Sjedim uz more s Ivom, dugogodišnjim poznanikom i domaćinom za vrijeme ljetovanja na otoku s kojeg se lijepo vide pročelja zadarskih kuća, koja posebno noću svjetlima krase taj dio jadranske obale. Sunce se polako skriva negdje u moru prema Dugom otoku. Blagi vjetrić hladi užareni kamen i asfalt na terasi stare seoske gostionice, u kojoj se u vrućim danima i večerima sakupljaju uglavnom muški, malobrojniji žitelji sela i poneki zalutali gost. Poznaju se ti redovni gosti, jer tu preko ljeta provode vrijeme pričajući već stotine puta ispričane priče i bježeći, kako kažu, od dosadnih žena. Njihova starost je negdje između sedamdeset i devedeset godina. Moj poznanik i prijatelj je sa pedeset pravi mladić među njima. Tako ga i zovu, kaže on, dok čekamo nekoga da nas posluži. Sjeli smo za malo udaljeniji stol da bi bar malo mogli čuti jedan drugog od buke koju su pravili ostali gosti. Priča mi Ivo kako su tu u selu uglavnom stari ribari i pomorci, kojima je to druženje jedina zabava prije nego završe na seoskom groblju iznad sela. Nekoliko godina se nismo sreli, dosta toga se desilo i promijenilo, djeca postala odrasli, učenici postali studenti, a nas dvojica isti, kaže on u šali. Nekoliko metara od nas za jednim stolom sjede četvorica naizgled dobrih poznanika, koje Ivo pozdravi i usput im ispriča vic o Muji i Fati. “Nikad ovaj da dođe pameti, kaže jedan od četvorice smijući se. “Ive, jesi li čuo, Mate ima novu konobaricu, pa smo došli pogledati kakva je”, kaže drugi, a treći dodaje: “Kaže da dolazi u devet, pa čekamo.”
“To ti je seoska kafana”, priča Ivo. Baš “kafana” je rekao. Opet ponavlja priču iz rata, kada su po Zadru padale granate. Bio je vojnik, ali negdje u skladištu, tako da sam nije doživio strahote i patnje koje su doživljavali njegovi prijatelji i poznanici.
Sjedim bliže onoj četvorici, tako da čujem i njihov razgovor, dosta su glasni pa to baš i nije teško. Pričaju o nedavnom incidentu na Braču, gdje je nekim mladim ljudima smetalo što drugi mladi ljudi nisu imali isti naglasak, pa su ih na čudan način podsjetili na to. Napola se svađaju oko toga, da li bi se predsjednica Hrvatske trebala opet kandidirati. A onda promijeniše temu. Počeše pričati što su sve doživjeli u prošlom ratu, kako su bježali, kako je onaj poginuo, onaj drugi sve izgubio, netko treći pred svojima – našima, pobiga u Srbiju, jer je branio svog susjeda, koji je bio njihov, pred našima. Pa opet promjena teme. Govore o tome kako ne treba progoniti njihove. Pa i oni su ljudi, zaključe jednoglasno. Bolje da nam i oni dolaze u goste i da rade, nego ovi što bježe iz Afrike. “Ni Bosanci nam više ne dolaze”, biva njihov zaključak.
“Da i mi sačekamo konobaricu”, kaže Ivo, gledajući prazne čaše pred nama, “ili idemo kod nas na terasu?” Predlažem da sačekamo i vidimo kako će se ova, svakako zanimljiva predstava s konobaricom, na kraju završiti. Ona četvorica pitaju vlasnika Matu što je sa konobaricom, pola deset je već, a nje nema. Njemu neće ništa naručivati, govore mu. Zapitkuju koliko je stara, odakle je. Zafrkavaju jadnog Matu, koji sa svojih stotinjak kila napola trči sa jednog na drugi kraj terase trudeći se da posluži žedne goste.
