postoje velika čuda, postoje mala. neka su vidjiva, neka nevidljiva i nije njihova veličina zalog vidljivosti – zaista. često plovimo strujom ogromne čudesnosti savršeno nesvjesni njenog magijskog upliva u mehanički zupčanik jedne obične brave kojom se otvaraju, ili zatvaraju: vrata! meni se često događaju čudesni momenti otkad imam ulični izlog, iza kojeg sjedim i bavim se svimeisvačime od čega su mi najneomiljeniji prepravci od kojih se pobjeć ne može. ali oni spadaju u grupu vidljivih čudesa, dok bi ovo jedno, koje mi se dogodilo maločas, pripalo u svijet nevidljivosti. što mu daje aureole prave misterije. gospođa se, s kolicima za plac, jedva probila kroz uski ulazni prostor zapriječen stolicom. nisam ju još bila iznijela ispred jer sam prala fasadu od pišaline susjednih kućnih ljubimaca, a klupica stoji baš na tom mjestu. ušla je prilično borbeno i odlučno, kao da je čvrsto riješila ostvariti neki svoj važan cilj. pitala me imam li crvenu vunu? polako, malo glasnije ponovila: baš pravu vunu! nakon nekoliko sekundi predaha je, za nijansu tiše, navela razlog: treba joj za masažu ruke. htjedoh reći kako ne prodajem vunu, ali me preduhitrila i konstatirala tu stratešku postavku, no vidjela je da imam crvene rukavice u izlogu, a njoj treba baš takva vuna! pokažem joj namotaj s vunom od koje su ispletene rukavice, sad pak nije zadovoljna s nijansom jer ima narančaste unutra. maše glavom. šutimo neko vrijeme, a gospođa se malo snuždila. moj studio, atelje, ili kako već, je prilično mali pa na vrhu polica držim prediva i drangulije koje mi ne trebaju baš često. sjetim se da bi možda gore negdje mogao biti spremljen poveći pompon koji sam, prije nekoliko godina, napravila od prave domaće, u crveno obojane vune pa se odvažim u vratolomiju skidanja kutija nadajući se da je i ostatak vune u njima. padaju poklopci, ljuljam se kao što se krajem osamdesetih jiri menzel ljuljao ležeći na jednom boku na, vjerovaliiline, samostojećoj pepeljari! takve su nekad stajale po predvorjima javnih prostora: okrugli podnožak iz kojeg je uvis izlazila tanka šipka na čijem vrhu je konkavni oval u kojem se gase čikovi. bilo je to gostovanje češke predstave “pansion” u teatru itd. menzel je komad režirao i glumio jednu od glavnih uloga. prošlo je, od te večeri, skoro četrdeset godina, no taj njegov skok na samostojeću pepeljaru od kovanog gvožđa, akrobacija u rangu vrhunskog cirkusa, visi u mom unutarnjem muzeju kao jedno od najdragocjenijih uprizorenja čudesnosti koje sam svojim očima vidjela! izveo ju je tako nonšalantno i češki trapavo, klaunovski komično kao da će svaki čas pasti u velikim amplitudama njihanja! publika je grcala u suzama od smijeha, a lice gospodina menzela nepomično i bezizražajno. na nosu okrugle naočale, malo nakrivljene. svi ganuti čudom od tjelesne egzibicije koja, samo za nas, baš u tom času, pobija ultimativni zakon života na zajedničkom nam planetu: zakon gravitacije! gospođa pak ganuta mojim rubnim održavanjem ravnoteže, dok stojim na nestabilnom tabureu s velikom kutijom u rukama, zahvaljuje i tvrdi kako je baš ugodno iznenađena i da me sigurno gnjavi, ali baš treba bit crvena, crvena vuna! u drugom pokušaju pronađem kutiju u kojoj se zametnuo ostatak crven kao što je gospođa zaželjela pa se razveselimo. namotamo malo klupko, a ona mi još dodatno pojasni i pokaže kako će njime masirati ruku, potiljak i vrat i kako ju je savjetovala prava iscjeliteljica koja to sve radi biološki. boje su jako važne. treba ih poštovati i pametno koristiti jer samo onda mogu pomoći. tako joj je rekla.
