Ravnica Curragh, Newbridge, okrug Kildare, Republika Irska, ožujak 2012. godine
*
*
*
Korto jurca po livadi i kao na federima odskakuje uvis. Njegovo sitno tijelo nestaje i povaljuje se iza kamenih nadgrobnih ploča oko kojih razdragano trči. Onda zastane kao da osluškuje, pa gleda prema Goranu. Kad se uvjeri da ga ovaj i dalje prati, nastavlja s ludiranjem. Goran ga gleda. Vadi kameru i snima ga. Zatim se zadovoljno okrene prema Robertu:
− Ovo nam je omiljeno mjesto za šetnju. Mir, tišina, nigdje nikoga.
Robert se osvrne oko sebe. Pitomi brežuljci presvučeni zelenim tepihom rastežu se unedogled. U daljini livada je prošarana rijetkom šumom uz koju je zalegla ravnica koju poput duboke rane presijeca bijela cesta. Pred njima, kao prirodni amfiteatar, leži groblje u obliku zdjele, naširoko omeđeno s metar i pol visokim suhozidom koji vrluda sve dok se s obje strane ne spoji s ulaznom arkadom od sivog kamena.Neke od nadgrobnih ploča i pokoji keltski križ što nahero vire iz tla ispucali su i izgrizeni vremenom. Izbrazdan, na nekim mjestima gotovo brašnast kamen, na okupu drže tek guste, tanke žilice pepeljastog lišaja što su se isplele oko nadgrobnog reljefa.
– Djeluje dosta zapušteno – govori Robert. – Zar nitko ne obilazi pokojnike?
Goran se smješka dok kamerom prati Korta koji zapišava visoke pinije što rastu uza zid. Teško je reći tko je sretniji, Goran koji snima psića ili psić koji se strelovito zalijeće uokolo, pa umoran ubrzo hvata dah i opet pronalazi nešto prema čemu će se zatrčati.
− Star je već, nema snage – govori Goran kao za sebe.
Robert izvadi cigaretu i pripali. Goran se štrecne na zvuk upaljača, kao da je tek sad čuo pitanje. Isključi kameru i zgura je u džep vjetrovke. Okrene se prema Robertu:
− Ovo je vojno groblje. Pogledaj natpise i vidjet ćeš da su tu uglavnom pokopani britanski vojnici. Nema ih tko obilaziti.
Robert udahne dim i zadrži ga neko vrijeme. Onda ga naglo ispuhne i upitno pogleda Gorana.
– Briti? Vojnici? U Irskoj?
Goran se smije.
− Da, zamisli. Britanci koji su tu poginuli tijekom Prvog svjetskog rata u sukobima s irskim borcima za neovisnost. Zadnji pokop na Curraghu obavljen je prije sto godina, a danas je cijeli prostor spomen-područje. Što je najbolje, iza onog obronka prema hipodromu je vojni centar za obuku, pa Irska vojska svake godine tu održava komemoraciju za sve žrtve rata, od irskih vojnika stradalih u mirovnim misijama po svijetu, do evo, okupatora koji je u Irskoj ostavio kosti.
Robertovu pažnju privuče neka tamna mrlja u daljini. On se zagleda niz padinu, ali ne uspije razaznati više od toga da je to neki šetač koji je poput njih dvojice došao rastrčati psa. Goran snažno zvizne na što se Korto ukopa, naćuli uši, pa se zatrči prema njemu. Goran gurne Roberta šakom u rame. Smije se.
− Je l’ možeš zamisliti da u Hrvatskoj postoji groblje srpske vojskei da na njemu hrvatska vojska drži komemoracije?
Robert udahne još jedan dim pa ga otpuhne u vršak cigarete. Žar se razgori, a Robert ga okrene prema Goranu kao da nišani u njega. Odgovori:
− Teško.
− Teško, da – složi se Goran. – Eto vidiš koliko su Irci posebni.
Robert pogledom pređe preko brežuljka pa šmrcne i pogleda prijatelja.
− A je l’ ti možeš zamisliti groblje hrvatskih vojnika u Srbiji?
− Boga mi, isto teško – ispali Goran.
− Nije teško – usprotivi se Robert. – Već je nemoguće. A znaš li zašto?
Goran se nasmije:
− Evo imam neki osjećaj da ćeš mi ti sad kazati.
Robert povuče zadnji dim i odbaci cigaretu. Zadigne kragnu i gurne ruke u džepove. Dobronamjerno pogleda Gorana i odvrati:
− Nemoguće je zato što hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji, za razliku od srpske koja jest ratovala u Hrvatskoj.