Priča Ivo o sinovima, skoro dva metra narasla, obojica. Jedan mu radi u vojsci, kaže, a ovaj drugi studira i preko lita radi što god mu tko da. A onda opet počne zadirkivati onu četvoricu, kako će ostati bez večere čekajući Matinu konobaricu. Pitam ga kako on gleda na sve ovo poslijeratno događanje na ovim prostorima. A bio je i u ratu. Morao je bježati i spašavati porodicu, kupiti dijelove granata po dvorištu kuće u Zadru. Sahranjivati prijatelje. Zanima me njegovo mišljenje, jer nikada za sve te godine druženja sa njim i njegovom porodicom nisam čuo nešto slabo ili grubo o bilo kome, pa čak ni o onima, koji su im iz sigurnih skrovišta rušili kuću. Sve te priče su u detalje prepričavali, ali bez ikakve mržnje ili želje za osvetom. Da je bio rat, ljudi su zavedeni, “sirotinja uvijek nastrada, tako je bilo i tako će biti do kraja svita”, govorila je njegova majka. “Nikoga ja nisam mrzio niti mogu mrziti”, kaže Ivo. Sve ove gluposti pravi mali broj ljudi, koji samo štete našoj državi a i sebi. Što je kriva ova sirotinja, koja dolazi da nam spasi litinu, da nam čisti sobe i kupi smeće. Naših nema. Odoše!”
“Evo je!” čuje se od susjednog stola. Dvadesetak metara od nas iz lokala izađe djevojka, visoka, duže crne kose, obučena u široke hlače i tijesnu majicu. Sve glave u tom trenutku se okrenuše njoj. Gledamo ja i Ivo onu četvoricu, koji kao radar prate svaki njen gib, dok ona kupi čaše i flaše sa stolova. Jedan od njih se pita: “Zašto joj trebaju duge gaće, i to široke, na ovoj sparini.” Mašu joj, dižu ruke, naručili bi. Ali ona smireno kupi flaše, briše stolove. I tek kada je uredila zadnji sto i poravnala stolice, dođe do glasnih gostiju pozdravljajući ih klimajući glavom.
“Izvolite”, progovori gledajući u njih.
“Pivu, Karlovačku … Karlovačko … Ožujsko … kavu”, čuju se želje gostiju koji žarećim očima prate svaki pokret mlade žene, kao što mačka, čekajući pred mišjom rupom, ne skida pogled sa svog umišljenog plijena.
“Znači, tri pive … Belu ili crnu kafu … sa mlekom ili bez?” pita ona onog koji je želio da se osvježi toplim napitkom, pišući u blok želje gostiju.
Nastade tišina oko tog stola, a svi drugi gosti koji su čuli tu zadnju rečenicu, okrenuše se u smjeru tog glasa. Pogledasmo se i ja i Ivo. Stavi on prst na usta želeći da i ja šutim. Gledamo onu grupu, a oni kao u usporenom snimku ne znaju što bi s rukama i nogama.
“Bez”, kaže onaj sa kavom, a konobarica skoro trčećim korakom pobježe u lokal. Gledaju ona trojica koja su naručila pivo, još uvijek kao zaleđena za njom ne zboreći ni riječi, dok četvrti kao da je nešto slabo napravio, sakriva pogled od njih.
Nad morem se spustila noć, svjetla zadarskih kuća uz obalu trepere nad tamnom vodom i blag vjetrić osvježava priobalje i zrak nad nama. Grupa za susjednim stolom je polako došla k sebi, pa nastaviše sve glasnije prepričavati svoje ribarske i pomorske priče, da bi u jednom trenutku počeli zezati onog kafedžiju, da li želi još jednu kafu sa belim mlekom? Neko vrijeme su se tako zabavljali, glasno se smijući provocirajući jedan drugoga, ali pošto su za taj dan očito istrošili priče, počeše da se razilaze. Jedan po jedan odlaze uz obećanje da se sutra opet nađu tu i nastave gdje su danas stali. Za stolom ostade samo onaj što je naručio kavu.
