(Prvi, dio osmog i završni dio istoimene knjige objavljene jula 2019. u CKO Tešanj)
1.
Na početku – ono, danas i ovdje (za našu temu) najvažnije, najpresudnije: ovu opustošenu zemlju neće uništiti (ona famozna) mržnja, ovu će zemlju uništiti laž. Laž priprema teren za svako, pa i ono najveće “ljudsko” zlo. Laž obesmišljava i desupstancijalizira svaki govor i razgovor, i truje ovu zemlju u njenom humusu i humanusu. Laže joj i da jest i da nije zemlja mržnje, i da jeste i da nije svakome od nas zemljica i zemlja. Laže kako joj, prevrtljivoj, ustreba. Laže nam ponekad i jedno i drugo u isti mah – gleda nas u oči, uspavljuje, hipnotiše i sluđuje, ona naivna i ona lukava laž. Posvemašnja, svakovrsna laž koja, kao onaj de Ružmonov đavo, isprobava na nama svoju najveću vještinu i moć: ubjeđuje nas da ne postoji. Ona svakodnevna i istorijska, vragolasta i demonska, svjesna i nesvjesna, neprestana laž – koja se ispriječila između nas, između mene i tebe, između tebe i tvog, između mene i mog jezika, govora i istinskog života. Laž koja nam se nudi, umiljava, prodaje i nameće, tjera nas od svakog životvornog razgovora, ubi se dokazujući nam koliko je važno i za nas najkorisnije i najbolje da provedemo cijeli život u paklu krvožednih rasprava i svađa, zlonamjernih spletki i nerješivih, subenastih, bezizlaznih aporija – da obožavamo svoju laž, a na (svaku) istinu vrisnemo kao posoljena živa rana. Pridikovati o toj laži, a vjerovati i uvjeravati nas da ste baš vi od nje izuzeti, danas i ovdje, u ovoj, kako god pogledaš srcolikoj, uzduž i poprijeko podijeljenoj zemlji, hoćeš-nećeš znači širiti je i uvećavati – slagati laž na laž.
Pa postoji li onda, danas i ovdje, u ovoj zemlji neko ko (govoreći o njoj) ne laže? Postoji li iko ko čim zine (o sebi i o nama) ne slaže…?
Nama se čini da postoji: da ovdje ne lažu neka djeca, neki bezazleni ludaci koji nas nehotice podsjećaju da pjesnički stanuje čovjek na ovoj zemlji, i neki pjesnici – oni koji po-kazuju da to pjesničko obitavanje još uvijek nisu zaboravili. Ali djeca odrastaju, pa ostaju još samo ludaci i pjesnici – oni ludaci i pjesnici koji ne lažu i kada ne govore istinu. Ludaci se, opet, znaju zaboraviti, i preći svaku mjeru, pa nam, htjeli ne htjeli, znali ne znali, pri-znali to ili ne – ostaju samo pjesnici. Oni istinski pjesnici koji nikada ne lažu, ni kada kažu da najbolje pjevaju kada ćute i otimaju životu i smrti riječi iz usta, ni kada kažu da tragaju za onim što nam je pred očima, i žude za jezikom samoga bića, za samim bićem jezika, ni kada “uvode sjaj bića u razgovor očiju”.
Pjesnici možda i ne daju neku trajniju nadu, niti dovoljno djelotvoran protivotrov i lijek koji bi nas ozdravio i spasio od pogubne laži, ali njima vjerujemo, oni su jedini u čijem govoru cijelim bićem uživamo, i samo još pjesnike s punom pažnjom možemo i želimo što duže slušati – čitajući pjesmu i poeziju, slušati-kušati da su dobro, lijepo i istinito jedno te isto, ma šta to troje skupa bilo, i ma šta i ma odakle iznosilo na svjetlo dana.
