U Bračkom kanalu
Sred mraka
Sija Zvijezda Danica
Brod luđaka! (novomrdujska, šoto-noće)
Jednom davno čovjek uzme drvo i potpiše se na more, ko na svoje. To mrkoj vodi ne bi mrsko pa pusti čeljade da se umisli kako je to istina i da se s tim snom i obavezom kao takvom i nosi. Al’ nosili su snovi čovjeka tamo daleko, do u beskraj iza horizonta. Iza Zone sumraka. Daleko.
Izmisli ovaj kradljivca vjetra, te kad ga priveže za drvo i ne bi mu ravna, pa se uputi oholo sve do kraja svijeta, k’o po svoje, kao lako ćemo, a kad ga nađe, miran i spokojan vrati’će se on vrtlu svome, na svoj kupus i bob. Njegova priča bi’će gotova.
No more je zajeban igrač, i ako nemaš jaku akužu, adute, nemaš šanse; u njega su karte, igra uvijek u paru, nikada sam, a taj partner njegov, vjetar, opasan je i sam. Dvojac pomrsi račune naduvenku, snove mu vrate u plićak. Priču na početak.
Čovjek se nije dao, najizdržljivija je to beštija, s vremenom je naučio krasti vjetra sve više i brazda mu je bivala sve dulja. Nemir ga je gonio sve dalje. Obašao je sva mora, na sve načine, ipak kraju svijeta nikada nije bio ni blizu. Svukao je drvo, obukao gvozd, nahranio ga motorom, te na kraju željezo zamijenio plastikom. No sve je ostalo isto. Priča još traje.
More je okruglo i ne mo’š mu uć u kraj. Još ga taj tamo negdje u snovima nepoznat čeka. Ostao je to samo san. San s početka, u kojem zagrljen vjetrom prepustiš se drvu da u moru zapiše tvoju priču.
Mrdujska regata je jedna takva priča, san svih splitskih jedriličara a i šire, sedamdeset i četvrta za redom. Sve je isto ko na početku samo što drvo više nije u modi. Nosi se plastika i kevlar i dakron i sponzor. Od kevlara pa do dakrona su jedra. Sponzor je samoljepljiv.
Bura je od sinoć među nama. Uplela je pjesmu među jarbolske sajle a more ukrasila merlićima, sve do Italije. Nabrajam joj sve po spisku što mi ne da da na miru zalijepim startni broj i sponzora – ovaj zadnji pod obavezno! Dok visim glavom nadolje (jebiga, nije to više za moja škinja; ha, ha, još i ne znam što me čeka!!) i more samo što mi ne pljucne u lice, pada mi na pamet ona što kruži internetom: T me jebe žena, T me jebe šef, T nemam para, T sam u dugovima, T imam viška kilograma (godina), ma jebo T život… Toliko o modernim vremenima. Za sad. Problem je bura.
– Lako ćemo mi do Mrduje, samo biće problem za se vratit! – tumači Stosha, skiper i vlasnik naše jedrilice.
No, kako ćemo uopće i do starta? Motor nam je u kvaru i ne bi smjeli izaći na regatu. Pod opće. Opasno je. Ipak, to je sređeno – obećali su mu tegljenje. Dogovor je dogovor. Nema frke, bi’ćemo na startu. Glavno da krenemo, a o povratku ćemo na povratku. Opet će nas neko potegnut. Naravski.
Lučica Labuda u bojama. Sve sama gola plastika. Ikonografija iz Noći gutača reklama. Čudan glamur sa sjevera i šminka. Jebešga, utučena je u ovo velika lova. Mrduja je, zahvaljujući sponzorima, postala primamljiva u Hrvata. Svatko tko drži do sebe, i ne zna što će s lovom, navukao se na plastiku i kevlar ili dakron. Tu je. Navukle su se i važne i medijski eksponirane face. K’o brekulje na smokve i govna. Izabrana estradna i politička grla. Likovi s krme. Svakog prima po jedan brod. Pomno izabran! Ne bilo kakav. Plastičan, bijeli u bojama. Trik sponzora.
Mrse se konopci i psovke. Kamera titra jajca faci što pokazuje na brod iza sebe: “Neznan još jelto moj brod, jel ovaj?” – dobacuje nekome malo dalje pa se vraća u kameru nonšalantno – “Al’ ako je, znam sigurno, ma sto-posto, bićemo prvi! Ha! Ha! Jelda san bija dobar?”. Spontana atmosfera. Za popizdit. Toliko o modernim vremenima. Za sada. Naš problem je bura.