Konobarica stoji naslonjena na stube kod ulaza u lokal, gleda prema Zadru i povremeno baci pogled u našem smjeru. Naš susjed sa praznom šalicom u ruci digne ruku tražeći račun. Ona mu ubrzo naplati, a onda se okrene prema nama i upita na kratko: “Još nešto?”
“Ne hvala”, odgovorismo istovremeno, “samo nam donesite račun.”
“Živi sam, nesretan čovik“, kaže mi Ivo šapatom, glavom pokazujući prema susjednom stolu. “Lani mu umri žena. Rak. Bila je dvadeset godina mlađa od njega. U selu po pravilu prvo umiru muški, a eto kod njega je bilo drukčije. Bio je na brodu. Zaradio dosta, kupio kuću ovdje, oženio se, dobili sina. Petar mu je bilo ime. Stipe je dobričina, zna ga po Dalmacije. Živjeli lijepo, sretno. Petar rastao, bio dobar đak. I počeo da studira ekonomiju. A onda poče rat. Im’o je dvadeset i jednu godinu. Htio je u vojsku. Branili mu, ali ga nisu mogli zadržati. Nije dugo ratov’o. Poginu već drugi mjesec. Sahranismo ga. Pola Zadra i cijelo selo je došlo na sahranu. Otac, ovaj ovdje, dvaput se pokušao obisiti, ali su ga spasili. A lani mu ode i žena.”
Gotovo u jednom dahu, ispriča mi Ivo jednu sudbinu. Slušam ga ne dišući. Ponovo gledam sa strane onog nesretnog čovjeka, sada u sasvim drugom svjetlu. Opet se pojavi konobarica, noseći u ruci naš račun. Odlazeći upita starca da li želi još nešto, jer uskoro zatvaraju. Pogleda je on brišući desnom rukom oko. Komarac, pomislih ja. Ali poslije čovjek uze iz džepa maramicu pa obrisa oči, a onda i nos. “Bil’ mogla malo sisti kod mene, dite?zamoli je on. Ona iznenađena gleda starog čovjeka, izbrazdanog lica i krvavih očiju. Nas dvojica smo već počeli da ustajemo, ali mi Ivo rukom dade znak da sjednem. Gledamo ono dvoje čekajući što će dalje biti. Poče Stipe čudnim glasom ispitivati curu odakle je, što radi tu, kako je došla, gdje stanuje, je li došla sama, da li ju je strah poslije onoga što se je desilo na Braču …
Iznenađena žena se spusti na stolicu, gledajući ga začuđeno i poče svoju priču. On je prati i svako toliko vremena briše nos, oči i čelo ne skidajući pogled sa nje. Saznasmo i nas dvojica da je studentica ekonomije, stara 21 godinu. Ime joj je Petra. Došla je sa momkom iz Niša. Ima neke rođake u Zadru i oni su je pozvali. Nikada prije nije bila u Hrvatskoj. Malo ih je strah. Momak radi u kuhinji u nekom hotelu u Zadru. Nada se da će za dva mjeseca zaraditi za odjeću i da neće biti problema. Stanuje u potkrovlju, ali je jeftin stan. S njom su još dvije cure. Jedna je isto iz Srbije, a druga iz Bosne. Rade po 12 sati, svaki dan. Zadovoljna je s plaćom, jer kod njih ne bi imala ništa da zaradi.
Zastade ona za trenutak, kao da joj je nestalo priče, ali prije nego što nastavi, započe Stipe. Priča joj kako je odrastao, bio na moru, u Americi … imao sina, Petra, koji je studirao ekonomiju … I sve do dana kada je saznao da mu je u ratu pogin’o sin, star 21 godinu. Gleda ga ona, bez daha sluša starca, a onda pokri lice rukama i naglas zaplaka. Zatim ustade i zagrli Stipu, čija stara ramena počeše da se tresu.
“Haj’mo”, kaže Ivo ustajući, “ja ne mogu to gledati.”
Krenusmo nas dvojica u noć bez riječi, i tek tada opazih suze na njegovom licu. A on se okrenu prema meni pa reče: ” A i tebe to rasplaka …” i pruži mi maramicu.