Oduvijek je bilo i biće takvih, vjerodostojnih i utoliko dragocjenih pjesnika i poezije. Danas i ovdje, u ovoj zemlji i troimenom jeziku, toliko ih je da jedva mogu stati na prste jedne ruke. Ruka iz te (ne)određene stilske figure i često praznjikave fraze je naša, pa neka nam bude dopušteno da ukratko kažemo: takvi pjesnici (Dichter), pjesnički (dakle majstorski, i uvijek već više od toga) vjerodostojni i kada su pisci, nama su danas, u ovoj zemlji i ovom jeziku, Slobodan Blagojević i Miljenko Jergović prije svih – pjesnik i pisac koji na potpuno različit, jedan na tajanstven i mističan, drugi na očigledan način uveliko prelaze granice ovog jezičkog prostora i postaju važan dio savremenog evropskog i svjetskog pjesništva i književnosti, okreću pogled ovovremenog i nekog budućeg književnog svijeta prema ovoj zemlji i jeziku koje sve više, siti laži a gladni kruha, napuštamo, i odlazimo. Niko, međutim, danas i ovdje, pjesnički vjerodostojnije, raznovrsnije i raznostranije ne misli i pjesnički posvećenije, dakle požrtvovanije, ne govori o posvemašnjoj egzistencijalnoj drami ove zemlje i svoga naroda kao što to čini Amir Brka, kazujući nam tu dramu kao vlastitu egzistencijalnu, po-etičku i pjesničku dramu; pri-kazujući je kao dramu (savremenog) čovjeka i svijeta.
8.
… Dakle, prije nego što se pred pjesnikom otvore neočekivani horizonti, prije nego što se pjesnik, recimo, i usudio pomisliti nešto o “pjesnikovom dugu” i mogućem značaju tih soneta i te knjige za jezik na kojem su napisani, naprosto je prethodno morao pomisliti, naslutiti i biti načisto s tim šta bi ta knjiga mogla značiti u njegovom pjesništvu. Ono, međutim, što je pjesniku moralo biti prije, za nas, ovdje, može biti i poslije. Pa razmotrimo onda na trenutak ono čega u pjesnikovoj namjeri možda nije ni bilo, a što je kod jednog od recenzenata (Miljenko Jergović) izbilo u prvi plan i trajno obilježilo i označilo tu knjigu. Jergović nije samo čudotvorac koji nas spašava upravo onim čime nas ljudi obično gnjave i dave – dugom porodičnom i inom pričom, Jergović je pravi majstor da metaforu pronađe u samoj stvarnosti, ili da suštinu same stvari objasni kakvom živom slikom koja govori više od sto jezika. No, da ne dužimo, čujmo šta o Nebeskom nomadu veli veliki majstor Jergović: “I drugi su u ovom jeziku upjevavali i nizali sonete. O, itekako jesu! Ali jesam li se prije Amira Brke ikad oteo dojmu da su ti soneti poput beskućnika koji se nije oprao još od vremena kada je imao dom, i sad su mu za fotografiranje u sonetu navukli bijelu košulju, mašnu i frak? Činilo mi se da sonetni jezik započinje tamo gdje se jezik tog beskućnika pretapa u slovenski, u kojem se soneti čuju onako kako se u ovome našem čuje epski deseterac. Brki je, pak, uspjelo ono što je do neki dan bilo nemoguće. Sonet bez uznesenog, povišenog, teatarskog tona, sintaksičkih akrobacija i svakojakog razjezičenja, sonet bez rasklimanih riječi i govora o ničemu. Soneti Amirovi su o onome što on živi i što živi njegov jezik. Ovu ću godinu pamtiti kao godinu soneta. Godinu u kojoj se moj jezik oslobodio beskućništva.”
Lapidarnost, dubina i dalekosežnost ove metafore toliki su da o njoj ne trebamo suditi mi, nego onaj jedini koji to pouzdano može, dakle: samo vrijeme. Mi ćemo samo reći da ovi soneti na jedan zoran i neopoziv način pokazuju da pjesnici za jedan jezik uvijek već znače više od svih jezikoslovaca – da su jezikoslovci jeziku uvrh glave staratelji i kumovi, a da su pjesnici najbliža rodbina, sinovi i sveti dusi maternjeg jezika. To je onaj jedini dug za koji pjesnik treba znati: vratiti jeziku više nego što je od jezika posudio. To je taj ontički i ontološki “dokaz” da se (“zdravstveno”) stanje jednog jezika ne ogleda u onom što je jedan jezik nekada bio i onom što jezikoslovci kažu da jest, nego u onom što pjesnici i pisci danas (i ovdje) pišu, i što se čita.