Goran se podrugljivo nasmije, zakopča jaknu pa će cinično:
− Imaš pravo. Hrvatska vojska nije morala ulaziti u Srbiju i branitiHrvate, kao što je srpska morala ulaziti u Hrvatsku da bi branila Srbe.
Robert ga gotovo ravnodušno gleda, a onda bez emocija u glasu hladno otpočne:
− A ne. Nije srpska vojska u Hrvatskoj ratovala da bi, kako kažeš, branila Srbe. To je navodno radila JNA dok su se Srbi još skrivali u njoj i iza nje. I nije ulazila u Hrvatsku. Napadali su nas dok su se nalazili unutar naših granica. Prije toga Sloveniju, na kraju i Bosnu, a sve kako bi tobože očuvali Jugoslaviju i zaštitili Srbe. A štitili su ih tako što su na hrvatske gradove dnevno bacali na tisuće projektila. Na iste gradove u kojima su živjeli i Srbi koji su tamo ostali i mirno živjeli s Hrvatima. Koliko im je stalo do očuvanja Jugoslavije, vidimo danas. Kad su u njoj ostali sami, odbacili su je kao staru krpu i proglasili Srbiju.
Goran uzdahne u nevjerici, zagleda se u Roberta i zapiskuta:
− Je l’ ti čuješ sebe?
Robert slegne ramenima i nastavi jednako staloženo:
− Čuvali su Jugoslaviju tako što su zaratili sa svakom republikom koja je htjela samostalnost, a na kraju su odustali od nje, baš kao i te republike čije su gradove u njezino ime granatirali. Ne govorim dakle o tome. Govorim o srpskoj vojsci koja je ulazila u Hrvatsku iz Srbije. O četnicima, arkanovcima, šešeljevcima, Crvenim beretkama, Srpskoj gardi, postrojbi Dušan silni, Belim orlovima, Srpskim sokolovima i ostaloj peradi… svima njima koji u Hrvatsku nisu došli braniti nikoga, već ubijati i protjerivati goloruke ljude.
Goran se stane smijati u čudu. Širi ruke iznenađeno i okreće se oko sebe kao da traži svjedoka s kojim bi podijelio svoju nevjericu. Pogleda Roberta prodorno i podvikne:
− Pa ti mene zajebavaš? Koliko je srpskih civila Hrvatska vojska raselila tijekom “Oluje”?
Robert i dalje gotovo rezignirano spremno odgovara:
− Nemoj mi o “Oluji”, molim te. Da Srbi nisu očistili Krajinu od Hrvata, Krajina bi danas bila autonomna pokrajina pod zaštitom UN-a.
Goran bez razmišljanja odvrati:
− Opet o žrtvama pričaju oni koji su samo u jednoj akciji protjerali dvjesto i pedeset hiljada ljudi. Ili tisuća ako te više veseli. Čovječe, pa upravo zato Krajina i jest formirana, da zaštiti Srbe od progona i ubijanja! Najbolje da se Srbi ispričaju Hrvatima, prvo za Jasenovac, a onda i za…
− Samo sam čekao – otpuhne Robert. – Kad se iscrpe argumenti, potegni Jasenovac.
− Vraćali su jedni drugima s kamatama – prezrivo dobaci Goran i nakrivi glavu kao da time želi okončati razgovor. – Karma je kurva!
Robert samo sporo trepne.
− Karma je kurva? A ne, prijatelju. Ako postoji zakon uzroka i posljedica i ako se dobro vraća dobrim, a zlo zlim, od karme nema poštenije stvari. Daleko je to od bilo kakvog kurvarluka.
Rekavši to, Robert se zagleda niz obronak. Tamna mrlja od maločas dobila je obrise i postala sitna figura koja se sa psom kreće prema njima. Goran nijemo gleda u Roberta i kipi od bijesa. Zine u namjeri da mu nešto odgovori, no strese se od nelagode koju u njemu izazove Robertova smirenost. Robert mu priđe pa ga s nešto topline u glasu zazove:
− Prije nego što mi nešto kažeš, a uvijek imaš nešto za reći… daj da te pitam. Kamo vode ovi naši razgovori?
