Razgovarao Bratislav Nikolić, uz prijevod i pomoć Sonje Filipović (u decembru 2023.)
Za čitaoce u Srbiji, koji još nisu imali priliku da čitaju vašu poslednju knjigu “Ispovesti jednog heteroseksualca, blago prevaziđenog”, recite nam šta je centralna problematika knjige zbog koje se vode polemike? Imali ste i neke proteste u Francuskoj zbog te knjige, zar ne?
– Da, da, istina je. Živimo u epohi dekonstrukcije. Od mog rođenja, šezdesetih godina, ukidane su sve strukture: porodica, religija, vojska, dakle sve one strukture koje su održavale muškarce – izbrisane su. Ja sam u potrazi za novim strukturama. Traganje za njima je srž ove knjige. Moj junak je čovek koji želi da utvrdi šta znači biti muško danas. Da li si muškarac ako uzimaš drogu, ili ako vodiš ljubav sa svim ženama? Nekada si postajao muško kroz ratovanje. Zvalo se to vatreno krštenje. Muškarac se rađao kroz bitke, sa oružjem u ruci. Tako je bilo sa mojim dedom, sa mojim pradedom. Ali, počevši od mog oca, vlada mirnodoblje. I to je dobro, živeti u miru. No, postaje teško utvrditi šta određuje muškarca u ovom zaštićenom svetu. Možda se time i može objasniti ponovno izbijanje ratova. Budući da muškarci ne znaju više šta zapravo rade na ovoj Zemlji, oni iznova počinju da se biju. To pitanje čini suštinu ove knjige – šta je muškarac danas?
Kako se generalno nosite sa kritičkim tekstovima? Da li vas poremeti negativna kritika?
– Bavim se književnom kritikom od 1984. godine. Dakle, gotovo četrdeset godina. Čitam i plaćen sam da čitam svoju sabraću, svoje susestre. Dakle, kao kolega, gajim veliko poštovanje prema kritičarima. Znamo koliko je zahtevan posao čitati, pokušavati da promišljaš književna dela savremenika. Da, veoma je važno čuti kritike! Ponekad me povrede, ponekad mi laskaju, ali najvažnije su one koje čine da napredujem! Ono što znam to je da ne pišem više iste knjige kao one od pre dvadeset godina. A za to su delimično zaslužni i kritičari, koji su mi objasnili da sam bio suviše ležeran, suviše bezbrižan, suviše površan. Ne mislim da sam postao dubok i težak pisac, niti ozbiljan, svakako ne. Ali sam pokušao da budem pošteniji, iskreniji, i to je novo kod mene. U tome je promena. A za to su uveliko zaslužni čitaoci koji su mi saopštavali svoja kritička mišljenja.
Vas percipiraju kao pisca, ali i kao interesantnu pojavu, plejboja, šoumena… Da li vam je to smetalo tokom karijere, u smislu da li će vas kritika i publika shvatati kao ozbiljnog pisca?
– Pred ovaj razgovor pomenuli ste Molijerove dane, književni festival Francuskog instituta u Srbiji. I pravi je izbor to što festival nosi ime tog najvećeg francuskog pisca. Englezi imaju Šekspira, Španci Servantesa, Italijani Dantea, a Francuzi – Molijera. To je taj nivo! A ko je Molijer?! Šaljivdžija, karikaturista, glumac, komičar, zavodnik, sve to je Molijer. Dakle, moguće je da budeš ozbiljan pisac, možda čak najveći pisac u bogatoj francuski književnoj istoriji, i voleti show, ha, ha! I mislim da te dve stvari ni u kom slučaju nisu protivrečne.
Produžena mladost je vaša česta tema. Postoji taj paradoks da ste uglavnom o svojim junacima pisali kao o ljudima koji su nezreli, zarobljeni u telu odraslog čoveka, ali ljudi to obožavaju da čitaju. U čemu je tajna?