O značaju ovih soneta za ovdašnju književnost i jezik govoriće i razgovarati teoretičari i vrijeme. Ostavimo, onda, njima rasprave i raspre. Neka se oni sjete da su u vrijeme kada je sonet “disciplinovao”, oplemenjivao, razigravao, okrepljivao i snažio velike evropske i svjetske jezike, oštrio im izražajne i oblikotvorne moći, izvodio ih iz beslovesne i razularene usmenosti – u našem jeziku carevale usmene književne forme, čuvale nam elementarno pamćenje. Neka oni po-kažu može li se vratiti izgubljeno vrijeme, i neka oni razbijaju glavu da li su soneti prevodivi i prepjevljivi, i kakve smo mi sonete zapravo znali i čitali. I koliko nam je vremena trebalo da se pojavi neko kao najprije Mate Maras, a sada i Milovan Danojlić, pa da se i na naš jezik konačno prevedu i prepjevaju Šekspirovi soneti – svih 154. Neka skupa gonetaju mogu li se jezikom i u jeziku nadoknaditi izgubljene epohe, ako se već ne mogu kamenom i u kamenu, ma kakve želje u taj kamen bile učitane i ma koliki žal sa preskočenim stilskim formacijama i nepostojećom tradicijom bio, i ma kolike državne pare u mrtvorođene kamene fikcije bile uložene.
12.
Stoga, na samom kraju, nešto o početku ovog razgovora i o samom razgovoru s pjesnikom i njegovim pjesništvom. Dakle, ruku na srce, ima više savremenih južnoslovenskih pjesnika koji su nam po-etički i pjesnički bliži i bliskiji, u čijem majstorstvu i pjesničkom izrazu (onoj lakoći izricanja koja se širi samo iz raz-rješavanja težine neizrecivog) više uživamo, i u čijem pjesništvu se na najrazličitije načine brže pro-nalazimo, ali niko nas, danas i ovdje, kao Amir Brka, svojevrsnom višestrukom spregom vanjskih i unutrašnjih nagovora, ne podstiče i ne otvara više hermeneutičkih puteva da kažemo nešto o (ovdašnjoj) poeziji, dakle ne samo o njoj. Da kažemo nešto svoje, a potpuno formalnosadržajno i supstancijalno sročno Brkinoj poeziji i pjesništvu. A on sve vrijeme pjesnički govori upravo to i o tome – uvijek o poeziji i pjesništvu, i nikada samo o tome. Uvijek i o onom što pokušava unijeti i što unosi u jezik, i iznosi na svjetlo dana samo istinska poezija: o onom dubljem i višem od poezije. Onom (ne-izrecivom) što nas dotiče i što nas se doboko tiče. Onom što pokazuje duboku zasnovanost onih Bodlerovih, “znalcima” potpuno čudnih i nejasnih riječi da “svaki je dobar pjesnik realista”. Dakle, ne samo o pjesmi i poeziji nego o onom što zbilja jest – o “mjestu radnje”, o samom biću bivstvujućeg i onom-ovom bešćutnom svijetu što ne zna, pa mu se čini da neće ni da zna za poeziju. O “krizi svijeta” koju iskušavamo na svojoj koži, danas i ovdje, u ovoj napaćenoj, opustošenoj zemlji.
Sve što smo (ovdje) htjeli reći o tome, rekli smo na početku ovog naizgled dugog, a zapravo skraćenog razgovora sa Brkinim pjesništvom. Neko možda od početka čeka da kažemo još nešto (važno) o tome, i možda je samo zbog toga, uz velike napore i muke, sve do sada izdržao. Pa da mu se, onda, gostoprimljivo zahvalimo, i dodamo još par riječi, i ispunimo mu onaj famozni “horizont očekivanja”.
