Zemlja mržnje

Mrzili smo i koliko nismo mogli,
one koje smo voljeli,
jezik kojim smo govorili,
riječi koje smo razumjeli.

Ubijali smo se u nadi da ćemo tako iskorijeniti one koji nas mrze.
Mrzili ih zbog njihove mržnje.
Plakali na njihovim grobovima,
donosili cvijeće svojim mrziteljima.

Ubiti mržnju nije lako

Bojimo se onih koje volimo.
Zavidimo onima koji nas vole.
Borimo se za pravdu, nepravedno.
I vjerujemo u uzvišenost svojih motiva.

Mrzimo se kod kuće, volimo u tuđini

Nježni smo u rakiji, mezama i zajedničkim pijančenjima.
Tada se pobratime crkve i džamije, a sinagoge nam postanu bliske i drage.
Pobožno ulazimo u svoje bogomolje. Iz njih se vraćamo svirepi i kruti. 

Naša zajednička vjera: mržnja.

U našoj zemlji je stalno pomrčina. Malo tko se sjeti da upali svjetlo.
Mi smo ujedinjeni zločinački pokret za iseljavanje i mrženje.
Postojimo samo u velikom zanosu svoje bolesti.
Kad dođe vrijeme, u kojem, u toj zemlji više nitko neće mrziti, ona će biti prazna i zdrava. 

Rasanit će se brazde i livade i otvoriti pupoljak blagog vjetra.
Sve o čemu smo sanjali, tada će biti moguće.