U sklopu izložbe Antonija Grgića u Galeriji Koprivnica, koja traje od 25. 4. do 11. 5., autor je izradio i urbanu intervenciju “Spomenik praznini (3 i pol tone praznine)” koja se referira na kružnu prazninu na fasadi zgrade galerije koju je projektirao poznati zagrebački graditelj Đuro Carnelutti kao Gradsku štedionicu 1904. Pošto se radilo o zgradi banke, takva praznina na fasadi nije uobičajeni element jer ta vrstu gradnje vizualno treba prenositi poruku punoće, sigurnosti i neprobojnosti.
Što se tiče ove suvremene intervencije, cijevi skulpture su okrenute u smjeru te kružne rupe u fasadi galerije i nalaze se u gradskom parku, preko puta zgrade galerije. Na tom mjestu su stajali zemljani gradski bedemi koji su srušeni u 19. stoljeću, pa se rad referira i na tu prazninu koja je ostala iza carskom rukom odnešenih gigantskih volumena bedema.
Također, u medijima i gradskom vijeću je prije dva tjedna pokrenuta velika rasprava povodom spomenika hrvatskim braniteljima. Ovaj se rad referira sa svojim nazivom “Spomenik praznini (3 i pol tone praznine)” i na politički dio trenutnog stanja emotivne nabijenosti povodom pitanja postavljanja spomenika. Također propituje samu prirodu pojma spomenik upotrebom materijala koji izgledaju kao odložena komunalna infrastruktura. Propitkuje se i klasična reprezentacija moći spomenika koja je uobičajeno vertikalna, falusoidna i nabijena snažnim ideološkim sadržajem, dok je u ovom slučaju inverzna, položena horizontalno i ispražnjena od bilo kakvog sadržaja.
Na osobnoj psihološkoj razini rad govori i o težinu boli i emotivne praznine koju u nama ostavljaju oni koji su nas naglo napustili. Ovaj spomenik od čelika je težak 3 i pol tone, ali naziv nije nadrealistična igra riječima. Nego i indikacija psihološkog apsurda ljudskog bivstvovanja. Jer apsurdno je da fizikalni zakoni koji vrijede oko nas, ne vrijede u nama, i da praznina u ljudskoj duši (ili egzistenciji, zavisi od fenomenološkog stava svakog pojedinca) može imati toliku psihološku i emotivnu težinu.
Na kraju, ovaj “spomenik” će biti uklonjen poslije izložbe, i jedino što će ostati na tom mjestu je opet – praznina.
Spomenik praznini (3 i pol tone praznine)
*
*
*
*
*
U sklopu izložbe Antonija Grgića u Galeriji Koprivnica, koja traje od 25. 4. do 11. 5., autor je izradio i urbanu intervenciju “Spomenik praznini (3 i pol tone praznine)” koja se referira na kružnu prazninu na fasadi zgrade galerije koju je projektirao poznati zagrebački graditelj Đuro Carnelutti kao Gradsku štedionicu 1904. Pošto se radilo o zgradi banke, takva praznina na fasadi nije uobičajeni element jer ta vrstu gradnje vizualno treba prenositi poruku punoće, sigurnosti i neprobojnosti.
Što se tiče ove suvremene intervencije, cijevi skulpture su okrenute u smjeru te kružne rupe u fasadi galerije i nalaze se u gradskom parku, preko puta zgrade galerije. Na tom mjestu su stajali zemljani gradski bedemi koji su srušeni u 19. stoljeću, pa se rad referira i na tu prazninu koja je ostala iza carskom rukom odnešenih gigantskih volumena bedema.
Također, u medijima i gradskom vijeću je prije dva tjedna pokrenuta velika rasprava povodom spomenika hrvatskim braniteljima. Ovaj se rad referira sa svojim nazivom “Spomenik praznini (3 i pol tone praznine)” i na politički dio trenutnog stanja emotivne nabijenosti povodom pitanja postavljanja spomenika. Također propituje samu prirodu pojma spomenik upotrebom materijala koji izgledaju kao odložena komunalna infrastruktura. Propitkuje se i klasična reprezentacija moći spomenika koja je uobičajeno vertikalna, falusoidna i nabijena snažnim ideološkim sadržajem, dok je u ovom slučaju inverzna, položena horizontalno i ispražnjena od bilo kakvog sadržaja.
Na osobnoj psihološkoj razini rad govori i o težinu boli i emotivne praznine koju u nama ostavljaju oni koji su nas naglo napustili. Ovaj spomenik od čelika je težak 3 i pol tone, ali naziv nije nadrealistična igra riječima. Nego i indikacija psihološkog apsurda ljudskog bivstvovanja. Jer apsurdno je da fizikalni zakoni koji vrijede oko nas, ne vrijede u nama, i da praznina u ljudskoj duši (ili egzistenciji, zavisi od fenomenološkog stava svakog pojedinca) može imati toliku psihološku i emotivnu težinu.
Na kraju, ovaj “spomenik” će biti uklonjen poslije izložbe, i jedino što će ostati na tom mjestu je opet – praznina.