Rijetki su primjeri društvenih zajednica koje svoje najvažnije umjetnike prepoznaju i vrednuju za života onako kako će ih oni svojim stvaralaštvom zadužiti poslije smrti. Ne želim suditi o glazbenom i književnom djelu odnedavno pokojne saksofonistice i spisateljice Vesne Gorše niti se igrati proroka pa najavljivati buduću recepciju njenih sumanutih, divljih i nadasve slobodnih kompozicija koje su desetljećima odjekivale zagrebačkim ulicama i najčešće dobrohotno, ali s visoka, otpisivane kao improvizacija a ona sama kao čudnovato biće u kojem se sastaju klošarsko žicanje i nadahnuće neobjašnjivo i onostrano. Dok je bila živa i prkosa puna stajala i svirala na nekom od uličnih uglova, mnogim je građanima Zagreba zvuk Vesninog saksofona usporio korak, skrenuo pogled s blještavila i luksuza u izlozima i na trenutak razbio strukturu i plan svakodnevne štakoraške utrke i bezumne kupovine uspijevajući ih snagom vlastitog daha izbaciti iz konzumerističkog transa i uzdići visoko iznad pločnika i krovova, daleko od besmislenog žamora, škripe tramvajskih šina, šuštanja novčanica i proždrljivog zveketa blagajni na mjesto gdje još uvijek živi ljudsko dostojanstvo, krv je vrela i uzburkana, a misli i osjećaji sjedinjeni uspijevaju čuti muziku sfera, termin koji označava antički koncept prema kojem proporcije u kretanju nebeskih tijela – Sunca, Mjeseca i planeta – smatra univerzalnom glazbenom harmonijom. Ne želim biti preuzetan i proglašavati Vesnu Gorše genijalkom – iako u sebi osjećam divljenje prema njenom dobro življenom životu od kojeg je ostala urna i u njoj pepeo zvuka što se uvukao pod kožu i slio s krvlju i ritmom srca mnogih njenih sugrađana. Da je samo to dala, bilo bi više nego dosta no Vesna Gorše je bila i književnica specijalizirana za znanstveno- fantastični žanr u kojem se javljala iz istog emotivnog i misaonog registra poput Ursule Le Guin.
I sve to – bez obzira na njene životne odabire i put koji je odabrala – što je dala kulturi i urbanoj atmosferi glavnog grada Hrvatske nije bilo dovoljno za odmor u zadnjim godnama života i dostojanstvenu smrt. Ali kao što je jedna od najboljih pjesnikinja dvadesetog i bilo kojeg stoljeća Marina Cvetajeva sa sobom obračun odradila omčom oko vrata jer je nakon nezamislivih patnji, poniženja i ahasverskog lutanja od progonstva do progonstva u jednom trenutku prala stubišta Društva sovjetskih književnika i kao što je zagrebački umjetnik svjetskog formata Tom Gotovac tijekom života marginaliziran i pušten da luta poput beskućnika od projekcije do projekcije da bi na kraju skončao u bijedi i gotovo neprimjetno, recepcija publike i kritička valorizacija počela je nakon smrti nemilosrdno rasti pa možemo primjetiti da ono što nastavljamo cijeniti u umjetnosti nakon što se ogleda s testom vremena koje je u ovim pitanjima najrelevantniji arbitar upravo su stvaraoci čija djela ili su odbačena ili su nam se provukla do ruku kroz ušicu igle, gotovo neprimjetno. Umjetničko djelo često elokventnije govori budućim generacijama nego suvremenicima. A što se odnosa prema ljudima i umjetnicima među kakve je pripadala Vesna Gorše za njih postoje oni Cvetajevini stihovi što skupljaju prašinu na policama knjižara i knjižnica a za koje ona zna pa ih tješi: “doći će i vaš čas.”
A možda bi Marina, Vesna ili Tom da mogu govoreći doprijeti do nas i svojih ljubljenih Zagreba i Moskvi rekli nešto ovakvo obraćajući se čovječanstvu kao ljubavi: Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti da mi se ispričaš kad mislim da si u krivu. Neću te čak ni tražiti da me zagrliš kad mi je najpotrebnije. Ne tražim od tebe da mi kažeš koliko sam lijepa, čak i ako je to laž, niti da mi napišeš išta lijepo. Neću te čak ni tražiti da me nazoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi kažeš da ti nedostajem. Neću te tražiti da mi zahvališ na svemu što činim za tebe, niti da ti je stalo do mene kad mi je duša na dnu, i naravno, neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama. Neću te čak ni tražiti da me slušaš kad ti imam tisuću priča za ispričati. Neću te tražiti da išta učiniš, čak ni da budeš uz mene zauvijek. Jer ako te moram pitati i zamoliti, više to ne želim.
