– Mama, a zašto se Božić čestita svima onima koji ga slave?
– A kako bi ti, pametnice?
– Pa… ja bih Božić čestitala samo onima koji su slijedili Kristovu riječ tijekom čitave godine, bili dobri ljudi, pomagali onima kojima je pomoć potrebna. Božić može slaviti svatko. I oni što tuku svoju ženu i djecu, kriminalci, lopovi, siledžije, političari…svi oni koji se vjere sjete samo dva puta godišnje. Zar i njima čestitati? Znaš kako nama djeci kažu da moramo biti dobri cijele godine, pa ćemo na kraju dobiti poklone. Tako treba i sa čestitkama. Samo dobrim ljudima treba čestitati. A onim drugima, ne!
– Eh, dijete drago. Još si ti mala, pa ti svakakve gluposti padaju na pamet. Nemoj da bi to pričala okolo, još bi nam samo to trebalo, da nas zamrzi skoro cijela ulica.
***
Siniša K. je mladić iz (nekad Bosanskog, a sada samo) Broda. Bavio se sportom, a onda se razbolio.
Početkom ove godine, koja samo što nije završila svoje “sijelo”, osvojio sam nagradu na konkursu za najbolju zbirku kratkih priča, a koji je organizovala jedna beogradska izdavačka kuća.
Umjesto novca, štampana mi je zbirka “zabadava”, kako bi se to u Srbiji reklo. I sve je bilo dobro, moj ego je bio na zavidnoj visini, “vozao” me nekoliko mjeseci, dok mi urednik nije poslao sliku sa nepuna četiri paketa u kojima se smjestio tiraž od 300 knjiga.
Tu me uhvatila panika. Šta ću s tim, šta ću s tolikim knjigama, sunce ti Bogovo?
– Šteta tolikog papira! (Bilo je prvo što mi je palo na um.)
Kupiće nekoliko prijatelja po jedan primjerak, tetka, strina, možda i neki bivši sugradjanin, školski drug, komšija….
I tu ćemo nekako, “na guzove”, doći do dvoznamenkastog broja, što je zavidan uspjeh za “pisca”, za kojeg, maltene, niko nikad nije čuo.
Siniša K. je teško bolestan. Prikovan je za krevet. Leži po cijeli dan. O njemu brine njegova majka. Ona je također pofajn bolesna, ali je MAJKA. (Kod majki nema opravdanja kad je njihovo čedo u pitanju.)
Preko društvenih mreža objavljujem vijest da mi je odštampana knjiga. Negdje u isto vrijeme, na mjestu na kojem se upravo nalazite, Miljenko Jergovic objavljuje moj prvi tekst “Tri humoreske”.
Znate kako se ono kaže “sve mu se kockice poklopile”, e to! Jer, ni sam đavo ne zna, o vragu da ne pričamo, šejtana da ne spominjemo, ali neko je od njih trojice u sve umiješao svoje prstiće. Tek, tekst je izazvao oko 2700 reakcija i čitavu “bruku” komentara. Oko stotinu Miljenkovih čitalaca me je pozvalo za prijatelja, još toliko me počelo pratiti.
Siniša i njegova majka ne žive u svojoj kući. Njihov skromni dom izgorio je u ratu. Nikad nije više ni obnavljan. Pretpostavljam da se usljed štete izazvane vatrom nije faktički ni mogao obnoviti. A zasigurno nije bilo ni sredstava. Oni žive u nekoj udžerici, koju im je na korištenje, za džaba, dao jedan njihov sugrađanin, koji, možda treba i to napomenuti, nije zapravo “njihov” i ne moli se istom Bogu.
Šta raditi sa 300 odštampanih knjiga neafirmisanog pisca u “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”? U razgovoru sa jednim drugim Sinišom, s kojim me upoznao moj mlađi brat, saznajem kako se on i mama, koliko je to u njihovoj moći, brinu o porodici K., koja, malo je reći, nema osnovnih uslova za život. (Tada prvi put i saznajem za njih.)
Preko svog rođaka, koji živi u Derventi, a ima kćerku koja studira u Beogradu, organizujem prijevoz više od polovine tiraža knjige za Brod. Ideja je bila da se u isto vrijeme pokrenu dvije humanitarne akcije. U oba Broda, sa obje strane Save. Da se nađe i jedna obitelj “preko” (kako smo znali mi iz Bosne govoriti za susjedni grad preko rijeke) kome je pomoć prijeko potrebna, da i nju nešto obraduje do kraja godine.
Proljeće na izmaku, jesen na vratima. Zima čeka strpljivo na svoj red. Porodica K. još ni ne razmišlja o tome. Gledaju kako da prežive dan za danom. Ništa ne pada s neba. Ono što dobri ljudi donesu – to ti je. Najteže je za lijekove. I Siniši. I njegovoj jedinoj.
