U Vlakovu zemlju na tabut navuku ko navlaku Da se ne usmrde učahurena tijela do sudnjega dana Mjesečinu grobovi (poslije) odbacuju ko lošu naviku Jednom će s grobalja odleptiriti plameni leptiri
Žene s travki oko grobova bišću bubamare Ulošcima ko flasterima krpeći mravinjake Dok puše između humki – zaklanjaju lica nišanima Kao da su srednjoškolke pa razookuju direktora
Grobari lopatama biju kornjače ko muhe Utovljene slutnje u oklope satvorene bježe use Krasne ih krase ko brončane spomenike, ruske – Svaki grobarev udarac o zemlju, salto je u vremenu
Dženaze se izmiješaju kao karte za remi Pa se luče – cureći svaka svojoj parceli Gdje će hodže da ovaze krnjave duše u “h” od vate U have sparne žhamor se zadije – ko igla u jastuče
Na Vlakovo mjesečina pada ko sjena dima Navlačeći mu čarape što svukla ih je zbilja Tišina na groblju, vagon je ostavljen na peronu I u njemu lahor zapleten u mišakinju, u škripu
Ko ustajao vazduh zarobljen u škrinju, isključenu Na Vlakovu tišina dušu – ko plijesan ćošak – prošara I kretanj žene dok vrtlari travke, bubamare male Prometne se u djetinji igranj gume u pogledu tvome
Na odlasku zvuk hodžina mobitela razveže veze Popucaju stege ko pretrpane najlonske vreće Pa niz padine – ljudi se pokotrljaju ko jabuke I svoje šutnje u auta strpaju ko prazne kašune
A sunce padne koda ga ruka svevišnjeg spusti Ko voćku neopranu, ubranu u napornu danu Da je odšute ukućani jarku, ko spomenik radu Zahvaljujući kojem smo življi, pa taman i ovlihno
Vlakovo
(rasijana pjesma)
U Vlakovu zemlju na tabut navuku ko navlaku
Da se ne usmrde učahurena tijela do sudnjega dana
Mjesečinu grobovi (poslije) odbacuju ko lošu naviku
Jednom će s grobalja odleptiriti plameni leptiri
Žene s travki oko grobova bišću bubamare
Ulošcima ko flasterima krpeći mravinjake
Dok puše između humki – zaklanjaju lica nišanima
Kao da su srednjoškolke pa razookuju direktora
Grobari lopatama biju kornjače ko muhe
Utovljene slutnje u oklope satvorene bježe use
Krasne ih krase ko brončane spomenike, ruske –
Svaki grobarev udarac o zemlju, salto je u vremenu
Dženaze se izmiješaju kao karte za remi
Pa se luče – cureći svaka svojoj parceli
Gdje će hodže da ovaze krnjave duše u “h” od vate
U have sparne žhamor se zadije – ko igla u jastuče
Na Vlakovo mjesečina pada ko sjena dima
Navlačeći mu čarape što svukla ih je zbilja
Tišina na groblju, vagon je ostavljen na peronu
I u njemu lahor zapleten u mišakinju, u škripu
Ko ustajao vazduh zarobljen u škrinju, isključenu
Na Vlakovu tišina dušu – ko plijesan ćošak – prošara
I kretanj žene dok vrtlari travke, bubamare male
Prometne se u djetinji igranj gume u pogledu tvome
Na odlasku zvuk hodžina mobitela razveže veze
Popucaju stege ko pretrpane najlonske vreće
Pa niz padine – ljudi se pokotrljaju ko jabuke
I svoje šutnje u auta strpaju ko prazne kašune
A sunce padne koda ga ruka svevišnjeg spusti
Ko voćku neopranu, ubranu u napornu danu
Da je odšute ukućani jarku, ko spomenik radu
Zahvaljujući kojem smo življi, pa taman i ovlihno