Goran ga pogleda u čudu, a onda brzo odvrati pogled od njega i zagleda se preko groblja do ukraj zida gdje Korto nešto čeprka. Robert nastavi:
− Gorane, misliš li da će netko od nas dvojice promijeniti mišljenje? I sam kužiš da neće… pa te pitam, koji je tebi kurac, čovječe? Dvije tisuće kilometara od Balkana ti ne prestaješ drkati po ratu i za to si našao koga? Mene? Frenda iz djetinjstva. Ima toliko tema oko kojih se slažemo, zašto uvijek završimo na ovoj jednoj zbog koje se svađamo?
Goran uzdahne i dalje gledajući preko zelene padine s koje strše naherene nadgrobne ploče. Robert ga zaobiđe i stane ispred njega prisiljavajući ga da ga pogleda. Nastavi:
− Znaš što ja mislim? Ne treba biti posebno pametan da se to zaključi… Tebe jebe nešto drugo. Tebi se nešto dogodilo i sad to liječiš tako što neprekidno kopaš po tome, a ja sam ti idealan sugovornik jer sam bio s druge strane. OK, ako ti iživljavanje pomaže da prođeš kroz traumu, samo navali. Seri i dalje o ratu, a ja ću kimati glavom sve dok ti ne bude bolje.
Goran ga pogleda s mješavinom žaljenja i prezira. Stisne usne, pa ih drhtavo razvuče u kiseli osmijeh. Jedva ispusti glas:
− Kakva mašta, jebote. Pa Tolkien je goli kurac za tebe.
Robert uzdahne. Iznad polja prelijeće jato crnih ptica. Izgledaju kao žive, tamne pjege što klize niz plavosivu kožu. Robert ih prati pogledom sve dok se na obzoru ne stope s ništavilom. Okrene se prema prijatelju i blago ga gurne u rame. Upita ga s puno brige:
− OK, ako nije to, koji je onda problem? Ajde iskreno, je l’ se drogiraš?
Goran iskolači oči, zine, pa se naglas nasmije. Onda uzme zraka i izvali:
− OK, dosta si glupetao za danas.
Obojica se zagledaju preko zida niz padinu gdje se konačno ukaže čovjek sa psom. Robert se nasmije:
− Jebeš mi sve ako ono nije ludi Malcolm.
Goran šuti neko vrijeme i preslaguje razgovor, a onda odustane od svađe i na koncu potvrdi:
− Jest. Znam ga ponekad vidjeti kako šeta s onom svojom vrećom buha.
Robert mahne i dovikne:
− Hej Malcolm! Kako je Kiwi?
Malcolm digne glavu, no ne prepozna tko ga zove, pa se u strahu stane brzo udaljavati od njih. Obojica se nasmiju. Onda Robert, neočekivano, pogleda Gorana i izvali:
− Gdje nabavljaš?
Goranu smijeh zapne u grlu zbog čega suho iskašlje:
− Ne drogiram se, otkud ti to jebote?
− Zavrni rukav da vidim – odvrati Robert hladno.
Goran se stisne, učini se upola manji nego jest. Gleda u Roberta, no ne uspijeva pronaći ništa osim hladne odlučnosti. To ga obeshrabri. Ipak se napuše kao puran i cinično odgovori:
− Pazi da ti ne bi ja zavrnuo jednu iza uha!
Onda shvati da je Robert i dalje smrtno ozbiljan, pa kako bi opustio atmosferu, doda:
− Mulac bezobrazni.
Robert priđe i dohvati Gorana za vjetrovku. Htjede mu zavrnuti rukav, no ovaj se jednim trzajem iščupa iz stiska. Pogleda ga u čudu i taman zausti da će mu nešto opsovati, kad Robert nasrne na njega. Dohvati ga za podlakticu, na što Goran bolno jaukne i opsuje:
− Auuu, majku ti jebem!
Robert ustukne i zagleda se u njega. Gotovo sažaljivo upita:
− Otkad to traje?
Goran se nasmije u nevjerici i nesvjesno sakrije ruku iza leđa.
− Ništa ne traje jebote, koji tebe tripovi pucaju?
− Ne bodeš se? – pomirljivo će Robert.
Goranu lakne, pa izdahne s olakšanjem:
− Ma ne bodem se, čovječe, Bogorodice mi i svih svetaca.
Robert pomirljivo slegne ramenima pa se zagleda u daljinu. Magla se spušta nad Curragh. Po vrhovima zelenih travki lijepi se vlažna svila. Robert naglo vikne:
− Ma je l’ ono Korto trči za ludim Malcolmom?