Dakle, naravno da Amir Brka nije onaj pjesnik čije bi se pjesme govorile prigodno, na javnim priredbama i svečanostima, o okruglim datumima. On je onaj pjesnik-iskušenik koji bi, kao Derida, mogao reći: “Ja sam u ratu sa samim sobom.” (A takvo što, treba li reći, uvijek već znači ne dati ni jednoj stvari da se vječito usidri u samoj sebi, u ustajalom zadahu smrti, biti onaj koji prezire svaku vrstu zatvorenosti i narcizma, svaku vrstu dominacije, dakle i one “lokalne” i one globalne, svaku vrstu hegemonije, onaj koji ima kritičan odnos prema samom sebi, sopstvenom naslijeđu i društvenoj zbilji, uplitao se, ovako i onako, ili ne uplitao, u nju.) Istina, zna tu kod Brke, osim nepatvorene, biti i izvjesne artificijelne kavge i jurodivosti. Zna se on zabrinuti i požaliti na mjesto i položaj pjesnika i pjesništva u gradu i svijetu, pisati o tome sugestivne pjesme – o velegradu ravnodušnijem od malih gradova, o malim gradovima nemilosrdnijim od velikih, o (ovom) svijetu bešćutnom prema pjesnicima i poeziji, gotovo nas zavarati da bi svoj usud i sudbinu, svoj božiji dar i kob mijenjao za bilo koju drugu ljudsku sudbinu i “poziv” na ovome svijetu. Zna Brka onom svom “ovdje u ovom gradu u koji sam / prognan sa svih strana” dodati i još jednu “stranu” – onu svoju bespoštednu, samoprogonu sklonu stranu. I ma kako vam to zvučalo, to je istovremeno i svojevrstan uzrok i posljedica onog najživljeg i najživotvornijeg u Brkinom pjesništvu – onog neprestanog, bespoštednog dekonstruktivističkog pisanja koje je, prije svega, volja za pisanjem, volja za životom kao otpor prema smrti, toliko velik da je spreman oduzeti nešto od života i dodati smrti, živjeti svoju smrt, tjerati je da govori sa životom na jedna usta – (svojoj) smrti “vaditi žalac”. Takvo pjesništvo, dakle, ne nudi nikakvu “društvenokorisnu” didaktiku, i često ga “svađa” sa nevjerovatno vrijednim i požrtvovanim kulturnim poslenikom i pregaocem Amirom Brkom.
A šta nam, onda, to pjesništvo uopšte nudi i daje?
O tome je ovdje sve vrijeme bilo riječi, pa ako to do sada nismo uspjeli nagovijestiti i reći i utoliko objelodaniti, uzalud nam je dalje govoriti. Nešto od onoga, međutim, što smo do sada rekli, čini nam se, valja i treba, ovdje i sada, opet ponoviti. Brkino pjesništvo, naime, duboko smo uvjereni, nudi jedan autentičan, (samo)hermeneutički obrazac i strategiju čitanja artikulisanu i hipostaziranu prije svega u njegovom čitanju i iščitavanju Ćatića. Taj potpuno autentičan, a esencijalan, postmetafizički, pjesnički dekonstruktivni hermeneutički “obrazac” nudi neslućene mogućnosti.
Zamislite samo da neko danas, slijedeći taj “obrazac”, nastavi tamo gdje nije stao nego nas iz budućnosti, Apokrifnošću poetskog govora, pozvao Kasim Prohić. Pokušajmo samo zamisliti jedno novo uporedno, dekonstruktivno čitanje još nepročitanog, najrafiniranijeg i najpronicljivijeg znalca i pjesnički senzibilnog tumača i mislioca Dizdareve poezije, Prohića, i novo, postprohićevsko, ovovremeno čitanje Maka Dizdara, iskonskog pjesnika-pjevača koji na jedan nenadmašan, poetičkopjesnički neponovljiv način, oponašajući govor (sa nadgrobnih spomenika) dobrih Bošnjana, opjevava i iznosi na svjetlo dana njihovu neizrecivu tugu i dobrohotnost, njihovu tužnu benevolenciju. Istu onu bolno sveznajuću, neutješno raz-umnu postojanost i tužnu benevolenciju koju je nosio u sebi i, ma o čemu govorio, po-kazivao najveći pjesnik Bosne Ivo Andrić.
Kako bi tek za sve nas nasušno i spasonosno, dakle ne i nezamislivo i nemoguće, bilo – u jednom potpuno novom, dekonstruktivnom hermeneutičkom ključu pročitati Andrića. Iznova pročitati i shvatati Andrića, čija je (književna) veličina sve veća, i kako, govoreći o zadaći postmetafizičkog “povijesnog mišljenja” (Vanja Sutlić), veli Hajdeger: “za nas današnje (možda) prevelika”. Jer, čim kažemo, recimo, Prokleta avlija je naša Luča mikrokozma, odmah se tri laži isprepletu i zapletu, i najmanje tri lažova zakrve oko toga, ubijajući namah svaki smisao. Umjesto da o tome porazgovaraju, osvješćuju se (razgovorom) i (razgovoru) posvećuju – “pjesnički stanuju na ovoj zemlji”…
Zapis o Knjizi
ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke
(Prvi, dio osmog i završni dio istoimene knjige objavljene jula 2019. u CKO Tešanj)
1.
