i postoji! Naime, to meso, nepojedeno i nepožderano meso svih napuštenih, nestankom struje zamrlih sarajevskih zamrzivača, ne samo da svojim vonjem evocira i navješta doba masovnih grobnica, nego je to meso, nepojedeno i nepožderano meso, masovna grobnica preživjelih, u kojoj počivaju i čas uskrsnuća svojega, Kijametski dan i ahiret, čekaju svi oni živi, iz Sarajeva izbjegli, koji su se nakon bijega u svibnju 1992. dokopali Njemačke, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Njihovi daleki europski i prekomorski grobovi čuju se već na njihove napuštene zamrzivače. To što iz njih tako nepodnošljivo vonja sjećanje je na Sarajevo i na onaj jednom odgođeni život, koji se nikad nije nastavio. I za koji samo oni koji u Boga baš vjeruju, vjeruju da će se nastaviti. Bog je nada čovjekova u nastavak.
Izlazeći iz susjedskog stana, opet je počeo disati. Kao da se pomalo i navikao na smrad, srodio se s njim i suživio, dok je prolazeći gledao predmete po stanu, razmještene rukom onih koji više nisu tu. Rukom onih koji su se, prema vjerovanju očajnika, spasili odlazeći iz Sarajeva. Stan spašenih, okađen tim starozavjetnim smradom, bio je kao unutrašnjost hrama koji je u sebi sabirao sve međusobno razdvojene sarajevske vjere, njih nekoliko stotina tisuća, jer svaki je čovjek zasebna vjera, i ako Boga kojim slučajem ipak ima, On nema posla s vjernicima tri-četiri različite vjere i denominacije, niti s onima koji za sebe čvrsto tvrde da su nevjernici, nego su na Njemu, tom Bogu, pojedinačna vjerovanja svakog od Njegovih ljudi, a ako je tako, zašto onda ne povjerovati i da na Božjoj volji i savjesti ne stoje i pojedinačna vjerovanja svih Božjih bića, uključujući i te crve i bakterije u zamrlom zamrzivaču, koji sudjeluju u unutarnjem uređenju, duhu i mirisu tog Njegovog univerzalističkog, izmiriteljskog hrama?