ljekovita vuna
postoje velika čuda, postoje mala. neka su vidjiva, neka nevidljiva i nije njihova veličina zalog vidljivosti – zaista. često plovimo strujom ogromne čudesnosti savršeno nesvjesni njenog magijskog upliva u mehanički zupčanik jedne obične brave kojom se otvaraju, ili zatvaraju: vrata! meni se često događaju čudesni momenti otkad imam ulični izlog, iza kojeg sjedim i bavim se svimeisvačime od čega su mi najneomiljeniji prepravci od kojih se pobjeć ne može. ali oni spadaju u grupu vidljivih čudesa, dok bi ovo jedno, koje mi se dogodilo maločas, pripalo u svijet nevidljivosti. što mu daje aureole prave misterije. gospođa se, s kolicima za plac, jedva probila kroz uski ulazni prostor zapriječen stolicom. nisam ju još bila iznijela ispred jer sam prala fasadu od pišaline susjednih kućnih ljubimaca, a klupica stoji baš na tom mjestu. ušla je prilično borbeno i odlučno, kao da je čvrsto riješila ostvariti neki svoj važan cilj. pitala me imam li crvenu vunu? polako, malo glasnije ponovila: baš pravu vunu! nakon nekoliko sekundi predaha je, za nijansu tiše, navela razlog: treba joj za masažu ruke. htjedoh reći kako ne prodajem vunu, ali me preduhitrila i konstatirala tu stratešku postavku, no vidjela je da imam crvene rukavice u izlogu, a njoj treba baš takva vuna! pokažem joj namotaj s vunom od koje su ispletene rukavice, sad pak nije zadovoljna s nijansom jer ima narančaste unutra. maše glavom. šutimo neko vrijeme, a gospođa se malo snuždila. moj studio, atelje, ili kako već, je prilično mali pa na vrhu polica držim prediva i drangulije koje mi ne trebaju baš često. sjetim se da bi možda gore negdje mogao biti spremljen poveći pompon koji sam, prije nekoliko godina, napravila od prave domaće, u crveno obojane vune pa se odvažim u vratolomiju skidanja kutija nadajući se da je i ostatak vune u njima. padaju poklopci, ljuljam se kao što se krajem osamdesetih jiri menzel ljuljao ležeći na jednom boku na, vjerovaliiline, samostojećoj pepeljari! takve su nekad stajale po predvorjima javnih prostora: okrugli podnožak iz kojeg je uvis izlazila tanka šipka na čijem vrhu je konkavni oval u kojem se gase čikovi. bilo je to gostovanje češke predstave “pansion” u teatru itd. menzel je komad režirao i glumio jednu od glavnih uloga. prošlo je, od te večeri, skoro četrdeset godina, no taj njegov skok na samostojeću pepeljaru od kovanog gvožđa, akrobacija u rangu vrhunskog cirkusa, visi u mom unutarnjem muzeju kao jedno od najdragocjenijih uprizorenja čudesnosti koje sam svojim očima vidjela! izveo ju je tako nonšalantno i češki trapavo, klaunovski komično kao da će svaki čas pasti u velikim amplitudama njihanja! publika je grcala u suzama od smijeha, a lice gospodina menzela nepomično i bezizražajno. na nosu okrugle naočale, malo nakrivljene. svi ganuti čudom od tjelesne egzibicije koja, samo za nas, baš u tom času, pobija ultimativni zakon života na zajedničkom nam planetu: zakon gravitacije! gospođa pak ganuta mojim rubnim održavanjem ravnoteže, dok stojim na nestabilnom tabureu s velikom kutijom u rukama, zahvaljuje i tvrdi kako je baš ugodno iznenađena i da me sigurno gnjavi, ali baš treba bit crvena, crvena vuna! u drugom pokušaju pronađem kutiju u kojoj se zametnuo ostatak crven kao što je gospođa zaželjela pa se razveselimo. namotamo malo klupko, a ona mi još dodatno pojasni i pokaže kako će njime masirati ruku, potiljak i vrat i kako ju je savjetovala prava iscjeliteljica koja to sve radi biološki. boje su jako važne. treba ih poštovati i pametno koristiti jer samo onda mogu pomoći. tako joj je rekla.