Dolazi nam šjor Neno Alujević, legenda Labuda. Objašnjava Stoshi kojih manevra da se drži na startu. Pozdravlja nas, bome smo kolege, da, kolege, i njegova je Lutalica ljepotica od drva. Drže nas još snovi.
Lučica se nervozno prazni. Leu ništa ne promiče. Gužva za što bolji štartni požicijun. Devet je i po.
– Neću vas moć potegnit! – viče tip s gumenjaka, iza njega prede dvjesta zarobljenih konja – Fortunal je omar kal se izađe. Jebiga, to je drvo. Ima tu četiri, pet ton. Baciće i mene i vas na sike! Teški ste. Aj, žaj mi je.
Okrene skupu ergelu na mjestu i pohita o svom poslu – prema samolebdećem komadu lijepe plastike. Toliko o modernim vremenima. Za sada. Naš je problem ostala bura.
Ostali smo sami. Lučica se skoro ispraznila. Pametnome dosta, ali ne i nama. Pušimo i beštimamo. Puši nas troje, psujemo svi. Nas četvorica. Posada Astraeosa, Zvijezde Danice. Vjetar nas je prikovao za vez i ne da nam vani. Deseta je ura. Vrijeme je. Ne čuje se startni hitac. Daleko su, a i bura ne pušta zvuk ka nama.
– Ja ću vas povuć, pa ako poginemo, poginićemo svi! – odnekud se stvorio vlasnik susjedne jedrilice na vezu. Zakasnio čovjek.
– Vi komodno zginite, ma ja, bogami, neću, a ni ove pizdice! – žena će mu. Držala je najlon-mrežu punu mušmula. Nisu bili ludi. Regata obično traje četiri do pet sati, čekao ih je, majke mi, dobar obid. Pizdice na buzaru.
Vuče nas do pola splitske luke. Bura plete u svih šesnaest. Pardon, dvadeset i još poneki. Čvor. Po portu se vrte oni koji su već odustali. Slomljeni jarboli, iskidana jedra. Ne mo’š se s morem zajebavat, uvijek igra u paru. Srećom imaju motore pa su tako i gore havarije izbjegnute. Tu, usred splitske luke! Mi nemamo motor. Dobro, imamo, al’ ne funkcijoniše.
Podižemo flok i skraćeno glavno jedro. Adio pameti! Nema natrag! Prepušteni smo sami sebi. Nemamo kad za šjor Alujevićeve manovre. Bura nas prepoznaje i elegantno ubacuje u igru.
– Jebote led… – zima je, iako smo dobro natkoženi grize, more je to, a i ljetu je kraj, gledam prema Braču i Šolti, jok, ne vide se, dodajem – …ako bura pojača nema odustajanja niti povratka. Nikome! Biće ovo najveći spontani zbjeg put Italije od pespete! – Preko dvjesta pedeset jedara pokriva nam horizont.
Daleko su, daleko. Imaju po ure fore, no ne damo se. Igramo muški. Astraeos šiba na vjetru. Stižemo prve misérables.
– Ne, ne i ne! – viče Barny – Neću to! Hoću da osvojim fair-play, kužiš. Moramo bit zadnji!
– Ne boj se, ovi neće do Splita do noći! Ako ovako nastavimo morebit da ćemo i osvojit taj pehar – iskusan je Stosha.
Bura je na našoj strani, hrani nam jedra obilato. I more, more-sedam, voli nas. Propušta nas niz vrhove valova. Žurimo naprijed. Već ih je nekoliko iza nas. Usprkos motoru što im pomaže. Aha! Leo o svom poslu. Svi digitalno zabilježeni. I još puno toga. Po zanatu. Uredno se izmjenjujemo za kormilom. Sve smo brži.
Dok lijepi i poznati ulaze u Splitska vrata, mi smo nasred kanala. Nema problema. Vrijeme je za kruh i paštetu, mortadelu i sir, vino i pivce. Sve to pod kutom od 30º. Možemo mi to.
Prestižemo još jednoga. Odmahujemo jedni drugima. Tip s jedrilice pozdravlja Stoshu imenom.
