Ne znam kako je pjevao moj otac, ali meni je
najbolji pjevač bio od onih koje znao sam.
Pjevao, velim, a eno ga, živ. Bez grla nije,
pa bogohulno djeluje, znam.
Prve tri uvijek su se znale: najprije ona
o gradu Višegradu, tada baš i nije bila evergrin
kao danas, pa onda ona o Dori s lakim sedlom
šimširovim i uzicom pozlaćenom, i na koncu,
ona o ruži koja mladost mu je dala. Što i obistinilo se
1975., kad na svijet je došla sestra, pa smo,
umjesto malog, otada svi pjevali veliko
početno slovo u imenu pjesme. Dalje su mogle
i ove i one ići. Polako, bez srkleta.
Začudio bih se kad bi, jašući na drvenom samaru
Dore svog, ularom kožnim vodeći ga, pustio da propadne njegov glas odjednom, ali bi i tamo, u ponoru tom,
jednako zvučao lijepo. Pa odahnuo bih nečujno.
A i kako sam u godinama tim za oktave mogao znati.
Kada su – godine otad prođoše – sina njegova
donijeli i položili ga bez riječi ispred kuće
u kojoj se rodio, ne sluteći ni časa jednog
da preduhitrit će oca u preseljenju, zadesio se
nisam tu. Oca prije dana toga plakati nisam čuo.
Ni zapjevati ikad više. Svejedno znam da plač
je njegov, tužaljka bez riječi ikakvih osim
onih o smislu, od plača onog koji prije nikad
čuo nisam, za oktavu bio niži.
Za oktavu niže
Ne znam kako je pjevao moj otac, ali meni je
najbolji pjevač bio od onih koje znao sam.
Pjevao, velim, a eno ga, živ. Bez grla nije,
pa bogohulno djeluje, znam.
Prve tri uvijek su se znale: najprije ona
o gradu Višegradu, tada baš i nije bila evergrin
kao danas, pa onda ona o Dori s lakim sedlom
šimširovim i uzicom pozlaćenom, i na koncu,
ona o ruži koja mladost mu je dala. Što i obistinilo se
1975., kad na svijet je došla sestra, pa smo,
umjesto malog, otada svi pjevali veliko
početno slovo u imenu pjesme. Dalje su mogle
i ove i one ići. Polako, bez srkleta.
Začudio bih se kad bi, jašući na drvenom samaru
Dore svog, ularom kožnim vodeći ga, pustio da propadne
njegov glas odjednom, ali bi i tamo, u ponoru tom,
jednako zvučao lijepo. Pa odahnuo bih nečujno.
A i kako sam u godinama tim za oktave mogao znati.
Kada su – godine otad prođoše – sina njegova
donijeli i položili ga bez riječi ispred kuće
u kojoj se rodio, ne sluteći ni časa jednog
da preduhitrit će oca u preseljenju, zadesio se
nisam tu. Oca prije dana toga plakati nisam čuo.
Ni zapjevati ikad više. Svejedno znam da plač
je njegov, tužaljka bez riječi ikakvih osim
onih o smislu, od plača onog koji prije nikad
čuo nisam, za oktavu bio niži.
(Velenje, 29.IX.2013.)