Bela kava sa mlekom
Sjedim uz more s Ivom, dugogodišnjim poznanikom i domaćinom za vrijeme ljetovanja na otoku s kojeg se lijepo vide pročelja zadarskih kuća, koja posebno noću svjetlima krase taj dio jadranske obale. Sunce se polako skriva negdje u moru prema Dugom otoku. Blagi vjetrić hladi užareni kamen i asfalt na terasi stare seoske gostionice, u kojoj se u vrućim danima i večerima sakupljaju uglavnom muški, malobrojniji žitelji sela i poneki zalutali gost. Poznaju se ti redovni gosti, jer tu preko ljeta provode vrijeme pričajući već stotine puta ispričane priče i bježeći, kako kažu, od dosadnih žena. Njihova starost je negdje između sedamdeset i devedeset godina. Moj poznanik i prijatelj je sa pedeset pravi mladić među njima. Tako ga i zovu, kaže on, dok čekamo nekoga da nas posluži. Sjeli smo za malo udaljeniji stol da bi bar malo mogli čuti jedan drugog od buke koju su pravili ostali gosti. Priča mi Ivo kako su tu u selu uglavnom stari ribari i pomorci, kojima je to druženje jedina zabava prije nego završe na seoskom groblju iznad sela. Nekoliko godina se nismo sreli, dosta toga se desilo i promijenilo, djeca postala odrasli, učenici postali studenti, a nas dvojica isti, kaže on u šali. Nekoliko metara od nas za jednim stolom sjede četvorica naizgled dobrih poznanika, koje Ivo pozdravi i usput im ispriča vic o Muji i Fati. “Nikad ovaj da dođe pameti, kaže jedan od četvorice smijući se. “Ive, jesi li čuo, Mate ima novu konobaricu, pa smo došli pogledati kakva je”, kaže drugi, a treći dodaje: “Kaže da dolazi u devet, pa čekamo.”
“To ti je seoska kafana”, priča Ivo. Baš “kafana” je rekao. Opet ponavlja priču iz rata, kada su po Zadru padale granate. Bio je vojnik, ali negdje u skladištu, tako da sam nije doživio strahote i patnje koje su doživljavali njegovi prijatelji i poznanici.
Sjedim bliže onoj četvorici, tako da čujem i njihov razgovor, dosta su glasni pa to baš i nije teško. Pričaju o nedavnom incidentu na Braču, gdje je nekim mladim ljudima smetalo što drugi mladi ljudi nisu imali isti naglasak, pa su ih na čudan način podsjetili na to. Napola se svađaju oko toga, da li bi se predsjednica Hrvatske trebala opet kandidirati. A onda promijeniše temu. Počeše pričati što su sve doživjeli u prošlom ratu, kako su bježali, kako je onaj poginuo, onaj drugi sve izgubio, netko treći pred svojima – našima, pobiga u Srbiju, jer je branio svog susjeda, koji je bio njihov, pred našima. Pa opet promjena teme. Govore o tome kako ne treba progoniti njihove. Pa i oni su ljudi, zaključe jednoglasno. Bolje da nam i oni dolaze u goste i da rade, nego ovi što bježe iz Afrike. “Ni Bosanci nam više ne dolaze”, biva njihov zaključak.
“Da i mi sačekamo konobaricu”, kaže Ivo, gledajući prazne čaše pred nama, “ili idemo kod nas na terasu?” Predlažem da sačekamo i vidimo kako će se ova, svakako zanimljiva predstava s konobaricom, na kraju završiti. Ona četvorica pitaju vlasnika Matu što je sa konobaricom, pola deset je već, a nje nema. Njemu neće ništa naručivati, govore mu. Zapitkuju koliko je stara, odakle je. Zafrkavaju jadnog Matu, koji sa svojih stotinjak kila napola trči sa jednog na drugi kraj terase trudeći se da posluži žedne goste.