– Verujem da su umetnici deca. Mi imamo osam godina, zauvek. Zašto? Zato što imamo potrebu da naivno posmatramo svet. Naš posao je da nas stalno čudi sve što vidimo – avioni, zastoji u saobraćaju, Donald Tramp… Taj naivni i dečji pogled je, po mom mišljenju, ono što čini umetnike velikima. Imao sam sreće da sretnem neke od pisaca kojima sam se divio, a zajedničko im je to da svi imaju uvek osam godina. Kad sam sreo Fransoaz Sagan, bila je u invalidskim kolicima, nije više mogla da hoda, ali nije prestajala da se igra rečima, kako da vam objasnim – šalila se sve vreme! Sa Kunderom je bio isti slučaj, smejao se neprestano, kao dete. I takve ličnosti me zanimaju, one koje ne žele da ostare, ne žele da odrastu, već hoće da ostanu večiti adolescenti. Takve ljude volim, one koji se boje smrti, koji se boje da budu ozbiljni, koji su slobodni, da, slobodni i sposobni da budu oduševljeni.
Pisali ste davno o konzumiranju kokaina na haubi automobila u “Francuskom romanu”, bili ste preteča pričanja o drogama kad je to još bio tabu. Danas je to već opšte mesto, svi o tome pričaju i pišu. Čak ponekad deluje da je cool imati tako nešto u biografiji. Slažete li se i ako da, zašto je to tako?
– Odustao sam od droga već izvesno vreme, ali sve to opet povezujem sa pričom o nezrelosti. Kada ste pomalo izgubljeni i ne znate zbog čega živite, zavisnost je jedan od izlaza. To nije dobro rešenje, ali je jedan od izbora. Postoji droga, alkohol, seks, sport, mnogo različitih vrsta zavisnosti. Sve u svemu, to je način da se pobegne od stvarnosti. Ili da se pobegne od strepnje. I nema sumnje da zbog toga danas mnogi pisci govore o drogi, jer to je neki izlaz iz nespokoja. O tome sam govorio na početku, o toj zebnji zbog nestanka struktura, zbog toga što ne znamo zašto smo ovde, čemu živeti, da li živimo samo zato da bismo pokušavali da imamo ferarija (a to je malo bleda ambicija), ili živimo da bismo imali novac, slavu, lepu kuću, jahtu… Ako je to cilj, on je nedovoljan i vodi ka patnji. A sam princip kapitalizma je – nezadovoljstvo. Kapitalizam nas sve čini nesrećnicima, frustriranima, i zbog toga imamo povećanje konzumiranja droga.
Kroz vaše knjige dobijali smo parcijalnu sliku života u Francuskoj. Kakva je zemlja danas Francuska?
– Uh, ne znam da li moje delo odražava ono kroz šta Francuska danas prolazi. Nisam siguran, moji likovi su dosta privilegovani. Francuska je zemlja koja gubi svakoga dana nešto od svoje veličine, zemlja koja u velikoj meri živi od svoje prošlosti i koja pati što nije više onako velika, onako moćna, kao u prethodnim vekovima. Odrastao sam u zemlji koja se je iz dana u dan smanjivala. Ja sam kao onaj u filmu „The Incredible Shrinking Man“. To sam ja, čovek koji se smanjuje, ha, ha, u svakom slučaju to je ono što se dešava sa mojom zemljom. Bila je ogromno carstvo, pre sto godina, a danas je to mala zemlja koja posmatra svoju istoriju i koja malo pomalo postaje muzej.
Vaš roman “Brana na Atlantiku” je nedavno objavljen na srpskom. U njemu izražavate bojazan u odnosu na klimatske promene i na apokaliptičku budućnost čovečanstva?
– Pisao sam taj roman na jednom mestu koje ne bi trebalo da postoji, na jednoj plaži na Atlantiku, koja se štiti jednom branom, kod prijatelja koji svakoga dana stavlja kamenje u vodu. Posmatrao sam tog prijatelja koji je neprestano ubacivao ogromno kamenje u vodu i naravno, setio sam se mita o Sizifu. Pomislio sam, eto, mi ljudi danas imamo novog neprijatelja – prirodu. Toliko smo uprljali svoju planetu, da nam se ona danas sveti. Nekada su naši neprijatelji bili Adolf Hitler, komunizam, diktatori. Danas, naš neprijatelj je planeta Zemlja. Mi smo od nje načinili neprijatelja. Ona želi da nas se otarasi. Jer postali smo paraziti. Postali smo štetočine koje treba istrebiti. Nažalost, mi moramo da se branimo. Čovečanstvo će biti primorano da se bori, da bi preživelo. I to je izazov 21. veka – kako se izboriti, da li ćemo dobiti ili izgubiti taj rat, tu bitku za preživljavanje. Ima toliko primera, ne radi se samo o globalnom zagrevanju, tu je i Covid. U kojoj meri je Covid kazna za nas? A takvih kazni ima puno – poplave, požari, prirodne katastrofe. Neki u tome vide božje delo, pretnje, poput one u doba Velikog potopa. Ali ne mora da to bude Bog, to možemo jednostavno objasniti kao delo Prirode koja se brani protiv jedne zveri koja joj nanosi štetu, a to je čovečanstvo.
