Žarko Beker umro je sinoć, 29. travnja 2012., u 76. godini nakon duže bolesti. Mediji će izvijestiti o odlasku Bekera i pisati o njegovim stripovima “Zaviši”, “Magirusu”… Reći će vam i da je njegov stil bio elegantan, a tematski, stilski i žanrovski da je bio – raznovrstan.
I, doista, jest. Žarko Beker je prvi strip objavio kad je imao 15 godina, a bio je član ekipe iz Plavog vjesnika u 50-im i 60-im godinama koji su proslavili strip u Jugoslaviji. Strip se kod nas poznaje zbog stripova Bekera i Bednjanca, a ne zbog, ma kako vam se to činilo, Alana Forda i Zagora.
Ali, ima tu još jedna stvar koju naši mediji, površno užurbani, vjerojatno neće primijetiti.
Žarko Beker je bio fantastičan dizajner. Bio je art direktor Vjesnikovog marketinškog odjela, zapravo, prve prave marketinške i dizajnerske agencije kod nas, trideset (brojkom: 30) godina. U osamdesetim godinama bili su među najjačim u Europi i svjetski poznati.
Imao sam privilegij nekoliko puta razgovarati u ležernom tonu s gospodinom Bekerom, Aljinovićem, Julesom… Bila su to ugodna kafanska druženja u popodnevnim satima. Mi mlađi morali smo s njima, na njihov zahtjev, biti na – ti. Zbog čega još nosim traume zbog kolizije s elementarnim kućnim odgojem.
Pamtim razgovor o dizajnu u kojem je Beker opisivao kako se tada radilo.
S dva prsta lagano je, iz zgloba, vrtio visoku čašu sa deci crnog vina i rekao: “Ja sad kad vidim ovo, osjećam se kao da sam vodil laboratorij od Nase… smeli smo probat i zajebat. Al smo radili vraške stvari. A sad ovo… to je drkanje, da oprostite.”
Svi ti razgovori bili su ugodni, puni brzog i blagog humora. Nakon tih razgovora čovjek bi osjećao da je duhovno prihvaćen i da ovaj grad ima makar nekakav jebeni kontinuitet, koliko god bio sakriven kao u Haustorovoj pjesmi “Tajni grad”.
Zbog ljudi poput Žarka Bekera ili Rudija Aljinovića oduvijek mi se činilo da se isplati ostariti uz strip i oko stripa. U nadi da će naš duh ostati mlad (jer da bi čovjek potpuno ovladao borilačkom vještinom, kažu, on mora biti uporan, vrijedan i – poletan…)
A onda bi se ta stara ekipa odjednom otrgnula od stolova i počeli se užurbano spremati. Da bi nam objasnili: “Moramo ići gledati film večeras na televiziji. Neki s avionima. Kaskaderski.”
A mi smo ostajali redovito posramljeni zbog pomanjkanja poleta. Čovječe, kad si za neki film zadnji put rekao da je kaskaderski?
Žarko Beker (1936 – 2012)
Žarko Beker umro je sinoć, 29. travnja 2012., u 76. godini nakon duže bolesti. Mediji će izvijestiti o odlasku Bekera i pisati o njegovim stripovima “Zaviši”, “Magirusu”… Reći će vam i da je njegov stil bio elegantan, a tematski, stilski i žanrovski da je bio – raznovrstan.
I, doista, jest. Žarko Beker je prvi strip objavio kad je imao 15 godina, a bio je član ekipe iz Plavog vjesnika u 50-im i 60-im godinama koji su proslavili strip u Jugoslaviji. Strip se kod nas poznaje zbog stripova Bekera i Bednjanca, a ne zbog, ma kako vam se to činilo, Alana Forda i Zagora.
Ali, ima tu još jedna stvar koju naši mediji, površno užurbani, vjerojatno neće primijetiti.
Žarko Beker je bio fantastičan dizajner. Bio je art direktor Vjesnikovog marketinškog odjela, zapravo, prve prave marketinške i dizajnerske agencije kod nas, trideset (brojkom: 30) godina. U osamdesetim godinama bili su među najjačim u Europi i svjetski poznati.
Imao sam privilegij nekoliko puta razgovarati u ležernom tonu s gospodinom Bekerom, Aljinovićem, Julesom… Bila su to ugodna kafanska druženja u popodnevnim satima. Mi mlađi morali smo s njima, na njihov zahtjev, biti na – ti. Zbog čega još nosim traume zbog kolizije s elementarnim kućnim odgojem.
Pamtim razgovor o dizajnu u kojem je Beker opisivao kako se tada radilo.
S dva prsta lagano je, iz zgloba, vrtio visoku čašu sa deci crnog vina i rekao: “Ja sad kad vidim ovo, osjećam se kao da sam vodil laboratorij od Nase… smeli smo probat i zajebat. Al smo radili vraške stvari. A sad ovo… to je drkanje, da oprostite.”
Svi ti razgovori bili su ugodni, puni brzog i blagog humora. Nakon tih razgovora čovjek bi osjećao da je duhovno prihvaćen i da ovaj grad ima makar nekakav jebeni kontinuitet, koliko god bio sakriven kao u Haustorovoj pjesmi “Tajni grad”.
Zbog ljudi poput Žarka Bekera ili Rudija Aljinovića oduvijek mi se činilo da se isplati ostariti uz strip i oko stripa. U nadi da će naš duh ostati mlad (jer da bi čovjek potpuno ovladao borilačkom vještinom, kažu, on mora biti uporan, vrijedan i – poletan…)
A onda bi se ta stara ekipa odjednom otrgnula od stolova i počeli se užurbano spremati. Da bi nam objasnili: “Moramo ići gledati film večeras na televiziji. Neki s avionima. Kaskaderski.”
A mi smo ostajali redovito posramljeni zbog pomanjkanja poleta. Čovječe, kad si za neki film zadnji put rekao da je kaskaderski?