– Koji ti je ovo? – pitamo ga.
– Nemam pojma, nisan ga dobro vidija. Mene ti svi znaju, a ja samo nekolicinu.
Kako to? Pa svi poznati su na odbjeglim lađama. U sjeni kevlara i dakrona. Tko je onda Stosha i tko smo nas ostala trojica? Znači, red je da se, to znači, i predstavimo. Evo nas:
Skiper i gazda drvene lađe na tekstil, Dalibor Stosha Stošić, profesor na ALU- Zagreb, kipar svjetskih gabarita i priznanja. Skulpture mu drže muzeji i galerije koje drže do sebe. Jako Unknown Person.
Prvi do njega, Renato Barny Baretić, novinar i književnik, dobitnik pet najbitnijih književnih nagrada za lanjski prvijenac Osmi povjerenik, plus nagrada fair-play s Stoshom (s njihove zadnje zajedničke regate – bili su, naime, zadnji). Jako Unknown Person.
Leo Nikolić, srednjoškolski moreplovak (tj., znači, školovani pomorac – jedini među nama) i odrasli umjetnik, grafičar i dizajner, grafički urednik te foto-kolumnista Feral Tribune-a i fotograf istoimene tiskovine, DJ u miru. Jako Unknown Person.
Autor ovoga teksta, tj., ja, koji ponešto i ponekad još i crta, za stalno, u Feral Tribune-u, po nekima greškom novoizabrani šef spli’skih škovacina, po nekima ne, to jest, znači, zabunom, kao i da je, a nije. Jako Unknowen Person.
Ter, fali peti, Željko Vukmirica, glumac, koji je trebao biti glavna atrakcija našega broda, a i cijele regate, u bijeloj maršalskoj uniformi na čelu kolone, s megafonom, nažalost, znači, nije stigao. To jest, jako Unknown Person.
Ulazimo u Splitska vrata. Oni profesionalci već su okrenuli Mrduju i sad su u ravan s nama. Samo što su nam pravci različiti.
– A šta je ‘keveliri’ i ‘dakrule’? Prepali smo se! Odustali, jelte?! – zajebaje se u njihovom smjeru Barny.
– Pa, no, gde je ta Ada Mrdulja? Mrda li se dali mrda! Oćel skoro? – Barny je od volje. Ovaj Purger zbilja voli more.
– Ada Pomerulja! – nadovezuje se Leo. Ala što nam je dobro. Guštamo.
Okrećemo Mrduju. Podne i po. Ludilo! Čudo jedno. Samo da smo krenuli na vrijeme, gdje bi nam bio kraj! Došli smo do kraja svijeta i evo nas natrag. U priči smo. Zvone mobiteli. Puni smo sebe. Doći ćemo na vrijeme. Pehar za fair-play prepuštamo nekome drugima. Neka i njima nešto.
Podižemo glavno jedro do kraja i … jok! Vrti nas u mjestu. Izvlačimo se nekako prema Bobovišću.
– Sebi! Sebi! (ili) Ajde u orcu! (ili) Kradi, kradi! – viče stalno Stosha onome koji je na kormilu.
Dovoljan je sekund, da zapališ duvan, dodaš pivce ili primiš isto, da se obratiš jednome od onih do tebe, dovoljan je sekund i vraćaš se u poziciju od prije desetak minuta. Dovoljan, minus dva, sjedi i jedri. More i vjetar kao da su se posvetili samo nama. Ne propuštaju nas. Što ti je ljubav!
– Orca, orca! Jeben ti mater i oca! – nije nam više do zajebancije.
Treća je ura. Kaže Vjera, hoćemo li brzo?, hoće li nas dočekat?, gleda ona s Ježinca, desant jedara ide na nju, jesmo li i mi među njima? Tješimo se kako su još izgledne šanse za onaj pehar, ipak. Možda. Ne usuđujemo se pitat vjetar ima li on što s tim.
Opet skraćujemo glavno jedro. Izvlačimo se iza punte Glavice u Brački kanal. Jedva. Evo nas. Buri na megdan. Pravac Pridzidnica, Čiovo. More nas gura niže, na Mavaršticu.
– Na! Na! Eto vam, kad nemate ni pameti ni motora. Sa’ ćete imat bar mokru guzicu! – kao da čujemo more dok nam daje po ušima i naniže.