Goran pogleda niz padinu, a Robert to iskoristi pa se zaleti na njega i dohvati ga za rukav. Goran izgubi ravnotežu i zamalo se sruši. Panično podigne ruku i pokuša ga otresti sa sebe, no Robert ga s leđa dohvati za kragnu i privuče na sebe, a drugom mu rukom zadigne rukav. Na ruci se ukažu tragovi opeklina. Robert u šoku olabavi stisak, što Goran iskoristi pa mu se otrgne i ramenom ga pogodi posred prsa. Od siline udarca Robert se sruši na tlo. Zadihan, Goran stoji iznad njega i gleda ga. U njemu se miješaju ljutnja i bespomoćnost. Onda ga obuzme bijes, pa priđe Robertu, nadvije se nad njega i prodere se:
− Koji kurac jebote!?
Psovka se zaori svud uokolo. Negdje iz daljine odjekne blejanje uznemirenih ovaca. Robert se osloni na laktove i ispitivački pogleda u Gorana. Onda pomirljivo legne u travu i zavuče ruke pod potiljak. Zatvori oči i nekoliko puta udahne. Goran mu priđe, gleda ga neko vrijeme, pa kad zaključi da više nema prijetnje, lagano ga kucne nogom i pruži mu ruku. Robert prihvati i pridigne se. Goran pomirljivo zasuče rukav i pokaže mu tragove opeklina na naboranoj koži. Jedna rana je posebno svježa. Robert se zgrozi, ali nikakvom gestom ne pokaže da ga je prizor uznemirio. Sporo trepne, pa izravno upita:
− Prijatelju? Zašto to radiš?
Goranu zadrhti brada. Spusti rukav, proguta neku nevidljivu nevolju i zadrhti cijelim tijelom. Oči mu se navlaže. Prekrije ih krupnim dlanovima pa uzdahne nekoliko puta. Gotovo zajeca prije nego što se konačno suzdrži i mirnije odvrati:
− Ne mogu o tome. Pitaj me bilo što, ali o ovome ne mogu.
Robert ostane nepomično stajati. Učini mu se kao da neizreciva i neizrečena bol na neki čudan način otječe od Gorana pa se skuplja njemu pod nogama i penje mu se uz tijelo. Ne staje ni kad dođe do glave, gdje mu krene ulaziti u uši, nos, usta… sve dok ga poput teške, guste tekućine ne ispuni cijelog. Osjeti da ne može disati, zazuji mu u ušima, a grlo se ugasi bez šanse da išta kaže. Savije se i osloni dlanove na koljena. Nekoliko puta duboko udahne i konačno osjeti olakšanje. Zatim ispusti dugačak izdah zadovoljstva, kao da se u zadnji čas istrgao nekoj prijetnji, čime je ova tema napokon došla do kraja. Goran se okrene i pođe duž padine. Zazviždi snažno, na što se iz daljine začuje Kortov lavež. Robert pođe za njim i sustigne ga. Koračaju neko vrijeme usporedno, a onda nedaleko od njih Robert na jednom grobu spazi da je trava gušća nego drugdje. Sjedne tamo i pozove Gorana.Ovaj se spusti do njega pa preko ramena promotri nadgrobnu ploču iza njih. Čita s kamena:
− Leonard Stanley Farrow. Private. Royal Scots Fusiliers. 1898–1917.
− Naravno – odvraća Robert i pripaljuje cigaretu. – S devetnaest si idealan materijal za svaki rat.
Korto se sporo dovuče do njih, pa legne Goranu uz noge. Spusti glavu na šapice i ušima poklopi oči. Goran ga pomiluje po glavi:
− Gle ovog lutalice. Da je mlađi, ne bi ga Bog dozvao.
Robertu zazuji mobitel. Na ekranu stoji nova poruka. From Oona:
Kaže djed da ti je stigla roba.
Robert zadovoljno vrati mobitel u džep. Mrak se spušta nad Newbridge. Na grobu davno poginulog vojnika, jedan do drugog leže dva prijatelja. Svud oko njih iz trave vire nadgrobne ploče nalik na staračke, rasklimane zube koji će ih svakog časa dograbiti i sažvakati. Njih dvojica gledaju u nebo i razmišljaju tko zna o čemu. Onda se Robert nasmije i prekine tišinu. Okrene se prema Goranu koji ga znatiželjno pogleda. Kaže mu:
− Šteta što ovo ne možeš čuti.