Na početku – ono, danas i ovdje (za našu temu) najvažnije, najpresudnije: ovu opustošenu zemlju neće uništiti (ona famozna) mržnja, ovu će zemlju uništiti laž. Laž priprema teren za svako, pa i ono najveće “ljudsko” zlo. Laž obesmišljava i desupstancijalizira svaki govor i razgovor, i truje ovu zemlju u njenom humusu i humanusu. Laže joj i da jest i da nije zemlja mržnje, i da jeste i da nije svakome od nas zemljica i zemlja. Laže kako joj, prevrtljivoj, ustreba. Laže nam ponekad i jedno i drugo u isti mah – gleda nas u oči, uspavljuje, hipnotiše i sluđuje, ona naivna i ona lukava laž. Posvemašnja, svakovrsna laž koja, kao onaj de Ružmonov đavo, isprobava na nama svoju najveću vještinu i moć: ubjeđuje nas da ne postoji. Ona svakodnevna i istorijska, vragolasta i demonska, svjesna i nesvjesna, neprestana laž – koja se ispriječila između nas, između mene i tebe, između tebe i tvog, između mene i mog jezika, govora i istinskog života. Laž koja nam se nudi, umiljava, prodaje i nameće, tjera nas od svakog životvornog razgovora, ubi se dokazujući nam koliko je važno i za nas najkorisnije i najbolje da provedemo cijeli život u paklu krvožednih rasprava i svađa, zlonamjernih spletki i nerješivih, subenastih, bezizlaznih aporija – da obožavamo svoju laž, a na (svaku) istinu vrisnemo kao posoljena živa rana. Pridikovati o toj laži, a vjerovati i uvjeravati nas da ste baš vi od nje izuzeti, danas i ovdje, u ovoj, kako god pogledaš srcolikoj, uzduž i poprijeko podijeljenoj zemlji, hoćeš-nećeš znači širiti je i uvećavati – slagati laž na laž.
Pa postoji li onda, danas i ovdje, u ovoj zemlji neko ko (govoreći o njoj) ne laže? Postoji li iko ko čim zine (o sebi i o nama) ne slaže…?
Nama se čini da postoji: da ovdje ne lažu neka djeca, neki bezazleni ludaci koji nas nehotice podsjećaju da pjesnički stanuje čovjek na ovoj zemlji, i neki pjesnici – oni koji po-kazuju da to pjesničko obitavanje još uvijek nisu zaboravili. Ali djeca odrastaju, pa ostaju još samo ludaci i pjesnici – oni ludaci i pjesnici koji ne lažu i kada ne govore istinu. Ludaci se, opet, znaju zaboraviti, i preći svaku mjeru, pa nam, htjeli ne htjeli, znali ne znali, pri-znali to ili ne – ostaju samo pjesnici. Oni istinski pjesnici koji nikada ne lažu, ni kada kažu da najbolje pjevaju kada ćute i otimaju životu i smrti riječi iz usta, ni kada kažu da tragaju za onim što nam je pred očima, i žude za jezikom samoga bića, za samim bićem jezika, ni kada “uvode sjaj bića u razgovor očiju”.
Pjesnici možda i ne daju neku trajniju nadu, niti dovoljno djelotvoran protivotrov i lijek koji bi nas ozdravio i spasio od pogubne laži, ali njima vjerujemo, oni su jedini u čijem govoru cijelim bićem uživamo, i samo još pjesnike s punom pažnjom možemo i želimo što duže slušati – čitajući pjesmu i poeziju, slušati-kušati da su dobro, lijepo i istinito jedno te isto, ma šta to troje skupa bilo, i ma šta i ma odakle iznosilo na svjetlo dana.