Priča Ivo o sinovima, skoro dva metra narasla, obojica. Jedan mu radi u vojsci, kaže, a ovaj drugi studira i preko lita radi što god mu tko da. A onda opet počne zadirkivati onu četvoricu, kako će ostati bez večere čekajući Matinu konobaricu. Pitam ga kako on gleda na sve ovo poslijeratno događanje na ovim prostorima. A bio je i u ratu. Morao je bježati i spašavati porodicu, kupiti dijelove granata po dvorištu kuće u Zadru. Sahranjivati prijatelje. Zanima me njegovo mišljenje, jer nikada za sve te godine druženja sa njim i njegovom porodicom nisam čuo nešto slabo ili grubo o bilo kome, pa čak ni o onima, koji su im iz sigurnih skrovišta rušili kuću. Sve te priče su u detalje prepričavali, ali bez ikakve mržnje ili želje za osvetom. Da je bio rat, ljudi su zavedeni, “sirotinja uvijek nastrada, tako je bilo i tako će biti do kraja svita”, govorila je njegova majka. “Nikoga ja nisam mrzio niti mogu mrziti”, kaže Ivo. Sve ove gluposti pravi mali broj ljudi, koji samo štete našoj državi a i sebi. Što je kriva ova sirotinja, koja dolazi da nam spasi litinu, da nam čisti sobe i kupi smeće. Naših nema. Odoše!”
“Evo je!” čuje se od susjednog stola. Dvadesetak metara od nas iz lokala izađe djevojka, visoka, duže crne kose, obučena u široke hlače i tijesnu majicu. Sve glave u tom trenutku se okrenuše njoj. Gledamo ja i Ivo onu četvoricu, koji kao radar prate svaki njen gib, dok ona kupi čaše i flaše sa stolova. Jedan od njih se pita: “Zašto joj trebaju duge gaće, i to široke, na ovoj sparini.” Mašu joj, dižu ruke, naručili bi. Ali ona smireno kupi flaše, briše stolove. I tek kada je uredila zadnji sto i poravnala stolice, dođe do glasnih gostiju pozdravljajući ih klimajući glavom.
“Izvolite”, progovori gledajući u njih.
“Pivu, Karlovačku … Karlovačko … Ožujsko … kavu”, čuju se želje gostiju koji žarećim očima prate svaki pokret mlade žene, kao što mačka, čekajući pred mišjom rupom, ne skida pogled sa svog umišljenog plijena.
“Znači, tri pive … Belu ili crnu kafu … sa mlekom ili bez?” pita ona onog koji je želio da se osvježi toplim napitkom, pišući u blok želje gostiju.
Nastade tišina oko tog stola, a svi drugi gosti koji su čuli tu zadnju rečenicu, okrenuše se u smjeru tog glasa. Pogledasmo se i ja i Ivo. Stavi on prst na usta želeći da i ja šutim. Gledamo onu grupu, a oni kao u usporenom snimku ne znaju što bi s rukama i nogama.
“Bez”, kaže onaj sa kavom, a konobarica skoro trčećim korakom pobježe u lokal. Gledaju ona trojica koja su naručila pivo, još uvijek kao zaleđena za njom ne zboreći ni riječi, dok četvrti kao da je nešto slabo napravio, sakriva pogled od njih.
Nad morem se spustila noć, svjetla zadarskih kuća uz obalu trepere nad tamnom vodom i blag vjetrić osvježava priobalje i zrak nad nama. Grupa za susjednim stolom je polako došla k sebi, pa nastaviše sve glasnije prepričavati svoje ribarske i pomorske priče, da bi u jednom trenutku počeli zezati onog kafedžiju, da li želi još jednu kafu sa belim mlekom? Neko vrijeme su se tako zabavljali, glasno se smijući provocirajući jedan drugoga, ali pošto su za taj dan očito istrošili priče, počeše da se razilaze. Jedan po jedan odlaze uz obećanje da se sutra opet nađu tu i nastave gdje su danas stali. Za stolom ostade samo onaj što je naručio kavu.
