Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima. Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena.
Prijevod romana “Muškarci koji mrze žene” (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo – mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina – mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga “Muškarci koji mrze žene” nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj – kako piše u posljednjem Newsweeku – zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi.
“Muškarci koji mrze žene” uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara – netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca – da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke. Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju – iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu – prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Høega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek-djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.
Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je – osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana – zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo – čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena – bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu.
Ne bi, naravno, Stieg Larsson bio veliki pisac – jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera – da njegove rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici), te da ga ne krasi onaj tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja. Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest.
“Muškarci koji mrze žene” idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju romanesknu trilogiju, ali nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.
Kako sam Stiega Larssona otkrio Hrvatima
Objavljeno 17. 07. 2009.
Godišnji odmor baš i nije vrijeme kada bi čovjek trebao čitati gluposti, kao što vam, pod tko zna čijim utjecajem, sugeriraju novine za čitanje po frizerajima i pedikerskim čekaonicama, pa da, ako ste žensko, čitate knjige koje kokoši pišu za druge kokoši, a ako ste muško, da čitate memoare nekog postarijeg američkog idiota s jumbo plakata na ulazu u grad, koji istim takvim idiotima objašnjava kako bez imalo grizodušja dijeliti otkaze radnicima. Ako ste za takvu literaturu, onda se doista nemate od čega ni odmarati. Za godišnjeg odmora naprosto bi vrijedilo pročitati samo dobru knjigu. Za manje od toga pametan čovjek nema vremena.
Prijevod romana “Muškarci koji mrze žene” (rad prevoditeljice sa švedskog Željke Černok) zaprešićka je Fraktura objavila za prošlojesenji Interliber. U međuvremenu o knjizi se slabo, ili gotovo ništa, pisalo – mahom zbog toga što ono malo novinskih kritičara za Stiega Larssona prethodno nije čulo, a kada su ga izguglali, odbila ih je činjenica da se radi o autoru jednoga od najvećih megaselera u posljednjih desetak godina, pa su, valjda, mislili da se radi literaturi ranga Kolibe ili Sumraka, a izdavač baš i nije imao alternativnih načina da Larssona izreklamira među Hrvatima, pošto je čovjek sasvim nesklon spektaklima i skandalima, budući da je već pet godina – mrtav. To su, vjerujem, jedini razlozi zbog kojih knjiga “Muškarci koji mrze žene” nije postala hrvatski hit, a u Švedskoj – kako piše u posljednjem Newsweeku – zemlji od devet milijuna stanovnika, trilogija koja počinje ovim romanom, prodana je u tri milijuna primjeraka. Rezultati u cijelom svijetu, točnije u četrdeset zemalja u kojima je Larsson prevođen, govore o petnaestak milijuna prodanih knjiga. Morate mi vjerovati na riječ: ovi me podaci ne bi niti najmanje impresionirali da se radi o kakvom nedarovitom nju ejdž blesanu, dokonoj autorici kokošje literature ili američkome profesoru koji tvrdi da je upoznao lično Boga i da dotični stajlingom podsjeća na Antu Tomića. Međutim, riječ je o autentično velikom piscu i o ozbiljnoj knjizi.
“Muškarci koji mrze žene” uglavnom se reklamira i oglašava kao triler ili kao kriminalistički roman, iako se zapravo radi o neočekivano angažiranom društvenom romanu, nekoj neobičnoj društvenoj sagi. Bogati industrijalac, u godinama, sa zaključenom poslovnom karijerom i biografijom, pokušava unajmiti novinara – netom osuđenog na zatvorsku kaznu zbog klevete drugog industrijalca – da istraži davni i već sasvim zaboravljeni slučaj nestanka jedne djevojke. Čovjek se dvoumi hoće li prihvatiti ponudu, niti je privatni detektiv i istražitelj, niti mu je prihvatljivo da radi za tajkune, a nije baš nešto ni privatno motiviran, jer mu se život skoro raspao, ali na kraju – iz razloga koje ćemo prešutjeti da biste znali zašto čitate knjigu – prihvaća da uđe u posao, koji će dijelom biti policijske, a dijelom memoarističke i biografističke naravi. U poslu će mu se u neka doba priključiti Lisbeth Salander, mlada cura androginog izgleda, koja će se kroz priču razviti u jednoga od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi dostupnoj na hrvatskome. Način na koji se čitatelj zaljubi u Lisbeth usporediv je samo s pričom o Smilli, liku romana danskoga pisca Petera Høega, još jednoga neobičnog sjevernjačkog remek-djelca, tiskanog u nas prije dvanaestak godina.
Neka vas nipošto od Stiega Larssona ne odbije to što se on na način kakvoga starinskog ljevičarskog romanopisca bavi frustracijama švedskoga društva, odumiruće buržoazije i parazitske klase takozvanih poslodavaca i industrijalaca, jer on to radi tako šarmantno, opušteno i na prvi pogled nimalo zagriženo. Čitatelja uvlači u priču na način na koji je to radio Dostojevski, lako i nevino, kroz neku anegdotu, slučajan pogled kroz prozor, događaj u kancelariji. Ništa mu unaprijed ne objasni, niti mu da naslutiti u kojem bi pravcu mogla krenuti radnja i što je – osim, kao što piše na koricama, kriminalističkog romana – zapravo tema ovoga romana. Na kraju se, i ne znajući kad mu se i kako to dogodilo – čitatelj zatekne usred ibsenovskog moraliziranja, ali pod razvihorenim crvenim barjakom. Usto, biva mu ispričana i ledena – bergmanovski precizna, surova i do kraja izvedena obiteljska priča, u kojoj nikada ne može biti utjehe i nade. Čudno je to kako u Švedskoj postoji čitava tradicija flagelantskog prikazivanja familijarnih odnosa, a u nas se tema nije tako tretirala, mimo pokojnih Krležinih Glembajevih, praktično nikad, ni u književnosti, ni na filmu.
Ne bi, naravno, Stieg Larsson bio veliki pisac – jer zaboga, svijet je prepun pisaca krimića i bestselera – da njegove rečenice nisu lijepe i točne (što je opet i kompliment prevoditeljici), te da ga ne krasi onaj tako rijedak dar spontanog i laganog pripovijedanja. Naime, kao i većina važnih pisaca našega doba, ali i autora ovakvih i onakvih bestselera, Stieg Larsson je prije svega drugog bio majstorski pripovjedač. Primjerice, u njegovome tekstu gotovo da i nema esejiziranja, premda veliki dio knjige tematizira društvene i političke odnose, socijalnu estetiku i tomu slično, ali on svaku svoju temu umije sinkopirati svojim pripovjednim ritmom i pretočiti u pripovijest.
“Muškarci koji mrze žene” idealna je knjiga za godišnji odmor. Lako se čita u vlaku, u avionu, na suncu i uz uključen televizor i dječju dreku. Dakle, nećete imati s njom problema bez obzira na uvjete u kojima ćete se odmarati. Stieg Larsson bio je novinar, borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma (takav bi nam ovih dana baš i trebao), vodio je časopis Expo i bio izložen prijetnjama raznih fašista. Godinama je pisao svoju romanesknu trilogiju, ali nije htio objavljivati dijelove, dok cjelina ne bude gotova. Neposredno nakon završetka posla iznenada je umro od srčanog udara. Dogodilo se to 9. studenog 2004, baš na godišnjicu Kristalne noći. Mrtav je postao velika zvijezda, a bio je genij.