U avgustu mjesecu na “Ajfelovom mostu” izlazi moja (treća po redu) priča “Bio jednom jedan stan”, koja čak nadmašuje i onaj tekst prvijenac spomenut u jednom od gornjih paragrafa.
Uz tekst je priheftana slika nas troje. Pokojni otac, moj brat i ja. Ganuti ogromnim brojem pozitivnih reakcija, nas dva brata, oba… plačemo i sve se pitamo šta bi naš Jovica, koji je bio veliki Miljenkov fan, sad rekao.
Kao rezultat te objave, dobijam još po koju stotinu prijatelja i pratilaca.
Nakon toga sastavljam tekst gdje pozivam sve dobre i plemenite ljude da učestvuju u već gore opisanoj humanitarnoj akciji.
Dva-tri mjeseca kasnije, iz Broda mi dolaze dvije slike. Na jednoj majka stoji kraj novog šporeta na kojem će kuhati i na koji će se grijati zajedno sa svojim sinom. Na drugoj Siniša nepomično leži na krevetu, sav se neki skvrčio. Gospođa Nada (u njenoj firmi se prodaju knjige) mi javlja da je od prodaje, pored peći, naručeno i pet metara iscijepanih drva, tako da će zima biti koliko-toliko podnošljiva. (Još mi piše da će, ako se proda još knjiga, za taj novac kupiti hranu i prijeko potrebne lijekove.)
Prije dvije nedjelje stiže i treća slika. Na nekoj škrinjici i električnom šporetu koji, sudeći po fotografiji, nije upotrebljiv, leže naslagane osnovne ljudske potrepštine. So, čaj, ulje, riža, mlijeko…i “Čokolino” ili “Medolino”. To valjda Siniša voli najviše jesti. (Ne smijem ni nagadjati zašto.)
***
“Zapratila sam vas preko preporuke sa FB stranice Miljenka Jergovica, i do sada sam samo procitala sto ste napisali na svom FB zidu, tako da se radujem da procitam zbirku i da drzim korice knjige rukama. Divno je sto ste i pokrenuli humanitarnu akciju ovog tipa, svaka vam cast!” Mogu li naruciti 5 primjeraka?”
(A. Ž. , Salt Lake City, USA)
“Dragi i poštovani Zorane, voljela bih naručiti Vašu knjigu “Hobotnica i druge priče”, ukoliko nisam zakasnila.Hvala Vam na dobroti i plemenitosti!!! Naručila bih 5 knjiga. Hvala Vam još jednom !”
(T. M., Tuzla, BiH)
“Vidi Zoka, ja bih tebi prebacio na račun 100 eura za te humanitarne svrhe, a ti meni da pošalješ elektronske verzije knjiga. Jel može?”
(M. M. , Luzern, Švicarska)
“Bosanska sam duša, zato si mi blizak, tvoje priče, spucaju me izrazi koje nisam čula barem 35 godina… Isto kao Miljenkove knjige… Ugrijete mi dušu. Baš bih voljela dati barem 50 eur za pomoć ljudima. Neka mi daju broj računa.”
(N. A. Šibenik, Hrvatska)
***
Ovih četvero i stotine drugih, kojima sam jednako zahvalan, pomažu ljudima za koje nikad nisu čuli.
Nisam se u životu mnogo bavio religijom, slabo se pazim i sa Božićem, ali nekako mi se čini da je ovo, kada ljudi bez obzira na naciju i religiju pomažu jedni drugima, upravo onaj Božić na kakvog bi i Isus Krist i Isus Hrist bio ponosan.
Hvala Vam svima koji ste sudjelovali. Konačno se može s pravom, bez ikakve fige u džepu, uzviknuti ona čuvena De Kubertenova:
– VAŽNO JE UČESTVOVATI!!!
***
Sve tri slike su izazvale snažne emocije u meni.
Učinile su me ponosnim što sam pokrenuo nešto lijepo. Obradovale su me zato što sam shvatio da na ovoj zemaljskoj kugli još uvijek postoje pomalo zaboravljene osobine, poput dobrote, plemenitosti, empatije.
Ražalostile (i posramile) su me što sam, pomalo uljuljkan u svom životnom komforu, pomalo i zaboravio u kakvoj bijedi još uvijek ljudi (nažalost) žive.
I stanje te “njihove” kuće (izvana i iznutra) me duboko dirnulo. Ali, kad sam na oronulom, memljivom zidu spazio (najvjerovatnije Sinišinom rukom ispisanu) poruku:
Why me?
– Mama, a zašto se Božić čestita svima onima koji ga slave?