Konobarica stoji naslonjena na stube kod ulaza u lokal, gleda prema Zadru i povremeno baci pogled u našem smjeru. Naš susjed sa praznom šalicom u ruci digne ruku tražeći račun. Ona mu ubrzo naplati, a onda se okrene prema nama i upita na kratko: “Još nešto?”
“Ne hvala”, odgovorismo istovremeno, “samo nam donesite račun.”
“Živi sam, nesretan čovik“, kaže mi Ivo šapatom, glavom pokazujući prema susjednom stolu. “Lani mu umri žena. Rak. Bila je dvadeset godina mlađa od njega. U selu po pravilu prvo umiru muški, a eto kod njega je bilo drukčije. Bio je na brodu. Zaradio dosta, kupio kuću ovdje, oženio se, dobili sina. Petar mu je bilo ime. Stipe je dobričina, zna ga po Dalmacije. Živjeli lijepo, sretno. Petar rastao, bio dobar đak. I počeo da studira ekonomiju. A onda poče rat. Im’o je dvadeset i jednu godinu. Htio je u vojsku. Branili mu, ali ga nisu mogli zadržati. Nije dugo ratov’o. Poginu već drugi mjesec. Sahranismo ga. Pola Zadra i cijelo selo je došlo na sahranu. Otac, ovaj ovdje, dvaput se pokušao obisiti, ali su ga spasili. A lani mu ode i žena.”
Gotovo u jednom dahu, ispriča mi Ivo jednu sudbinu. Slušam ga ne dišući. Ponovo gledam sa strane onog nesretnog čovjeka, sada u sasvim drugom svjetlu. Opet se pojavi konobarica, noseći u ruci naš račun. Odlazeći upita starca da li želi još nešto, jer uskoro zatvaraju. Pogleda je on brišući desnom rukom oko. Komarac, pomislih ja. Ali poslije čovjek uze iz džepa maramicu pa obrisa oči, a onda i nos. “Bil’ mogla malo sisti kod mene, dite? zamoli je on. Ona iznenađena gleda starog čovjeka, izbrazdanog lica i krvavih očiju. Nas dvojica smo već počeli da ustajemo, ali mi Ivo rukom dade znak da sjednem. Gledamo ono dvoje čekajući što će dalje biti. Poče Stipe čudnim glasom ispitivati curu odakle je, što radi tu, kako je došla, gdje stanuje, je li došla sama, da li ju je strah poslije onoga što se je desilo na Braču …
Iznenađena žena se spusti na stolicu, gledajući ga začuđeno i poče svoju priču. On je prati i svako toliko vremena briše nos, oči i čelo ne skidajući pogled sa nje. Saznasmo i nas dvojica da je studentica ekonomije, stara 21 godinu. Ime joj je Petra. Došla je sa momkom iz Niša. Ima neke rođake u Zadru i oni su je pozvali. Nikada prije nije bila u Hrvatskoj. Malo ih je strah. Momak radi u kuhinji u nekom hotelu u Zadru. Nada se da će za dva mjeseca zaraditi za odjeću i da neće biti problema. Stanuje u potkrovlju, ali je jeftin stan. S njom su još dvije cure. Jedna je isto iz Srbije, a druga iz Bosne. Rade po 12 sati, svaki dan. Zadovoljna je s plaćom, jer kod njih ne bi imala ništa da zaradi.
Zastade ona za trenutak, kao da joj je nestalo priče, ali prije nego što nastavi, započe Stipe. Priča joj kako je odrastao, bio na moru, u Americi … imao sina, Petra, koji je studirao ekonomiju … I sve do dana kada je saznao da mu je u ratu pogin’o sin, star 21 godinu. Gleda ga ona, bez daha sluša starca, a onda pokri lice rukama i naglas zaplaka. Zatim ustade i zagrli Stipu, čija stara ramena počeše da se tresu.
“Haj’mo”, kaže Ivo ustajući, “ja ne mogu to gledati.”
Krenusmo nas dvojica u noć bez riječi, i tek tada opazih suze na njegovom licu. A on se okrenu prema meni pa reče: ” A i tebe to rasplaka …” i pruži mi maramicu.