Goran naćuli uši pa lice rastegne u grimasu kao da se predaje. Robert opet pogleda u nebo, uzdahne zadovoljno i kucne se kažiprstom po sljepoočnici:
Visoke trave (ulomak)
Ravnica Curragh, Newbridge, okrug Kildare, Republika Irska, ožujak 2012. godine
*
*
*
Korto jurca po livadi i kao na federima odskakuje uvis. Njegovo sitno tijelo nestaje i povaljuje se iza kamenih nadgrobnih ploča oko kojih razdragano trči. Onda zastane kao da osluškuje, pa gleda prema Goranu. Kad se uvjeri da ga ovaj i dalje prati, nastavlja s ludiranjem. Goran ga gleda. Vadi kameru i snima ga. Zatim se zadovoljno okrene prema Robertu:
− Ovo nam je omiljeno mjesto za šetnju. Mir, tišina, nigdje nikoga.
Robert se osvrne oko sebe. Pitomi brežuljci presvučeni zelenim tepihom rastežu se unedogled. U daljini livada je prošarana rijetkom šumom uz koju je zalegla ravnica koju poput duboke rane presijeca bijela cesta. Pred njima, kao prirodni amfiteatar, leži groblje u obliku zdjele, naširoko omeđeno s metar i pol visokim suhozidom koji vrluda sve dok se s obje strane ne spoji s ulaznom arkadom od sivog kamena. Neke od nadgrobnih ploča i pokoji keltski križ što nahero vire iz tla ispucali su i izgrizeni vremenom. Izbrazdan, na nekim mjestima gotovo brašnast kamen, na okupu drže tek guste, tanke žilice pepeljastog lišaja što su se isplele oko nadgrobnog reljefa.
– Djeluje dosta zapušteno – govori Robert. – Zar nitko ne obilazi pokojnike?
Goran se smješka dok kamerom prati Korta koji zapišava visoke pinije što rastu uza zid. Teško je reći tko je sretniji, Goran koji snima psića ili psić koji se strelovito zalijeće uokolo, pa umoran ubrzo hvata dah i opet pronalazi nešto prema čemu će se zatrčati.
− Star je već, nema snage – govori Goran kao za sebe.
Robert izvadi cigaretu i pripali. Goran se štrecne na zvuk upaljača, kao da je tek sad čuo pitanje. Isključi kameru i zgura je u džep vjetrovke. Okrene se prema Robertu:
− Ovo je vojno groblje. Pogledaj natpise i vidjet ćeš da su tu uglavnom pokopani britanski vojnici. Nema ih tko obilaziti.
Robert udahne dim i zadrži ga neko vrijeme. Onda ga naglo ispuhne i upitno pogleda Gorana.
– Briti? Vojnici? U Irskoj?
Goran se smije.
− Da, zamisli. Britanci koji su tu poginuli tijekom Prvog svjetskog rata u sukobima s irskim borcima za neovisnost. Zadnji pokop na Curraghu obavljen je prije sto godina, a danas je cijeli prostor spomen-područje. Što je najbolje, iza onog obronka prema hipodromu je vojni centar za obuku, pa Irska vojska svake godine tu održava komemoraciju za sve žrtve rata, od irskih vojnika stradalih u mirovnim misijama po svijetu, do evo, okupatora koji je u Irskoj ostavio kosti.
Robertovu pažnju privuče neka tamna mrlja u daljini. On se zagleda niz padinu, ali ne uspije razaznati više od toga da je to neki šetač koji je poput njih dvojice došao rastrčati psa. Goran snažno zvizne na što se Korto ukopa, naćuli uši, pa se zatrči prema njemu. Goran gurne Roberta šakom u rame. Smije se.
− Je l’ možeš zamisliti da u Hrvatskoj postoji groblje srpske vojske i da na njemu hrvatska vojska drži komemoracije?
Robert udahne još jedan dim pa ga otpuhne u vršak cigarete. Žar se razgori, a Robert ga okrene prema Goranu kao da nišani u njega. Odgovori:
− Teško.
− Teško, da – složi se Goran. – Eto vidiš koliko su Irci posebni.
Robert pogledom pređe preko brežuljka pa šmrcne i pogleda prijatelja.
− A je l’ ti možeš zamisliti groblje hrvatskih vojnika u Srbiji?
− Boga mi, isto teško – ispali Goran.
− Nije teško – usprotivi se Robert. – Već je nemoguće. A znaš li zašto?
Goran se nasmije:
− Evo imam neki osjećaj da ćeš mi ti sad kazati.
Robert povuče zadnji dim i odbaci cigaretu. Zadigne kragnu i gurne ruke u džepove. Dobronamjerno pogleda Gorana i odvrati:
− Nemoguće je zato što hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji, za razliku od srpske koja jest ratovala u Hrvatskoj.