– A kako bi ti, pametnice?
– Pa… ja bih Božić čestitala samo onima koji su slijedili Kristovu riječ tijekom čitave godine, bili dobri ljudi, pomagali onima kojima je pomoć potrebna. Božić može slaviti svatko. I oni što tuku svoju ženu i djecu, kriminalci, lopovi, siledžije, političari…svi oni koji se vjere sjete samo dva puta godišnje. Zar i njima čestitati? Znaš kako nama djeci kažu da moramo biti dobri cijele godine, pa ćemo na kraju dobiti poklone. Tako treba i sa čestitkama. Samo dobrim ljudima treba čestitati. A onim drugima, ne!
– Eh, dijete drago. Još si ti mala, pa ti svakakve gluposti padaju na pamet. Nemoj da bi to pričala okolo, još bi nam samo to trebalo, da nas zamrzi skoro cijela ulica.
***
Siniša K. je mladić iz (nekad Bosanskog, a sada samo) Broda. Bavio se sportom, a onda se razbolio.
Početkom ove godine, koja samo što nije završila svoje “sijelo”, osvojio sam nagradu na konkursu za najbolju zbirku kratkih priča, a koji je organizovala jedna beogradska izdavačka kuća.
Umjesto novca, štampana mi je zbirka “zabadava”, kako bi se to u Srbiji reklo. I sve je bilo dobro, moj ego je bio na zavidnoj visini, “vozao” me nekoliko mjeseci, dok mi urednik nije poslao sliku sa nepuna četiri paketa u kojima se smjestio tiraž od 300 knjiga.
Tu me uhvatila panika. Šta ću s tim, šta ću s tolikim knjigama, sunce ti Bogovo?
– Šteta tolikog papira! (Bilo je prvo što mi je palo na um.)
Kupiće nekoliko prijatelja po jedan primjerak, tetka, strina, možda i neki bivši sugradjanin, školski drug, komšija….
I tu ćemo nekako, “na guzove”, doći do dvoznamenkastog broja, što je zavidan uspjeh za “pisca”, za kojeg, maltene, niko nikad nije čuo.
Siniša K. je teško bolestan. Prikovan je za krevet. Leži po cijeli dan. O njemu brine njegova majka. Ona je također pofajn bolesna, ali je MAJKA. (Kod majki nema opravdanja kad je njihovo čedo u pitanju.)
Preko društvenih mreža objavljujem vijest da mi je odštampana knjiga. Negdje u isto vrijeme, na mjestu na kojem se upravo nalazite, Miljenko Jergovic objavljuje moj prvi tekst “Tri humoreske”.
Znate kako se ono kaže “sve mu se kockice poklopile”, e to! Jer, ni sam đavo ne zna, o vragu da ne pričamo, šejtana da ne spominjemo, ali neko je od njih trojice u sve umiješao svoje prstiće. Tek, tekst je izazvao oko 2700 reakcija i čitavu “bruku” komentara. Oko stotinu Miljenkovih čitalaca me je pozvalo za prijatelja, još toliko me počelo pratiti.
Siniša i njegova majka ne žive u svojoj kući. Njihov skromni dom izgorio je u ratu. Nikad nije više ni obnavljan. Pretpostavljam da se usljed štete izazvane vatrom nije faktički ni mogao obnoviti. A zasigurno nije bilo ni sredstava. Oni žive u nekoj udžerici, koju im je na korištenje, za džaba, dao jedan njihov sugrađanin, koji, možda treba i to napomenuti, nije zapravo “njihov” i ne moli se istom Bogu.
Šta raditi sa 300 odštampanih knjiga neafirmisanog pisca u “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu”? U razgovoru sa jednim drugim Sinišom, s kojim me upoznao moj mlađi brat, saznajem kako se on i mama, koliko je to u njihovoj moći, brinu o porodici K., koja, malo je reći, nema osnovnih uslova za život. (Tada prvi put i saznajem za njih.)
Preko svog rođaka, koji živi u Derventi, a ima kćerku koja studira u Beogradu, organizujem prijevoz više od polovine tiraža knjige za Brod. Ideja je bila da se u isto vrijeme pokrenu dvije humanitarne akcije. U oba Broda, sa obje strane Save. Da se nađe i jedna obitelj “preko” (kako smo znali mi iz Bosne govoriti za susjedni grad preko rijeke) kome je pomoć prijeko potrebna, da i nju nešto obraduje do kraja godine.
Proljeće na izmaku, jesen na vratima. Zima čeka strpljivo na svoj red. Porodica K. još ni ne razmišlja o tome. Gledaju kako da prežive dan za danom. Ništa ne pada s neba. Ono što dobri ljudi donesu – to ti je. Najteže je za lijekove. I Siniši. I njegovoj jedinoj.