I sad kad je opet nekome od nas istekla boravišna dozvola i neplaćena je stanarina svijeta, ovršena egzistencija, ili plaćena je posljednja rata ili proglašen bankrot na disanje ja se tješim da se umrijeti može, živjeti ne mora, ali nam nitko neće oduzeti ono što smo dali od sebe bez koristi i interesa, a Vesna je dala puno zbog čega smo sad i okupljeni i nemoćni pred hirovitom prirodom ljudskog postojanja i njene konačne bilance zvane smrt. I možemo svatko za sebe ili svi zajedno potvrditi da se držala do zadnjeg trena, da se nije predavala i da nije uzela više nego što nam je svima, a i svijetu u kojem se zatekla, tokom života punom snagom vratila a kako su jedini putokaz u ovom svijetu često punom mraka upravo tvoji živi i bližnji svaki život – znao to ili ne onaj koji ga živi – koji zbog nje bio je bar gram lakši, bar trenutak sretniji, bar uzdah rasterećeniji već ne samo da opravdava nego i njen boravak na ovoj obali osmišljava i čini vrijednim svakog dana što je bila tu negdje među nama.
Na kraju stvar je jednostavna – voli više nego vole tebe, svaki dan daj nešto nekome kome treba i svijet ostavi bar malo boljim nego što je bio kad si se u njega rodio.
Za kraj bih riječ dao pjesniku Enesu Kiševiću u čijih nekoliko stihova stane puno više nego što sam ja uspio reći čitavim ovim tekstom: “Gubitka nema. Plakati čemu?/ Opet sam tu. Sve je u svemu./Dok bijah ko vi, lelujah zrak,/ a sad sam kao svjetlost lak./ Tijelo mi više ne baca sjenu./ Opet sam tu. Sve je u svemu.”
Vesna Gorše
Rijetki su primjeri društvenih zajednica koje svoje najvažnije umjetnike prepoznaju i vrednuju za života onako kako će ih oni svojim stvaralaštvom zadužiti poslije smrti. Ne želim suditi o glazbenom i književnom djelu odnedavno pokojne saksofonistice i spisateljice Vesne Gorše niti se igrati proroka pa najavljivati buduću recepciju njenih sumanutih, divljih i nadasve slobodnih kompozicija koje su desetljećima odjekivale zagrebačkim ulicama i najčešće dobrohotno, ali s visoka, otpisivane kao improvizacija a ona sama kao čudnovato biće u kojem se sastaju klošarsko žicanje i nadahnuće neobjašnjivo i onostrano. Dok je bila živa i prkosa puna stajala i svirala na nekom od uličnih uglova, mnogim je građanima Zagreba zvuk Vesninog saksofona usporio korak, skrenuo pogled s blještavila i luksuza u izlozima i na trenutak razbio strukturu i plan svakodnevne štakoraške utrke i bezumne kupovine uspijevajući ih snagom vlastitog daha izbaciti iz konzumerističkog transa i uzdići visoko iznad pločnika i krovova, daleko od besmislenog žamora, škripe tramvajskih šina, šuštanja novčanica i proždrljivog zveketa blagajni na mjesto gdje još uvijek živi ljudsko dostojanstvo, krv je vrela i uzburkana, a misli i osjećaji sjedinjeni uspijevaju čuti muziku sfera, termin koji označava antički koncept prema kojem proporcije u kretanju nebeskih tijela – Sunca, Mjeseca i planeta – smatra univerzalnom glazbenom harmonijom. Ne želim biti preuzetan i proglašavati Vesnu Gorše genijalkom – iako u sebi osjećam divljenje prema njenom dobro življenom životu od kojeg je ostala urna i u njoj pepeo zvuka što se uvukao pod kožu i slio s krvlju i ritmom srca mnogih njenih sugrađana. Da je samo to dala, bilo bi više nego dosta no Vesna Gorše je bila i književnica specijalizirana za znanstveno- fantastični žanr u kojem se javljala iz istog emotivnog i misaonog registra poput Ursule Le Guin.