Goran se podrugljivo nasmije, zakopča jaknu pa će cinično:
− Imaš pravo. Hrvatska vojska nije morala ulaziti u Srbiju i braniti Hrvate, kao što je srpska morala ulaziti u Hrvatsku da bi branila Srbe.
Robert ga gotovo ravnodušno gleda, a onda bez emocija u glasu hladno otpočne:
− A ne. Nije srpska vojska u Hrvatskoj ratovala da bi, kako kažeš, branila Srbe. To je navodno radila JNA dok su se Srbi još skrivali u njoj i iza nje. I nije ulazila u Hrvatsku. Napadali su nas dok su se nalazili unutar naših granica. Prije toga Sloveniju, na kraju i Bosnu, a sve kako bi tobože očuvali Jugoslaviju i zaštitili Srbe. A štitili su ih tako što su na hrvatske gradove dnevno bacali na tisuće projektila. Na iste gradove u kojima su živjeli i Srbi koji su tamo ostali i mirno živjeli s Hrvatima. Koliko im je stalo do očuvanja Jugoslavije, vidimo danas. Kad su u njoj ostali sami, odbacili su je kao staru krpu i proglasili Srbiju.
Goran uzdahne u nevjerici, zagleda se u Roberta i zapiskuta:
− Je l’ ti čuješ sebe?
Robert slegne ramenima i nastavi jednako staloženo:
− Čuvali su Jugoslaviju tako što su zaratili sa svakom republikom koja je htjela samostalnost, a na kraju su odustali od nje, baš kao i te republike čije su gradove u njezino ime granatirali. Ne govorim dakle o tome. Govorim o srpskoj vojsci koja je ulazila u Hrvatsku iz Srbije. O četnicima, arkanovcima, šešeljevcima, Crvenim beretkama, Srpskoj gardi, postrojbi Dušan silni, Belim orlovima, Srpskim sokolovima i ostaloj peradi… svima njima koji u Hrvatsku nisu došli braniti nikoga, već ubijati i protjerivati goloruke ljude.
Goran se stane smijati u čudu. Širi ruke iznenađeno i okreće se oko sebe kao da traži svjedoka s kojim bi podijelio svoju nevjericu. Pogleda Roberta prodorno i podvikne:
− Pa ti mene zajebavaš? Koliko je srpskih civila Hrvatska vojska raselila tijekom “Oluje”?
Robert i dalje gotovo rezignirano spremno odgovara:
− Nemoj mi o “Oluji”, molim te. Da Srbi nisu očistili Krajinu od Hrvata, Krajina bi danas bila autonomna pokrajina pod zaštitom UN-a.
Goran bez razmišljanja odvrati:
− Opet o žrtvama pričaju oni koji su samo u jednoj akciji protjerali dvjesto i pedeset hiljada ljudi. Ili tisuća ako te više veseli. Čovječe, pa upravo zato Krajina i jest formirana, da zaštiti Srbe od progona i ubijanja! Najbolje da se Srbi ispričaju Hrvatima, prvo za Jasenovac, a onda i za…
− Samo sam čekao – otpuhne Robert. – Kad se iscrpe argumenti, potegni Jasenovac.
− Vraćali su jedni drugima s kamatama – prezrivo dobaci Goran i nakrivi glavu kao da time želi okončati razgovor. – Karma je kurva!
Robert samo sporo trepne.
− Karma je kurva? A ne, prijatelju. Ako postoji zakon uzroka i posljedica i ako se dobro vraća dobrim, a zlo zlim, od karme nema poštenije stvari. Daleko je to od bilo kakvog kurvarluka.
Rekavši to, Robert se zagleda niz obronak. Tamna mrlja od maločas dobila je obrise i postala sitna figura koja se sa psom kreće prema njima. Goran nijemo gleda u Roberta i kipi od bijesa. Zine u namjeri da mu nešto odgovori, no strese se od nelagode koju u njemu izazove Robertova smirenost. Robert mu priđe pa ga s nešto topline u glasu zazove:
− Prije nego što mi nešto kažeš, a uvijek imaš nešto za reći… daj da te pitam. Kamo vode ovi naši razgovori?
