Prvo je došla korona. Nekoliko dana kasnije počeo je ekonomski slom. Ali to nije sve! – sada bi ozareno uzviknuli one manekeni televizijske prodaje univerzalnih sjeckalica što s jednakim uspjehom rezbare tikvice i štucaju dlake u nosu ili papuča koje mjere tlak i šećer onom tko ih obuje. Ako mislite da će se broj nesreća kojima smo izloženi zaustaviti na brojci dva (odnosno tri, u slučaju Zagrepčana koje je, povrh svega, još poharao i potres), grdno se varate.
Jer, nikada u povijesti nije zabilježeno da neki gospodarski slom nije bio praćen velikim raslojavanjima, društvenim dramama, počesto revolucijama i ratovima.
Fašizam i nacizam kopilad su ekonomske krize. I desni populisti koji su zadnjih godina uzjahali na vlast u mnogim europskim državama, svoj uspon imaju zahvaliti posljedicama financijske krize koja se 2007. iz Sjedinjenih Američkih Država proširila po cijelome svijetu. A svi su analitičari, čak i oni koji slove za nepopravljive optimiste, suglasni u tome kako će ovaj friški slom biti neusporedivo gori od prethodnoga. Bit će teško u zemljama za koje imamo razloga vjerovati da će se iščupati iz krize za godinu ili dvije; bit će upravo nepodnošljivo u Hrvatskoj, kojoj je trebalo skoro cijelo desetljeće da bi se izvukla iz zadnjeg škripca.
Svi preduvjeti za ozbiljan društveni potres su tu. Iz dana u dan strelovito raste broj ljudi koji su ili izgubili posao ili su im primanja drastično smanjena. Krediti se više ne mogu servisirati, tvrtke propadaju, a nije daleko dan kad će i mirovine doći u pitanje.
S druge strane, učinili smo puno na psihičkoj pripremi takozvanog malog čovjeka za izvanredna stanja.
Prvo smo mu objasnili da je u ratu, onda da je okružen petokoronašima i izdajnicima, da bismo ga, na koncu, ohrabrili da ih osobno krene tražiti i denuncirati kao onomad navodne snajperiste. U svakome portunu naći ćete barem jednog Iliju Čvorovića; samo je pitanje dana kad će mu se pridružiti brat Đura i ostali kumovi.
Naravno, nije problem u sirotome, izluđenom gospodinu Čvoroviću. Zašto on ne bi na svakome kantunu vidio dijabolične sumnjivce i izdajnike naše stvari kad, recimo, splitska policija sebi uzima za pravo, i to suprotno preporuci epidemiologa, paranoično zatvoriti cijeli Marjan, brdo koje se prostire na 340 hektara, i na kojemu bi 170 tisuća ljudi, dakle svi Splićani, mogli održavati preporučenu socijalnu distancu, svatko na svoja dva četvorna metra? Zašto?
Zato što joj je lakše zatvoriti šumu nego pomahnitalog popa s Barutane, kojeg bi trebalo višestruko testirati. Provjeriti, naime, njegov epidemiološki status, mentalno zdravlje i, konačno, pripadnost vjeri koju nominalno ispovijeda (podsjećam kako je dotični izustio nečuvenu blasfemiju kad je, uzrujan zahtjevom policajca da raspusti pastvu, zaurlao: „Bože, kazni ga na moj zahtjev!“).
Svećenika se ne smije inkomodirati čak i kad on čini besprimjernu gadost, ali se zato može, dapače, mora kinjiti obične građane, sužavati im prava čak i kad to nema nikakve veze s preporukama zdravstvenih vlasti. A jednom kad se iz boce pusti duh neslobode, selektivnih ograničenja koja ne vrijede jednako za sve društvene grupe, kad se paranoja raspiri u svim porama društva i tako stvore uvjeti za klijanje linčerskih strasti, već smo došli na pola puta do sasvim izglednog socijalnog kolapsa.
Kao i obično, prvi vjesnici nevere su redikuli. Tipovi poput, recimo, Pernara koji nije nimalo smiješan kad predlaže da dignemo ruke od starčadi koja nam je ionako na teret. Nije smiješan, ali ga još uvijek ne doživljavamo dovoljno ozbiljno. Kao što u ona davna vremena nitko ni Mussolinija ni Hitlera isprva nije držao naročitom prijetnjom, nego su im se pristojni, pametni ljudi od srca smijali.
Ne kažem da će se cirkusant koji je htio ući u Sabor samo zato da bi ga otamo mogli redovito iznositi, jednoga dana zaista izvrgnuti u parnjaka velikih povijesnih negativaca. Ali nimalo ne sumnjam da ova zemlja ima dovoljno kandidata za tu ulogu.
Zabrloženi desničari koji, dok traje pandemija, kunjaju pod jorganima pa ne stignu širiti gadosti o Srbima, komunjarama, pederima i drugim neprijateljima Hrvatske, kad-tad će izaći iz svojih ušljivih jazbina na svjetlo dana i vratiti se svome core businessu, izluđivanju priprosta i ranjiva svijeta, očajnika koji jedva čekaju da im netko upre prstom na krivca za njihovu muku.
Čak se neće morati osobito truditi da bi nahuškali tolike isprane, pače dezinficirane mozgove i namirili glad frustriranih masa za Pedrom koji će platiti za sve nesreće koje su ih snašle.
Zašto je lakše zatvoriti šumu nego mahnitog svećenika?