Vi ste Uelbekov prijatelj? Čujete se i viđate i dalje? Kakav vam je njegov poslednji roman “Uništiti”?
– Jako mi se sviđa. I taj roman upravo govori o tome kako odoleti, politički, svim pretnjama. Volim sve što on piše, možda to nije njegov najbolji roman, možda je malo predugačak, ali svakako jako cenim sve što dolazi od Mišela Uelbeka. Smatram da je on veliki romansijer našeg doba, koji uspeva uvek da spoji svoj nihilizam sa romantizmom, sve to uz puno humora, a to je važno, zapravo za mene je to najvažnije.
Knausgor je napravio malu revoluciju sa takozvanom radikalnom iskrenošću sa romanima “Moja borba”. Da li je to budućnost književnosti ili je ipak bila samo trenutna moda? Kako ste ga vi lično doživeli?
– Volim Knausgora, ali ono što je uradio nije toliko originalno. U Francuskoj odavno imamo remek dela pisana u prvom licu. „Ispovesti“ Žan-Žaka Rusoa, na primer. Pomenimo i Benžamena Konstana, Šatobrijana, Montenja, mnogi veliki francuski klasici pisali su u prvom licu i govorili o sopstvenom životu. Dakle Knausgor je dobar pisac, ali nije ništa izmislio. S druge strane, to je izvanredno, po mom mišljenju, pisati o sebi! I može da bude jako zanimljivo, ukoliko se radi uz samopodsmehivanje, uz čitaočevo poistovećivanje, dakle pisati sa poniznošću, sa otvorenošću i ljudskom toplotom. Da onda je to zanimljivo. Govoriti o sebi samo da biste rekli „ja sam genije“, to je nepodnošljivo.
Nagrada “Prix De Flore” koju ste osnovali za mlade pisce 1994, opstaje i danas, evo već skoro 30 godina. Da li se sećate kako je sve počelo, i kako ste došli na ideju?
– U Francuskoj ima puno književnih nagrada, prestižnih, ali nažalost, u ono vreme te nagrade nisu prepoznavale pisce moje generacije. I zbog toga sam 1994. godine, sa bandom drugara književnih kritičara, odlučio da osnujemo tu nagradu, kako bismo održali u životu našu generaciju. Bio je to pomalo politički čin, način da se kaže „hej, matorci, i mi postojimo“! Bilo je to pre gotovo tri decenije, imao sam nepunih trideset godina. Bio sam mlad čovek koji je želeo da gurne starce u njihove grobove. Šalim se sada, ali istina je da je ta nagrada izdigla mnoge pisce, kao što su Viržini Depent, Kristin Ango, Ameli Notomb, Mišel Uelbek, Filip Ženada, dakle mnoge danas značajne romansijere, kojima u ono vreme nisu dodeljivanje prestižne nagrade.
Danas svi pričaju o veštačkoj inteligenciji. Koliko pratite sve to i da li ona može da ugrozi književnost?
– Za sada, roboti za konverzaciju su prilično glupi. Reprodukuju ono što su prikupili u vidu podataka, kroz novinske članke, ili kroz ono što su pronašli na internetu. Dakle zasada, oni su kao papagaji, bez humora, bez ličnosti, bez genijalnosti, bez talenta. Ali nije nemoguće da za nekoliko godina postanu sposobni da budu zabavni, originalni, kreativni. To bi bila velika katastrofa za moje kolege i mene. Ostali bismo bez posla. I mada smatram da čovečanstvo nema mnogo kvaliteta, ipak poseduje jedan, a to je upravo ljudska subjektivnost. Inače, Nabokov je rekao da je mašta jedan oblik sećanja. Dakle, ako u robota ubacimo sve naše sećanje, možda će biti sposoban za imaginaciju… jednog dana. Zasada, to ostaje nešto što je svojsteno samo ljudima.