I sve to – bez obzira na njene životne odabire i put koji je odabrala – što je dala kulturi i urbanoj atmosferi glavnog grada Hrvatske nije bilo dovoljno za odmor u zadnjim godnama života i dostojanstvenu smrt. Ali kao što je jedna od najboljih pjesnikinja dvadesetog i bilo kojeg stoljeća Marina Cvetajeva sa sobom obračun odradila omčom oko vrata jer je nakon nezamislivih patnji, poniženja i ahasverskog lutanja od progonstva do progonstva u jednom trenutku prala stubišta Društva sovjetskih književnika i kao što je zagrebački umjetnik svjetskog formata Tom Gotovac tijekom života marginaliziran i pušten da luta poput beskućnika od projekcije do projekcije da bi na kraju skončao u bijedi i gotovo neprimjetno, recepcija publike i kritička valorizacija počela je nakon smrti nemilosrdno rasti pa možemo primjetiti da ono što nastavljamo cijeniti u umjetnosti nakon što se ogleda s testom vremena koje je u ovim pitanjima najrelevantniji arbitar upravo su stvaraoci čija djela ili su odbačena ili su nam se provukla do ruku kroz ušicu igle, gotovo neprimjetno. Umjetničko djelo često elokventnije govori budućim generacijama nego suvremenicima. A što se odnosa prema ljudima i umjetnicima među kakve je pripadala Vesna Gorše za njih postoje oni Cvetajevini stihovi što skupljaju prašinu na policama knjižara i knjižnica a za koje ona zna pa ih tješi: “doći će i vaš čas.”
A možda bi Marina, Vesna ili Tom da mogu govoreći doprijeti do nas i svojih ljubljenih Zagreba i Moskvi rekli nešto ovakvo obraćajući se čovječanstvu kao ljubavi: Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti da mi se ispričaš kad mislim da si u krivu. Neću te čak ni tražiti da me zagrliš kad mi je najpotrebnije. Ne tražim od tebe da mi kažeš koliko sam lijepa, čak i ako je to laž, niti da mi napišeš išta lijepo. Neću te čak ni tražiti da me nazoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi kažeš da ti nedostajem. Neću te tražiti da mi zahvališ na svemu što činim za tebe, niti da ti je stalo do mene kad mi je duša na dnu, i naravno, neću te tražiti da me podržiš u mojim odlukama. Neću te čak ni tražiti da me slušaš kad ti imam tisuću priča za ispričati. Neću te tražiti da išta učiniš, čak ni da budeš uz mene zauvijek. Jer ako te moram pitati i zamoliti, više to ne želim.
I sad kad je opet nekome od nas istekla boravišna dozvola i neplaćena je stanarina svijeta, ovršena egzistencija, ili plaćena je posljednja rata ili proglašen bankrot na disanje ja se tješim da se umrijeti može, živjeti ne mora, ali nam nitko neće oduzeti ono što smo dali od sebe bez koristi i interesa, a Vesna je dala puno zbog čega smo sad i okupljeni i nemoćni pred hirovitom prirodom ljudskog postojanja i njene konačne bilance zvane smrt. I možemo svatko za sebe ili svi zajedno potvrditi da se držala do zadnjeg trena, da se nije predavala i da nije uzela više nego što nam je svima, a i svijetu u kojem se zatekla, tokom života punom snagom vratila a kako su jedini putokaz u ovom svijetu često punom mraka upravo tvoji živi i bližnji svaki život – znao to ili ne onaj koji ga živi – koji zbog nje bio je bar gram lakši, bar trenutak sretniji, bar uzdah rasterećeniji već ne samo da opravdava nego i njen boravak na ovoj obali osmišljava i čini vrijednim svakog dana što je bila tu negdje među nama.
Na kraju stvar je jednostavna – voli više nego vole tebe, svaki dan daj nešto nekome kome treba i svijet ostavi bar malo boljim nego što je bio kad si se u njega rodio.
Za kraj bih riječ dao pjesniku Enesu Kiševiću u čijih nekoliko stihova stane puno više nego što sam ja uspio reći čitavim ovim tekstom: “Gubitka nema. Plakati čemu?/ Opet sam tu. Sve je u svemu./Dok bijah ko vi, lelujah zrak,/ a sad sam kao svjetlost lak./ Tijelo mi više ne baca sjenu./ Opet sam tu. Sve je u svemu.”