Goran ga pogleda u čudu, a onda brzo odvrati pogled od njega i zagleda se preko groblja do ukraj zida gdje Korto nešto čeprka. Robert nastavi:
− Gorane, misliš li da će netko od nas dvojice promijeniti mišljenje? I sam kužiš da neće… pa te pitam, koji je tebi kurac, čovječe? Dvije tisuće kilometara od Balkana ti ne prestaješ drkati po ratu i za to si našao koga? Mene? Frenda iz djetinjstva. Ima toliko tema oko kojih se slažemo, zašto uvijek završimo na ovoj jednoj zbog koje se svađamo?
Goran uzdahne i dalje gledajući preko zelene padine s koje strše naherene nadgrobne ploče. Robert ga zaobiđe i stane ispred njega prisiljavajući ga da ga pogleda. Nastavi:
− Znaš što ja mislim? Ne treba biti posebno pametan da se to zaključi… Tebe jebe nešto drugo. Tebi se nešto dogodilo i sad to liječiš tako što neprekidno kopaš po tome, a ja sam ti idealan sugovornik jer sam bio s druge strane. OK, ako ti iživljavanje pomaže da prođeš kroz traumu, samo navali. Seri i dalje o ratu, a ja ću kimati glavom sve dok ti ne bude bolje.
Goran ga pogleda s mješavinom žaljenja i prezira. Stisne usne, pa ih drhtavo razvuče u kiseli osmijeh. Jedva ispusti glas:
− Kakva mašta, jebote. Pa Tolkien je goli kurac za tebe.
Robert uzdahne. Iznad polja prelijeće jato crnih ptica. Izgledaju kao žive, tamne pjege što klize niz plavosivu kožu. Robert ih prati pogledom sve dok se na obzoru ne stope s ništavilom. Okrene se prema prijatelju i blago ga gurne u rame. Upita ga s puno brige:
− OK, ako nije to, koji je onda problem? Ajde iskreno, je l’ se drogiraš?
Goran iskolači oči, zine, pa se naglas nasmije. Onda uzme zraka i izvali:
− OK, dosta si glupetao za danas.
Obojica se zagledaju preko zida niz padinu gdje se konačno ukaže čovjek sa psom. Robert se nasmije:
− Jebeš mi sve ako ono nije ludi Malcolm.
Goran šuti neko vrijeme i preslaguje razgovor, a onda odustane od svađe i na koncu potvrdi:
− Jest. Znam ga ponekad vidjeti kako šeta s onom svojom vrećom buha.
Robert mahne i dovikne:
− Hej Malcolm! Kako je Kiwi?
Malcolm digne glavu, no ne prepozna tko ga zove, pa se u strahu stane brzo udaljavati od njih. Obojica se nasmiju. Onda Robert, neočekivano, pogleda Gorana i izvali:
− Gdje nabavljaš?
Goranu smijeh zapne u grlu zbog čega suho iskašlje:
− Ne drogiram se, otkud ti to jebote?
− Zavrni rukav da vidim – odvrati Robert hladno.
Goran se stisne, učini se upola manji nego jest. Gleda u Roberta, no ne uspijeva pronaći ništa osim hladne odlučnosti. To ga obeshrabri. Ipak se napuše kao puran i cinično odgovori:
− Pazi da ti ne bi ja zavrnuo jednu iza uha!
Onda shvati da je Robert i dalje smrtno ozbiljan, pa kako bi opustio atmosferu, doda:
− Mulac bezobrazni.
Robert priđe i dohvati Gorana za vjetrovku. Htjede mu zavrnuti rukav, no ovaj se jednim trzajem iščupa iz stiska. Pogleda ga u čudu i taman zausti da će mu nešto opsovati, kad Robert nasrne na njega. Dohvati ga za podlakticu, na što Goran bolno jaukne i opsuje:
− Auuu, majku ti jebem!
Robert ustukne i zagleda se u njega. Gotovo sažaljivo upita:
− Otkad to traje?
Goran se nasmije u nevjerici i nesvjesno sakrije ruku iza leđa.
− Ništa ne traje jebote, koji tebe tripovi pucaju?
− Ne bodeš se? – pomirljivo će Robert.
Goranu lakne, pa izdahne s olakšanjem:
− Ma ne bodem se, čovječe, Bogorodice mi i svih svetaca.
Robert pomirljivo slegne ramenima pa se zagleda u daljinu. Magla se spušta nad Curragh. Po vrhovima zelenih travki lijepi se vlažna svila. Robert naglo vikne:
− Ma je l’ ono Korto trči za ludim Malcolmom?