Bili ste u Beogradu pre nekoliko godina, bilo je puno žena na promociji, verovatno 95 odsto publike. Zašto su žene najbolja književna publika i da li se slažete da one održavaju kulturu živom?
– Da, istina je, a to je pomalo tužno, među onima koje zanima umetnost ima više žena nego muškaraca. Na primer, kada idem u bioskop, dešava se da vidim muškarca, ali uglavnom zato što ga je žena dovela. Ista je stvar sa pozorištem – često su žene te koje biraju predstave koje će se gledati. Pa onda – žene su najčešće te koje dovlače muževe na izložbe. Da li to znači da su muškarci tupani, a žene inteligentnije? Mislim da da, mislim da je to istina, ha ha! Žene su inteligentnije od muškaraca, znamo to odavno.
Kako vam je delovao Beograd poslednji put? Da li vama iz Francuske čitav ovaj deo Istočne Evrope izgleda isto, ili pravite neku razliku kada ste u Rumuniji, Srbiji ili Bugarskoj?
– Naravno da pravim razliku. Uvek se rado sećam Srbije, moj stric živi u Beogradu, mnogi članovi moje porodice govore srpski. Moja strina, koja nas je nedavno napustila, Katarina Veljković, deo je te velike srpske porodice. Dakle sa Srbijom me povezuju porodične niti. To je dugačka priča, ali mogu da kažem da ono što mi se dopada u Srbiji to je gostoljubivost, sklonost ka zabavama, ljubav prema književnosti, a i neka energija, lirizam, koji pronalazim naročito u Kusturičinim filmovima, koji nose poetičnost i želju za plesom, želju da se prevaziđe nesreća smehom, muzikom… Zbog svega toga, svaki put kada dođem u Srbiju osećam se jako dobro.
Frédéric Beigbeder: Mada smatram da čovečanstvo nema mnogo kvaliteta, ipak poseduje jedan, a to je upravo ljudska subjektivnost
Razgovarao Bratislav Nikolić, uz prijevod i pomoć Sonje Filipović (u decembru 2023.)
Za čitaoce u Srbiji, koji još nisu imali priliku da čitaju vašu poslednju knjigu “Ispovesti jednog heteroseksualca, blago prevaziđenog”, recite nam šta je centralna problematika knjige zbog koje se vode polemike? Imali ste i neke proteste u Francuskoj zbog te knjige, zar ne?
– Da, da, istina je. Živimo u epohi dekonstrukcije. Od mog rođenja, šezdesetih godina, ukidane su sve strukture: porodica, religija, vojska, dakle sve one strukture koje su održavale muškarce – izbrisane su. Ja sam u potrazi za novim strukturama. Traganje za njima je srž ove knjige. Moj junak je čovek koji želi da utvrdi šta znači biti muško danas. Da li si muškarac ako uzimaš drogu, ili ako vodiš ljubav sa svim ženama? Nekada si postajao muško kroz ratovanje. Zvalo se to vatreno krštenje. Muškarac se rađao kroz bitke, sa oružjem u ruci. Tako je bilo sa mojim dedom, sa mojim pradedom. Ali, počevši od mog oca, vlada mirnodoblje. I to je dobro, živeti u miru. No, postaje teško utvrditi šta određuje muškarca u ovom zaštićenom svetu. Možda se time i može objasniti ponovno izbijanje ratova. Budući da muškarci ne znaju više šta zapravo rade na ovoj Zemlji, oni iznova počinju da se biju. To pitanje čini suštinu ove knjige – šta je muškarac danas?
Kako se generalno nosite sa kritičkim tekstovima? Da li vas poremeti negativna kritika?