Moramo držat kontra-piz. Zajeb je to. Mokri smo samo tako, al’ se s boka broda zaklinjemo moru (kad nam je već otp’o Maršal, jelda?!) da se sa svoga mjesta ne mičemo. Razumije ono.
Nestaju i posljednja jedra iz našeg vidokruga. Barniju ne ide u glavu da neće osvojit i drugi fair-play. Došli smo pod Čiovo i okrećemo prema Stivanu (Sutivan), natrag za Brač. Dan pomalo navlači koprenu. Brač – Čiovo. Ponovo. Prolaze sati.
Regata je već i službeno gotova. Nije nas više ni briga. Ostajemo sami. Družimo se, more, bura, sunce i mi. Sunce još samo neko vrijeme pa zatvori butigu i ono. Noć je. Palimo svjetla.
Svijetli Split. No, ni Brač ni Šolta ne daju se sa suprotnih obala. Svijetle k’o reklama. Nema ništa bez reklame. Sponzorsku je reklamu otkinula bura te more progutalo, da oslobode drvo i da je od gada više ne gledaju.
– Diste? – pitaju iz Labuda.
– Dismo? Tu smo dismo i lipo nan je! Zajebi, ne triba nan niko!
Nitko nas neće dočekat i oteglit do lučice. Tamo je na terafermi, na kraju, njima fešta već počela. A nama kraju još nema. Niti znamo kada ćemo mu u kraj doći. Nema zaustavljanja.
Vela dare necessere est!, jedriti se mora!
Tu nema boga, do mora i bure same. Vjereni s burom, nismo mogli mladoj tek tako umać. Nije nam bilo spasa.
– A da spičimo u Supetar, vežemo barku na sigurno i trajektom dođemo doma?! – čežnjutljivo gleda Leo trajekt što nam je presjekao put i utopio se u svjetla Supetra.
Dopizdilo mu je već. Nije nazirao kraj ovome, moreplovac što se odrekao mora zarad umjetnosti. Nije mu bila laka. I još ga je sutra čekala jedna regata pride, Murter i Latinsko idro. Barny je u međuvremenu ubio oko.
Dopalo me kormilo. Oko mene sve je crno-bijeli film. Unutra sam. U projekciji. Na vjetru među zvijezdama. Njihovo slabašno svjetlo određuje mi prostor. Tih dvadeset, trideset kvadrata mi je dovoljno. Što će mi više?! Mogao sam ovako, tu u metrou Zone sumraka, do iza kraja svijeta. Vožnja za luđake besplatna. Nije mi se vraćalo. Dopalo mi se. Postajalo je opasno.
Doma! Doma! Gore-dolje, gore-dolje, gore ne može… Oči od soli, tijelo od boli… ipak, Split je tu, evo ga, još malo.
Iznad nas veličanstvena sjena reže svjetlost velegrada. Spomenik palom pomorcu, najelegantniji svjetionik i spomenik poslijeratne Juge. Tridesetak metara njegovog mraka sramota su za ovaj grad, za ovu regiju, za ovu državu takozvane pomorske orijentacije. U ”doba mraka” tisuće i hiljade njegovih luxa ucrtavalo je sigurnu rutu kroz tamne vene straha. Pišam se, baš tu, s kuverte Astraeosa, Zvijezde Danice, u škafet, di joj obraz stoji, državi koja gasi svjetlo.
Prošlo je osam. U luci smo. Držimo se šjor Neninih savjeta. Ali ne ide. Posred porta usidreni jedrenjaci! Odakle sad oni? Oni se sigurno pitaju, odakle sad ovi? Ne damo se. Ne smije biti greške. Nema zaustavljanja do veza u lučici Labuda. Spuštamo jedro. Skraćujemo flok. Lagan poljubac bure na rastanku, kaže vjerenica, volim vas. Ostavlja nas moru da nas ono nježno ušuška uz sam vez. I bi tako. K’o u picino oko. Zna Stosha znanje. U osam i po. Ćipo.
Deset sati u pokretu. Pokreti, pokreti. Svi su upisani u ovu plemenito drvo pod nogama mi. Astraeos. Zvjezdano drvo. Ljubim to drvo.
(Alem Ćurin, na sigurnome, dva desetoga, jeseni nula pete)
Vjerenici bure
(Vela dare necessere est!)