Oduvijek je bilo i biće takvih, vjerodostojnih i utoliko dragocjenih pjesnika i poezije. Danas i ovdje, u ovoj zemlji i troimenom jeziku, toliko ih je da jedva mogu stati na prste jedne ruke. Ruka iz te (ne)određene stilske figure i često praznjikave fraze je naša, pa neka nam bude dopušteno da ukratko kažemo: takvi pjesnici (Dichter), pjesnički (dakle majstorski, i uvijek već više od toga) vjerodostojni i kada su pisci, nama su danas, u ovoj zemlji i ovom jeziku, Slobodan Blagojević i Miljenko Jergović prije svih – pjesnik i pisac koji na potpuno različit, jedan na tajanstven i mističan, drugi na očigledan način uveliko prelaze granice ovog jezičkog prostora i postaju važan dio savremenog evropskog i svjetskog pjesništva i književnosti, okreću pogled ovovremenog i nekog budućeg književnog svijeta prema ovoj zemlji i jeziku koje sve više, siti laži a gladni kruha, napuštamo, i odlazimo. Niko, međutim, danas i ovdje, pjesnički vjerodostojnije, raznovrsnije i raznostranije ne misli i pjesnički posvećenije, dakle požrtvovanije, ne govori o posvemašnjoj egzistencijalnoj drami ove zemlje i svoga naroda kao što to čini Amir Brka, kazujući nam tu dramu kao vlastitu egzistencijalnu, po-etičku i pjesničku dramu; pri-kazujući je kao dramu (savremenog) čovjeka i svijeta.
8.
… Dakle, prije nego što se pred pjesnikom otvore neočekivani horizonti, prije nego što se pjesnik, recimo, i usudio pomisliti nešto o “pjesnikovom dugu” i mogućem značaju tih soneta i te knjige za jezik na kojem su napisani, naprosto je prethodno morao pomisliti, naslutiti i biti načisto s tim šta bi ta knjiga mogla značiti u njegovom pjesništvu. Ono, međutim, što je pjesniku moralo biti prije, za nas, ovdje, može biti i poslije. Pa razmotrimo onda na trenutak ono čega u pjesnikovoj namjeri možda nije ni bilo, a što je kod jednog od recenzenata (Miljenko Jergović) izbilo u prvi plan i trajno obilježilo i označilo tu knjigu. Jergović nije samo čudotvorac koji nas spašava upravo onim čime nas ljudi obično gnjave i dave – dugom porodičnom i inom pričom, Jergović je pravi majstor da metaforu pronađe u samoj stvarnosti, ili da suštinu same stvari objasni kakvom živom slikom koja govori više od sto jezika. No, da ne dužimo, čujmo šta o Nebeskom nomadu veli veliki majstor Jergović: “I drugi su u ovom jeziku upjevavali i nizali sonete. O, itekako jesu! Ali jesam li se prije Amira Brke ikad oteo dojmu da su ti soneti poput beskućnika koji se nije oprao još od vremena kada je imao dom, i sad su mu za fotografiranje u sonetu navukli bijelu košulju, mašnu i frak? Činilo mi se da sonetni jezik započinje tamo gdje se jezik tog beskućnika pretapa u slovenski, u kojem se soneti čuju onako kako se u ovome našem čuje epski deseterac. Brki je, pak, uspjelo ono što je do neki dan bilo nemoguće. Sonet bez uznesenog, povišenog, teatarskog tona, sintaksičkih akrobacija i svakojakog razjezičenja, sonet bez rasklimanih riječi i govora o ničemu. Soneti Amirovi su o onome što on živi i što živi njegov jezik. Ovu ću godinu pamtiti kao godinu soneta. Godinu u kojoj se moj jezik oslobodio beskućništva.”
Lapidarnost, dubina i dalekosežnost ove metafore toliki su da o njoj ne trebamo suditi mi, nego onaj jedini koji to pouzdano može, dakle: samo vrijeme. Mi ćemo samo reći da ovi soneti na jedan zoran i neopoziv način pokazuju da pjesnici za jedan jezik uvijek već znače više od svih jezikoslovaca – da su jezikoslovci jeziku uvrh glave staratelji i kumovi, a da su pjesnici najbliža rodbina, sinovi i sveti dusi maternjeg jezika. To je onaj jedini dug za koji pjesnik treba znati: vratiti jeziku više nego što je od jezika posudio. To je taj ontički i ontološki “dokaz” da se (“zdravstveno”) stanje jednog jezika ne ogleda u onom što je jedan jezik nekada bio i onom što jezikoslovci kažu da jest, nego u onom što pjesnici i pisci danas (i ovdje) pišu, i što se čita.