– Bavim se književnom kritikom od 1984. godine. Dakle, gotovo četrdeset godina. Čitam i plaćen sam da čitam svoju sabraću, svoje susestre. Dakle, kao kolega, gajim veliko poštovanje prema kritičarima. Znamo koliko je zahtevan posao čitati, pokušavati da promišljaš književna dela savremenika. Da, veoma je važno čuti kritike! Ponekad me povrede, ponekad mi laskaju, ali najvažnije su one koje čine da napredujem! Ono što znam to je da ne pišem više iste knjige kao one od pre dvadeset godina. A za to su delimično zaslužni i kritičari, koji su mi objasnili da sam bio suviše ležeran, suviše bezbrižan, suviše površan. Ne mislim da sam postao dubok i težak pisac, niti ozbiljan, svakako ne. Ali sam pokušao da budem pošteniji, iskreniji, i to je novo kod mene. U tome je promena. A za to su uveliko zaslužni čitaoci koji su mi saopštavali svoja kritička mišljenja.
Vas percipiraju kao pisca, ali i kao interesantnu pojavu, plejboja, šoumena… Da li vam je to smetalo tokom karijere, u smislu da li će vas kritika i publika shvatati kao ozbiljnog pisca?
– Pred ovaj razgovor pomenuli ste Molijerove dane, književni festival Francuskog instituta u Srbiji. I pravi je izbor to što festival nosi ime tog najvećeg francuskog pisca. Englezi imaju Šekspira, Španci Servantesa, Italijani Dantea, a Francuzi – Molijera. To je taj nivo! A ko je Molijer?! Šaljivdžija, karikaturista, glumac, komičar, zavodnik, sve to je Molijer. Dakle, moguće je da budeš ozbiljan pisac, možda čak najveći pisac u bogatoj francuski književnoj istoriji, i voleti show, ha, ha! I mislim da te dve stvari ni u kom slučaju nisu protivrečne.
Produžena mladost je vaša česta tema. Postoji taj paradoks da ste uglavnom o svojim junacima pisali kao o ljudima koji su nezreli, zarobljeni u telu odraslog čoveka, ali ljudi to obožavaju da čitaju. U čemu je tajna?
– Verujem da su umetnici deca. Mi imamo osam godina, zauvek. Zašto? Zato što imamo potrebu da naivno posmatramo svet. Naš posao je da nas stalno čudi sve što vidimo – avioni, zastoji u saobraćaju, Donald Tramp… Taj naivni i dečji pogled je, po mom mišljenju, ono što čini umetnike velikima. Imao sam sreće da sretnem neke od pisaca kojima sam se divio, a zajedničko im je to da svi imaju uvek osam godina. Kad sam sreo Fransoaz Sagan, bila je u invalidskim kolicima, nije više mogla da hoda, ali nije prestajala da se igra rečima, kako da vam objasnim – šalila se sve vreme! Sa Kunderom je bio isti slučaj, smejao se neprestano, kao dete. I takve ličnosti me zanimaju, one koje ne žele da ostare, ne žele da odrastu, već hoće da ostanu večiti adolescenti. Takve ljude volim, one koji se boje smrti, koji se boje da budu ozbiljni, koji su slobodni, da, slobodni i sposobni da budu oduševljeni.
Pisali ste davno o konzumiranju kokaina na haubi automobila u “Francuskom romanu”, bili ste preteča pričanja o drogama kad je to još bio tabu. Danas je to već opšte mesto, svi o tome pričaju i pišu. Čak ponekad deluje da je cool imati tako nešto u biografiji. Slažete li se i ako da, zašto je to tako?
– Odustao sam od droga već izvesno vreme, ali sve to opet povezujem sa pričom o nezrelosti. Kada ste pomalo izgubljeni i ne znate zbog čega živite, zavisnost je jedan od izlaza. To nije dobro rešenje, ali je jedan od izbora. Postoji droga, alkohol, seks, sport, mnogo različitih vrsta zavisnosti. Sve u svemu, to je način da se pobegne od stvarnosti. Ili da se pobegne od strepnje. I nema sumnje da zbog toga danas mnogi pisci govore o drogi, jer to je neki izlaz iz nespokoja. O tome sam govorio na početku, o toj zebnji zbog nestanka struktura, zbog toga što ne znamo zašto smo ovde, čemu živeti, da li živimo samo zato da bismo pokušavali da imamo ferarija (a to je malo bleda ambicija), ili živimo da bismo imali novac, slavu, lepu kuću, jahtu… Ako je to cilj, on je nedovoljan i vodi ka patnji. A sam princip kapitalizma je – nezadovoljstvo. Kapitalizam nas sve čini nesrećnicima, frustriranima, i zbog toga imamo povećanje konzumiranja droga.