U Bračkom kanalu
Sred mraka
Sija Zvijezda Danica
Brod luđaka!
(novomrdujska, šoto-noće)
Jednom davno čovjek uzme drvo i potpiše se na more, ko na svoje. To mrkoj vodi ne bi mrsko pa pusti čeljade da se umisli kako je to istina i da se s tim snom i obavezom kao takvom i nosi. Al’ nosili su snovi čovjeka tamo daleko, do u beskraj iza horizonta. Iza Zone sumraka. Daleko.
Izmisli ovaj kradljivca vjetra, te kad ga priveže za drvo i ne bi mu ravna, pa se uputi oholo sve do kraja svijeta, k’o po svoje, kao lako ćemo, a kad ga nađe, miran i spokojan vrati’će se on vrtlu svome, na svoj kupus i bob. Njegova priča bi’će gotova.
No more je zajeban igrač, i ako nemaš jaku akužu, adute, nemaš šanse; u njega su karte, igra uvijek u paru, nikada sam, a taj partner njegov, vjetar, opasan je i sam. Dvojac pomrsi račune naduvenku, snove mu vrate u plićak. Priču na početak.
Čovjek se nije dao, najizdržljivija je to beštija, s vremenom je naučio krasti vjetra sve više i brazda mu je bivala sve dulja. Nemir ga je gonio sve dalje. Obašao je sva mora, na sve načine, ipak kraju svijeta nikada nije bio ni blizu. Svukao je drvo, obukao gvozd, nahranio ga motorom, te na kraju željezo zamijenio plastikom. No sve je ostalo isto. Priča još traje.
More je okruglo i ne mo’š mu uć u kraj. Još ga taj tamo negdje u snovima nepoznat čeka. Ostao je to samo san. San s početka, u kojem zagrljen vjetrom prepustiš se drvu da u moru zapiše tvoju priču.
Mrdujska regata je jedna takva priča, san svih splitskih jedriličara a i šire, sedamdeset i četvrta za redom. Sve je isto ko na početku samo što drvo više nije u modi. Nosi se plastika i kevlar i dakron i sponzor. Od kevlara pa do dakrona su jedra. Sponzor je samoljepljiv.
Bura je od sinoć među nama. Uplela je pjesmu među jarbolske sajle a more ukrasila merlićima, sve do Italije. Nabrajam joj sve po spisku što mi ne da da na miru zalijepim startni broj i sponzora – ovaj zadnji pod obavezno! Dok visim glavom nadolje (jebiga, nije to više za moja škinja; ha, ha, još i ne znam što me čeka!!) i more samo što mi ne pljucne u lice, pada mi na pamet ona što kruži internetom: T me jebe žena, T me jebe šef, T nemam para, T sam u dugovima, T imam viška kilograma (godina), ma jebo T život… Toliko o modernim vremenima. Za sad. Problem je bura.
– Lako ćemo mi do Mrduje, samo biće problem za se vratit! – tumači Stosha, skiper i vlasnik naše jedrilice.
No, kako ćemo uopće i do starta? Motor nam je u kvaru i ne bi smjeli izaći na regatu. Pod opće. Opasno je. Ipak, to je sređeno – obećali su mu tegljenje. Dogovor je dogovor. Nema frke, bi’ćemo na startu. Glavno da krenemo, a o povratku ćemo na povratku. Opet će nas neko potegnut. Naravski.
Lučica Labuda u bojama. Sve sama gola plastika. Ikonografija iz Noći gutača reklama. Čudan glamur sa sjevera i šminka. Jebešga, utučena je u ovo velika lova. Mrduja je, zahvaljujući sponzorima, postala primamljiva u Hrvata. Svatko tko drži do sebe, i ne zna što će s lovom, navukao se na plastiku i kevlar ili dakron. Tu je. Navukle su se i važne i medijski eksponirane face. K’o brekulje na smokve i govna. Izabrana estradna i politička grla. Likovi s krme. Svakog prima po jedan brod. Pomno izabran! Ne bilo kakav. Plastičan, bijeli u bojama. Trik sponzora.