O značaju ovih soneta za ovdašnju književnost i jezik govoriće i razgovarati teoretičari i vrijeme. Ostavimo, onda, njima rasprave i raspre. Neka se oni sjete da su u vrijeme kada je sonet “disciplinovao”, oplemenjivao, razigravao, okrepljivao i snažio velike evropske i svjetske jezike, oštrio im izražajne i oblikotvorne moći, izvodio ih iz beslovesne i razularene usmenosti – u našem jeziku carevale usmene književne forme, čuvale nam elementarno pamćenje. Neka oni po-kažu može li se vratiti izgubljeno vrijeme, i neka oni razbijaju glavu da li su soneti prevodivi i prepjevljivi, i kakve smo mi sonete zapravo znali i čitali. I koliko nam je vremena trebalo da se pojavi neko kao najprije Mate Maras, a sada i Milovan Danojlić, pa da se i na naš jezik konačno prevedu i prepjevaju Šekspirovi soneti – svih 154. Neka skupa gonetaju mogu li se jezikom i u jeziku nadoknaditi izgubljene epohe, ako se već ne mogu kamenom i u kamenu, ma kakve želje u taj kamen bile učitane i ma koliki žal sa preskočenim stilskim formacijama i nepostojećom tradicijom bio, i ma kolike državne pare u mrtvorođene kamene fikcije bile uložene.
12.
Stoga, na samom kraju, nešto o početku ovog razgovora i o samom razgovoru s pjesnikom i njegovim pjesništvom. Dakle, ruku na srce, ima više savremenih južnoslovenskih pjesnika koji su nam po-etički i pjesnički bliži i bliskiji, u čijem majstorstvu i pjesničkom izrazu (onoj lakoći izricanja koja se širi samo iz raz-rješavanja težine neizrecivog) više uživamo, i u čijem pjesništvu se na najrazličitije načine brže pro-nalazimo, ali niko nas, danas i ovdje, kao Amir Brka, svojevrsnom višestrukom spregom vanjskih i unutrašnjih nagovora, ne podstiče i ne otvara više hermeneutičkih puteva da kažemo nešto o (ovdašnjoj) poeziji, dakle ne samo o njoj. Da kažemo nešto svoje, a potpuno formalnosadržajno i supstancijalno sročno Brkinoj poeziji i pjesništvu. A on sve vrijeme pjesnički govori upravo to i o tome – uvijek o poeziji i pjesništvu, i nikada samo o tome. Uvijek i o onom što pokušava unijeti i što unosi u jezik, i iznosi na svjetlo dana samo istinska poezija: o onom dubljem i višem od poezije. Onom (ne-izrecivom) što nas dotiče i što nas se doboko tiče. Onom što pokazuje duboku zasnovanost onih Bodlerovih, “znalcima” potpuno čudnih i nejasnih riječi da “svaki je dobar pjesnik realista”. Dakle, ne samo o pjesmi i poeziji nego o onom što zbilja jest – o “mjestu radnje”, o samom biću bivstvujućeg i onom-ovom bešćutnom svijetu što ne zna, pa mu se čini da neće ni da zna za poeziju. O “krizi svijeta” koju iskušavamo na svojoj koži, danas i ovdje, u ovoj napaćenoj, opustošenoj zemlji.
Sve što smo (ovdje) htjeli reći o tome, rekli smo na početku ovog naizgled dugog, a zapravo skraćenog razgovora sa Brkinim pjesništvom. Neko možda od početka čeka da kažemo još nešto (važno) o tome, i možda je samo zbog toga, uz velike napore i muke, sve do sada izdržao. Pa da mu se, onda, gostoprimljivo zahvalimo, i dodamo još par riječi, i ispunimo mu onaj famozni “horizont očekivanja”.