Kroz vaše knjige dobijali smo parcijalnu sliku života u Francuskoj. Kakva je zemlja danas Francuska?
– Uh, ne znam da li moje delo odražava ono kroz šta Francuska danas prolazi. Nisam siguran, moji likovi su dosta privilegovani. Francuska je zemlja koja gubi svakoga dana nešto od svoje veličine, zemlja koja u velikoj meri živi od svoje prošlosti i koja pati što nije više onako velika, onako moćna, kao u prethodnim vekovima. Odrastao sam u zemlji koja se je iz dana u dan smanjivala. Ja sam kao onaj u filmu „The Incredible Shrinking Man“. To sam ja, čovek koji se smanjuje, ha, ha, u svakom slučaju to je ono što se dešava sa mojom zemljom. Bila je ogromno carstvo, pre sto godina, a danas je to mala zemlja koja posmatra svoju istoriju i koja malo pomalo postaje muzej.
Vaš roman “Brana na Atlantiku” je nedavno objavljen na srpskom. U njemu izražavate bojazan u odnosu na klimatske promene i na apokaliptičku budućnost čovečanstva?
– Pisao sam taj roman na jednom mestu koje ne bi trebalo da postoji, na jednoj plaži na Atlantiku, koja se štiti jednom branom, kod prijatelja koji svakoga dana stavlja kamenje u vodu. Posmatrao sam tog prijatelja koji je neprestano ubacivao ogromno kamenje u vodu i naravno, setio sam se mita o Sizifu. Pomislio sam, eto, mi ljudi danas imamo novog neprijatelja – prirodu. Toliko smo uprljali svoju planetu, da nam se ona danas sveti. Nekada su naši neprijatelji bili Adolf Hitler, komunizam, diktatori. Danas, naš neprijatelj je planeta Zemlja. Mi smo od nje načinili neprijatelja. Ona želi da nas se otarasi. Jer postali smo paraziti. Postali smo štetočine koje treba istrebiti. Nažalost, mi moramo da se branimo. Čovečanstvo će biti primorano da se bori, da bi preživelo. I to je izazov 21. veka – kako se izboriti, da li ćemo dobiti ili izgubiti taj rat, tu bitku za preživljavanje. Ima toliko primera, ne radi se samo o globalnom zagrevanju, tu je i Covid. U kojoj meri je Covid kazna za nas? A takvih kazni ima puno – poplave, požari, prirodne katastrofe. Neki u tome vide božje delo, pretnje, poput one u doba Velikog potopa. Ali ne mora da to bude Bog, to možemo jednostavno objasniti kao delo Prirode koja se brani protiv jedne zveri koja joj nanosi štetu, a to je čovečanstvo.
Vi ste Uelbekov prijatelj? Čujete se i viđate i dalje? Kakav vam je njegov poslednji roman “Uništiti”?
– Jako mi se sviđa. I taj roman upravo govori o tome kako odoleti, politički, svim pretnjama. Volim sve što on piše, možda to nije njegov najbolji roman, možda je malo predugačak, ali svakako jako cenim sve što dolazi od Mišela Uelbeka. Smatram da je on veliki romansijer našeg doba, koji uspeva uvek da spoji svoj nihilizam sa romantizmom, sve to uz puno humora, a to je važno, zapravo za mene je to najvažnije.
Knausgor je napravio malu revoluciju sa takozvanom radikalnom iskrenošću sa romanima “Moja borba”. Da li je to budućnost književnosti ili je ipak bila samo trenutna moda? Kako ste ga vi lično doživeli?
– Volim Knausgora, ali ono što je uradio nije toliko originalno. U Francuskoj odavno imamo remek dela pisana u prvom licu. „Ispovesti“ Žan-Žaka Rusoa, na primer. Pomenimo i Benžamena Konstana, Šatobrijana, Montenja, mnogi veliki francuski klasici pisali su u prvom licu i govorili o sopstvenom životu. Dakle Knausgor je dobar pisac, ali nije ništa izmislio. S druge strane, to je izvanredno, po mom mišljenju, pisati o sebi! I može da bude jako zanimljivo, ukoliko se radi uz samopodsmehivanje, uz čitaočevo poistovećivanje, dakle pisati sa poniznošću, sa otvorenošću i ljudskom toplotom. Da onda je to zanimljivo. Govoriti o sebi samo da biste rekli „ja sam genije“, to je nepodnošljivo.