Mrse se konopci i psovke. Kamera titra jajca faci što pokazuje na brod iza sebe: “Neznan još jelto moj brod, jel ovaj?” – dobacuje nekome malo dalje pa se vraća u kameru nonšalantno – “Al’ ako je, znam sigurno, ma sto-posto, bićemo prvi! Ha! Ha! Jelda san bija dobar?”. Spontana atmosfera. Za popizdit. Toliko o modernim vremenima. Za sada. Naš problem je bura.
Dolazi nam šjor Neno Alujević, legenda Labuda. Objašnjava Stoshi kojih manevra da se drži na startu. Pozdravlja nas, bome smo kolege, da, kolege, i njegova je Lutalica ljepotica od drva. Drže nas još snovi.
Lučica se nervozno prazni. Leu ništa ne promiče. Gužva za što bolji štartni požicijun. Devet je i po.
– Neću vas moć potegnit! – viče tip s gumenjaka, iza njega prede dvjesta zarobljenih konja – Fortunal je omar kal se izađe. Jebiga, to je drvo. Ima tu četiri, pet ton. Baciće i mene i vas na sike! Teški ste. Aj, žaj mi je.
Okrene skupu ergelu na mjestu i pohita o svom poslu – prema samolebdećem komadu lijepe plastike. Toliko o modernim vremenima. Za sada. Naš je problem ostala bura.
Ostali smo sami. Lučica se skoro ispraznila. Pametnome dosta, ali ne i nama. Pušimo i beštimamo. Puši nas troje, psujemo svi. Nas četvorica. Posada Astraeosa, Zvijezde Danice. Vjetar nas je prikovao za vez i ne da nam vani. Deseta je ura. Vrijeme je. Ne čuje se startni hitac. Daleko su, a i bura ne pušta zvuk ka nama.
– Ja ću vas povuć, pa ako poginemo, poginićemo svi! – odnekud se stvorio vlasnik susjedne jedrilice na vezu. Zakasnio čovjek.
– Vi komodno zginite, ma ja, bogami, neću, a ni ove pizdice! – žena će mu. Držala je najlon-mrežu punu mušmula. Nisu bili ludi. Regata obično traje četiri do pet sati, čekao ih je, majke mi, dobar obid. Pizdice na buzaru.
Vuče nas do pola splitske luke. Bura plete u svih šesnaest. Pardon, dvadeset i još poneki. Čvor. Po portu se vrte oni koji su već odustali. Slomljeni jarboli, iskidana jedra. Ne mo’š se s morem zajebavat, uvijek igra u paru. Srećom imaju motore pa su tako i gore havarije izbjegnute. Tu, usred splitske luke! Mi nemamo motor. Dobro, imamo, al’ ne funkcijoniše.
Podižemo flok i skraćeno glavno jedro. Adio pameti! Nema natrag! Prepušteni smo sami sebi. Nemamo kad za šjor Alujevićeve manovre. Bura nas prepoznaje i elegantno ubacuje u igru.
– Jebote led… – zima je, iako smo dobro natkoženi grize, more je to, a i ljetu je kraj, gledam prema Braču i Šolti, jok, ne vide se, dodajem – …ako bura pojača nema odustajanja niti povratka. Nikome! Biće ovo najveći spontani zbjeg put Italije od pespete! – Preko dvjesta pedeset jedara pokriva nam horizont.
Daleko su, daleko. Imaju po ure fore, no ne damo se. Igramo muški. Astraeos šiba na vjetru. Stižemo prve misérables.
– Ne, ne i ne! – viče Barny – Neću to! Hoću da osvojim fair-play, kužiš. Moramo bit zadnji!
– Ne boj se, ovi neće do Splita do noći! Ako ovako nastavimo morebit da ćemo i osvojit taj pehar – iskusan je Stosha.
Bura je na našoj strani, hrani nam jedra obilato. I more, more-sedam, voli nas. Propušta nas niz vrhove valova. Žurimo naprijed. Već ih je nekoliko iza nas. Usprkos motoru što im pomaže. Aha! Leo o svom poslu. Svi digitalno zabilježeni. I još puno toga. Po zanatu. Uredno se izmjenjujemo za kormilom. Sve smo brži.
Dok lijepi i poznati ulaze u Splitska vrata, mi smo nasred kanala. Nema problema. Vrijeme je za kruh i paštetu, mortadelu i sir, vino i pivce. Sve to pod kutom od 30º. Možemo mi to.
Prestižemo još jednoga. Odmahujemo jedni drugima. Tip s jedrilice pozdravlja Stoshu imenom.