Goran pogleda niz padinu, a Robert to iskoristi pa se zaleti na njega i dohvati ga za rukav. Goran izgubi ravnotežu i zamalo se sruši. Panično podigne ruku i pokuša ga otresti sa sebe, no Robert ga s leđa dohvati za kragnu i privuče na sebe, a drugom mu rukom zadigne rukav. Na ruci se ukažu tragovi opeklina. Robert u šoku olabavi stisak, što Goran iskoristi pa mu se otrgne i ramenom ga pogodi posred prsa. Od siline udarca Robert se sruši na tlo. Zadihan, Goran stoji iznad njega i gleda ga. U njemu se miješaju ljutnja i bespomoćnost. Onda ga obuzme bijes, pa priđe Robertu, nadvije se nad njega i prodere se:
− Koji kurac jebote!?
Psovka se zaori svud uokolo. Negdje iz daljine odjekne blejanje uznemirenih ovaca. Robert se osloni na laktove i ispitivački pogleda u Gorana. Onda pomirljivo legne u travu i zavuče ruke pod potiljak. Zatvori oči i nekoliko puta udahne. Goran mu priđe, gleda ga neko vrijeme, pa kad zaključi da više nema prijetnje, lagano ga kucne nogom i pruži mu ruku. Robert prihvati i pridigne se. Goran pomirljivo zasuče rukav i pokaže mu tragove opeklina na naboranoj koži. Jedna rana je posebno svježa. Robert se zgrozi, ali nikakvom gestom ne pokaže da ga je prizor uznemirio. Sporo trepne, pa izravno upita:
− Prijatelju? Zašto to radiš?
Goranu zadrhti brada. Spusti rukav, proguta neku nevidljivu nevolju i zadrhti cijelim tijelom. Oči mu se navlaže. Prekrije ih krupnim dlanovima pa uzdahne nekoliko puta. Gotovo zajeca prije nego što se konačno suzdrži i mirnije odvrati:
− Ne mogu o tome. Pitaj me bilo što, ali o ovome ne mogu.
Robert ostane nepomično stajati. Učini mu se kao da neizreciva i neizrečena bol na neki čudan način otječe od Gorana pa se skuplja njemu pod nogama i penje mu se uz tijelo. Ne staje ni kad dođe do glave, gdje mu krene ulaziti u uši, nos, usta… sve dok ga poput teške, guste tekućine ne ispuni cijelog. Osjeti da ne može disati, zazuji mu u ušima, a grlo se ugasi bez šanse da išta kaže. Savije se i osloni dlanove na koljena. Nekoliko puta duboko udahne i konačno osjeti olakšanje. Zatim ispusti dugačak izdah zadovoljstva, kao da se u zadnji čas istrgao nekoj prijetnji, čime je ova tema napokon došla do kraja. Goran se okrene i pođe duž padine. Zazviždi snažno, na što se iz daljine začuje Kortov lavež. Robert pođe za njim i sustigne ga. Koračaju neko vrijeme usporedno, a onda nedaleko od njih Robert na jednom grobu spazi da je trava gušća nego drugdje. Sjedne tamo i pozove Gorana. Ovaj se spusti do njega pa preko ramena promotri nadgrobnu ploču iza njih. Čita s kamena:
− Leonard Stanley Farrow. Private. Royal Scots Fusiliers. 1898–1917.
− Naravno – odvraća Robert i pripaljuje cigaretu. – S devetnaest si idealan materijal za svaki rat.
Korto se sporo dovuče do njih, pa legne Goranu uz noge. Spusti glavu na šapice i ušima poklopi oči. Goran ga pomiluje po glavi:
− Gle ovog lutalice. Da je mlađi, ne bi ga Bog dozvao.
Robertu zazuji mobitel. Na ekranu stoji nova poruka. From Oona:
Kaže djed da ti je stigla roba.
Robert zadovoljno vrati mobitel u džep. Mrak se spušta nad Newbridge. Na grobu davno poginulog vojnika, jedan do drugog leže dva prijatelja. Svud oko njih iz trave vire nadgrobne ploče nalik na staračke, rasklimane zube koji će ih svakog časa dograbiti i sažvakati. Njih dvojica gledaju u nebo i razmišljaju tko zna o čemu. Onda se Robert nasmije i prekine tišinu. Okrene se prema Goranu koji ga znatiželjno pogleda. Kaže mu:
− Šteta što ovo ne možeš čuti.
Goran naćuli uši pa lice rastegne u grimasu kao da se predaje. Robert opet pogleda u nebo, uzdahne zadovoljno i kucne se kažiprstom po sljepoočnici:
− Tu unutra. Libertango.