Nagrada “Prix De Flore” koju ste osnovali za mlade pisce 1994, opstaje i danas, evo već skoro 30 godina. Da li se sećate kako je sve počelo, i kako ste došli na ideju?
– U Francuskoj ima puno književnih nagrada, prestižnih, ali nažalost, u ono vreme te nagrade nisu prepoznavale pisce moje generacije. I zbog toga sam 1994. godine, sa bandom drugara književnih kritičara, odlučio da osnujemo tu nagradu, kako bismo održali u životu našu generaciju. Bio je to pomalo politički čin, način da se kaže „hej, matorci, i mi postojimo“! Bilo je to pre gotovo tri decenije, imao sam nepunih trideset godina. Bio sam mlad čovek koji je želeo da gurne starce u njihove grobove. Šalim se sada, ali istina je da je ta nagrada izdigla mnoge pisce, kao što su Viržini Depent, Kristin Ango, Ameli Notomb, Mišel Uelbek, Filip Ženada, dakle mnoge danas značajne romansijere, kojima u ono vreme nisu dodeljivanje prestižne nagrade.
Danas svi pričaju o veštačkoj inteligenciji. Koliko pratite sve to i da li ona može da ugrozi književnost?
– Za sada, roboti za konverzaciju su prilično glupi. Reprodukuju ono što su prikupili u vidu podataka, kroz novinske članke, ili kroz ono što su pronašli na internetu. Dakle zasada, oni su kao papagaji, bez humora, bez ličnosti, bez genijalnosti, bez talenta. Ali nije nemoguće da za nekoliko godina postanu sposobni da budu zabavni, originalni, kreativni. To bi bila velika katastrofa za moje kolege i mene. Ostali bismo bez posla. I mada smatram da čovečanstvo nema mnogo kvaliteta, ipak poseduje jedan, a to je upravo ljudska subjektivnost. Inače, Nabokov je rekao da je mašta jedan oblik sećanja. Dakle, ako u robota ubacimo sve naše sećanje, možda će biti sposoban za imaginaciju… jednog dana. Zasada, to ostaje nešto što je svojsteno samo ljudima.
Bili ste u Beogradu pre nekoliko godina, bilo je puno žena na promociji, verovatno 95 odsto publike. Zašto su žene najbolja književna publika i da li se slažete da one održavaju kulturu živom?
– Da, istina je, a to je pomalo tužno, među onima koje zanima umetnost ima više žena nego muškaraca. Na primer, kada idem u bioskop, dešava se da vidim muškarca, ali uglavnom zato što ga je žena dovela. Ista je stvar sa pozorištem – često su žene te koje biraju predstave koje će se gledati. Pa onda – žene su najčešće te koje dovlače muževe na izložbe. Da li to znači da su muškarci tupani, a žene inteligentnije? Mislim da da, mislim da je to istina, ha ha! Žene su inteligentnije od muškaraca, znamo to odavno.
Kako vam je delovao Beograd poslednji put? Da li vama iz Francuske čitav ovaj deo Istočne Evrope izgleda isto, ili pravite neku razliku kada ste u Rumuniji, Srbiji ili Bugarskoj?
– Naravno da pravim razliku. Uvek se rado sećam Srbije, moj stric živi u Beogradu, mnogi članovi moje porodice govore srpski. Moja strina, koja nas je nedavno napustila, Katarina Veljković, deo je te velike srpske porodice. Dakle sa Srbijom me povezuju porodične niti. To je dugačka priča, ali mogu da kažem da ono što mi se dopada u Srbiji to je gostoljubivost, sklonost ka zabavama, ljubav prema književnosti, a i neka energija, lirizam, koji pronalazim naročito u Kusturičinim filmovima, koji nose poetičnost i želju za plesom, želju da se prevaziđe nesreća smehom, muzikom… Zbog svega toga, svaki put kada dođem u Srbiju osećam se jako dobro.