– Koji ti je ovo? – pitamo ga.
– Nemam pojma, nisan ga dobro vidija. Mene ti svi znaju, a ja samo nekolicinu.
Kako to? Pa svi poznati su na odbjeglim lađama. U sjeni kevlara i dakrona. Tko je onda Stosha i tko smo nas ostala trojica? Znači, red je da se, to znači, i predstavimo. Evo nas:
Skiper i gazda drvene lađe na tekstil, Dalibor Stosha Stošić, profesor na ALU- Zagreb, kipar svjetskih gabarita i priznanja. Skulpture mu drže muzeji i galerije koje drže do sebe. Jako Unknown Person.
Prvi do njega, Renato Barny Baretić, novinar i književnik, dobitnik pet najbitnijih književnih nagrada za lanjski prvijenac Osmi povjerenik, plus nagrada fair-play s Stoshom (s njihove zadnje zajedničke regate – bili su, naime, zadnji). Jako Unknown Person.
Leo Nikolić, srednjoškolski moreplovak (tj., znači, školovani pomorac – jedini među nama) i odrasli umjetnik, grafičar i dizajner, grafički urednik te foto-kolumnista Feral Tribune-a i fotograf istoimene tiskovine, DJ u miru. Jako Unknown Person.
Autor ovoga teksta, tj., ja, koji ponešto i ponekad još i crta, za stalno, u Feral Tribune-u, po nekima greškom novoizabrani šef spli’skih škovacina, po nekima ne, to jest, znači, zabunom, kao i da je, a nije. Jako Unknowen Person.
Ter, fali peti, Željko Vukmirica, glumac, koji je trebao biti glavna atrakcija našega broda, a i cijele regate, u bijeloj maršalskoj uniformi na čelu kolone, s megafonom, nažalost, znači, nije stigao. To jest, jako Unknown Person.
Ulazimo u Splitska vrata. Oni profesionalci već su okrenuli Mrduju i sad su u ravan s nama. Samo što su nam pravci različiti.
– A šta je ‘keveliri’ i ‘dakrule’? Prepali smo se! Odustali, jelte?! – zajebaje se u njihovom smjeru Barny.
– Pa, no, gde je ta Ada Mrdulja? Mrda li se dali mrda! Oćel skoro? – Barny je od volje. Ovaj Purger zbilja voli more.
– Ada Pomerulja! – nadovezuje se Leo. Ala što nam je dobro. Guštamo.
Okrećemo Mrduju. Podne i po. Ludilo! Čudo jedno. Samo da smo krenuli na vrijeme, gdje bi nam bio kraj! Došli smo do kraja svijeta i evo nas natrag. U priči smo. Zvone mobiteli. Puni smo sebe. Doći ćemo na vrijeme. Pehar za fair-play prepuštamo nekome drugima. Neka i njima nešto.
Podižemo glavno jedro do kraja i … jok! Vrti nas u mjestu. Izvlačimo se nekako prema Bobovišću.
– Sebi! Sebi! (ili) Ajde u orcu! (ili) Kradi, kradi! – viče stalno Stosha onome koji je na kormilu.
Dovoljan je sekund, da zapališ duvan, dodaš pivce ili primiš isto, da se obratiš jednome od onih do tebe, dovoljan je sekund i vraćaš se u poziciju od prije desetak minuta. Dovoljan, minus dva, sjedi i jedri. More i vjetar kao da su se posvetili samo nama. Ne propuštaju nas. Što ti je ljubav!
– Orca, orca! Jeben ti mater i oca! – nije nam više do zajebancije.
Treća je ura. Kaže Vjera, hoćemo li brzo?, hoće li nas dočekat?, gleda ona s Ježinca, desant jedara ide na nju, jesmo li i mi među njima? Tješimo se kako su još izgledne šanse za onaj pehar, ipak. Možda. Ne usuđujemo se pitat vjetar ima li on što s tim.
Opet skraćujemo glavno jedro. Izvlačimo se iza punte Glavice u Brački kanal. Jedva. Evo nas. Buri na megdan. Pravac Pridzidnica, Čiovo. More nas gura niže, na Mavaršticu.
– Na! Na! Eto vam, kad nemate ni pameti ni motora. Sa’ ćete imat bar mokru guzicu! – kao da čujemo more dok nam daje po ušima i naniže.