Dakle, naravno da Amir Brka nije onaj pjesnik čije bi se pjesme govorile prigodno, na javnim priredbama i svečanostima, o okruglim datumima. On je onaj pjesnik-iskušenik koji bi, kao Derida, mogao reći: “Ja sam u ratu sa samim sobom.” (A takvo što, treba li reći, uvijek već znači ne dati ni jednoj stvari da se vječito usidri u samoj sebi, u ustajalom zadahu smrti, biti onaj koji prezire svaku vrstu zatvorenosti i narcizma, svaku vrstu dominacije, dakle i one “lokalne” i one globalne, svaku vrstu hegemonije, onaj koji ima kritičan odnos prema samom sebi, sopstvenom naslijeđu i društvenoj zbilji, uplitao se, ovako i onako, ili ne uplitao, u nju.) Istina, zna tu kod Brke, osim nepatvorene, biti i izvjesne artificijelne kavge i jurodivosti. Zna se on zabrinuti i požaliti na mjesto i položaj pjesnika i pjesništva u gradu i svijetu, pisati o tome sugestivne pjesme – o velegradu ravnodušnijem od malih gradova, o malim gradovima nemilosrdnijim od velikih, o (ovom) svijetu bešćutnom prema pjesnicima i poeziji, gotovo nas zavarati da bi svoj usud i sudbinu, svoj božiji dar i kob mijenjao za bilo koju drugu ljudsku sudbinu i “poziv” na ovome svijetu. Zna Brka onom svom “ovdje u ovom gradu u koji sam / prognan sa svih strana” dodati i još jednu “stranu” – onu svoju bespoštednu, samoprogonu sklonu stranu. I ma kako vam to zvučalo, to je istovremeno i svojevrstan uzrok i posljedica onog najživljeg i najživotvornijeg u Brkinom pjesništvu – onog neprestanog, bespoštednog dekonstruktivističkog pisanja koje je, prije svega, volja za pisanjem, volja za životom kao otpor prema smrti, toliko velik da je spreman oduzeti nešto od života i dodati smrti, živjeti svoju smrt, tjerati je da govori sa životom na jedna usta – (svojoj) smrti “vaditi žalac”. Takvo pjesništvo, dakle, ne nudi nikakvu “društvenokorisnu” didaktiku, i često ga “svađa” sa nevjerovatno vrijednim i požrtvovanim kulturnim poslenikom i pregaocem Amirom Brkom.
A šta nam, onda, to pjesništvo uopšte nudi i daje?
O tome je ovdje sve vrijeme bilo riječi, pa ako to do sada nismo uspjeli nagovijestiti i reći i utoliko objelodaniti, uzalud nam je dalje govoriti. Nešto od onoga, međutim, što smo do sada rekli, čini nam se, valja i treba, ovdje i sada, opet ponoviti. Brkino pjesništvo, naime, duboko smo uvjereni, nudi jedan autentičan, (samo)hermeneutički obrazac i strategiju čitanja artikulisanu i hipostaziranu prije svega u njegovom čitanju i iščitavanju Ćatića. Taj potpuno autentičan, a esencijalan, postmetafizički, pjesnički dekonstruktivni hermeneutički “obrazac” nudi neslućene mogućnosti.
Zamislite samo da neko danas, slijedeći taj “obrazac”, nastavi tamo gdje nije stao nego nas iz budućnosti, Apokrifnošću poetskog govora, pozvao Kasim Prohić. Pokušajmo samo zamisliti jedno novo uporedno, dekonstruktivno čitanje još nepročitanog, najrafiniranijeg i najpronicljivijeg znalca i pjesnički senzibilnog tumača i mislioca Dizdareve poezije, Prohića, i novo, postprohićevsko, ovovremeno čitanje Maka Dizdara, iskonskog pjesnika-pjevača koji na jedan nenadmašan, poetičkopjesnički neponovljiv način, oponašajući govor (sa nadgrobnih spomenika) dobrih Bošnjana, opjevava i iznosi na svjetlo dana njihovu neizrecivu tugu i dobrohotnost, njihovu tužnu benevolenciju. Istu onu bolno sveznajuću, neutješno raz-umnu postojanost i tužnu benevolenciju koju je nosio u sebi i, ma o čemu govorio, po-kazivao najveći pjesnik Bosne Ivo Andrić.
Kako bi tek za sve nas nasušno i spasonosno, dakle ne i nezamislivo i nemoguće, bilo – u jednom potpuno novom, dekonstruktivnom hermeneutičkom ključu pročitati Andrića. Iznova pročitati i shvatati Andrića, čija je (književna) veličina sve veća, i kako, govoreći o zadaći postmetafizičkog “povijesnog mišljenja” (Vanja Sutlić), veli Hajdeger: “za nas današnje (možda) prevelika”. Jer, čim kažemo, recimo, Prokleta avlija je naša Luča mikrokozma, odmah se tri laži isprepletu i zapletu, i najmanje tri lažova zakrve oko toga, ubijajući namah svaki smisao. Umjesto da o tome porazgovaraju, osvješćuju se (razgovorom) i (razgovoru) posvećuju – “pjesnički stanuju na ovoj zemlji”…