U avgustu mjesecu na “Ajfelovom mostu” izlazi moja (treća po redu) priča “Bio jednom jedan stan”, koja čak nadmašuje i onaj tekst prvijenac spomenut u jednom od gornjih paragrafa.
Uz tekst je priheftana slika nas troje. Pokojni otac, moj brat i ja. Ganuti ogromnim brojem pozitivnih reakcija, nas dva brata, oba… plačemo i sve se pitamo šta bi naš Jovica, koji je bio veliki Miljenkov fan, sad rekao.
Kao rezultat te objave, dobijam još po koju stotinu prijatelja i pratilaca.
Nakon toga sastavljam tekst gdje pozivam sve dobre i plemenite ljude da učestvuju u već gore opisanoj humanitarnoj akciji.
Dva-tri mjeseca kasnije, iz Broda mi dolaze dvije slike. Na jednoj majka stoji kraj novog šporeta na kojem će kuhati i na koji će se grijati zajedno sa svojim sinom. Na drugoj Siniša nepomično leži na krevetu, sav se neki skvrčio. Gospođa Nada (u njenoj firmi se prodaju knjige) mi javlja da je od prodaje, pored peći, naručeno i pet metara iscijepanih drva, tako da će zima biti koliko-toliko podnošljiva. (Još mi piše da će, ako se proda još knjiga, za taj novac kupiti hranu i prijeko potrebne lijekove.)
Prije dvije nedjelje stiže i treća slika. Na nekoj škrinjici i električnom šporetu koji, sudeći po fotografiji, nije upotrebljiv, leže naslagane osnovne ljudske potrepštine. So, čaj, ulje, riža, mlijeko…i “Čokolino” ili “Medolino”. To valjda Siniša voli najviše jesti. (Ne smijem ni nagadjati zašto.)
***
“Zapratila sam vas preko preporuke sa FB stranice Miljenka Jergovica, i do sada sam samo procitala sto ste napisali na svom FB zidu, tako da se radujem da procitam zbirku i da drzim korice knjige rukama. Divno je sto ste i pokrenuli humanitarnu akciju ovog tipa, svaka vam cast!” Mogu li naruciti 5 primjeraka?”
(A. Ž. , Salt Lake City, USA)
“Dragi i poštovani Zorane, voljela bih naručiti Vašu knjigu “Hobotnica i druge priče”, ukoliko nisam zakasnila.Hvala Vam na dobroti i plemenitosti!!!
Naručila bih 5 knjiga.
Hvala Vam još jednom !”
(T. M., Tuzla, BiH)
“Vidi Zoka, ja bih tebi prebacio na račun 100 eura za te humanitarne svrhe, a ti meni da pošalješ elektronske verzije knjiga. Jel može?”
(M. M. , Luzern, Švicarska)
“Bosanska sam duša, zato si mi blizak, tvoje priče, spucaju me izrazi koje nisam čula barem 35 godina… Isto kao Miljenkove knjige… Ugrijete mi dušu.
Baš bih voljela dati barem 50 eur za pomoć ljudima. Neka mi daju broj računa.”
(N. A. Šibenik, Hrvatska)
***
Ovih četvero i stotine drugih, kojima sam jednako zahvalan, pomažu ljudima za koje nikad nisu čuli.
Nisam se u životu mnogo bavio religijom, slabo se pazim i sa Božićem, ali nekako mi se čini da je ovo, kada ljudi bez obzira na naciju i religiju pomažu jedni drugima, upravo onaj Božić na kakvog bi i Isus Krist i Isus Hrist bio ponosan.
Hvala Vam svima koji ste sudjelovali. Konačno se može s pravom, bez ikakve fige u džepu, uzviknuti ona čuvena De Kubertenova:
– VAŽNO JE UČESTVOVATI!!!
***
Sve tri slike su izazvale snažne emocije u meni.
Učinile su me ponosnim što sam pokrenuo nešto lijepo. Obradovale su me zato što sam shvatio da na ovoj zemaljskoj kugli još uvijek postoje pomalo zaboravljene osobine, poput dobrote, plemenitosti, empatije.
Ražalostile (i posramile) su me što sam, pomalo uljuljkan u svom životnom komforu, pomalo i zaboravio u kakvoj bijedi još uvijek ljudi (nažalost) žive.
I stanje te “njihove” kuće (izvana i iznutra) me duboko dirnulo. Ali, kad sam na oronulom, memljivom zidu spazio (najvjerovatnije Sinišinom rukom ispisanu) poruku:
WHY ME? (Zašto ja?)
E… to me je dotuklo.
P.S.
Ostalo je još oko pedesetak knjiga, pa eto…
(Hvala na čitanju)