Prvo je došla korona. Nekoliko dana kasnije počeo je ekonomski slom. Ali to nije sve! – sada bi ozareno uzviknuli one manekeni televizijske prodaje univerzalnih sjeckalica što s jednakim uspjehom rezbare tikvice i štucaju dlake u nosu ili papuča koje mjere tlak i šećer onom tko ih obuje. Ako mislite da će se broj nesreća kojima smo izloženi zaustaviti na brojci dva (odnosno tri, u slučaju Zagrepčana koje je, povrh svega, još poharao i potres), grdno se varate.
Jer, nikada u povijesti nije zabilježeno da neki gospodarski slom nije bio praćen velikim raslojavanjima, društvenim dramama, počesto revolucijama i ratovima.
Fašizam i nacizam kopilad su ekonomske krize. I desni populisti koji su zadnjih godina uzjahali na vlast u mnogim europskim državama, svoj uspon imaju zahvaliti posljedicama financijske krize koja se 2007. iz Sjedinjenih Američkih Država proširila po cijelome svijetu. A svi su analitičari, čak i oni koji slove za nepopravljive optimiste, suglasni u tome kako će ovaj friški slom biti neusporedivo gori od prethodnoga. Bit će teško u zemljama za koje imamo razloga vjerovati da će se iščupati iz krize za godinu ili dvije; bit će upravo nepodnošljivo u Hrvatskoj, kojoj je trebalo skoro cijelo desetljeće da bi se izvukla iz zadnjeg škripca.
Svi preduvjeti za ozbiljan društveni potres su tu. Iz dana u dan strelovito raste broj ljudi koji su ili izgubili posao ili su im primanja drastično smanjena. Krediti se više ne mogu servisirati, tvrtke propadaju, a nije daleko dan kad će i mirovine doći u pitanje.
S druge strane, učinili smo puno na psihičkoj pripremi takozvanog malog čovjeka za izvanredna stanja.
Prvo smo mu objasnili da je u ratu, onda da je okružen petokoronašima i izdajnicima, da bismo ga, na koncu, ohrabrili da ih osobno krene tražiti i denuncirati kao onomad navodne snajperiste. U svakome portunu naći ćete barem jednog Iliju Čvorovića; samo je pitanje dana kad će mu se pridružiti brat Đura i ostali kumovi.
Naravno, nije problem u sirotome, izluđenom gospodinu Čvoroviću. Zašto on ne bi na svakome kantunu vidio dijabolične sumnjivce i izdajnike naše stvari kad, recimo, splitska policija sebi uzima za pravo, i to suprotno preporuci epidemiologa, paranoično zatvoriti cijeli Marjan, brdo koje se prostire na 340 hektara, i na kojemu bi 170 tisuća ljudi, dakle svi Splićani, mogli održavati preporučenu socijalnu distancu, svatko na svoja dva četvorna metra? Zašto?
Zato što joj je lakše zatvoriti šumu nego pomahnitalog popa s Barutane, kojeg bi trebalo višestruko testirati. Provjeriti, naime, njegov epidemiološki status, mentalno zdravlje i, konačno, pripadnost vjeri koju nominalno ispovijeda (podsjećam kako je dotični izustio nečuvenu blasfemiju kad je, uzrujan zahtjevom policajca da raspusti pastvu, zaurlao: „Bože, kazni ga na moj zahtjev!“).
Svećenika se ne smije inkomodirati čak i kad on čini besprimjernu gadost, ali se zato može, dapače, mora kinjiti obične građane, sužavati im prava čak i kad to nema nikakve veze s preporukama zdravstvenih vlasti. A jednom kad se iz boce pusti duh neslobode, selektivnih ograničenja koja ne vrijede jednako za sve društvene grupe, kad se paranoja raspiri u svim porama društva i tako stvore uvjeti za klijanje linčerskih strasti, već smo došli na pola puta do sasvim izglednog socijalnog kolapsa.
Kao i obično, prvi vjesnici nevere su redikuli. Tipovi poput, recimo, Pernara koji nije nimalo smiješan kad predlaže da dignemo ruke od starčadi koja nam je ionako na teret. Nije smiješan, ali ga još uvijek ne doživljavamo dovoljno ozbiljno. Kao što u ona davna vremena nitko ni Mussolinija ni Hitlera isprva nije držao naročitom prijetnjom, nego su im se pristojni, pametni ljudi od srca smijali.
Ne kažem da će se cirkusant koji je htio ući u Sabor samo zato da bi ga otamo mogli redovito iznositi, jednoga dana zaista izvrgnuti u parnjaka velikih povijesnih negativaca. Ali nimalo ne sumnjam da ova zemlja ima dovoljno kandidata za tu ulogu.
Zabrloženi desničari koji, dok traje pandemija, kunjaju pod jorganima pa ne stignu širiti gadosti o Srbima, komunjarama, pederima i drugim neprijateljima Hrvatske, kad-tad će izaći iz svojih ušljivih jazbina na svjetlo dana i vratiti se svome core businessu, izluđivanju priprosta i ranjiva svijeta, očajnika koji jedva čekaju da im netko upre prstom na krivca za njihovu muku.
Čak se neće morati osobito truditi da bi nahuškali tolike isprane, pače dezinficirane mozgove i namirili glad frustriranih masa za Pedrom koji će platiti za sve nesreće koje su ih snašle.
Slobodna Dalmacija, 10.04.2020.