Moramo držat kontra-piz. Zajeb je to. Mokri smo samo tako, al’ se s boka broda zaklinjemo moru (kad nam je već otp’o Maršal, jelda?!) da se sa svoga mjesta ne mičemo. Razumije ono.
Nestaju i posljednja jedra iz našeg vidokruga. Barniju ne ide u glavu da neće osvojit i drugi fair-play. Došli smo pod Čiovo i okrećemo prema Stivanu (Sutivan), natrag za Brač. Dan pomalo navlači koprenu. Brač – Čiovo. Ponovo. Prolaze sati.
Regata je već i službeno gotova. Nije nas više ni briga. Ostajemo sami. Družimo se, more, bura, sunce i mi. Sunce još samo neko vrijeme pa zatvori butigu i ono. Noć je. Palimo svjetla.
Svijetli Split. No, ni Brač ni Šolta ne daju se sa suprotnih obala. Svijetle k’o reklama. Nema ništa bez reklame. Sponzorsku je reklamu otkinula bura te more progutalo, da oslobode drvo i da je od gada više ne gledaju.
– Diste? – pitaju iz Labuda.
– Dismo? Tu smo dismo i lipo nan je! Zajebi, ne triba nan niko!
Nitko nas neće dočekat i oteglit do lučice. Tamo je na terafermi, na kraju, njima fešta već počela. A nama kraju još nema. Niti znamo kada ćemo mu u kraj doći. Nema zaustavljanja.
Vela dare necessere est!, jedriti se mora!
Tu nema boga, do mora i bure same. Vjereni s burom, nismo mogli mladoj tek tako umać. Nije nam bilo spasa.
– A da spičimo u Supetar, vežemo barku na sigurno i trajektom dođemo doma?! – čežnjutljivo gleda Leo trajekt što nam je presjekao put i utopio se u svjetla Supetra.
Dopizdilo mu je već. Nije nazirao kraj ovome, moreplovac što se odrekao mora zarad umjetnosti. Nije mu bila laka. I još ga je sutra čekala jedna regata pride, Murter i Latinsko idro. Barny je u međuvremenu ubio oko.
Dopalo me kormilo. Oko mene sve je crno-bijeli film. Unutra sam. U projekciji. Na vjetru među zvijezdama. Njihovo slabašno svjetlo određuje mi prostor. Tih dvadeset, trideset kvadrata mi je dovoljno. Što će mi više?! Mogao sam ovako, tu u metrou Zone sumraka, do iza kraja svijeta. Vožnja za luđake besplatna. Nije mi se vraćalo. Dopalo mi se. Postajalo je opasno.
Doma! Doma! Gore-dolje, gore-dolje, gore ne može… Oči od soli, tijelo od boli… ipak, Split je tu, evo ga, još malo.
Iznad nas veličanstvena sjena reže svjetlost velegrada. Spomenik palom pomorcu, najelegantniji svjetionik i spomenik poslijeratne Juge. Tridesetak metara njegovog mraka sramota su za ovaj grad, za ovu regiju, za ovu državu takozvane pomorske orijentacije. U ”doba mraka” tisuće i hiljade njegovih luxa ucrtavalo je sigurnu rutu kroz tamne vene straha. Pišam se, baš tu, s kuverte Astraeosa, Zvijezde Danice, u škafet, di joj obraz stoji, državi koja gasi svjetlo.
Prošlo je osam. U luci smo. Držimo se šjor Neninih savjeta. Ali ne ide. Posred porta usidreni jedrenjaci! Odakle sad oni? Oni se sigurno pitaju, odakle sad ovi? Ne damo se. Ne smije biti greške. Nema zaustavljanja do veza u lučici Labuda. Spuštamo jedro. Skraćujemo flok. Lagan poljubac bure na rastanku, kaže vjerenica, volim vas. Ostavlja nas moru da nas ono nježno ušuška uz sam vez. I bi tako. K’o u picino oko. Zna Stosha znanje. U osam i po. Ćipo.
Deset sati u pokretu. Pokreti, pokreti. Svi su upisani u ovu plemenito drvo pod nogama mi. Astraeos. Zvjezdano drvo. Ljubim to drvo.
(Alem Ćurin, na sigurnome, dva desetoga, jeseni nula pete)